Nomadske kartografije zvuka: Hashtag Ensemble i (ženska) poljska mlada nova glazba

Kako je u pozdravnoj riječi istaknuo Berislav Šipuš, ispred Cantus Ansambla, njihova aktualna obljetnička koncertna sezona, koja se osvrće na 25 godina uspješnoga djelovanja i brojnih umjetničkih suradnji, posvećena je onima kojima, kako je rekao, „dugujemo puno dobre nove glazbe.”

Foto: Vedran Metelko/CA

U svojemu standardnom modelu operiranja, suradnje za Cantus Ansambl tvore onu potentnu bazu razmjene, novog kreiranja i dijaloga među različitim kulturno-umjetničkim kontekstima. Čast otvorenja slavljeničke sezone tako je 13. listopada, koncertom naziva Poljska mlada nova glazba, u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, pripala varšavskome Hashtag Ensembleu – grupi čija organizacijska filozofija otkriva puno o njihovoj kolektivnoj dinamici, demokratskim principima i otvorenom, fleksibilnom pristupu stvaranju glazbe.

Čitajući iscrpan i informativan intervju urađen neposredno pred zagrebački koncert, stekli smo prilično izravan uvid u principe njihova funkcioniranja: fluidnost uloga, zajedničko autorstvo i stalno pre-razmještanje u traganju za novim oblicima glazbene komunikacije prema publici. Takav kolektivni modus operandi mogao bi se tumačiti kao snažno rezonirajuć s filozofskim idejama Rosi Braidotti o posthumanome subjektu i kolektivnoj dinamici: u kontekstu ansambla, ti se koncepti konkretiziraju kroz svakodnevnu praksu, pretvarajući grupu u živi organizam koji se neprestano mijenja, uči i evoluira zajedno sa svojim članovima i publikom.

Foto: Vedran Metelko/CA

Uspostavljen kao glazbena zadruga, bez stalnoga voditelja, tvori ga otvorena kreativna grupa koja se neprestano mijenja, ulazi i izlazi iz vlastitih granica djelovanja. Taj model funkcioniranja – slobodan, kolektivan, procesualan – gotovo bi se savršeno mogao promatrati unutar kontura onoga što filozofkinja Rosi Braidotti naziva nomadskom subjektivnošću: načinom bivanja koji nije ukorijenjen, nego je u stalnome postajanju, redefiniranju; u mreži odnosâ između ljudi, tehnologijâ, prirode i zvuka.

Foto: Vedran Metelko/CA

I doista, koncert ansambla Hashtag u Malom Lisinskom doimao se otvoreno i transformativno poput kakvoga živog organizma koji diše zajedno s prostorom i publikom i koji, možda još i važnije, ima toliko smisla i vrijedne materije kojom će posredovati željeno. Pri tome je njegova tematska okosnica, kako su u intervjuu i najavili, bila odnos čovjeka i okoliša, odnosno, posljedice ljudskih odluka i načina na koje, kao društvo, živimo. U toj je konstelaciji posebno do izražaja došao tematski ujednačeniji, koncepcijski smisleno briketiran skup skladbi – dviju poljskih, jedne portorikanske skladateljice i naše – Margarete Ferek-Petrić.

Koncert ansambla Hashtag u Malom Lisinskom doimao se otvoreno i transformativno poput kakvoga živog organizma koji diše zajedno s prostorom i publikom

Taj su nukleus programa, dakle, činile poetike koje, premda međusobno različite, dijele zajednički imaginarij prirode, materije i cikličnosti života. Ovakav tihi ali snažni kontinuitet dao se čitati kao neka vrsta vitalne linije koja se proteže od snažnog i važnog ženskog glasa u povijesti glazbe prošloga i ovog stoljeća – Kaaije Saariaho – inspiriranog transtemporalnim prirodnim fenomenima – do suvremenih ženskih glasova okupljenih ovim koncertom, a koji o prirodi i prirodnom progovaraju kroz filtere društvene krize, nesigurnosti, ekološke ugroženosti i posthumanističke svijesti.

Foto: Vedran Metelko/CA

Večer su uokvirila dvojica skladatelja, s prvom i posljednjom skladbom večeri. Paweł Malinowski (*1994.) je skladbom Paradise Blue (We’d Never Be Apart) (2020.), za bas klarinet, harmoniku i elektroniku, u pomalo obeshrabrenoj viziji sadašnjosti, prošaranoj užasima „kapitalističkoga realizma“ – kroz ironiju i očuđenje nastojao ponuditi kritičko preispitivanje iluzije napretka i tehnologije.

Foto: Vedran Metelko/CA

Nakon Malinowskijeva ‘prologa’, u kojemu se tvar probudila, uslijedila je skladba Angelice Negrón (*1981.), Dust iz 2015. godine. Pisano za flautu, klarinet, violinu, violončelo i (snimljenu) elektroniku, djelo evocira pejsaž, odnosno, mjesto življenja nakon katastrofe. Elektronika, koja zvuči poput ženskih glasova, otvara prostor melankolije i boli, s akustičnim instrumentima koji komuniciraju onkraj gestâ ili motivâ.

Foto: Vedran Metelko/CA

U toj panorami, naime, nema dramatskoga luka; postoje samo disanje, težina zraka, i jedan tihi ali jedva vidljiv tračak nade, a koji možda, samo možda, može značiti „početak nečega novog“, kako to pojašnjava Angelica Negrón.

