Gibonni: „Sreća je naći mjeru između progresa i življenja života"

Narativ o Gibonniju obično se gradi kroz njegove stihove, kroz ono što ostaje nakon posljednjeg tona – a najčešće ostaje trag ranjivosti, iskrenosti i neumoljive samospoznaje

U njegovim riječima nema bijega ni idealizacije, nego čovjek koji se odmjerava sa sobom bez iluzija, svjestan vlastitih slabosti jednako kao i darova. On je autor koji se ne skriva iza metafore – koristi je da bi se ogolio, ne da bi se zamaglio.

U razgovoru koji slijedi, vraćamo se Mediteranu – njegovoj fascinaciji, tradiciji, ljepoti i pukotinama, ali još više čovjeku koji je u tom prostoru izgradio svoj jezik, svoju glazbu i svoj poetski nerv. Od dalmatinskih uvala do Baudelairea, od Matvejevićeva „krepuskularnog Mediterana“ do vlastitih stihova koji putuju do Latinske Amerike, pred nama je Gibonni koji govori bez fige u džepu: o ljepoti i raspadanju, o čovjeku i njegovim reklamacijama, o ravnoteži između progresa i života, o vjeri koja se rađa iz nedostatka autoriteta na zemlji.

Razgovor koji započinje pitanjem o Mediteranu, a završava na dnu ljudske duše. Razgovor s autorom koji, i kad govori o sebi, zapravo govori o svima nama.

Gibonni u Areni Pula

„Ne mogu se uhvatiti sâm za sebe jer i sâm sam reklamacija. Da se mogu uhvatiti samo za sebe bacio bih se s mosta“

ANTE: Prije nekih šest godina u našem razgovoru, na moje pitanje o korijenima, rekao si mi: „Ni sekunde ja ne bježim od Dalmacije. Mogu biti pod utjecajem američke, britanske, talijanske glazbe, ali u svojim temeljima, korijenima, vezan sam uz Dalmaciju. Ja sam inače fasciniran Mediteranom. Ne želim biti pretenciozan, ali Mediteran mi je k’o neka prva juha iz koje je cijeli svijet vadija žlicom. Sve je vezano za te obale i te kulture koje su tu – sve su mi bliske.“

Jednom si, drugom prilikom, htio razgovarati za dokumentarac o Mirakulu u jednoj uvali između Trogira i Marine. Uvali arhetipskog ugođaja čistog mora, borove šume i bez ikakve betonizacije. Čista dalmatinska i mediteranska idila. Isto tako, rekao si mi da je Trogir, na primjer, grad po tvojoj mjeri za život. Valjda zato navodno dosta vremena provodiš na Korčuli.

Logično se nameće pitanje: čime si toliko fasciniran u tim različitim mediteranskim kulturama, da ne spominjem vječnu rečenicu kako je Mediteran kolijevka europske civilizacije. Živa istina, ali zašto nisi toliko fasciniran, na primjer, germanskim ili nordijskim kulturama? Što to Mediteran toliko ima, a nema neki drugi kraj Europe ili svijeta?

GIBONNI: Sjedim jednom u Kölnu, gledam tu veličanstvenu katedralu, fasade i trgove i zamišljam kako je sve to izgledalo prije nego što je sagrađeno. Pusta livada i olovno nebo. I pomislim – ljudi u krajevima koji sami po sebi nisu lijepi morali su stvoriti ljepotu da bi mogli živjeti s tim. A kad si, recimo, u nekim udaljenim, egzotičnim zemljama s plažama i palmama, nemaš potrebu intervenirati s više od jednog bungalova. Ambijent je savršen već sâm po sebi.

Mediteran je, po meni, posebno mjesto jer je i prirodno predivan, a ljudi su ipak imali potrebu stvarati još ljepotu na tu ljepotu. Pogledaj Rim, Atenu, Veneciju, Dubrovnik – sve su to prostori gdje se prirodna ljepota susrela s ljudskim stvaranjem. Uđeš u netaknutu dalmatinsku uvalu i ona je sama po sebi predivna. A onda su ljudi kroz povijest u toj ljepoti stvarali dodatnu ljepotu, pa tako i na Hvaru, Korčuli, u Dubrovniku…

To je, mislim, posebnost Mediterana. Osim toga, na tim su se prostorima kulture uvijek dodirivale, utjecale jedna na drugu, pa čak i kad su međusobno ratovale. Toliko je toga zajedničkog u slikarstvu, glazbi, ritmovima, estetici – sve se miješalo i oplemenjivalo.

