Ivan Kapec: „Sloboda je u ideji“

Zagrebački gitarist i skladatelj Ivan Kapec jedno je od ključnih imena hrvatske jazz scene.

Njegova je glazbena putanja istodobno duboko ukorijenjena u tradiciju jazza, ali i otvorena prema novim istraživanjima i interdisciplinarnim vezama. Kapec je poznat po brojnim autorskim projektima i suradnjama: od ranih albuma Lancun i Bava, preko Time Traveling i Razor, pa do hvaljenog Crta, a javnosti je blizak i kroz angažman u grupi Kozmodrum, suradnju s Majom Posavec te kolektiv Sunrise Session.

Njegov novi album Interlocari, snimljen s kvintetom u kojem su Mario Bočić (saksofon), Šimun Matišić (vibrafon), Hrvoje Kralj (kontrabas) i Borko Rupena (bubnjevi), konceptualno je nadahnut astronomijom, geometrijom ritma i djelom Johannesa Keplera. Snimljen u legendarnom Arte Suono studiju Stefana Amerija, album je kritika prepoznala kao intrigantan spoj discipline i slobode, zvuka i ideje, jazza i matematičke poetike.

Uoči zagrebačkog koncerta u sklopu ciklusa Jazz Point najavljenog za petak, 10. listopada, u Centru za kulturu Novi Zagreb razgovarali smo s Ivanom o njegovim inspiracijama, procesu stvaranja i životu glazbenika između različitih projekata.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Album Interlocari snažno je konceptualno utemeljen u astronomiji i matematici. Kako je došlo do povezivanja Keplera i jazza?

Već sam se prije jako interesirao za prirodnu znanost, od nekog srednjeg vijeka do kasne renesanse, to me uvijek zanimalo. Zbog toga što je to znanost koju još možemo razumjeti, bez kvantne fizike i teorije relativnosti, svijet koji ima nekakav uzrok i posljedicu. S druge strane, budući da sam latinist, bilo mi je zanimljivo i zbog jezika.

Nabasao sam na Keplera, koji je jako vezan za neku glazbenu povijest jer je napisao znamenitu knjigu Harmonices mundi, u kojoj je polumistično, u neoplatoničkoj tradiciji povezan s epohom koja će uslijediti s Descartesom i racionalistima. Pomoću ideje da se planeti kreću po određenim zakonima, uspio je doći do svojih, Keplerovih zakona, što je ezoterična ideja.

Svaki planet ima svoj modus

Danas je mnogo modernih kompozitora koji koriste tu ideju kao polazište i to interpretiraju. Harmonices mundi vrlo je poznato djelo koje su mnogi kompozitori koristili, a ideja je da zapravo svaki planet ima neki svoj zvuk. Dakle, to su nebeski zvukovi koje mi ne čujemo, ali oni postoje. Međutim, ovaj album nije nastao po toj knjizi niti ima izravne veze s tom knjigom, nego s mojim bavljenjem teorijom geometrije ritma. Kanadski znanstvenik Godfried Toussaint bavio se geometrijom ritma, crtao je nekakve poligone, geometrijske konstrukcije koje su objašnjavale kako je ritam rasprostranjen po zemlji.

Glavni zadatak mu je bio geometrijskom metodom odgovoriti na pitanje zašto je neki ritam dobar, u smislu da je raširen i da ga ljudi često koriste. To me podsjetilo i da Kepler u svom djelu spominje poligone, što me potom u istraživanju dovelo do njegove knjige Misterium Cosmographicum iz 1596. godine, djela koje govori o vrlo neobičnoj podudarnosti, udaljenosti planeta s Platonovim tijelima. Platonova tijela su poliedri – tetraedar, kocka, oktaedar, dodekaedar i ikosaedar – kojima su strane pravilni, međusobno jednaki višekuti, a svi kutovi među stranama jednaki.

