FNC Diverzant + ekipa: 30 godina brzih punk rock usluga

Mogućnost da bend proživi i preživi trideset godina nije se razmatrala zato što je bila neuklopljiva u opojni koktel mladosti, zabave, energije i strasti

Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, skorašnji članovi budućih dugavljanskih punk-rock legendi FNC Diverzant o svojemu bendu u nastajanju zasigurno nipošto nisu razmišljali kao o okviru u kojem i uz neposrednu blizinu kojeg će otad provesti svoje cijele živote.

Gitarist Žac, basist Goc, bubnjar Bero i nekoliko presudnih dana kasnije priključeni pjevač Teo tražili su dodatnu obavezu preko tjedna i zanimaciju vikendom, konkretniji način sudjelovanja u rastućoj zagrebačkoj nezavisnoj glazbenoj sceni, kanal ispoljavanja tinejdžerskih frustracija i preokupacija, razlog za sviračko-slušačke izlete u Kutinu ili Čakovec. Mogućnost da bend proživi i preživi, recimo, trideset godina nije se razmatrala prvenstveno zato što je bila neuklopljiva u opojni koktel mladosti, zabave, energije i strasti koji najbolji bendovi bivaju svojim članovima barem dok zaista dobar bend ne postanu i drugima, bilo prijateljima ili publici. U punku je to ionako svejedno.

Nije, međutim, stvar toliko u tome da su mladići buduće na desetljeća zaokružene obljetnice odbijali razmatrati jer su im bile, kao, zastrašujuće i nespojive s brzinom trenutka koliko u činjenici da u doba u kojem su FNCD nastali bendovi generalno nisu bili doživljavali tridesete rođendane! Zanemarimo li ipak znatno češće solo izvođače izvornog rock’n’rolla pedesetih, 1995. su se godine takvim stažem realno mogli pohvaliti samo The Rolling Stones i The Who, možda čak ni Pink Floyd. Dakle, sve redom ionako bendovi koje je glazbeni žanr i društveni pokret koji je očarao i inspirirao Diverzante barem u startu i neovisno koliko opravdano smatrao prirodnim generacijskim i stilskim neprijateljima. U tome se smislu takve dugovječnosti i pripisane olinjalosti valjalo sramiti, a ne njima hvaliti. Svi smo skupa bili mladi i primjereno glupi, ne shvaćajući da će ustrajnost i trajanje nužno sa sobom donijeti i odrastanje i, čemu okolišati, starenje.

Ako sam se prilikom sitno zakašnjele proslave petnaestog rođendana benda, dvodnevnog siječanjskog koncerta 2011. u KSETu, nad protokom vremena bio podjednako veselio i deprimirao, nakon druge jednako toliko duge etape života jednog od najvoljenijih zagrebačkih punk bendova zaista sam isključivo sretan, pa i osobno ponosan na prijatelje. Neposredan je to rezultat apsolutno prekrasnog rođendanskog festivala kojim je krcata zagrebačka Močvara u petak 24. listopada dostojno obilježila 30 godina patentiranih brzih punk-rock usluga benda koji je u diskografskom smislu (nekoliko startnih ekipnih izdanja, samo dva dugosvirajuća albuma) počesto ostavljao dojam neaktivnosti, ali koji nikad nije napravio ni najmanju sviralačku pauzu.

Diverzanti su svoj tulum organizirali kao na prvi pogled uobičajenu cjelovečernju pankersku masovku, ali ova nasreću i na iskustvo okupljenih nije patila ni od koje često neizbježne boljke sličnih manifestacija. Značajno bitnih odudaranja od najavljene satnice nije bilo, bendovi su se izmjenjivali prilično agilno i efikasno, a pomogla je čak i iznenadna kiša zbog koje se publika nije mogla zagrijavati u dvorištu ispred kluba, koji je tako bio više nego pristojno pun već od samog početka.

