Glazbeni dokumentarci: TUSTA, Andrej Korovljev (2019.)

Tusta je preminuo sredinom listopada 2012.

Te jeseni pulski redatelj i cijenjeni dokumentarist Andrej Korovljev počinje u glavi snimati tribute to ne samo gradskom i regionalnom simbolu punka. Sedam godina potom premijerno je predstavio Tustu, dokumentarac o Branku Črncu Tusti, frontmenu pulskih pankera KUD Idijota, ali kroz priču o njemu Korovljev širi ideju bunta, punka i otpora, ne samo sistemu već kao ideji života. Tusta je film koji danas ima težinu obaveznog gradiva ne samo za ljubitelje punka, nego i sve koji žele razumjeti kako je izgledala borba protiv sitnih, otrovnih nacionalizama u krvavim devedesetima.

Korovljev umjesto da autoritativno pripovijeda, odlučuje mikrofon prepustiti onima koji su Tustu najbolje poznavali, čime podcrtava autentičnost i živu fakturu svjedočenjima članova benda: Sale Verude (Saše Milovanovića), Dr. Fritza (Nenada Marijanovića) i Ptice (Diega Bozusca), ali i prijatelja i suvremenika poput Urbana ili članova Hladnog piva, generacijskih priležnika poput Caneta iz Partibrejkersa, Koje iz Kičme ili Radulea i ekipe iz Atheist Rapa.

Njihova sjećanja postaju kostur i krvotok dokumentarca, čime Tusta ne izgleda kao klasični TV muzej glazbene povijesti, već pulsirajuća kino priča, koja diše sjećanjima, anegdotama i osobnim emocijama

Struktura filma oslanja se na kombinatoriku uobičajenog kolaža arhivskih snimaka, fotografija i novinskih isječaka, no Korovljev ubacuje i pokoje dosjetljivo vizualno rješenje poput, primjerice, animiranog putovanja benda u legendarnom Volkswagenovom kombiju po karti bivše Jugoslavije. Takvi suptilni sitni režijski potezi podsjećaju na mobilnost i slobodu kretanja dobrih i brzih duhova scene, koja je usprkos poratnom svemu postojala i širila se granicama koje su ne tako davno popucale po šavovima. Najveća dramaturška vrijednost Tuste, međutim, nije u formalnim dosjetkama niti uredno posloženoj kronologiji već u liku samog Branka Črnca.

Tusta je bio pjevač koji je na temelju punka stvorio platformu otpora, mikrofonijom protiv autoritarnih sistema, protiv prevara i lopovluka, nacionalističkih malograđanština koje su proždirale ljude u ratu i tranziciji.

On je bio istodobno radnik i glazbenik, čovjek s nogama na zemlji i glasom koji se derao protiv nepravde.

Njegov život, a posebno njegova smrt u filmu dobivaju kronološku dimenziju mitskog, ali nikada patetičnog junaka. U tome leži i sjajan Korovljevov balans, premda mu se divi i poštuje ga dijeleći etičke standarde, ne idealizira Tustu do mjere pretvaranja u broncom izliveni spomenik, ali pokazuje kako je riječ o čovjeku čija je dosljednost i vjernost vlastitim uvjerenjima postala moralna vertikala jedne scene i generacije. Kad slušamo kako njegovi suborci iz benda govore o zajedničkim godinama ili kad se kolege iz regije prisjećaju Tustinih nastupa i stavova, jasno je da nije riječ o pukom frontmenu već simbolu prkosa, otpornosti i solidarnosti.

Kultni i kulturni značaj KUD Idijota na regionalnoj punk sceni kao drugog vala nacionalnog punka nakon riječkih Parafa i Termita, uz paralelku zagrebačke braće Hladnog piva ili provincijalnog koprivničkog Overflowa, na taj način u filmu dobiva kontekst. Bend koji se nikada nije ugurao u mainstream na klasičan način uvijek ostajući „na margini”, danas se čitaju svjedocima i kroničarima jednog od najturbulentnijih perioda ovih prostora.

Tusta kroz intimni portret jednog čovjeka pokazuje da je ta margina zapravo bila najčistije mjesto slobode kao prostora unutar kojeg se nije kalkuliralo već se govorilo ono što se mislilo i gdje se pjesmom moglo pružiti više otpora nego političkim govorom. Od Legendarnih uživo, Bolje izdati ploču nego prijatelja, preko Bolivia R’n’R, Mi smo ovdje samo zbog para i Ljudske gluposti i Megapunka i Fuck, do komercijalnijih postratnih faza i omekšavanja zvuka kroz Cijenu ponosa i Remek djelo, KUD Idijoti su u aktivnih četvrt stoljeća presvirali vrijeme i prostor. Glazba Idijota bila je direktna, brza, energična, sjajna refleksija stava i neke preteče radničko ljevijeg socijalnog potkonteksta iz kojih bi ostajali i coveri ”Bandiere Rosse” i ”Belle Ciao”.

Ili kao što je Cane duhovito primijetio u svom izlaganju, nije mu bilo jasno odakle i kako je Tusta pamtio tolike tekstove, trebalo je naučiti i ne zaboraviti tih poruka.

Tusta izlaže relativno linearnu dramaturgiju poštujući pritom očekivane konvencije žanra i oslanjajući se na sugovornike kao osnovnu filmsku interpretaciju, ali ono što nadilazi potencijalne dokumentarne limite emotivni je naboj priče kao refleksije karaktera dobrog čovjeka Tuste i uspijeva u onom što je najteže; prenijeti duh jednog čovjeka, jednog benda i jedne scene tako da publika nakon gledanja ostaje oplemenjena osjećajem kako je upoznala nekoga tko je bio istodobno i običan, i veći od života. Kroz sjećanja njegove obitelji i najbližih o njegovim posljednjim danima nakon oboljenja od raka i činjenici kako je volio život, film u posljednjoj trećini usporava od regionalne u daleko intimniju priču. I u tim segmentima dramski tok se od društvenog i pankerskog stava više orijentira na onu najnježniju ljudskost. Grafitiranu na zidu unutar Rojca i poslužno kao odjavne scene filma.

Uslijed navedenog, Tusta Andreja Korovljeva jedan je od neizbježnih glazbenih doxova našeg vremena i prostora, i filmova koje obavezno valja pogledati ako dosad niste ili repetirati za obnavljanje lekcija iz humanizma, drugarstva, i to ne samo ako volite punk, Pulu ili jugoslavenski rock, nego želite razumjeti što znači vjerovati u glazbu kao alat otpora, i u čovjeka koji je bio dovoljno hrabar ostati svojim i kada je to bilo najteže.

I nije samo Hajduk, Tusta isto živi vječno.