Prvi album s novom vokalisticom
Tidal Pull - Sve isto kao svaki put do sad
Zagrebačka indie senzacija Tidal Pull ovih je dana objavila svoj novi album, Sve isto kao svaki put do sad, i to treći u tri godine.
Ovako produktivan tempo traži zaista puno predanosti, posebno uzevši u obzir da je bend ovoga puta prošao i strukturnu promjenu uvođenjem nove vokalistice, Mirne Bralić, kojoj je dana zaista velika uloga u prenošenju poruka i emocija iza pjesama. Preslušali smo album da bismo ustanovili je li zaista „sve isto kao svaki put” ili je tek bilo „do sad” te kako se dečki i djevojka snalaze na novim stvarima, neke od kojih su već prezentirali na brojnim domaćim svirkama, uključujući inMusic festival.
Album otvaraju ”Na prvi pogled” i ”Zavežljaj”, obje vrlo dobre, no prvi istinski fleks treća je pjesma, ”Prozori širom otvoreni (Horizonti)”, ujedno i reprezentativna slika svega što sačinjava zvuk benda u trenutnom sastavu: šarena slitina indie popa iz različitih vremenskih perioda koja na momente zazvuči kao Arctic Monkeys, pa kao Alvvays, pa boygenius, katkad čak i kao domaći IDEM, da bi se svi elementi, kako pjesma odmiče, spojili u nešto što je autentično Tidal Pull. Gitare bruje na korak do shoegazea, bubnjevi se razigravaju (Filip Barac obavio je posebno dobar posao na ovoj pjesmi), a glavni vokalisti izmjenjuju replike kojima dočaravaju onaj tako poznat trenutak u vezi kad shvatite da ste pred prekidom, ali si to ne možete priznati zbog straha od nepoznatog koji se izdiže na horizontu. Slike koje biraju jednostavne su, ali vrlo učinkovite, a strah Ivana Blažinovića – vokalista, gitarista i tekstopisca – da ne postane „dosadan klišej” nehotice dovodi do izvrsnog obrata: dopuštajući si zahvatiti emociju jednog tako generičnog i univerzalnog trenutka, ne proizvodi se klišej nego samo odlična stvar jake melodije, pamtljivog refrena, kompaktna i na trenutke iznenađujuće dirljiva za tako zabavno glazbeno ruho. Šteta je baš što završava s jednim nepotrebim „jebote pas”, koji bi svakako super fukcionirao na live svirkama, kao neki mali geg za fanove i dio svijeta koji se proširuje izvedbom, no na studijskoj verziji žrtvuje izvrsnu pjesmu radi pokušaja duhovitosti ili ograđivanja od emocija, koji ovdje ne može uspjeti jer ide kontra cijelog glazbenog i tekstovnog svijeta koji gradi.
Bitan stilski pečat
Dakako, jedno od bitnih obilježja tekstova Tidal Pulla svakako su autoironija i autoreferencijalnost; subjekti su svjesni da su dio glazbene priče, što je od samoga početka benda bio bitan stilski pečat. Radi se o mehanizmu koji lako može proizvesti krnje rezultate, kao što je slučaj u ovoj zadnjoj sekundi ”Prozora” ili ponekim starijim stvarima, no bend se srećom kroz godine izbrusio i sveo pogreške na minimum – drugdje na albumu vladaju ovim oruđima puno bolje. Na fantastičnoj singlici ”Vodi me na put” imamo zazive „refren, refren” koji svojom lakoćom balansiraju duboku melankoliju prisutnu u ekšual refrenu, a najuspjeliji primjer odlaska na metarazinu je na dinamičnoj ”Hodam”, koja završava dosjetljivim nedovršenim početkom treće strofe: „…treći vers nam dajem / i uzimam…”, nakon čega pjesma završava. Pritom, ”Hodam” tematizira ruminacije i osjećaj samoće subjekta koji se vrti u krug, izgubljen u vlastitim nesigurnostima, gdje završetak označava pokušaj da se izađe iz tih mentalnih obrazaca. Ne saznajemo je li ovaj pokušaj uspio ili bi pak hipotetski „treći vers” bio isti kao prvi (i drugi – koji je na duhovit način zapravo drugačiji od prvog), ali metatekstualnost je iskorištena vješto i učinkovito.
