Vedran Božić: velikan hrvatske rock gitare (1)

U dvodijelnoj formi donosimo priču o istinskom velemajstoru svoga instrumenta, a to je Vedran Božić. Zašto ima takav status, objašnjavamo u eseju, a u drugom dijelu objavit ćemo intervju s gitarističkim doajenom

Vedran Božić u ranijem dijelu karijere

Kad se govori o hrvatskim rock gitaristima, prvo ime koje će nam nesumnjivo pasti na um ono je Vedrana Božića. Doajen hrvatske rock gitare, cijenjeni studijski muzičar te dobitnik raznih nagrada i nosilac mnogih titula, taj nekako samozatajni zagrebački Zadranin nije punio stupce žutog tiska tipičnim rock and roll ekscesima tipa alkoholizam, ovisnost o drogama, raskalašenost i bombastične, narcisoidne izjave kojima se u javnosti trača i ocrnjuje svoje kolege i konkurente.

Vedran je uvijek pristojno i mirno stajao na pozornici, u potpunosti skoncentriran na svoj glazbeni zadatak. Jedino je njegov stink face, ta neizbježna grimasa gotovo svih blues i rock gitarista, odavala duboko proživljavanje svake njegove odsvirane note. Goran Bregović, koji je uz svoju neospornu glazbenu nadarenost i prepredeni majstor manipulacije medija, publike i politike, otpočetka je svjestan da je scenski i javni image gotovo jednako, ako ne i više, važan za komercijalni uspjeh tipičnog rokera, nego njegovo stvarno glazbeničko umijeće. Svojedobno je rekao kako ne razumije da takav vrstan gitarist kao što je Vedran može ostati toliko scenski introvertiran. Ali bez obzira na tu svoju samozatajnu neupadljivost, Vedran se ne stidi svojega izuzetnog talenta, jedino što samohvalu ne vješa na sva zvona.

U čemu je zapravo glazbena posebnost toga hrvatskog rokera i gdje se to čuje njegova osobnost u odnosu na – da spomenem samo neke njegove vršnjake – Slobodana Bodu Kovačevića iz sarajevskih Indexa, Dragog Jelića iz beogradske YU Grupe, Josipa Bočeka iz također beogradske Korni grupe te Radomira Mihajlovića Točka iz kragujevačkog Smaka? Svi spomenuti vrsni su glazbenici (a ne samo gitaristi), ali kad je riječ o gitarističkoj stilskoj čistoći u kontekstu rocka kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je električna rock gitara vjerojatno bila na svom vrhuncu, Vedranu, po mom sudu, nema premca na čitavoj rock sceni bivše države. To je i jedan od glavnih razloga zašto smatram da je Vedran ne samo najvažniji hrvatski, već i najbolji rock gitarist na čitavoj ex-jugoslavenskoj rock sceni, i to s naglaskom na rock i na stilsku konzistentnost.

Kao što se u literaturi kaže da je čovjek stil, a stil da je sâm čovjek, tako za rock gitaru važi pravilo da je gitarist njegov ton, a taj ton da je sâm gitarist. Imalo upućeniji konzument rock and rolla tako će na prvi posluh prepoznati ton jednog Hendrixa, Ritchieja Blackmorea, Briana Maya, Davida Gilmoura ili Marka Knopflera, da spomenem samo neke od neupitnih soničkih stilista toga globalno najpopularnijega glazbenog instrumenta. Ljudi koji pokušavaju kopirati zvuk gitare svojih idola, mnogo puta fanatično detaljiziraju i u kopiranju opreme koja je korištena u nekoj antologijskoj snimci slavnog im uzora. Marka gitare, model gitare, godište gitare, marka i vrsta žica i trzalica, pa onda pojačala, zvučnici, efekti, kablovi, baterije… Listi nema kraja. I sve to ima smisla, ali u potpunosti u skladu s balkanskom patetikom da „boj ne bije svijetlo oružje“, za karakter gitaristova/gitarističina tona su od marke i modela gitare, pojačala i čega sve ne, daleko važnije ruke gitarista.

Klasičan primjer za to je David Gilmour, kojeg svi automatski i vizualno, i sonički povezujemo sa zvukom gitare Fender Stratocaster. Pa ipak, rijetki su znalci slonovskih ušiju koji su iz prve uspjeli čuti da je Gilmour svoj solo na ”Another Brick in the Wall, Part 2” odsvirao na gitari Gibson Les Paul, instrumentu koji je i konceptualno, i tonalno dijametralno suprotan Stratocasteru. A razliku je također teško, ako ne i nemoguće čuti ni kad na koncertima, umjesto Stratocastera, za svoja dva epska sola u ”Comfortably Numb” Gilmour koristi Gretsch 6128 Duo Jet, gitaru opet drugačiju i od Les Paula, i od Stratocastera.