Želja da se nađe smisao u nečemu što je naizgled nepravilno, to je ono što me je potaknulo na tu priču

Kepler je živio u vrlo turbulentno vrijeme Tridesetogodišnjeg rata, imao je i obiteljske probleme, dosta težak i kompliciran život. Htio je postati protestantski svećenik, no zbog svoje se izražene genijalnosti počeo baviti matematikom. Htio je odgovoriti na pitanje zašto su planeti – koji su na neki način jedna od najvidljivijih božanskih pojavnosti, u svijetu koji je savršen i kojim vlada savršena geometrija i pravilnost – nepravilno udaljeni. Zašto je Saturn toliko udaljen od Jupitera?

Upotrijebio je Platonova tijela, opisao te kružnice i pronašao nevjerojatnu podudarnost. On je silom svoje imaginacije, željom da vidi nekakvu pravilnost u svemiru, uspio te dvije stvari spojiti. To se dogodilo u noći 16. rujna 1595., kad shvaća da je uspio sve povezati, da je ipak sve uređeno. I ta strast, taj mukotrpan posao i želja da se nađe smisao u nečemu što je naizgled nepravilno, to je ono što je mene zapravo potaknulo na tu priču.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kako si postavio svoje pitanje?

Moje je pitanje sada bilo: je li moguće, na osnovi njegovih modela svemira, te zakone metaforički povezati s glazbom poput jazza, koja je meni bliska? Počeo sam eksperimentirati poput njega tako da sam te sve poliedre, planete, stavio u nekakve odnose pa sam stranice svakog poliedra prebacio u mjere u kompozicijama, tako da je, primjerice, četverokut postao četverodobna mjera, broj stranica je bio broj harmonija, a broj kuteva broj taktova i tako dalje. Kad slušate album, ova priča je samo popratna i ne mijenja način kako se album treba slušati.

Počeo sam eksperimentirati poput njega tako da sam te poliedre, planete, stavio u nekakve odnose pa sam stranice svakog poliedra prebacio u mjere u kompozicijama

Može li se sloboda pronaći u disciplini i koliko ti je u tom procesu važan balans između discipline i slobode?

Imao sam zadatosti na stolu, te omjere, poliedre i planete morao sam stvari posložiti da to bude neko zrcalo „onoga što je tu“. Sloboda je u ideji. Nakon mog predavanja u zagrebačkoj zvjezdarnici, netko me iz publike pitao je li se već netko prije sjetio spojiti Keplera i jazz. Koliko je meni poznato, nije, ali to je sloboda, uočavanje povezanosti. Naravno da je moralo proći muzički test.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Na albumu surađuješ s istim glazbenicima kao i na prethodnom albumu, Crti. Koliko ti znači kontinuitet benda?

To mi je bilo jako važno i prirodno zato što me oni razumiju. Na prethodnom albumu Crta, na kojem sam eksperimentirao s elektroničkom glazbom, već postoji ideja da je naglasak na zvuku sastava, a ne pojedinog solista; oni su dobri pomagači u tome.

Koliko je tu bilo intuicije, a koliko racija?

Počeo sam posve intuitivno s Keplerom i prvih nekoliko kompozicija sam jednostavno nazvao Kepler 1, Kepler 2, Kepler 3. Inače sam uvijek imao prvo skladbe koje bih kasnije spajao u cjelinu. Skladbe su nastajale na različite načine, slučajno ili željom da riješim neki muzički problem. Uglavnom, nisam puno razmišljao, nego bi se stvari događale kako to već biva u improvizaciji. Sad je bilo obrnuto: imao sam cjelinu koja je zamišljena, ali nisam imao nijednu pjesmu, dakle obrnuto i deduktivno.

Kako skladbe funkcioniraju uživo?

U izvedbi uživo mislimo prvenstveno na zvuk i forme. Mislim, priča je zanimljiva, drago mi je da promoviram Keplerovu ideju jer on je izuzetan čovjek. Mogu sad satima pričati o njegovom životu i njegovim djelima. Sve što sam pročitao od njega je fascinantno. Pronalazio je i kod katolika i kod protestanata jednako dobrih i loših strana, što je na kraju dovelo do toga da su ga i jedni i drugi ekskomunicirali.

Bio je genij, koji nadilazi pripadnost religiji i narodu. Prepoznao sam tu njegovu strast, no kad sviramo, ta priča postaje popratna. Riječ je o zapravo o uobičajenim jazz kompozicijama sasvim uobičajenih formi. Ljudi koji su slušali album kažu da zvuči kao i prethodni album Crta.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

U čemu vidiš glavnu razliku između Crte i Interlocarija?