Teško je na takvo pitanje dati jednostavan odgovor, ali mislim da je ta sinteza prirodne i ljudske estetike ono što Mediteran čini jedinstvenim.

Gibonni/foto: Filip Bušić

„Život nije trka nego sklad, progres koji je sam sebi svrha nije sreća”

ANTE: Možemo li tu, u tvom slučaju, govoriti – glede Dalmacije i Mediterana – o nastojanju združenja umjetnosti s umijećem života?

GIBONNI: Mislim da se moj prethodni odgovor zapravo nastavlja na ovo pitanje. Da, u Dalmaciji i na Mediteranu umjetnost i umijeće življenja gotovo se ne mogu odvojiti. Ljudi su tu oduvijek tražili ljepotu i u radu, i u životu – u načinu kako jedu, pjevaju, grade, vole. To je prostor u kojem su umjetnost i svakodnevica stalno u dodiru. Ljepota nije luksuz, nego potreba.

ANTE: Dobro je poznata, i u svijetu, fascinacija Predraga Matvejevića Mediteranom. O Mediteranu je napisao čuveni Mediteranski brevijar i u njemu uživam u Mediteranu kao i u tvojim pjesmama.
Zanima me tvoje doživljavanje Mediterana općenito na prijelazu milenija.

Matvejević piše, između ostaloga, pod naslovom Mediteran – na pragu novog milenija godine 2009. u svojim Sarajevskim sveskama: „Slika Mediterana na početku novog milenija nije idilična. Južna Europa zaostaje za Sjevernom. Može li se uopće smatrati cjelinom prostor kojega razdiru dugotrajni sporovi i dijele duboka proturječja: Izrael i Palestina su u sukobu, Turska i Grčka u zavadi, dva dijela Cipra u neprijateljstvu, Balkan u ratovima, arapske zemlje u neprilikama… Pod prizorima koje nam pružaju ljepote našeg mora ushiti su sve više prigodni, sutoni su se sve više nadvili nad pejzažom, rezignacija pothranjuje filozofiju, „krepuskularizam“ nadahnjuje pjesništvo… Mediteran odavno izostaje u kronikama koje bilježe poznate epohe… Dugo je bio središtem svijeta. Divljenje slavnoj prošlosti nije mu mnogo koristilo. Njemu je potrebna sadašnjost i budućnost. Uzaludno je ponavljati nevolje od kojih trpi. Ne koristi ih ni prešućivati: zagađeno priobalje, naruženi okoliš, nedostatak reda, divlja gradnja. Najbolje predaje – one što su nastojale združiti umjetnost s životom – suprotstavljaju se takvoj sudbini!“

Gibo, književnik Predrag Matvejević fasciniran je Mediteranom – njegov Mediteranski brevijar, izdan u tridesetak zemalja, najprodavanija je knjiga u svijetu našeg autora, ali poprilično sumnjičavo gleda na Mediteran u novom mileniju.

Kakav je tvoj doživljaj Mediterana? Ako je sličan Matvejevićevom, može li Mediteran i dalje biti za tebe nadahnuće? Ili može, ali samo kao „bolja prošlost“?

GIBONNI: Svi ti današnji sukobi ne događaju se zbog onoga što je na zemlji, nego zbog onoga što je ispod nje. Ratovi su uvijek oko resursa – nafte, plina, bakra… Nitko više ne ratuje za zemlju samu, nego za podzemlje. U Europi je drukčije. Primjerice, u Stuttgartu iz nekog tramvaja izađe čovjek s fasciklom pod rukom, uđe u razvojni centar Mercedesa i pronađe način da automobil više ne troši gorivo. I taj njegov um, to znanje, donosi državi milijardu eura. To je europski resurs – mozak, kreativnost, ideja. Zato mislim da Europa više ne razumije svijet koji još uvijek ratuje za resurse ispod zemlje. Mi smo, po mom mišljenju, evolucijski otišli jednu stepenicu više – jer nemamo što kopati, morali smo kopati po idejama.

