Lijepe priče o lijepim pjesmama: uoči 25. izdanja Slušaj me

Brzo se iskristaliziralo da je užasno zanimljiv moment kad netko ispriča nešto o pjesmi koju voli, koja mu nešto znači ili koja je nešto ozvučila

„Meni nekad bude baš jako žao što nisam i ja u publici jer sam kao voditelj ipak koncentriran na drugi način, moram imati kontrolu nad situacijom i ne mogu se u potpunosti prepustiti priči, a onda vidim kako ljudi reagiraju i da je super, pa se grizem što ne mogu sudjelovati kao oni”, s ponešto žaljenja, ali ipak znatno više opravdanog ponosa Andrija Škare opisuje ugođaj koji se već proteklih skoro osam godina u više ili manje pravilnim razmacima može doživjeti na krasnome glazbeno-pripovjedačkom programu Slušaj me u nizu zagrebačkih klubova.

Pisac, urednik i glazbeni kritičar Andrija muški je dio para organizatora, uz producenticu Ivanu Miholčić, koji od 23. siječnja 2018. godine predstavlja, kako sami kažu, lijepe priče o lijepim pjesmama. Uglavnom petero govornika, što je broj koji zbog raznoraznih razloga zna varirati, uz Andrijino opuštajuće prijateljsko moderiranje naprosto ispriča nešto intrigantno o nekoj pjesmi koju odaberu. Nakon toga, tu pjesmu u tišini slušamo da vidimo čujemo li je istim ušima. Pristupi se razlikuju koliko i govornici koji na programu gostuju; među dosad ispričanih 129 priča nalaze se i stihovne i muzikološke analize, i autorske kratke priče kojima pojedine pjesme čine svojevrstan soundtrack, i prigodni osvrti na aktualne društvene teme, ali prevladavaju zanimljive osobne anegdote iz bliže i dalje prošlosti govornikova života.

U srijedu će se, 15. listopada, Pri Nami (gosti su Vanja Jambrović, David Gašo i Vinko Brešan) održati jubilarno 25. izdanje, još jedno gostovanje u program Zagreb Film Festivala kojemu će to biti neformalna uvertira, pa sam kao jedan od ponosnih govornika prvoga prvcatog Slušaj me sa starim prijateljem porazgovarao o ovome u začecima neočekivanom jubileju…

Kada ste pokrenuli Slušaj me i održali njegovo prvo izdanje, jeste li očekivali ili se nadali jednom dočekati ovo skorašnje jubilarno 25. izdanje? Jeste li uopće razmišljali u tim okvirima?

Najiskrenije – ne. Pokretanje je bila Ivanina ideja kojoj sam se ja u startu bio malo i smijao, ako ne i rugao. Naime, kad smo prestali organizirati indie plesaonicu Žur, htjeli smo i dalje raditi nešto povezano s muzikom, ali da ne moramo ostajati budni do 4 ujutro. Nismo više u tim godinama… Ivana je onda jednog ljeta predložila koncept Slušaj me, oko kojeg sam ja bio dvojio, kao, tko bi dolazio slušati ljude koji pričaju o muzici? Ali onda smo tu ideju testirali pred nekoliko ljudi i svi su iznijeli procjenu da je super, da bi to trebalo napraviti. Ja jesam tvrdoglav, ali nisam glup, i vjerujem ljudima. A i što se krivo moglo dogoditi? Prvi Slušaj me je prošao dobro, čak i super, svaki sljedeći također, ali kako ni Ivana ni ja nismo netko tko radi dugoročne planove u životu, nismo očekivali da ćemo dogurati do 25. Bilo je tu i izraženijih faza entuzijazma i faza posustajanja, ali se nadam da će izdanja biti barem još toliko.

Većina drugih prostora u kojima se program održavao (mali pogon Tvornice, Pogon, AKC Matej, Ro&Do Bar, Kvartovi kulture u Cvjetnom naselju) bila je povezana s vašim ponekim prigodnim gostovanjima, ali dva prava doma Slušaj me su primarno KSET i sada Močvara. Kako ste doživjeli ovo privremeno zatvaranje KSET-a?

