M.O.R.T. - Vintage: zasluženi live album

Dvostruki koncertni album Vintage, snimljen na koncertu 24. studenoga 2022. u naslovnome zagrebačkom klubu, na određeni je način barem privatna kruna karijere ovoga neusporedivog i teško nadmašenoga živog benda

Koliko god da ih bendovi nastavljaju objavljivati, zaista je teško zamisliti kako bi to ijedan novovjekovni koncertni album mogao dosegnuti ugled i značaj koji uživaju, recimo, Absolutely Live Doorsa, No Sleep ’til Hammersmith grupe Motörhead, Kick Out The Jams od MC5 ili, da se prebacimo na domaći teren, Život uživo Majki te friško reizdan Istočno od Gajnica Hladnog piva. No glavni razlog zašto u Hrvatskoj valjda još od drugoga velikoga živog albuma Majki, Unpluggeda, objavljenog prije skoro dvadeset godina, nismo dobili live izdanje dostojno uvrštavanja u ozbiljniji diskografski kanon ipak ne leži u tehnološko-logističkim promjenama koliko u izvedbeno-kvalitativnim okolnostima.

Naprosto, danas imamo izrazito malo bendova koji živi album uopće zaslužuju snimiti i objaviti ispunjavajući sve nužne uvjete za takav pozitivno bahati karijerni korak. Koji iza sebe imaju dovoljno odličnih albuma i fantastičnih pjesama za popuniti cjelovečernji program; koji sviraju često i dugo pa na koncertima postaju još bolji i veći, bliži svojoj suštini; koji, bez hijerarhiziranja žanrova, ipak sviraju muziku kojoj moguće tehničke manjkavosti žive svirke ne mogu oduzeti ništa bitno; koji imaju vjernu i prilično brojnu publiku čija energija pojačava i omogućuje cijeli proces.

Sinjski rokeri M.O.R.T. upravo su taj i takav bend, a dvostruki vinilni koncertni album Vintage, snimljen prije skoro točno tri godine, na koncertu 24. studenoga 2022. u naslovnome zagrebačkom klubu, na određeni je način barem privatna kruna karijere ovoga neusporedivog i teško nadmašenoga živog benda, kao i svojevrsno zaokruživanje prvog desetljeća bendove vidljivije aktivnosti (iako embrionalna postava benda seže još u sredinu nultih, a i naovamo su prošle spomenute tri godine). Ne vjerujem da postoje prevelike šanse da se ovaj album kao nepobitna činjenica na koju će se ubuduće eventualno referirati i šire slušateljstvo pridruži ranije spomenutim epohalnim koncertnim albumima – a koje nisam izdvojio ja, nego dečki iz M.O.R.T.-a sami u najavi navodeći da su to „samo neki od prebrutalno divnih live albuma koje smo mi kao bend više puta preslušali do iznemoglosti“, što itekako precizno ocrtava stilske koordinate unutar kojih se kreću, kao i žestinu, snagu i unesenost kojima taj prostor neumorno prolaze.

M.O.R.T. u Vintage Industrial Baru

Ali zato vjerujem, odnosno znam da je ne samo moguće nego i ostvareno ono važnije – kvalitetu i uvjerljivost na ovaj album snimljene muzike bez ikakvog se upitnika smije staviti uz bok navedenim bendovima koji su pjevača Johna, gitarista Zvrka, basista Kikosa i bubnjara Milu bili ohrabrili, nadahnuli i porinuli u rock’n’roll. Svoj su nesputani psihodelizirani blues-punk ukrotili taman toliko da se uobliči i ukalupi u divan vinilni suvenir posjetiteljima njihovih budućih koncerata, istodobno ga nimalo ne sputavajući u eksplozivnom širenju i vrtloženju koje sve te vjerne poklonike usisava u svoje nazubljeno i frustrirano, ali svejedno milujuće i toplo središte. Do svoje su se pozicije trenutačno vjerojatno posljednjega domaćeg zaista ključnog, a donekle popularnog rock benda uzdigli upravo takvim nastupima na krilima kojih su rasli od skupnih predstavljačkih svirki u malom pogonu Tvornice preko Saxa i Vintagea do Boogalooa, koji su razvalili ranije ove godine.