Pomaci su u unutarnjoj strukturi. Čitav postupak bio je drukčiji, ali to samo govori o tome da mi kao bend imamo svoj zvuk i što god nam staviš na stol, mi ćemo imati svoju prepoznatljivu strukturu – što mi je isto važno. Danas smo u vremenu kad jedan glazbenik svira mnogo različitih stilova, od free jazza, crossovera do popa i na kraju se dogodi da više ne zna koji je njegov stil i tko je on. Čak se očekuje uvijek nešto novo. Mislim da ne mora uvijek biti novoga, dobro je imati svoj sound koji onda možeš nijansirati. Zato mi je drago da je album Interlocari (što na latinskom znači biti smješten između) na tragu prethodnog albuma.

Mislim da ne mora uvijek biti novoga, dobro je imati svoj sound koji onda možeš nijansirati

Postoji i cijela priča oko naziva albuma, zar ne?

Izraz je vezan uz ideju da su poliedri smješteni između planeta u te njihove sfere, no riječ je sama po sebi zanimljiva. Kad sam razmišljao o tome kako nazvati album, isprva sam kombinirao nazive poput Kepler project, pa Misterium Cosmographicum, no nisam bio zadovoljan. Baš sam se mučio s tim. U jednom trenutku sam, iščitavajući Keplera, naišao na jednu njegovu rečenicu u kojoj objašnjava kako su poliedri „interlocari“. Prepoznao sam tu latinsku riječ, no htio sam provjeriti i kod drugih autora jesu li je koristili. Na kraju je ispalo da je to Keplerova kovanica.

Fascinantno je da ta jedna riječ označava sve ovo što je Kepler povezao. Potražio sam i u latinskim tezaurusima postojanje riječi i nisam ju nigdje pronašao. Dakle, pojam se samo kod njega koristi i to je bilo to, tako sam pronašao naziv za album.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Zvučni endemi

Vratimo se malo na zvuk, govorio si o prepoznatljivom i specifičnom zvuku. Koliko je tome pridonijela tvoja bariton gitara, izbor instrumenta uopće, posebno Šimunov vibrafon i Bočićev saksofon?

Zapravo na bend više gledam kroz ljude, to mi je nekako bliže. Mi smo funkcionalno raspoređeni, svatko ima neku funkciju u bandu, melodijski solist, pratnja. Međutim, važniji su mi ljudi koji donose taj zvuk. Bez obzira na sve, bariton gitara, vibrafon i saksofon zaista imaju taj svoj posebni sound. Ja tu čak nisam toliko gitarist koliko bih to možda htio ili trebao, nego sam više boja u pozadini jer je to bariton i jer je to takva gitara.

Ona je malo sporija, mekša, dublja, tamnija i ona više odgovara tom postavu, ali taj sound smo već dobili prije na Crti. On je malo prozračan, malo taman a opet pun. Teško je to opisati, ali drago mi je da nema benda s takvom postavom. Ne znam nijedan CD gdje imate kombinaciju bariton gitare, vibrafona i saksofona.

Na bend više gledam kroz ljude, važniji su mi ljudi koji donose taj zvuk

Kad gledamo na prvu, to je nekakva klasična kombinacija, posebno gitara i vibrafon. Ipak, jedino za koga sam čuo da je snimao bariton gitaru (ako zanemarim Metheneyjev solo na akustičnoj gitari gdje je bariton gitara na drugom štimu, što je više Neshville stil, Americana) postoji i Kurt Rosenwinkle solo-bariton, izvrstan album, ali nije s bandom. Dakle, naša dva albuma su zapravo endemi po zvuku, a to nije lako u jazz svijetu.

Album ste snimili u Arte Suono studiju u Udinama sa Stefanom Ameriom. Koliko je ta suradnja važna?

Snimatelj i inženjer zvuka Stefano je vrijedan poput šestog člana sastava.