Dosta nas je to bilo pogodilo, primarno iz fanovske perspektive pohađatelja klubova po Zagrebu, plus nam je dosta blizu doma. KSET je, dakle, bio idealan prostor za naš program jer kulturnih prostora u gradu fali generalno, a za nešto tipa Slušaj me pogotovo. Trebalo nam je nešto između kluba, kazališta i birtije, da prostor možemo formatirati da bude kao neki kabare, da ima gledalište, ali da je opuštenije. KSET smo mogli točno prilagoditi svojim željama i potrebama. Doslovno je visina stejdža točno onolika kolika nama treba. Iako, meni je na nekim izdanjima u Močvari znalo biti čak i bolje jer je bilo tiše. KSET je više kafićki, a u Močvari je šank odvojen, što je užasno bitno. Meni kao voditelju puno manje, jer sam naviknuo na sve, ali govornicima dosta jer čak i kad su javne ili polujavne osobe, možda im je prvi put na stejdžu, prvi nastup pred živim ljudima. Bitna je ta koncentracija.

Nisam, međutim, nikad imao dojam da je atmosfera u KSET-u bila takva da smeta; većina gostiju uvijek pozorno prati. Kako su u KSET-u bili prihvatili vašu ideju, kako je tekao proces dogovora, kako ste se uklopili?

Kad smo im bili pristupili, jedna od voditeljica klupskog programa je bila Antonia Drezga. Mi smo prije toga u glavi izvrtjeli 100 mogućih prostora i KSET nam se iskristalizirao kao najbolji. Kad smo se našli s njom na kavi, a nikad je prije nismo upoznali, ona je nakon što je čula ideju odmah rekla „ajmo radit, to bi moglo bit super”. Jako smo joj zahvalni na tome što nam je otvorila vrata, a poslije je postala i zaljubljenica u program, čak je naposljetku i nastupila. Puno nam je izlazila u susret, dosta se angažirala oko svega što nam je trebalo. Ideja nam se stoga svakako vratiti onamo kad se FER i KSET obnove.

Sjećam se da sam osobno, kad ste meni bili predstavili svoj plan, bio skeptičan, iako sam netko tko skoro da obožava samo pričati o muzici, ali činilo mi se da možda većini publike neće biti zanimljivo to pretpostavljeno višesatno pričanje o njoj. Na prvom izdanju većina nas gostiju i jesmo bili konkretnije pričali baš o pjesmama i onome zašto nam se sviđaju i što u njima čujemo, ali ljudima ipak nije bilo dosadno. Poslije se, doduše, sve zaokrenulo u smjeru da ljudi više pričaju priče, što ja u startu nisam mogao pomisliti i predvidjeti, pretvorilo se u svojevrstan pripovjedački program. Iako je vaš naputak odmah bio da govornici pričaju štogod žele, jeste li vi imali ideju tog određenog zaokreta?

To se zapravo samo nametnulo. Prva ideja nam je bila da ljudi pričaju o svojoj najdražoj pjesmi, ili jednoj od nekoliko jer nitko nema samo jednu najdražu, i pokušati ljudima objasniti zašto im je najdraža. Ali smo onda kroz vrijeme dodatno shvatili da je to užasno teško – prvo jer nemaš samo jednu pjesmu, ni jedan bend, jedan album, imaš ih bar deset najdražih u svakom trenutku i strahovito je teško odabrati među njima. A reći zašto ti je nešto baš drago, i to suvislo, teško je i nama koji puno slušamo, pričamo i pišemo o muzici. Onda smo skužili da ljudi najčešće tu dragost vežu za neki trenutak, to im je lakši pristup, pa smo i mi promijenili način uputa i pristupa potencijalnim govornicima, kažemo im – ajde neku priču o pjesmi koja ti je draga i koju vežeš za neki događaj, neku anegdotu, može i nešto što si sanjao. I to je ljudima ispalo lakše jer muzika nam prati živote i svi imaju takve priče. Znaš kako (Andrija govori oklijevajući, op.a.) kaže Prljavo kazalište: „Uz pjesmu mi se evo rodimo…

…uz pjesmu umiremo!!!” (zajedno pjevamo blago se srameći ostalih ljudi u kafiću, op.a.)