Važnije je od progresije rasta po zagrebačkim klubovima, doduše, to što su M.O.R.T. jedan od rijetkih stilom i uvjerenjem još uvijek underground, garažnih bendova koji i u ama baš svakome iole većem mjestu ili gradu mogu prodati 150-200 karata, a što su sinjski majstori onda i radili na stotinama dosadašnjih koncerata. Komotno se osjećaju i na brucošijadi i na bajkerijadi, i u velikome klubu i u zadimljenoj birtiji, i na festivalu i u disku, te ih je jednako legitimno doživjeti kao nasljednike scene Fiju Briju i kao pripadnike regionalne generacije specifičnog revitaliziranja klasičnih obrazaca (Repetitor, Goribor…) na način koji još uvijek dubinski korespondira s aktualnim trenutkom. Sve se to zorno i uvjerljivo čuje i na ovome albumu koji, ako Setlist.fm ne laže (osobno pamćenje je ipak suspektno s ovim vremenskim odmakom), pripadajući koncert donosi u cijelosti, uz tek nešto sitno smanjivanja pauza između pjesama, koje kod benda ionako ne traju previše. 

M.O.R.T. u Vintage Industrial Baru

Kako to M.O.R.T. običavaju činiti, za repertoar su podjednako zahvatili u sve svoje studijske faze, odsviravši čak i „We Are Born“ s kuriozitetnog albuma na engleskom jeziku Standing Runningman, a ne čudi brojčano dominiranje pjesama s u trenutku sviranja koncerta posljednjeg albuma Tužna kocka. Dojmu poštenog i skladnog rezimea opusa svakako pridonosi uvrštavanje pjesama s tada još uvijek neobjavljenog albuma Samo hrabro i bezveze!, kojima je bend kroz prvu četvrtinu koncerta i zagrijavao publiku i opuštao sebe prije nadolazeće znojne, agresivne i nezaustavljive bujice. Njezina je kumulativna snaga jedna od najatraktivnijih karakteristika ovoga ponosnog benda, a iako je u takvoj konstelaciji snaga izdvajanje pojedinačnih pjesama nepotrebno, svoj ću osobni odabir prekrasne središnje etape „Samo se ti smiji“, „Na cesti“ i „Plamen što kriješ“ iskoristiti za jednu moguće prilično osobnu asocijaciju.

Svakako razumljivo, ali svejedno nažalost koncertno upokojena poskočica „Meni se skače“, koje očekivano nema ni ovdje, vjerojatno je najizravnija zvučna veza M.O.R.T.-a s posljednjim velikim dalmatinskim bendom prije njih, Dalekom obalom. Mene je, međutim, taj maločas izdvojeni trojac ipak prilično podsjetio na nešto dulje, ćudljivije pjesme kojima je legendarni splitski bend na pomalo zanemarenom albumu Mrlje svoj zvuk bio proširio i zamračio. Konkretnija je veza ipak ona iskustvena, svjetonazorska, koju je dragi prijatelj i neizmjerno perceptivni kolega Tonći Kožul fenomenalno sažeo ovako: „Najbolji hrvatski bendovi su oni čiju privlačnost strancu ne možeš objasniti s jednostavnim ‘pa, samo ih poslušaj!’, čiju privlačnost strancu možeš tek neuspješno pokušati dočarati daveći ga s višeminutnim predavanjem o pripadnom kontekstu; korespondiranje sa zapadnim trendovima je precijenjeno, najbolji hrvatski bendovi su najčešće bili oni koji su mislili lokalno i djelovali lokalno … kutija mog primjerka CD-a s prva dva albuma Obale toliko je pohabana od putovanja po svim mogućim tulumima da izgleda poput borama izbrazdanog lica čovjeka koji je itekako znao uživati u životu: neka se domaći bendovi vjerni pak zapadnim uzorima i tekovinama slobodno vesele svom uščuvanom tenu, jer ne vidim kakvog im drugog veselja uopće baš i preostaje.“

Izborana lica bendovih članova i njihovi još izbrazdaniji rifovi ne ostavljaju mjesta nikakvim sumnjama u uvrštenje M.O.R.T.-a u ugledno društvo.