Elvis Sršen: „Ima posla ko oće radit“ otkrit će tajanstvenu suradnju

Dugogodišnji glazbenik, pjevač, skladatelj, producent, nenametljivi lik domaće rock scene, svako toliko izbacuje novi singl/spot

U aktualnoj suradnji s neprepričljivim Sašom Antićem, duhovito nazvanoj ”Izili miši” strpava post-ljetnu ne samo dalmatinsku fjaku pod mali prst.

Popričali smo o svim trenutcima ne samo njegove solo karijere i kontrolnim točkama te načinima hendlanja karijere unutar scene koju povremeno isto izidu miši.

Krenimo od vrućine i aktualnog. Koga su i što su “Izili miši”? Pretpostavljam da do Saleta Antića nije teško doći kad je dobra i pjesma podržava ideju suradnje.

Izili miši je izreka za koju sam mislio da postoji i da sam je već čuo, ali izgleda da sam to sanjao ili izmislio, a u mojoj glavi to znači da kad svega nestane, sezone, turista, police se isprazne, mriže ostanu suhe na obali, grožđe slabo rodi, maslina ostane neobrana, mandarine, ovo-ono, ta vječita kuknjava, a u stvari nam je super, samo to ne skužimo dok nije kasno. Fokus ljudi kod nas je na krivim stvarima, na stvarima općenito i materijalnom, jalnom. Ma taj stih koji sam iskopao u svom mobitelu koji smo iz ruganja napisali nekoliko godina prije i zaboravili je u biti sve započeo, a onda krenula glazba i ideje. Snimio sam prvi demo za sat vremena i odmah mi je Saša pao na pamet i eto, ostalo je povijest. Ja i on se dugo poznajemo i uvik se nekako znalo da ćemo nešto snimat skupa. Ali eto, morala se baš prava pisma pojavit. Da ne bude da forsiramo.

A videospotovski Ričard moment? On dođe kao i neka vrsta narodnjačkog antipoda Blogera Kruleta. Vjerujem da nije bio samo mamac za mase i clickbait, nego ti je i privatno duhovit i paše taj vid humora.

Obožavam Ričarda do imbecilnosti, a Enio Meštrović odlična je i vrlo inteligentna osoba. Ideju za spot nabacio je moj prijatelj i suradnik Vojan Koceić, i iz te ideje je Slaven Jurić, koji je radio spot, bubnio kao ovdje bi Ričard legao ko budali šamar, ja mu rekao ajde da probamo doć do njega i eto. Luda kuća od sreće. Ali onda smo čekali da mu naraste brada jer se friško obrijao.

OK, super. Molim te, a što je NoA dio uz Elvisa Sršena? Nikako skužit je li to kao nadimak ili dodatak umjetničkom imenu ili ti to dođe kao Lidiji Bačić Lille po novijem? 

Pa NoA sam sebi dao pseudonim, jer kad sam krenio sa svojim pjesmama van bilo mi je glupo zvati se Elvis, a ne biti the Elvis. Ni sam ne znam zašto baš NoA, negdje sam čuo i dobro mi je zvučalo, a i izgledalo tako napisano. Ali nedavno sam dobio proviđenje i shvatio da sam glup što sam tražio umjetničko ime pored najboljeg mogućeg koje legalno već imam, a i otac, koji je bio glazbenik, dao mi ga je, i zato njemu u čast vratih se imenu svojem.

Elvis Sršen/promo

Da ne kopamo pretjerano po korijenima još od srednje i Kulturnog jogurta, je li tvoj samouki glazbenički slučaj tipski primjer one vrste proboja na domaćoj sceni da kad te prepoznaju prvo izvana referentni glazbenici, onda ti i snobovi – ali i dotad nezainteresirani – lakše otvaraju vrata u domaji? U ovom slučaju tvoja epizoda uključuje Princeov session band New Power Generation i glazbenike koji su se odazvali suradnji, ne?