Po čemu se to onda prepoznaje otisak Vedranova prsta na žicama od čelika i nikla, razapetim preko komada daske s par magneta i zavojnica od bakrene žice, što bi bio najdoslovniji opis električne gitare?

Da bi se provela jedna takva daktiloskopska analiza, najprije treba reći da samo na prvi pogled izgleda kao da se sve zanimljivo pri sviranju gitare događa u ruci koja drži vrat. To je kod dešnjaka njihova lijeva ruka, ona kojoj prsti izvode mini balet preskačući pragove i žice. U stvarnosti, za kompetentno sviranje gitare ključna je dominantna ruka (dakle, desna kod dešnjaka i lijeva kod lijevaka, kao kod Hendrixa). Prsti dominantne ruke prebiru po žicama, ili trzalicom, kao što je većinom slučaj kod električne rock gitare, istrzavaju žice. Rjeđi su električni rock gitaristi koju su prestali koristiti, ili nikad i nisu koristili trzalicu, kao na primjer Jeff Beck, Mark Knopfler, ili već spomenuti Radomir Mihajlović Točak.

Vedran Božić i Jimi Hendrix

Taj trenutak istrzaja žice ključan je za gitaristov ton. Ima mnogo načina na koji trzalica može napasti žicu, a svaki način onda rezultira i drugačijim tonom. Uopćeno govoreći, za dobar sound gitare preporučuje se da se pri trzanju ide za osjećajem u ruci kao da trzalica prolazi kroz žicu.

Ako ćemo biti egzaktni, situaciju s trzalicom i žicom formulom F = m·a opisuje drugi Newtonov aksiom. F je sila kojom trzalica djeluje na žicu, m je masa trzalice, dok je a akceleracija, to jest ubrzanje trzalice. S obzirom na to da je u fizici akceleracija, ugrubo rečeno, kvocijent brzine i vremena, iz formule proizlazi da što je kraći kontakt trzalice sa žicom, to je veća sila, a ujedno i energija koju trzalica prenosi na žicu. Stoga je neinhibirani trzaj zapešća (flick of the wrist), kojim trzalica prolazi „kroz žicu“ kao vrući nož kroz putar, presudan za kvalitetu zvuka koji izlazi iz gitare. Neki su ljudi blagoslovljeni takvom finom motorikom još i prije nego što su počeli svirati gitaru, dok su onima bez tog inicijalnog talenta potrebne godine, ako ne i desetljeća vježbanja da bi motoriku ruke izbrusili do tog nivoa profinjenosti.

Vedran pripada u grupu sretnika rođenih s krajnje suptilnim zapešćem, pa da se poslužim frazom čestom u engleskom jeziku, and he knows how to use it (i zna ga iskoristiti). Njegova je desna ruka školski primjer sviranja iz zapešća i ekonomičnosti pokreta ruke. Tek kad svira jače naglašene note, pomaci njegove šake postanu izraženiji. Tim pristupom Vedran cilja željenu žicu robinhudovskom preciznošću, raspolažući širokim dinamičkim dijapazonom (u glazbi se pojam dinamika odnosi na variranje glasnoće sviranja). S obzirom na to da je dinamika jedno je od najsnažnijih izražajnih sredstava koja glazbeniku stoje na raspolaganju, to također bitno pridonosi Vedranovu tonu i ekspresivnoj paleti.

Pa iako je zvuk njegove gitare većinom rokerski čvrst i visceralan, Vedran zna biti i liričan. Kod sviranja se to odlično čuje u njegovu emotivnom solu u skladbi “Pjesma no. 3” s  prvog albuma grupe Time. U komponiranju je to više nego očito u njegovoj sporoj, melankoličnoj temi s mirisom velegradskog otuđenja, pri kraju središnjega instrumentalnog dijela epske skladbe “Za koji život treba da se rodim“, s istoga tog albuma.