I kad gledam Mediteran, pogotovo europski, mislim da je to najbolji dio planeta. Ljudi često govore da Italija zaostaje za Skandinavijom ili Njemačkom, ali ja mislim da je upravo obrnuto – da je europski Mediteran stotinu godina ispred svijeta. Jer je pronašao ono što svi traže – ravnotežu između ambicije i slobodnog vremena.

Bio sam nedavno pet dana u Rimu i gledao kako Rimljani žive. Imaju dovoljno ambicije da rade svoj posao dobro, ali i dovoljno vremena za carbonaru i macchiato. U Londonu, recimo, moji prijatelji rade od jutra do mraka, padaju s nogu. U Rimu se živi drukčije – život nije trka, nego sklad.

Progres koji je sâm sebi svrha – to nije sreća. Sreća je naći mjeru između progresa i življenja života. I nigdje ta ravnoteža nije tako prirodna kao u europskom dijelu Mediterana.

Gibonni u Areni Zagreb/foto: Matej Grgić

„Neda mi se više razmišljati o sebi, a kamoli o drugim ljudima”

ANTE: Naravno da čim su se pojavile Bandire potonulog carstva, trebalo te je definirati/redefinirati.
Ha! Što je Gibonni? Glazbenik koji piše tekstove za svoje pjesme, kantautor, pjesnik, rock-poeta… Valjalo je smjestiti te u neku ladicu. Kao da to odavna uopće nije moguće.

Neupućeni novinar pitao je jednom ZZ Top, teksaški rock-trio, jesu li oni rock ili blues bend, na što su mu ovi mudri i veseli bradonje odgovorili: „Da!“ Tek tada novinar nije shvatio da su oni i rock, i blues bend. Sličnih će dogodovština biti i glede definiranja novonastale situacije.

Što se mene tiče, kad imam u ruci Bandire potonulog carstva i s tako velikim guštom čitam te tvoje riči ili – možda još bolje, kako ti kažeš – verse, onda u ruci imam knjigu pjesnika u najklasičnijem poimanju te riječi. I pritom uopće nemam nikakav signal prema glazbenoj verziji bilo koje pjesme. Samo versi na papiru dovoljno su jaki sami za sebe, bez ikakvih drugih formata.

Gibonni – pjesnik. Tako su smatrali i profesori, i pjesnici s Kariba koji su u Portoriku knjigu najprije izdali za tržište Latinske Amerike. Kao pjesnik, Gibonni je već ušao knjigom u arhiv Sveučilišta u Dominikanskoj Republici. Kad pišu o Gibonniju, pišu o pjesniku. Razbijaš li ti ikada glavu time, definicijama sebe i svojih djela? Ako i ne, što misliš o tim „nasilnim“, činovničkim etiketiranjima, čiji potpisnici i ne znaju razlikovati obrtnika od umjetnika?

GIBONNI: Do mene dođe to što ljudi misle i govore, ali meni se više ne da razmišljati o sebi, a kamoli o drugima. Možda sam nekad i znao, ali sam se od toga umorio. Danas jednostavno radim ono što osjećam da trebam i što mi je izazov. Kako će to netko doživjeti – to više nije moj problem. Nikad nisam o sebi razmišljao kao o pjesniku, ali sam se divio ljudima koji su imali visoke standarde u onome što govore pred mikrofonom. Odrastao sam uz pjesme koje su, po mom mišljenju, trebale biti u lektiri. Vjerovao sam da postoji neka paralelna stvarnost, ona u kojoj se prava vrijednost prepoznaje, neovisno o tržištu. Nisam sebe nikada preozbiljno shvaćao, ali znam da sam napisao neke stvarno dobre pjesme. Nisam očekivao da će me institucije prepoznati, pogotovo ne u inozemstvu, ali vidiš kako je to sve dobro ispalo – iznad mojih očekivanja.