To mi je iznimno važno jer nije tu riječ samo o kvaliteti zvuka i stručnosti, nego i brzini izvedbe jer smo snimili taj album u jedan dan. Došli smo ujutro u studio u deset sati, do šest popodne je sve bilo snimljeno. To je legenda, da se tako snimaju jazz albumi. Čak se tako i ECM albumi snimaju, barem jesu u zlatno doba sedamdesetih i osamdesetih. Znam da su imali dan-dva, maksimalno tri dana za snimanje.

Važno je da jazz sastav, u onom klasičnom smislu akustičnog jazza, nema što puno editirati oko produkcije. Stefano ima tu sposobnost da može snimiti brzo, kvalitetno i razumije kad prođe taj materijal. Kad čuje pjesme, zna gdje će staviti koji instrument. To se dogodilo i na snimanju prethodnog albuma i bili smo jako zadovoljni tim zvukom. Bez tog nivoa snimanja i pristupa teško da bismo mogli dobiti tu širinu, jasnoću ideja koje sviramo. Baš sam neki dan razgovarao s Mariom Bočićem, on je tamo upravo snimio svoj album, izgleda da sam s albumom Crta pokrenuo val jer su svi krenuli snimati u Italiji. Rezultat je ekstremno dobar, samo treba biti pripremljen.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Jazz Point na početku aktivne jeseni

Da se malo vratimo na ovaj koncert u petak, koliko ste stigli prosvirati album uživo?

S obzirom na to da je album izašao prvo digitalno krajem prošle godine, 27. prosinca na Keplerov rođendan, nismo baš puno svirali. Prva svirka bila je u Sesvetama, u Jazz forumu početkom godine, a nedavno smo taj materijal svirali u Šibeniku u Kući Arsen. Moram priznati da nam se nije baš previše žurilo; ako je Kepler mogao čekati skoro petsto godina, što je nama par mjeseci? Šalim se, kreće nova jesenska sezona i uz koncert u Remetincu u Zagrebu ćemo svirati uskoro još u Travnom i u Gavelli.

Paralelno si uključen u brojne druge projekte. Kako to uspijevaš balansirati?

Mislim da svi, a posebno jazz glazbenici, imaju puno različitih projekata. To je normalno, dio prirode, istraživanja, improvizacije, traženja zvukova, ali i praktičkih potreba. Svi maštamo da imamo jedan bend s kojim idemo na turneje i snimamo albume. Naravno da je to utopija, nije realno. To je neka surova i vulgarna strana, no postoji i sofisticirana strana života glazbenika koja se odnosi na vrlo različite suradnje koje onda otvaraju neke nove putove. One osvježavaju vlastiti umjetnički dom koji svatko od nas ima. Takve su suradnje, na neki način obogaćuju taj jezik i drže ga živim. Potreban je protok.

Također je istina da mi to ne biramo. To nam se događa i mi smo birani. Netko te pozove pa se od te suradnje dogode neke nove i nemam dojam da mogu puno birati. Jednostavno se tome moraš prepustiti, malo modelirati. Ono čime se trenutno bavim je knjiga za gitaru, koja je rezultat višegodišnjeg bavljenja teorijom, takozvanim transformacijskim teorijama glazbe. Glavna ideja bila je da se neke matematičke koncepcije i neka svojstva kod određenih matematičkih koncepata mogu koristiti u analizi glazbe i u kompoziciji. Ovdje sam se počeo baviti tehnikom gitare i na neki način sam spojio tu ideju matematičkog gledanja na glazbu, ali kroz tehniku.

Vrat gitare je ploha sa žicama i tu su neke vrlo zanimljive relacije jer su u jednoj dimenziji koja je između 2D i 3D. Konkretna karakteristika gitare koja je čini specifičnom je to što se jedan ton može svirati na više pozicija. Klavir to nema, saksofon vrlo limitirano, jer oni imaju točno tonove gdje jesu. Kod gitare to stvara novu dimenziju, različito se može štimati i taj prostor se zato uvijek mijenja. Meni je to fascinantno, na koji način korespondira zvuk s tom plohom. S knjigom sam već pri kraju, dosta je tehnička. Ideja je da kroz vježbe dam neki novi tezaurus, kolekciju melodija koje su napravljene na taj način i koje mogu ljude inspirirati da malo razbiju monotoniju onoga što su do sad radili.