Tidal Pull / foto: Marko Kekić
Najveći je adut novog albuma onaj koji bendu donosi najveću promjenu: nova vokalistica Mirna Bralić. Možda se na prvu može činiti kao samorazumljiva razlika, no vrijedi ju raspakirati. Iako je svakom bendu u cilju imati prepoznatljiv zvuk koji funkcionira kao više nego zbroj pojedinih elemenata koji zvuk sačinjavaju, vokalisti su i dalje ono što će slušatelji u praksi najviše zapamtiti, što zbog familijarnosti zvuka ljudskog glasa nasuprot instrumentima, što zbog činjenice da će vokalisti prenositi tekstove pjesama, a time i onaj element zvuka s kojim će se slušatelji najviše moći poistovjetiti. Novi vokalist uvijek je test za bend jer može promijeniti identitet cijelog sastava ukoliko su drugi elementi slabi ili čak u nekim slučajevima naglasiti kolika je bila važnost prethodnog vokalista (kao što je slučaj sa zadnjim – iako dobrim – uratkom benda Black Country, New Road, još jednom bitnom referencom za Tidal Pull). S Tidal Pullom pak suprotno je slučaj: Mirnin glas naglašava glazbeno ruho u kojem se smjestio, pomaže da sve ostale sastavnice zvuče moćnije i, u konačnici, zapravo bendu daje puno jači samostalni zvuk koji se opire razvodnjavanju u generični indie. Mirnina kemija s ostatkom benda neupitna je, a njezinom vokalu kao da je oduvijek bilo mjesto na stvarima Tidal Pulla. Posebno je zanimljivo kako za jedan bend koji je dobar dio dosadašnjeg imidža i zvuka izgradio na kombinaciji autoironije i iskrenosti, njezin vokal naglašava upravo taj potonji element i povećava emocionalnu slojevitost, garantirajući da to što smo sposobni vlastita stanja ironizirati i ismijavati, ne znači da emocije iza njih nisu stvarne.
Zadnja minuta kao najvažniji dio albuma
Na budućim live svirkama imat ćemo priliku čuti kako zvuče starije stvari Tidal Pulla s Mirninim vokalima, ali ako je suditi po recentnim nastupima, imamo se čemu radovati. Ona zna prilagoditi glas emocijama pojedinih pjesama, s Ivanom u tandemu funkcionira veoma lijepo, a odmjerenost joj pomaže naglasiti uvijek prisutne melankolične aspekte zvuka benda. Posebno su upečatljivi trenuci u kojima se razbaca i pruži eksplozivnije izvedbe, poput vrlo dobre singlice ”Ne hvala (Možda drugi put)”. Njezina zadnja minuta jedan je od najbitnijih trenutaka albuma u kojem se sve sastavnice benda susreću u točki potpune sinergije koja zvuči kao da je uhvatila neki neponovljivi trenutak džemanja na probi, što je možda najveći šarm ovoga benda. Bez obzira na uigranost i tehničke vještine, Tidal Pull u svojim najboljim trenucima zvuči kao spontani i neopterećeni bend koji vježba u susjedovoj garaži, ni iz čega do čiste strasti za glazbom. Kad studijska verzija uspije zamrznuti jedan takav moment, rezultati su onaj ideal forme kojoj bi se većina indie bendova htjela približiti. Na ”Ne hvala” rezultat je skoro katarzičan i u ovome „skoro” leži jedina, ‘ajmo reći, mana ove pjesme – da je build-upu i eksploziji na kraju dano tek nešto više prostora, možda ni trideset dodatnih sekundi, izvrstan završetak rečenicom „Nadam se da jednog dana saznat ćemo što je ovo bilo…” još bi jače zakucao i poentirao kaos koji pjesma želi prikazati. Bend je u opisu pjesme naveo da su htjeli u nju ubaciti „odrastanje, obitelj i kasni kapitalizam”, što je svakako ambiciozno, no, upravo u skladu s tom željom, ovoliko nabijena pjesma bila bi čak uspjelija da joj je dano tek nešto više prostora da diše, izdigne se i sama rasplete do svog zaključka – svi elementi već su tu.