Grupa Time bila je jedna od zvijezda prvoga pravog Boom festivala

I na stranu od prevladavajuće rokerske čvrstoće, kao što bi impliciralo i njegovo originalno ime Petar (od grčkog “petros” (πέτρος) = kamen, stijena; u intervjuu iz drugog dijela ovog teksta mi je Vedran objasnio zavrzlamu sa svoja dva imena), Vedranov je, kak’ bi se to po naški reklo, sound ovozemaljski, otvoren i vedar, s jedva zamjetnim daškom Mediterana. Ako ga se stavi remen uz remen za gitaru s tonom jednog Radomira Mihajlovića Točka, koji je neupitno mračan i mističan, mislim da će biti jasno o čemu je riječ. Omen est nomen (ime je znamen, ili u Vedranovom slučaju nomina sunt omina = imena su znaci), rekli bi stari Rimljani.

U svakom pak kontekstu Vedranov je ton precizan, fokusiran i asertivan, a bez da je nametljiv te se doima velikim, tako da, rečeno ton-majstorskim žargonom, dobro sjedi u miksu s ostalim instrumentima. Jasno je onda zašto je Vedran Božić kroz čitavu svoju karijeru toliko tražen kao studijski muzičar.

Da ipak ne bi sve ostalo na samim superlativima, treba ipak reći da se Vedranu još od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća predbacivalo da se prestao razvijati s vremenom i sa svjetskim gitarističkim trendovima te da je ostao zarobljen u jednom te istom stilu, i na jednom manje-više istom tehničkom nivou. Istina je da je Vedran zbog iznimne muzikalnosti prilično rano uspio razviti vlastiti stil te da je tom stilu ostao vjeran. Poznato je da je od početka bio pod velikim utjecajem Erica Claptona i da je nije izmišljao toplu vodu. Prihvatio je blues/rock klišeje, ali, da parafraziram jednog njegova kolegu gitarista, znao je „ući u taj kroj i ponovo ostati svoj“. Nikada nije bio Claptonov klon.

Ono što je pak kod Vedrana najvažnije, izmiče opisu tehničkim žargonom muzikologije i Newtonove mehanike. Kao unajmljeni gitarist, bilo u studiju ili u nekom bendu, Vedran Božić profesionalac je koji će pošteno odraditi svoj posao, ali koji neće nositi svoje srce na rukavu. Koliko para, toliko muzike. Ali kad mu je u nekom trenutku zaista stalo da pusti s lanca zvijer koja se pritajena krije iz fasade dedićevskog mirnog podstanara, glave će se okretati. Bio sam svjedokom jedne takve situacije s kraja ljeta dvijetisućite godine u zagrebačkom Hard Rock Caffeu, gdje je Vedran nastupao s Telephone Blues Bandom.

Dečki su manje-više mehanički odrađivali jednu poslijepodnevnu čvrgu, a publika je cuclala svoja pića i bila izgubljena u čavrljanju, s bendom kao glazbenom kulisom. Onda je Vedran krenuo svirati i pjevati ”Hey Joe”, s prve singl ploče Jimija Hendrixa. Reklo bi se: cheap shot – jeftin izbor. I sâm Hendrix, u jednom nastupu pred publikom u BBC-jevom studiju, iznenada prestaje s izvedbom tog svog prvog hita, uz opasku: „Sad ćemo prestati svirati ovo smeće…“ Taj njegov komentar treba naravno uzeti s velikom dozom rezerve, jer Jimiju je očito bilo dosadilo da ga se poistovjećuje samo s tim coverom – verzijom tuđe pjesme.

Vedran je pak tog lijenoga zagrebačkog poslijepodneva, da mi se dozvoli malo pjesničke slobode, najednom potpalio svoju alkemičarsku retortu, pretvarajući u zlato ono što pod prstima manje darovitih muzičara počesto ostaje samo deprimirajuće olovo i pokazujući da je u umjetnosti mnogo puta manje važno što se kaže, već tko i kako to kaže. Dotad poluzainteresirana publika je sa čašama svojih trenutačno zaboravljenih pića u ruci ostala otvorenih usta, i sve su oči odjednom bile uprte u čarobnog frulaša na pozornici i njegov Stratocaster, iz kojega je počeo cijediti i žmikati zlatne tonove i harmonije. Ali Vedran nije zvučao kao Hendrix, niti je zvučao kao Clapton, niti mu je to bio cilj. Zvučao je kao Vedran.