Konkretna karakteristika gitare koja je čini specifičnom je to što se jedan ton može svirati na više pozicija, to stvara novu dimenziju

Osim toga, počeo sam svirati u triju s kontrabasistom Tomažem Gromom i Šimunom Matišićem na bubnjevima. Do sad smo imali dva koncerta koji su bili super. To je free impro i tu sam počeo eksperimentirati s prepariranom gitarom i to me jako veseli. Tomaž je zanimljiva osoba i muzičar i volio bih s njim nešto snimiti, možda na nekom festivalu svirati. Htio bih napraviti i akustični bariton solo album, imam već nekakve skice.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Pišeš i poeziju, kako se ona povezuje s glazbom?

Pišem poeziju, da. Objavljena mi je zbirka Život u modrozelenoj aleji prošle godine, a nedavno i novi ciklus pjesama u časopisu za poeziju. Poezija je jedino što jeziku mogu napraviti da mi sliči najbliže nečemu što je stvarno. Postoje zakonitosti po kojima govorimo, misli nam se povinuju tim zakonima i onda se na neki način udaljujemo od onog što je stvarno. A kad dođe taj trenutak poezije, onda mi se čini da sam bliži tom doživljaju u stvarnosti i nekakvom trenutku. Stih mi je uvijek govori puno više nego nekakva objašnjenja zarobljena u taj naš linearni svijet.

Izgleda da sličnu stvar tražiš i u zvuku kad sviraš?

Pa je, evo, sad si to dobro rekla i podsjetila me na jednu stvar u kojoj ja nisam bio svjestan do relativno nedavno. Imam neki impuls prema polifoniji, znači, baš različite stvari u isto vrijeme. U ovaj kvintet smo krenuli prvo s duom, triom, no meni je nedostajao peti instrument kao polifoni instrument. Jer uvijek jedan instrument svira temu, a drugi svira kontrapunkt. To mi uvijek nedostajalo i masa tih tema je napravljena na tu formu. Toga nisam bio svjestan sve dok nisam počeo kroz literaturu za lutnju istraživati renesansnu polifoniju.

U posljednje vrijeme slušam vokalnu polifoniju Josquina Desprésa, Palestrinu, Gesualda. To je muzika koja ima apsolutno jednostavna pravila, a rezultat je fascinantan. I to je zapravo nekako u mojoj prirodi, taj neki kontrapunkt, što nije baš čest slučaj u popularnoj glazbi pa ni u jazzu. Brad Mehldau koristi dosta te polifonije, ali nije čak stvar da se ona koristi kao ukras, nego da bude srž nekakve muzike.

Još ti samo preostaje krenuti u mikrotonalno.

Nisam nikad imao taj impuls, makar sam okružen time jer je to sad popularno. Mene je uvijek više fascinirala stvar od jednostavnog u dubinu.

Dobro, i u krajnjoj liniji ljepota, to je ono čemu se stremi, od ljepote u jednostavnosti muzika treba biti oplemenjujuća.

Da, mora imati tu snagu da može se približiti k ljudima, apsolutno. Tu se opet moram vratiti na Keplera. On je pisac koji piše jednostavno, ali time pokazuje kako je, zapravo, velik. On se u tim tekstovima trudi odbaciti sve što je nepotrebno. A često, znamo i sami iz raznih iskustava, da kad nemaš što reći, onda muljaš i puštaš maglu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Na kraju, što ti znači nastup u okviru Jazz Pointa?

Ciklus Jazz Point je zaista narastao i ima ozbiljan program. To radi skupina entuzijasta i stručnjaka, Nina Romić i Miro Kadoić. Drago mi je da taj ciklus ide već neko vrijeme i ima svoju stalnu publiku. Imaju neku viziju, uporni su, a Miro i ja smo prijatelji, kolege, stari vojnici, tako da ja razumijem taj entuzijazam i jasna mi je ideja.

Sretan sam što su nas pozvali da možemo doprinijeti toj ideji. Kvintet je tamo svirao prije tri godine na terasi, promovirajući album Crta. Važno je što Nina i Miro prate događanja na sceni i u skladu s tim slažu program. Pozivaju ljude koji rade zanimljive i različite stvari, a tako bi trebao svaki kvart raditi.