Swans u Boogaloou: Šamanizam, dirigiranje, nekonvencionalnost, zaluđenost

Još jedan dolazak Swansa u Hrvatsku, ovaj put u blagdanskom raspoloženju, značio je samo jedno – pripremite čepiće za uši.

Već u najavi koncerta Swans su najavili kako više neće ići na turneje s toliko decibela pa je publika u Boogaloou bila dobro opremljena, iako im za predgrupu to nije bilo potrebno. Uvod u večer napravila je eksperimentalna violinistica Jessica Moss koja je u nešto više od pola sata, barem prvih desetak redova uvela u jedan miran, posve oprečan svijet onome što nas je čekalo. Uspjeli smo uhvatiti drugi dio njezinog nastupa u kojem je kombinirala violinu i minimalno vokale te ono što bi je povezalo s njujorškim bendom – dužina pjesama. Moss ne mari za minute koje prolaze, razvijala je pjesmu u jedinom mogućem smjeru i na kraju, većinu publike koja se već tad okupila u popriličnom broju, uspjela stišati do krajnjih granica.

Jessica Moss / privatna arhiva

Sama ta ‘prisila’ da se hrvatsku publiku navede da ne razgovaraju tijekom tihog nastupa nekog izvođača pobjeda je sama po sebi. Zaslužen pljesak, a zatim čekanje Michaela Gire i sedmeročlane ekipe.

Posljednji put kada sam bio na njihovom koncertu, a bio je to riječki Pogon kulture 2017. godine, Gira je puno više stajao s gitarom, a manje sjedio, prostor kao da je bio premali za ono što se događa na pozornici. Boogaloo je na Sisvete bio pun, dvorana je najmanje pet puta veća od mjesta mog posljednjeg susreta i od prve pjesme “The End of Forgetting” koja nas je okupirala preko pola sata, nije bilo dvojbe kako su vibracije koje su strujale zagrebačkim klubom upravo ono što bend donosi uživo – tu mi nekako i najviše prednjači njihov/naš basist Christopher Pravdica. Nema razgovaranja tijekom koncerta, pojedina publika opsjednuto prati bend, ovisno o članu koji trenutno dominira sada već u novoj „The Merge“ koja se nalazi na ovogodišnjem sjajnom albumu Birthing.

Četrdeset i pet minuta kratka pjesma

Ako bi i postojala kakva zamjerka, ponajviše bi se odnosila na setlistu jer iz perspektive novog albuma šteta je da ga vjerojatno nikad nećemo čuti uživo u cijelosti. Potajno sam se nadao da će, kada su Birthing objavili krajem svibnja, uključiti “The Healers”, tek toliko da čujem Giru kako izgovara: „I am the mother of our slaughter, I break your bones to feed our daughter“, ali preživjeli smo i s “Little Mind”, tom divnom partiturom koja nas je dovela do pitanja – prošli smo gotovo polovicu koncerta, ne možemo se požaliti na glasnoću – što se događa? Swans su mi, osobito tada u Pogonu kulture, dali do znanja kako je noise samo običan dio njihove glazbene osobnosti, nimalo se ne zamarajući ima li tko čepiće i ne. Ovaj put nije bilo tog momenta iznenađenja, ali zasigurno da su i setlistom delegirali pjesme koje ne bude mrtve, već žive bacaju u trans, u dio povijest te prikazuju rađanje svemira. Ako ćemo opet o imenima pjesama, radi se o posljednjoj, četrdeset i pet minuta kratkoj “Newly Sentient Being”.

Swans u Boogaloou / Matej Grgić

Koju minutu nakon 22 sata, točnije nakon dva i pol sata praktički neprestane svirke koju je svega u sedam navrata obasjao jak pljesak hipnotizirane gomile, shvatili smo da kaotičnost, kao stanje nereda bez oblika, u glazbi poprima sasvim novu definiciju. To je šamanizam, dirigiranje, nekonvencionalnost, zaluđenost i improvizacija. Osjećanja bila benda, tih ljudi koji čine male svjetove, prikazuju ih beskonačnima pred publikom koja može dati ubrzanje i cjelokupni događaj pretvoriti u glazbeni performans bez kraja. U jednom trenutku spomenute posljednje pjesme kao da smo osjećali da se Gira igra s nama, pogotovo kada je uzeo usnu harmoniku u ruke, stavio ju u usta te nam dao jedan novi moment muzičkog pejzaža. Zaista sam mislio da nema smisla da uskoro sve završava.

Povratak u davnu prošlost

Osobno mi smisao sa Swansima dobiva novo značenje kada čujem riff na “A Little God in My Hand”. Ako je koji trenutak bio prijeloman kada sam ih opetovano slušao, onda je to bila ta manična i pulsirajuća pjesma koja te u koncertu vozi kroz apokaliptične slike i opsesivno juri prema vječnosti. Ta brutalnost Swansa kada gitare i synthovi prelamaju pjesmu, vozeći je od prepoznatljivosti do neprepoznatljivosti pa ponovno vraćanje u prvobitno stanje, znak je da pred nama stoji moćna sila.

Nju nije lako opisivati, lakše ju je doživjeti i onda proživljavati još neko vrijeme. U pripremi za koncert shvatio sam, iako znajući da nećemo čuti više od šest pjesama, da albumi Swansa vuku jedan za drugim. Opsesivno nisam mogao prestati s “Birthing” da bi se prebacio na “To Be Kind” pa vratio se u davnu prošlost sa “Soundtracks for the Blind” i “White Light from the Mouth of Infinity”. Kao neki životni soundtrack u dužim šetnjama u kojima ne želite prestati hodati redali su se “The Beggar”, “Filth”, “The Seer”… Nije bilo kraja ni početka, zapeo sam u apsolutnom idealizmu koji su potpisivali Swans.

Swans u Boogaloou / Matej Grgić

Boogaloo je bio vruć od početka i to doslovno. Nije bilo lako preživjeti u uvjetima koji nisu specifični za sam početak studenog, južina je udarala i meteoropati nisu imali dobre predispozicije, ali možda je nekako lakše kad vidite rijetko viđeni Girin odlskulizam, možda i normalizam, „daj makni taj glupi mobitel“ i uživaj u nastupu bez prisutnosti ekrana. Swans su nas opet vratili u normalu.