Elektronika, koja zvuči poput ženskih glasova, otvara prostor melankolije i boli, s akustičnim instrumentima koji komuniciraju onkraj gestâ ili motivâ

Margareta Ferek-Petrić (*1982.), u svojoj skladbi Climate Burn-Out, iz 2018., pisanoj za flautu, klarinet, violončelo i klavir, pomiče fokus na vrijeme, njegovu prolaznost i iscrpljenost. Između Nietzscheovih stihova – napose idejâ o uništenju, smrti, banalnosti i dosadi –  i parodiranih glazbenih klišeja: metronom koji lijeno otkucava, šansonski ton klarineta, sitni groteskni detalji – otvara se slika svijeta koji se vrti oko vlastite osi, ali više nema snage za promjenu.

Foto: Vedran Metelko/CA

Ovakav se nacrt Margarete Ferek-Petrić primjereno oslanja na još jedan pojam Rosi Braidotti, onaj posthumanističkoga umora (engl. posthuman fatigue), u kojemu kriza nije samo ekološka ili društvena, nego i egzistencijalna: svijet je iscrpljen, a s njime i mi, nesposobni reagirati, uvučeni u ciklus ponavljanja i melankoličnoga stagniranja. Kroz glasove instrumenata, fragmentirane motive i groteskne intervencije, skladba artikulira taj isti umor posthumanoga subjekta, pokazujući kako glazba može reflektirati i propitivati stanje iscrpljenosti svijeta, odnosno naše mjesto u njemu.

Svijet je iscrpljen, a s njime i mi, nesposobni reagirati, uvučeni u ciklus ponavljanja i melankoličnoga stagniranja

U Coal (2020.) Aleksandre Kace (*1991.), za flautu, klarinet, violinu, violončelo, sampler i živu elektroniku, inspiriranoj crno-bijelom slikom Franza Klinea, Mahoning – a koja apstrahira pensilvanijsku rudarsku tradiciju – život se ponovno pojavljuje kroz materiju samu. Elektronika i akustični instrumenti stapaju se do granice prepoznavanja; ono što čujemo više se ne poklapa s onim što vidimo ili, pak, s onime što očekujemo vidjeti kada čujemo određeni zvuk.

Foto: Vedran Metelko/CA

Zvuk postaje tvar, linija, potez. Gotovo slikarska gesta u prostoru. Repetitivni motivi koji kruže gore-dolje podsjećaju na geološke slojeve, na sâm puls Zemlje. I u tomu susretu tehnologije i tjelesnosti krije se ono što Braidotti naziva vitalnim materijalizmom: svijest da sve što jest – i kamen, i glas, i algoritam – sudjeluje u istome kruženju života. Svijest da čitav univerzum pojmimo kao „beskonačnu i nedjeljivu tvar“ (Shaw 2015).

Najeksplicitniji biološki sloj večeri donijela je Agata Zemla (*1994.), svojom elektroakustičkom skladbom To Bee or Not to Bee iz 2021., pisanom za flautu, klarinet, violu, violončelo i elektroniku. Elektronički ‘roj’ pčela koji se prostorno kretao dvoranom evocirao je mikrokozmos biološkoga svijeta, životni ciklus od jajeta do smrti. U toj kompoziciji, u isti mah istodobno razigranoj i apokaliptičnoj, pčela postaje simbol postojanja samog: ona je oprašivač, posrednik, čuvar ravnoteže. Bez nje svijet nestaje, u kontekstu čega sugerirati alternativni naslov Zemlinoj kompoziciji, da glasi – To Bee or Not to Be – niti ne bi bilo potpuno promašeno.

Foto: Vedran Metelko/CA

Kao kontrapunkt ovoj organskoj liniji, završna skladba večeri, djelo Wojciecha Błażejczyka (*1981.) Aether, napisano 2020. za ansambl, elektromagnetske valove i live elektroniku, otvorilo je prostor elektromagnetskoga svijeta: zvuk nečujnih valova koji ispunjavaju naše urbano okruženje. To je pejsaž bez ljudi, svijet neživih šuma, signala i zračenja. U njemu više nema bića, samo neprekinuto kruženje energije.

Upravo se kroz nehijerarhizirajuć i kolektivan pristup ansambla Hashtag pokazalo kako suvremena glazba može biti prostor suptilnoga preispitivanja i otvorenog slušanja, bez potrebe za naglašenim porukama ili zaključcima

No i ta distopijska vizija pokazala se kao dio iste mape ove večeri: čovjek, priroda i tehnologija u stalnoj su međusobnoj preobrazbi, u istome nomadskom kretanju kroz prostor (zvuka), u istoj težnji za (samo)obnovom, za opstankom. I upravo se kroz ovakav, nehijerarhizirajuć (!) i kolektivan pristup ansambla Hashtag pokazalo kako suvremena glazba može biti prostor suptilnoga preispitivanja i otvorenog slušanja, bez potrebe za naglašenim porukama ili zaključcima.

Foto: Vedran Metelko/CA

Zagrebačka publika imala je priliku svjedočiti promišljeno oblikovanome koncertnom iskustvu, gdje ideje, zvuk i izvedba nisu mogli bolje zajednički funkcionirati – i na tome može biti iskreno zahvalna.

____

Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije na temelju Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.