Susret generacija

Sve bi to ipak bilo nebitno da svih pet uzvaničkih bendova nisu odsvirali potpuno ubojite pretežito polusatne setove koji su svojim presjekom stilskih i tematskih rukavaca punka precizno dočarali koordinate u kojima su se sami FNCD kretali cijelim svojim opusom. Svojevrsnu reprezentaciju pankerskih itekako dobrostojećih veterana ovom su prigodom činili: Poruka u prazno, kvartovski kolege još iz devedesetih koji su ove godine objavili svoj odlični debi album Runda prigovora; čakovečki Bez panike, melodyčari iz grada prvog gostovanja Diverzanata i bend kojem sam se zbog davnašnjih propuštanja najviše veselio; kultni hard core pravednici Razlog za, posebno sa svih strana Europe okupljeni nakon dvadesetak godina, čiju „Zajedno“ FNCD imaju i u svom repertoaru; nenajavljeni gosti iznenađenja Mašinko, u ovome starosnom kontekstu još juniori, ako ne i kadeti; te neizbježni Debeli precjednik, koji su lako moguće više svojih koncerata odsvirali zajedno s večerašnjim domaćinima nego bez njih, i koji su ovaj put program sveli samo na pjesme na hrvatskom jeziku. Jedini adekvatniji popis bendova tako bi eventualno činili kolege Diverzanata s diskografskih početaka 5 Minutes To Steve, Paruzija i Analena, ali tu su opciju prekrižile većinske neaktivnosti spomenutih.

Osim donekle logikom vlastitih preferencija, zaista nije moguće odrediti  koji je bend bio samo odličan, a koji još i bolji, a dojam je da su očekivanom poštenju prema publici i sceni svi izvođači pribrojili i prijateljsku odgovornost prema slavljenicima. Koji su se tako našli u nezavidnoj situaciji da moraju nastupiti na kraju večeri u kojima su dotadašnje vrhunce predstavljale „Za 12icom“, „Naša pjesma“, „Kada padaju zvijezde“, „041“ i „Moja su koljena umorna od moljenja“. Da su emotivno izgorjeli čekajući svoj nastup uz sjajne svirke prijatelja, da su pokleknuli pod teretom organizacije, da su možda naišli na već pomalo umornu publiku koju su većinom ipak činili ljudi njihovih godina, sve bi bilo razumljivo i svejedno se bendu ne bi moralo ni moglo ništa prigovoriti. Napravili su dovoljno, i inače i u petak.

Ali lako je moguće da su FNC Diverzant sami sebi za svoj rođendan poklonili najbolji koncert koji su ikad odsvirali, ili barem najbolji od nekoliko desetaka koje sam osobno pohodio – kompaktan, nabrijan, odgovarajući trenutku, ali jednako tako opušten i zabavan. Određeno se ograđivanje ovdje nalazi zato što mi ih se doista teško svih prvo sjetiti, a onda diferencirati, ali i zato što je u katalogu od tek četrdesetak pjesama nemoguće probirati uvijek posebno i eventualno zaobići koji hit, među kojima su singalongovi uz „Kažeš da bi htjela“, „Bibu“ ili „Stare panxe“ opet bili povijesni. Vjerujem da to izbacivanje nitko normalan ne bi ni poželio, iako su svoj više-manje standardni repertoar Diverzanti produljili na čak 50 minuta u koje je stalo rekordnih 19 pjesama. Osvježenja su činile rjeđe svirane „Kraj“, „Ideš mala“ i u doba pandemijskog distanciranja odgovorno uskladištena „Zapleši sa mnom“, zatim obrada „Samoće“ kragujevačkih KBO! (koju znaju zasvirati i Mašinko i Debeli) te i jedna skroz nova pjesma, „Malo kasno“. Zasad djeluje pomalo nedorađena, ali kao jamac nadolazeće aktivnosti i nekog budućeg jubileja itekako je važna. A win-win situaciju upotpunjuje i mogućnost da na kraju ispadne nezadovoljavajuća – pravim su pankerima ionako dobra samo prva dva albuma, a ostalo je komercijala.

Set lista: Toga dana – Slobodan – Kažeš da bi htjela – Kraj – Ideš mala – Čudne priče – Ne tamo (gdje sam bio nekada) – Psiho – Zajedno – Dihtung glave – Budi moja – Malo kasno – NDS – Blizu sunca – Biba – Punk Rock Song – Stari panxi – Zapleši sa mnom – Samoća