Pa skoro je tako i bilo. Ali nevjerojatnim okolnostima je došlo do te suradnje. Nakon jedne naše svirke, after Porin party u Splitu, sutradan dobijem zahtjev i poruku u inbox od jednog domaćeg kantautora (ne smijem reć ime, op. a.) da smo super bend ovo ono, pitao me imam li autorskih pjesama, ja rekao imam par singlova vani itd. Onda mi je skrenuo pozornost da uskoro kreće Rock Off festival i da se prijavim, da je to super za mene. Ja sam tada upravo napisao pjesmu ”Sve što želim” i prva izvorna verzija bila je na engleskom (”Without You” se zove). To je bila prva pjesma na engleskom jeziku koju sam napisao. I ja sam je prijavio na Rockoff i prošao. Odmah mi je pala ideja na pamet da pošaljem pjesmu Michaelu Blandu jer smo se već neko vrijeme dopisivali preko Fejsa. I on kaže ajde pošalji, ja poslao, on rekao, OK let’s do it. Ja lud od sreće, mislio sam da sanjam.

Nakon što sam se sabrao i shvatio da se to stvarno događa, zaigrao sam se i pitao ga može li nam se i Sonny Thompson pridružiti, i onda smo došli i do trećeg člana, Tommyja Barbarrelle, klavijaturista. Eto nije to baš odjeknulo Hrvatskom jer ovdje odjeknu neke druge bizarnije stvari u glazbi ali da je pomoglo da budem malo vidljiviji – jest. Mislim ja sam to radio jer ih volim i jer si najjebeniji funk band na svijetu i to Princeov band, nije samo session glazbenici nego baš njegov službeni bend na meni najdražim njegovim albumima iz najdražih mi devedesetih.

Kužim. Ti kao autor, i ti kao izvođač. Koliko se te dvije osobe razlikuju, a koliko poklapaju i podudaraju? I kome od utjecaja na formiranje duguju najviše?

Te dvije osobe pomiruje i spajam ja, producent, inače bi se poklali. Dobar dio utjecaja odnosno inspiracije da težim dobroj i kvalitetnoj i hedonističkoj glazbi ide na Princea i Dina Dvornika, ali prije nego sam preko Hit depoa i Hameda otkrio Princea, volio sam i još uvijek volim rock. Sve je zapravo počelo s Gunsima i apetitima za razaranje, a onda sam preko Zeppelina skužio zašto volim Gunse i tako dalje. EKV je isto velik utjecaj i inspiracija.

Elvis Sršen i Saša Antić

A dio kao autor za druge, nizao si suradnje s niskom domaćih pjevačica – Kindl, Vanda Winter, Lea Mijatović… Kad radiš za druge, pišeš li po narudžbi ili je drugi alat prilagodbe? Kad bih pričao s Arsenom o tome, on je govorio kako ljudima kao krojač uzima mjere, ošaca ih, pa im isporuči što misli da će im najbolje stajati. Je li tako ili imaš drugi, treći sistem?

Nisam nikad pisao po narudžbi. Mislim da ne mogu tako funkcionirati. Nekako se uvijek prepustim glazbi, odnosno inspiraciji, odakle god da krene. Nekad krene od dvi riječi, a nekad od nekog groovea ili rifa na gitari. Ali ne krene skoro nikad kad kažem „e idem malo skladat sad“. Za pjesmu ”Okovi” inspiracija mi je došla dok sam kosio travu u mandarinama. Arsenova metoda je super, i sigurno je mnogi koriste. Ali to mi onda postaje neki zanat ili samo rad, posao, a manje umjetnost stvaranja nečeg novog, začetog iz ljubavi.

Koliko si zadovoljan svojim statusom i pozicijom na domaćoj glazbenoj sceni, i koje je uopće cilj, ako slučajno nisi? Ima li prostora za više Elvisa ili nema ni potrebe?