Tidal Pull u Močvari / David Mandić
I ovdje leži možda jedina značajnija zamjerka albumu, a to je njegova kratkoća. Naravno, jasno je da Tidal Pull ovaj put ide za više pop zvukom, da im taj zvuk odlično leži, da je melodijski i strukturno potkovan, no pjesama nema puno i relativno su kratke, a cca. dvadeset sedam minuta albuma više odgovara EP-ju nego zaokruženom i cjelovitom uratku. Pop ne mora značiti samo probavljivost i klišeje; pop se vrlo lako da spojiti sa svime, a tako i, primjerice, s prog afinitetima benda, kojima na ovom albumu, nažalost, nije dano dovoljno prostora. Naravno, oni će se bez ikakvih problema tijekom live izvedbi moći zaigrati s dužinama traka i njihovom izgradnjom, a povremena nedorečenost nipošto ne znači da su pjesme loše; naprotiv, način na koji se kraće trake poput spomenute ”Hodam” ili ”U uspomenu na M. R.” (koja bi stvarno puno dobila od pravog prijelaza prije odjavne špice) isprepliću sa zaokruženijim trakama poput singlica ili ”Velike Zvijezde” čak bi se dao tumačiti kao stalna oscilacija između želje da se nešto kaže i straha kako će to zvučati jednom kad izađe na van, između individualnog osjećaja usamljenosti i pokušaja da se kolektivu da utjeha kakva subjektima izmiče. Već je iz naziva benda jasno da je upravo oscilacija to što ih je oduvijek zanimalo – to što će se nekome više svidjeti trenuci plime (ili oseke) više je stvar slušateljske preference. Međutim, sviđa mi se novo ruho Tidal Pulla i ne mogu se oteti dojmu da bi album bio znatno bolji da mu je dano još barem petnaestak minuta dužine ili bar jedna ili dvije progresivnije stvari u maniri ”Čuješ?” ili ”Besmrtne”, jer tako bi proširio šareni spektar svega što je na ovom albumu isto kao svaki put do sad (a pritom nije). Ovaj je album vrlo lako mogao biti i dvadesetak pjesama dugačak i tako biti jedan od tih šarolikih, rasplesanih i razvratnih indie opusa kao što su Father of the Bride Vampire Weekenda ili Dragon New Warm Mountain I Believe in You Big Thiefa, jer je kostur takvog albuma već ovdje. Međutim, djevojka i dečki mlad su bend i imaju sve vrijeme svijeta da istražuju što još mogu, a ovaj album svakako je korak u dobrom smjeru.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
U svakom se slučaju radi o vrlo dobrom ostvarenju te najuspjelijoj i najsuvislijoj iteraciji Tidal Pulla do sad – pronašli su način da osvježe svoj zvuk i nastave rasti kao sastav, a novi korak u emocionalnu iskrenost (gdje se pritom ne gube ni šarm autoironije ni duhovitost metakomentara) hrabar je i hvalevrijedan. Iz tekstova je uvijek bilo jasno da je bend na pola puta između emocionalne iskrenosti i ismijavanja iste, što je u prošlosti katkad znalo rezultirati zvukom gdje bi potonje znalo prevladati. Sve isto kao svaki put do sad jedna je od onih prekrasnih glazbenih instanci u kojima možemo svjedočiti glazbenicima koji nadilaze svoje stare strahove. U prepuštanju mogućnosti da proizvedu i koji klišej, Tidal Pull proizvodi glazbu koja je iskrenija, dirljivija i, iznad svega, slobodnija nego stvari koje su radili dosad. Za kraj, moram posebnu pohvalu dati spomenutoj singlici ”Vodi me na put”, još jednoj instanci gdje sve sastavnice benda funkcioniraju besprijekorno: tekst je istovremeno duhovit („Nisam pjesnik, al’ mogu pogledat…”) i neklišejizirano iskren („bit ću svoj / reci kad da stenjem”), atmosfera nostalgična i zamišljena, s build-upom koji dovodi do efektne emocionalne kulminacije, vokalisti se lijepo nadopunjuju, gitare su kristalno jasne, a udaraljke precizne i komplementarne. Plima i oseka susreću se u nekom prostoru između, na uzbudljivom mjestu koje ostavlja kao pitanje gdje još ovaj bend može otići i koje nam stvari otkriti o sebi i svojim mogućnostima.