Dakle, samo se treba sjetiti nekih momenata u kojima je muzika bila primjetnija i onda ispričati priču o tome.

Jesi li ikad pomislio da je netko, a što priču nipošto ne bi činilo slabijom ili manje zabavnom ili manje interesantnom, izmislio priču koju je onda prezentirao kao autobiografsku?

Ja sam 99,99 posto siguran da nitko nije ništa izmislio. Naravno, ti pričaš priču, dodaješ, oduzimaš, nešto zaboraviš, nekad samo misliš da govoriš istinu, ali baš to i jest pričanje priče, nije svjedočenje na sudu, treba nešto dodati da bi bilo sočnije, oduzeti nepotrebne detalje. Evo sad mi je to najsvježije pa izdvajam njega jer je nastupio na 24. izdanju – Dražen Ilinčić je ispričao jako basic priču o tome kako mu je krepao televizor, ali to je bilo najbolje što sam čuo ovog mjeseca jer je sve fantastično složio i ispripovijedao. Bila je to duhovita, topla, zanimljiva priča, jer ništa i ne mora biti veliko, uzeo je moment iz svakodnevice i pretvorio ga u divnu priču. Nebitno je li svirala baš ta pjesma jer ima smisla da funkcionira kao zaokruživanje cijele priče. Mislim, znaš kako je kad ti rikne televizor, baš si u ozbiljnim problemima, unatoč svim drugim ekranima na raspolaganju…

Kako se odvija cijeli proces kontaktiranja potencijalnih govornika i dogovaranja? Koliko se često suočavate s odbijanjima? Koliko su ljudi spremni, ima li oklijevanja? Ima li nagovaranja?

Dakle odbio nas je, naravno, niz ljudi, ali većina njih, 70-80 posto, zato što im jednostavno ne paše termin ili nisu tad u Zagrebu, ili uopće nisu iz Zagreba. Mi nemamo nikakav budžet, sve radimo sami, niti smo na ikakvim fondovima, ništa Grad, ništa Ministarstvo. Nekoliko nas je kontaktiranih odbilo isprikom da nisu to u stanju učiniti i to je potpuno legitimno, a što se nagovaranja tiče – pa, da, možeš nagovarati, ali samo ljude koje poznaješ. Većinu naših dosadašnjih gostiju ipak znam, dobar dio barem na bok-bok, ali ni njih neću nagovarati, osim prijatelja. Oni koje jesmo nagovarali, jer smo imali filing da će biti super, uglavnom i jesu bili odlični. Ima onih koji misle da ne mogu, ali ako je netko bio u publici dva-tri puta, doživio da mu se razjasni koncept, onda nema pogreške. Znalo se, međutim, događati da ljudi uopće pažljivo ne pročitaju najavni mejl, doduše sad možda i ne moraju jer znaju šemu zbog prethodnih i iz medijskih izvješća nepristranih ljudi koji su opisali kako se sve odvija. Pošaljemo im i fotke da vide kako to izgleda, šaljemo natuknice za pripremu, ali i unatoč tome neki znaju samo preletjeti pogledom pa nas onda naknadno pitaju stvari koje su odgovorene unaprijed. Jedini koji nas uporno odbija je legendarni Vrana, ali valjda će jednom pristati…

ZFF, FEKP, Kvartovi kulture – što misliš da su oni prepoznali da možete dodati njihovim programima? Biste li se tako mogli uklopiti i bilo gdje drugdje?

