Edo Maajka i Jazz orkestar HRT-a u Lisinskom: Dobitna kombinacija

Edo Maajka i Jazz orkestar HRT-a u subotu, 29. studenog održali su dojmljiv i zapaljiv nastup u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog

Edo Maajka i Miron Hauser predstavili su se kao prilično uigran tandem / Foto: Tomislav Jagar

Orkestralne obrade poznatih skladbi Ede Maajke u izvedi Jazz orkestra HRT-a zaživjele su dosad dvaput, a osobito je bio inspirativan nastup u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, u dvorani Gorgona.

Prebacivanje istog programa iz gotovo klupske atmosfere Gorgone u veliku dvoranu Lisinskog pokazalo se kao eksperiment koji je uspio nadmašiti vlastitu polaznu točku. U Lisinskom se gotovo ista set-lista pretvorila u ambiciozni panoramski kadar jedne karijere koja je od davnih Slušaj mater dana do albuma Moćno izrasla u kroniku posttranzicijske neuroze, ovaj put provučene kroz brass, swing, pa i bigbandovski filter.

Edo Maajka je na pozornici Lisinskog ponovno bio ono u čemu je najbolji – narator koji izgovara ono što bi većina radije progutala – ali sada uz orkestar koji svaki punchline pretvara u glazbeni narativ. Rime koje su u studijskim verzijama zvučale kao ulični zapis ovdje su dobile neočekivane slojeve u aranžmanima uglavnom Luke Žužića, člana orkestra i Maajkinog suradnika. Koncert je počeo sa skladbom “Dragi moj Vlado” što je odmah oduševilo publiku u dupkom ispunjenoj velikoj dvorani Lisinski. Tijekom cijelog nastupa, očito pretežno Edina publika skandirala je, pljeskala pa i ustajala se sa sjedišta reliziravši potpunu interakciju s izvođačima. Suradnja će biti zabilježena i na albumu, no, kako je Edo najavio, neće sadržavati skladbu “Dragi moj Vlado”. Možda je refren „Jebo Vladu! Jebo politiku!” ipak preprovokativan u današnje vrijeme, nego prije dvadesetak godina kad se skladba pojavila na tržištu.

Izvrstan Jazz orkestar HRT-a / Foto: Tomislav Jagar

Nije bilo izravnih poziva na takvu interakciju, no svaka je skladba dobila svoju priču, o nastanku, a Edo je pričao i o tome kako je u Lisinskom dogovarao koncert i o startnome razočaranju organizatora s obzirom na broj prodanih ulaznica. No kako je koncert bio rasprodan, riječ je bila o win-win situaciji. Specijalni gost trebao je biti Vojko V., no on je odabrao sličan događaj s Baby Lasagnom u HNK, pa je njegove dionice u skladbi “I Like To Dance” preuzeo iznimno raspoloženi Miron Hauser, koji se uz dirigiranje i pjevanje, u jednoj skladbi prihvatio i trombona. Svaka od priča bila je zanimljiva, a osobito ona o hitu “Prikaze” koju Edo nije htio izvoditi neko vrijeme, jer je većina doživljavala njegov rad kroz prizmu tog hita, no kasnije je promijenio mišljenje i rekao da osjeća zahvalnost prema skladbi koja je akcelerirala njegovu karijeru. Za vrijeme izvođenja te pjesme, kao i zaključne “No sikiriki” najviše je bilo uključenih smartfona koji su snimali izvedbe.

Jazz orkestar HRT-a nije samo pratio repera, nego je s Mironom Hauserom za dirigentskom palicom ravnopravno supotpisao cijeli projekt. Aranžmani su vješto izbjegavali jeftinu jazzifikaciju hitova: umjesto lounge kulise dobili smo verzije u kojima se teške boje Maajkinih rima sudaraju s jazzom, swingom pa i suptilnim funkom. Rezultat je takav da projekt koji može stajati i na jazz festivalima i na hip-hop pozornicama, bez osjećaja da se nekome podilazi.

Svaka pjesma imala je i svoju priču koju je Edo podijelio s publikom / Foto: Tomislav Jagar

Rime o ratu, migracijama, iznevjerenim tranzicijskim obećanjima i mentalnom zdravlju s jedne strane omekšani su jazz aranžmanima, no s druge su dobile neuobičajeno snažnu dimenziju. Doduše, u prvom dijelu koncerta, to baš i nije bilo toliko zamjetno s obzirom da je razglas na vokalima bio pomalo nerazgovjetan. Kada je započeo drugi dio nastupa s, kako su to Hauser i Maajka nazvali, narodnjačkim blokom, s pjesmom “Pržiii”, nastup se prilično intenzivirao, kao da su svi sudionici ubacili u višu brzinu. Publika je to nagradila gromoglasnim pljeskom, što je rezultiralo izvođenjem još dvije pjesme na bis (premda se Edo i orkestar nisu micali s pozornice).

Ovaj koncert u Lisinskom potvrdio je da suradnja Ede Maajke i Jazz orkestra HRT-a nije tek simpatični crossover za jednogodišnju upotrebu, nego projekt koji legitimira hip-hop kao punokrvni dio ozbiljnoga koncertnog repertoara. U domaćem kontekstu, gdje se žanrovske ograde još uvijek brišu sporije nego što bi htjeli i publika i glazbenici, upravo ovakav susret u velikoj dvorani daje simbolički pečat – rap je odavno prerastao status ulične dnevne kronike te zaslužuje i puhačku sekciju bez suvišnih „ali“.

Miron Hauser bio je u različitim ulogama na koncertu / Foto: Tomislav Jagar