Upitan za savjet mladim piscima kako da pišu, Miroslav je Krleža u razgovorima s Predragom Matvejevićem rekao: „Kažite im da pišu o crijevima.“ Vedran je na taj dan, u tom trenutku, na tom mjestu, pričao priču o crijevima i pričao ju je iz crijeva. A kad crijeva pričaju, ljudi slušaju. Zato se nakon završnog akorda “Hey Joea” salom prolomio pljesak kakav se čuje samo onda kad se je svjedokom vrhunskoga glazbenog događaja.

Vedran Božić i autor teksta (na bas gitari) 1983. na sessionu u Kulušiću

Mi možemo raspravljati o muzikološkim tehnikalijama, ili možemo pričati o „impulsu sile“ trzalice i „promjeni količine gibanja“ žice gitare u kilogram metrima po sekundi na kvadrat (što je mjerna jedinica za silu iz Newtonove formule), ali jedina prava riječ koja opisuje ono što se događa u takvim magičnim trenutcima upravo to – magija.

S druge strane novčića „koliko para, toliko muzike“, svu svoju kreativnu energiju Vedran nije toliko koristio ni za glazbu objavljenu pod vlastitim imenom, koliko ju je ljubomorno čuvao za svoju najveću ljubav, a to je bila i ostala nesretna zagrebačka supergrupa Time.

Kažem nesretna, jer nakon u svakom pogledu izuzetnoga istoimenog prvog albuma, Tajmovci nikada nisu uspjeli ostvariti svoj puni kreativni i komercijalni potencijal. Djelomično je za taj neuspjeh svojom nedovoljnom nametljivošću i neambicioznošću odgovoran i sâm Vedran, ali veći dio krivice mislim da je ipak na iznimno kreativno nadarenom pjevaču, kompozitoru, tekstopiscu i basistu/gitaristu Dadi Topiću. On kao da se sa svojim visokim poetskim i glazbeničkim standardima, uspostavljenim prvim Time albumom, nije snašao u iznenadnom novom okruženju pastirskog rocka u ovčjim kožusima, s porukama intelektualnog dometa kao: Kupit ću si top, kad-tad, kad-tad
I onda bit ću tvoj, kad-tad, kad-tad…

Iz više razgovora s Vedranom stekao sam također dojam kao da je Topić na njega mahom gledao kao na „gitarista u svom bendu“. Vedran je naime ipak više od nečijeg gitarista, i da ga je Topić doživljavao kao punopravnog kreativnog partnera u jednom tandemu tipa Jagger-Richards, Tyler-Perry, Bono-The Edge, da spomenem samo neke od najpoznatijih svjetskih pjevač-gitarist dvojaca, vjerujem da bi se to odrazilo i na listi njihovih zajedničkih vinilnih ostvarenja, a i na njihovim bankovnih računima. Jer Time su, više nego bilo tko drugi, upravo Topić i Božić, i taj njihov love-hate (ljubav-mržnja) odnos, tipičan i neophodan za kreativnu dinamiku gotovo svih uspješnih rock and roll dvolista, počevši od Lennona i McCartneyja, jasno se osjeća kad god Vedran i s nostalgijom, i s frustracijom spomene svog najvažnijeg i najvećeg glazbenog (ne)prijatelja.

Vedran Božić i Damir Poša 1984.

Za kraj ovog prikaza, vrijedno je prisjetiti se nekoliko klasičnih Vedranovih solo dionica iz njegova Time perioda.

Prvi, i zasigurno najpoznatiji Vedranov solo onaj je iz kompozicije ”Makedonija”, s B strane single ploča na 33 okretaja grupe Time iz 1973. godine.

U žanru koji bismo mogli nazvati hard rock na folk motive, Makedoniji mislim da punopravno uz rame stoji jedino solistički rad Erica Bella u pjesmi “Whiskey in the Jar”, obradi tradicionalne irske narodne pjesme i prvome velikom hitu grupe Thin Lizzy.

Ali o solu iz “Makedonije” Vedran je već dosta pričao (on ga objašnjava i u mom intervjuu s njim), tako da ću samo spomenuti kako je u pitanju savršen primjer kreativne Topić-Božić sinergije. Dado je donio prvi, četiri-četvrtinski motiv sola, a onda je s njega kao odskočne daske Vedran uzletio u improvizaciju koju možemo pjevati kao melodiju, a što je najbolje kompliment koji jednom gitarskom solu možete dati. Neizbježni Točak rekao je da je to najbolji solo u jugoslavenskom rocku, a kad ti Točak daje komplimente, onda to stvarno nešto znači.