Recimo, u organizaciji ZFF-a su ljudi koji su nam dolazili kao publika i njima je to bilo super pa su pomislili da je dobro da se povežemo. Kako to povezati? Pa, neka govornici budu uvjetno rečeno filmski gosti, ekipa iz industrije. Nama je to bilo itekako okej, volimo ZFF, to nam je takoreći prijateljski festival. Bitna nam je dosta naša ideološka pozicija, ne bismo se vezali za nešto što ne korespondira s našim vrijednostima. Kod pozivanja gostiju realno i ne možemo uvijek znati njihove pozicije, ali možemo ih pretpostaviti. Glavni nam je kriterij poziva da netko djeluje kao da bi bilo ugodno popiti pivo s njim, da se čini kao okej likica ili lik. Dosad su svi zaista i bili takvi.

Među govornicima ste imali i dosta ljudi koje smijemo nazvati zvijezdama. Logično je da ti kao pisac i urednik poznaješ ljude iz književnosti – Miljenko Jergović, Borivoj Radaković, Goran Tribuson… – ali bilo ih je i mimo tog svijeta, npr. Darko Rundek ili Dario Juričan, da ne nabrajam dalje.

Takva imena sigurno po večeri dovuku dvadesetak ljudi koji inače nisu znali za Slušaj me, pa se stvori nešto veća gungula, ali sve ostane u okvirima. Najveći šušur tog tipa je bio kad je bio Luka Korlaet, dogradonačelnik, on je prvi političar koji nam je bio gost, i imao je sjajnu priču. I političari su ljudi koji slušaju muziku, a ja bih svakako zvao i političare s kojima ne dijelim stavove, ali da nekako imam dojam da su okej ljudi koji vole muziku.

Kako teče odabir gostiju? Postoje li ikakve kvote koje trebate ispuniti za pojedino izdanje, koliko situaciju zakomplicira kad netko ne može?

Nas dvoje uglavnom za rijetkim ručkovima koje uspijemo pojesti zajedno uvijek pričamo koga i kako i kada pozvati. Uvijek je to uz jelo, najčešće subota i nedjelja. Ivana ima blokić u koji bilježi sve potencijalne goste, pa križa one koji su bili. Na početku smo krenuli s po šestero ljudi po večeri, ali onda smo broj smanjili na pet na moje inzistiranje jer je meni na stejdžu postalo predugo, znalo je ići i do dva i pol sata. Mislim da je pet puno bolje, fokusiranije i kompaktnije, a nije ni ovako malo vremena, traje i do sat i pol, a ipak se ne primijeti manjak sadržaja.

Slažeš li se da je Slušaj me postao program koji može privući i ljude koji ne vole nužno muziku, ili nisu fanatici, nego mogu uživati i samo u pričama?

Uz spomenutu inicijalnu ideju da ljudi objasne zašto vole neku pjesmu nam se brzo bilo iskristaliziralo da je užasno zanimljiv moment kad netko ispriča nešto o pjesmi koju voli, koja mu nešto znači ili koja je nešto ozvučila, i onda kad se pusti ta pjesma, mi je čujemo drugim ušima koliko god da smo je puta ranije čuli. Tipa, Kruno Lokotar je bio odabrao Azrin „Balkan” i ljudi su je slušali u tišini, a ako postoji pjesma koju su svi čuli milijun puta, to je ta.

Razmišljaš li i koliko unaprijed, ili pretpostavljaš, što će ljudi odabrati? Ne nužno konkretnu pjesmu, ali možda žanr, bend, razdoblje?

Ovisno o tome koliko ljude poznajem, koliko smo prijatelji, ali naravno da je zabavno pogađati. Znaš, recimo, da će Ante Ljubičić pustiti The Clash ili Sublime. Kod puno gostiju mogu pogoditi otprilike dekadu, iako možda poznajem više muzike nego prosječna osoba, svejedno sam na Slušaj me dosta bendova čuo prvi put. Znali su me iznenaditi i ljudi za koje znam što slušaju, zato ih na kraju krajeva i pozovemo, a onda dođu s nekim bendovima, najčešće nišnima, za koje nikad nisam čuo. Ne samo za neke nove nego i starije izvođače. Tako da svakako postoji i ta sitna edukativna komponenta Slušaj me.