Gibonni – Bandire potonulog carstva / foto: Mladen Čulić, dizajn naslovnice: José María Seibó

Mračna strana čovjeka, Baudelaire, brutalnost, žudnja i božanski aspekt

ANTE: Kad smo već kod pjesnika, mnogi velikani poput Jima Morrisona nadahnjivali su se nekim od pjesnika iz 19. stoljeća koji su manje ili više izokrenuli pravila pjesništva koja su vladala prije njih.
Charles Baudelaire, na primjer, sa zbirkom Cvjetovi zla. Nemam pojma jesi li čitao Baudelairea ili Verlainea, ali kad čitam tvoju ”Udicu”, naročito ”Nije tajna” ili ”Žeđam”, u meni izazivaš istu, ni s čim usporedivu dojmljivost kao kad u Cvjetovima zla čitam ”Čovjek i more”, ”Nakiti”, ”Egzotični mirisi”, ”Jednoj malabrežanki”.

Bez kamuflaže si, razotkrivaš se, mračan k’o zastrašujuće duboko plavetnilo mora i veoma često brutalan, razgolićene duše i srca. Ili, kao što je u književnom osvrtu na tvoje Bandire potonulog carstva napisala pjesnikinja, profesorica i magistra komparativne književnosti Claudia Vila Molina:

„Os božanskog ostaje prije ljudske i strastvene ljubavi, iz čega se nameću dva složena puta o tome kako razumjeti ovu perspektivu. Jedan od njih prikazan je kroz međusobni sukob dvije koncepcije (božanski aspekt nasuprot ljudskoj sferi), a u drugoj perspektivi prikaz Boga se promatra kao figura koja posjeduje superiornost s božanskog mjesta u odnosu na ljudsku i inferiornu ljubav, odnosno privrženost materiji: I kako sada naći mrvu dostojanstva da me drži (”Nije tajna”).“

Kad se sve ovo zbroji i oduzme – samo neki tvoji punti – i dodaju korice tvojoj knjizi, s ostatcima Koloseja i neidentificirane bandire na dnu mora u tamnom plavetnilu, čitatelj uzdahne i kaže samom sebi: „Kako dobra knjiga pjesama!“ Krijepi i nuka um i duh! Djelo nevina umjetnika koje samo po sebi jamči tu nevinost. Gibo, kako je to ispalo da si i duhovnik, i mračan k’o Baudelaire ili stare grčke tragedije, i polomljenih srdaca, pun žudnje i strasti prema lijepoj ženi, s i bez časti i morala, i na dnu mora s ostatcima nevinih mrtvih vojnika s potonulim brodovima? Kako se to zbilo?

Nick Cave se nakon silnih tragedija, smrti dvojice sinova i prijatelja, „okrenuo Bogu“.
Mada mi je jednom prilikom rekao da je njegov odnos prema vjeri svih ovih desetljeća dosta čudan i promjenjiv… naglasio je da je zavolio riječi svećenikove dok je pjevao u crkvenom zboru.

Nije li, Gibo, Potonulo carstvo na neki način (ne zamjeri – ljudi uvijek žele znati što je pjesnik htio reći) potonuli onaj stari Mediteran s boljom prošlošću?

GIBONNI: Što se tiče moje duhovnosti, ja sam čovjek koji nema ovozemaljske autoritete. Iskreno, nemam puno povjerenja u čovjeka kao biće. Homo sapiens, sa svim svojim vrlinama i manama, pun je „reklamacija“. Kad bismo se mi, ljudi, prodavali u dućanu, mnoge bi primjerke vratili na policu – i to ne na policu, nego u skladište.

Ljudi koje poštujem su neagresivni, oni koji se posvete svom daru. Meni je veći autoritet dobar stolar nego ministar. Titula me ne impresionira. I zato mi je bliska japanska kultura, gdje najveće poštovanje ima takumi – majstor koji je deset tisuća sati posvetio svom umijeću.

Volim ljude koji su iznutra napravljeni od plemenitog metala, koji u sebi hrane onog „vuka“ koji neće ugristi. Svi mi u sebi nosimo dva – jednog koji može postati predator i drugog koji može čuvati kuću. Meni su autoriteti oni koji biraju plemenitost. Nemam ideoloških autoriteta. Nisam nikad imao problem s idejama, nego s ljudima koji ih provode – taštim, neplemenitim, potkapacitiranim. Zato moja duhovnost ide u smjeru traženja nečega iznad čovjeka. Ne mogu se uhvatiti sâm za sebe, jer i ja sam pun reklamacija. Da se imam uhvatiti samo za sebe, bacio bih se s mosta. Treba mi nešto što nema „reklamacija“. I zato vjerujem u ono što je iznad nas. Mislim da svi koji su lutali, bili izdani, prodani i iskorišteni znaju o čemu govorim.