Za sljedeći solo mi je Vedran rekao da je na njega, kao i na čitavu pjesmu vrlo ponosan. U pitanju je ”Superstar” s trećeg albuma Timea Život u čizmama s visokom petom iz 1976. godine. Taj funk umjerenog tempa svoj laid back feel (opušteni osjećaj) duguje interakciji mesnatih, sinkopiranih linija basista Čarlija Novaka i Vedranove diskretne ritam-gitare. U njegovu solu od, za klasični rock neobična 22 takta (obično je u pitanju 8, 12 ili 16 taktova), sve je podređeno jednoj jedinoj stvari, a to je atmosfera kompozicije, čemu pridonosi i Vedranova upotreba phasera, gitarskog efekta koji u zvuk gitare inducira dozu nazalne mljackavosti.

Sve Vedranove fraze ne samo da su smislene i zaokružene, nego se i logično nastavljaju jedna na drugu, uvijek prateći harmonijsku strukturu. U pitanju je lekcija o suzdržanosti i kontroli pa iako se Vedran ovdje predominantno koristi blues pentatonikom (glazbena ljestvica od pet tonova koja se u bluesu najčešće koristi), njegov je blues sa svjetlom na kraju tunela.

Solo koji se neopravdano previđa i koji je eklatantan primjer Vedranove stilske čistoće u nenametljivoj virtuoznosti onaj je u pjesmi “Reci Ciganko, što mi u dlanu piše”, s A strane spomenutog maxi singla. Smatram Dadinim i Vedranovim propustom što u tom proto-grunge stilu, gotovo dvadeset godina prije američkog Soundgardena, grupa Time nije snimila čitav jedan album. Ako ćemo o visceralnosti, tu eksplozivnu kompoziciju, s tekstom koji je varijacija Topićeva poetskog vrhunca iz grandioznog “Za koji život treba da se rodim”, i čiju egzistencijalnu tjeskobu naglašava Dadin poderani vokal, uz njegove žilave dionice na bas gitari, te manijakalno razvaljivanje bubnja Vedranova imenjaka Petra Pece Peteja, kao trešnja na vrhu zaokružuje Božićev solo.

Vedranu Božiću pripada jedna strana dvostrukog vinila Kongres rock majstora

Ukratko rečeno, ovdje je u pitanju ono što gitaristi zovu good playing – dobro sviranje, gdje se dobro ne odnosi na neku uopćenu, subjektivno doživljenu estetsku kakvoću (kao što to tvrdi Robert M. Pirsig u svom bestseleru Zen i umjetnost održavanja motocikla: Kvaliteta je ono što ti se sviđa), već se radi o jasnoj tehničkoj kvalifikacija. Ukratko rečeno, dobro sviranje kombinacija je muzikalnosti, tehnike i izražajnosti, radije nego sviranje puno nota. „Dobro sviranje je ritmički i agogički pregnantno“, kako je za čitav prvi Timeov album napisao poznati hrvatski skladatelj, dirigent i glazbeni producent Pero Gotovac. U dobrom sviranju se osjeća da solo ima svoju strukturu, razvoj i konkluziju.

Vedran ovaj svoj solo počinje svjesnim citatom (što mi je u razgovoru i sâm potvrdio) Blackmoreove fraze iz “Flight of the Rat” s albuma Deep Purple in Rock. „Dobri kompozitori kradu“, govorio je Stravinski, ali ovdje se ne radi o plagijatu, već o iskazivanju dužnog poštovanja kolegi gitaristu. Kao i u “Makedoniji”, Vedranu je to samo odskočna daska za solo koji je kao da je bridom svojega dlana odvalio od planine. Tehnički napucan, odrješit i, kao što se i priliči u rocku, u pravoj mjeri bezobrazan, ovaj solo jukstaponira fraze kao pitanja i odgovore, i nepogrešivo ih vodi klimaksu.

Pri samom kraju, baš kao i u tekstu Vedranove vlastite kompozicije “Najbolji drug” s duplog albuma Kongres rock majstora, koliko mi je poznato jedine pjesme u jugoslavenskoj rock muzici posvećene gitari, on nas još ponekim krikom svojim vraća iz sna tog izbalansiranog te majstorski koncipiranog i odsviranog sola. U ovoj izvedbi ne manjka ni jedna nota, niti ima ijedne jedine suvišne, svaka je na svom pravom mjestu jer je izašla iz glave, iz srca, iz čvrste, a suptilne ruke, te kako se i priliči punokrvnom rock solu – iz crijeva.