Pa gle, ružno je reći da nisam zadovoljan jer evo ipak živim od glazbe, snimam, sviram, stvaram i sretan sam jer radim ono što volim, ali da, volio bih da se nađe malo više mjesta za Elvisa i medijsko eterskog prostora kako bi glazba koju radim došla do što više ušiju i što više srca. Cilj je da sviram više svoje pjesme, a manje covere, a ne moram nužno imati više novaca, auta, vikendica, jahti…

A scena uopće? Je li post-hipodromski prostor stimulativan ili na bilo koji način fenomenološki utjecao na način rada lijeve, desne i centralne i neutralne estrade? Ili su i to samo brzopotezne epizodice koje će uslijed dinamike svega ove godine ubrzo biti potopljene novim senzacijama? Štulić će nešto viknuti kako je nezadovoljan s Cro Recom, Severina će otkriti novog dečka, Gibonni će snimit duet s Urbanom, a Maja Šuput će snimiti punk album s Hiljsonom Mandelom…

Ni fenomen Baby Lazanje od prije par godina, pa ni fenomen MPT-a na Hipodromu neće tektonski ništa puno promijeniti na našoj sceni ni u ukusu slušatelja. Pa nije davno bila ni nevjerojatna Prijovićka i pet Arena, Brena itd. Mislim da je dosta istih ljudi bilo na svim navedenima. Tko to voli, nema bolje. Mislim, naša scena je tako (ne)predvidljiva da ni Nostradamus ni Baba Vanga ne mogu taj fenomen odgonetnuti. Duet Maje i Hiljsona ne bi me nimalo iznenadio. A hipodromski sindrom pokazao je da dosta ljudi voli distorziju i žestoku glazbu, i da obaramo rekorde. A i sudbine pratećih glazbenika u toj cijeloj priči isto su nepredvidljive. Bivši bubnjar MPT-a već godinama svira sa mnom u bendu i jako smo bliski, vjenčani mi je kum, a sa sadašnjim basistom sam desetljećima svirao, snimio je bas na dosta mojih pjesama. To je moj Opuzenac i slovi kao jedan od najtalentiranijih basista na ovim prostorima, svirao je s Joeom Zawinulom kad je imao osamnaest, završio jazz konzervatorij u Austriji. A svirali smo skupa u bandu OZ – Ovako zvučimo. Ne znam sjećaš li se, davno je to bilo. Čudni su putovi Gospodnji, pogotovo na našoj sceni.

Naravno. OZ je nešto s Menartom objavljivao tada, čini se. Nastavno na pitanja prije, kamo ćeš nakon „miševa“, i koliko je novog materijala već spremno, a koliko si u faziranjima stalnog rada?

Uglavnom nekoliko zadnjih godina manje sam stvarao pjesme, a više djecu. Imamo djevojčicu od tri godine i dječaka od četrnaest mjeseci pa sam više bio s njima nego u studiju, ali imam već dvije sljedeće pjesme u demo fazi, koje ću sad počet snimat, a nakupilo se još ideja. Moram opet pročačkat po bilješkama u telefonu, tko zna šta se tamo još krije. Osim toga, sljedeća pjesma radnog naslova ”Ima posla ko oće radit” trebala bi bit duet s jednom (za mene) ogromnom glavom iz jedne od ovih naših ex-Yu država. Neću reć javno da ne ureknem dok god ne snimimo trake. Ali jako ga volim i cijenim, i dosta svira u Hrvatskoj, mislim da će ove zime opet bit u Zagrebu, evo već sam previše izlajao. Imam skoro cijeli album spreman, dosta je singlova izašlo, a imam i neke s početka koje nisam uvrstio na prvi album. a sad bih ih ponovno snimio u svojem Purple Cloud Studiju. Tada nisam baš imao previše uvjeta kakve danas imam, a i glava je sada drugačija. Do kraja godine ide novi album van, a volio bih i izbacit album na engleskom, neke pjesme su nastale na engleskom, to slušam čitav život i nekad mi je lakše izrazit se tako.