ANTE: Neću te pitati kako ide prodaja knjige, jer je to poprilično nepristojno, mada i pjesnici, a ne samo kantautori jesu na tržištu, i tu nema milosti. Jer rekli su mi u Dallasu da je prva naklada od tisuću komada već rasprodana, a da je u pripremi i druga naklada od također tisuću komada. Bit će još naklada, ja vjerujem, samo da ona tvoja „tiha većina“ uopće sazna za knjigu.

Mediji su zakazali, a naročito silni glazbeni kritičari i rock-kritičari. Nitko ni slova do danas, a knjiga je vani od srpnja. Javit će se kad saznaju da imaš knjigu koju je prvi izdao netko iz bijeloga svijeta, jer je procijenio da si sjajan pjesnik. Znaš kako to ide.

GIBONNI: Znam.

Oliver je u New Yorku 2008., pola sata nakon koncerta u Carnegie Hallu, Anti Batinoviću na putu za Tribecu (obitavalište Roberta de Nira, Michaela Stipea i sličnih umjetnika) izjavio: „Sljedeći koji će nakon mene nastupiti u Carnegie Hallu bit će Gibonni!”

ANTE: Vozili smo se u velikom limuzinu, Oliver mi je davao intervju i u jednom trenutku, bez ikakvog mog povoda, zamislio se i rekao: „Sljedeći koji će nakon mene nastupiti u Carnegie Hallu bit će Gibonni!“

Ovo je bilo spontano i simbolično. Htio je reći i to da će Gibonni biti toliko velik u svojoj umjetnosti da zaslužuje – i ne samo to – nastup u Carnegie Hallu. Prvi veliki korak ka tome priznanje je koje si prošle godine dobio za promociju Mediterana na Malti, a drugi, još veći, jest objava knjige u Portoriku.

Gibo, kako komentiraš/doživljavaš ovu Oliverovu izjavu samo pola sata nakon spektakularnog koncerta u Carnegie Hallu? Bio je jako sretan i u tom trenutku je valjda smatrao da si, među našima, upravo ti zaslužio biti sljedeći u Carnegie Hallu?

GIBONNI: Oliver mi strašno nedostaje. Bio je plemenit čovjek, potpuno lišen taštine. Nije se osjećao ugrožen tuđim talentom. Postoji ona lijepa usporedba da na 11 tisuća metara visine nema turbulencija, a sve su na malim visinama gdje sve trese i klapa. Oliver je letio visoko, iznad taštine, iznad konflikata. S njim je bilo nemoguće biti u sukobu. Ako si bio, kriv si sâm. On nije znao zavidjeti. A i kad bi ti nešto rekao, bilo bi to toplo i duhovito. Imali smo fantastičan odnos – ne samo zbog humora, nego i zbog međusobnog poštovanja. Često me pitaju što bih mu danas rekao da je živ. Ne bih mu ništa rekao, jer sam mu sve rekao dok je bio tu. I on meni. Znao je što mislim o njemu, a ja što on misli o meni kao autoru, pjevaču, prijatelju. On je, zanimljivo, više cijenio mene kao pjevača nego što ja cijenim sâm sebe.

Znao mi je govoriti i o stvarima koje nisu imale veze s glazbom, pa je znao reći: „Kako si ti smislio ova vrata da se ni s kim ne vidiš kad ulaziš i izlaziš iz kuće? Genijalno!“

Govorio je i da sam vlaj koji ne voli ići u ribe, a voli more. Ja bih mu na to rekao: „Ja nisam ti, ja sam neumjeren u svemu.“ Kad bih se u nešto zaljubio, meni bi pet mjeseci trebalo da kupim koću i mreže, i nestanem na moru.

Nikad nisam imao hobi, jer sve što sam volio postalo bi opsesija. Zato kažem, sve smo si rekli na vrijeme. I to je možda najveći mir koji čovjek može imati kad izgubi prijatelja.