Jonathan: „Mi smo egzistencijalno, u materijalnom smislu, neopterećeni"

Od Maggie i rusvaja u isceniranoj scenografiji TV dnevnika, preko Tvornice kulture i Exita i teksaškog festivala, do specijalnog koncerta s Riječkim simfonijskim orkestrom na pozornici HNK Ivana pl. Zajca

Priča u Tematskom parku rock and rolla i Beertiji u Zagrebu o rasprodanom Specijal koncertu u Rijeci u HNK Ivana pl. Zajca.

Barem jednom godišnje nađem se s riječkom rock grupom Jonathan na razgovoru koji su mnogo širi od onoga što grupa tog trenutka radi. Ovih studenih dana u Zagrebu našli smo se najprije u Tematskom parku rock and rolla u Ulici Pavla Hatza, u kojem su skulpture velikana poput Davida Bowieja ili Nicka Cavea.

Slučajno, ali znakovito, okupili smo se između te dvojice velikana. Ne samo ja, nego i Zoran Badurina, Branko Kovačić i Nikica Jurjević, koji su po buri pristigli s Kvarnera u Zagreb; svi su veliki štovatelji i Nicka i Davida.

Nismo dugo čavrljali vani jer je temperatura bila oko 0 pa smo se sklonili u podrum zvan Beertija. Nastavili smo razgovor, a ja sam imao na pameti sveopći indie karakter Jonathana i, na primjer, Franka Zappe koji se cijeli život borio protiv bilo kakvih ustupaka tržištu ili korporativnom svijetu.

Jonathan nikad nije odstupao od totalne vlastite slobode stvaranja: „Jedino su nam dosadila pitanja otkud ime Jonathan i zašto pjevamo na engleskom jeziku. I da bismo bolje prošli da pjevamo na hrvatskom. Ta neupućenost nekih novinara sve je manja nakon svih ovih godina.”

Jonathan nema ime od istoimene sorte jabuka – to već i vrapci znaju. A o jeziku odavna nemam više komentara.

U isto vrijeme, od hita ”Maggie”, tržišna je vrijednost Jonathana rasla, a da se nisu ni okrznuli o vlastiti integritet. Kao i u slučaju Nicka Cavea. Ne zaboravimo da je nekad davno Nick Cave prodavao maksimalno 3000 ulaznica, a danas 15 do 20 tisuća. I nije podlegao nijednom triku glazbenog biznisa.

Jonathan puni Tvornicu Kulture, nastupa na Exitu i drugim velikim open–air festivalima (Gajnice vrište!, SXSW u Austinu, Texas). Ne daju nikakvog povoda tabloidnom novinarstvu ili sličnim magazinima: „Ne sjećamo se da su tražili da nas slikaju s našim obiteljima, suprugama i djecom.”

A nema ih ni u crnim kronikama ili društvenim kronikama, da su bili na nekim eventima s celebrityjima: „Odrasli smo i živimo sasvim miran obiteljski život. Jako smo sretni zbog toga.”

Nemaju pritiska zbog dugih turneja, koje bi iziskivale duga izbivanja iz doma i od obitelji:
„Mi smo egzistencijalno, u materijalnom smislu, neopterećeni jer svi imamo svoje poslove i zanimanja od kojih živimo, neovisno o glazbenom tržištu.”

Nemaju, kao što mnogi imaju, ugovore s diskografima u kojima piše koliko i kad moraju isporučivati nove singlove, albume, pa je onda čest slučaj da štovana grupa izbaci polovičan album jer je morala, iako nije imala inspiracije.

Jonathan kao da se u svojim svakodnevnim životima na jednoj strani i umjetnosti koju stvaraju na drugoj strani drže mudre izreke velikana francuske književnosti Gustavea Flauberta: „Budi običan i uredan u svom životu kako bi mogao biti silovit i originalan u svom radu!”

Jonathan su, prisjetih se još jednog izraza/komplimenta iz povijesti: „Gospoda, sve gospodin do gospodina – i na pozornici i izvan nje.“ Pretjerujem?
Iz vlastitog i ne samo vlastitog iskustva – pogledajte samo nekoliko od mnoštva videospotova ili koncerata – imaju oni to nešto jako gospodsko. Imajmo na umu da se to gospodsko ne može naučiti niti steći „plavom krvi” obitelji ili kupnjom, kao što se može kupiti titula grofa, primjerice.

Jonathan je otmjen i u onom rusvaju u videu ”Who Lies to Whom?”, kad daju oduška i svojoj i punk prošlosti inkorporiranoj na drugi način u njihovu sadašnjost. Interesantno je da su i Jonathan, kao i mnogi drugi, u pjesmama revolt iskazivali na mediju radija ili televizije, naročito emisijama Vijesti i Dnevnik (Jura Stublić – “Neprilagođen”, Jasenko Houra – “Televizori”, Mick Jagger&Keith Richards – “Satisfaction”)

Mediji, naročito oni specijalizirani za glazbu, kad se netko novi pojavi, imaju iznimno veliku potrebu odmah bend stilski ili žanrovski definirati. Takav je bio slučaj i s Jonathanom. Pa su bili – a tko zna kako ih sve nisu nazivali, etiketirali – kao da ono temeljno, rock grupa, nije dovoljno. Što se mene tiče, ispred njih ne bih stavio ni to. Jer toliko su prepoznatljivo svoji da bih u stilski pretinac stavio samo – Jonathan!

Jonathan u Pogonu kulture (Rijeka)/Filip Kovačević

Moji sugovornici u Beertiji su se složili. U mnogočemu se Jonathan i ja slažemo. Naročito u ovom stilskom definiranju. Jer, nakon svega, čemu opet spominjati The Strokes, Franza Ferdinanda, post-punk ili rhythm and blues kad je odavna jasno da jesu eklektici, ali s vlastitim potpisom i velikim pečatom. Ali isto tako nemojmo zaboraviti njihovu prelijepu glazbu, sarkazam, ali i Sermon on the Mount u lirici, mračnu neoromantiku. Kad smo već kod eklekticizma koji se javlja još u antičkoj Grčkoj, važno mi je napomenuti da, naravno, Jonathan ne spada u one umjetnike koje Charles Baudelaire svrstava u one koji su se podali porocima eklekticizma: „Neki umjetnici prose od svih drugih umjetnika. Jednu umjetnost upetljavaju u druge umjetnosti. Iskazuje se sav moderni jad poroka eklekticizma bez važnosti poezije, pameti i osjećaja u slikanju.”

Baudelaire je obožavao slikarstvo i pisao o njemu kritički. Jonathan, dakle, ne spada u one o kojima piše Baudelaire.

Razgovaram tako sa Zoranom, Brankom i Nikicom o mnogočemu iz područja umjetnosti i konačno dođosmo do aktualnih zbivanja, a koja imaju, naravno, veze sa svime onime o čemu smo ovaj put razgovarali. Svoju glazbu, live istup, odlučili su ispreplesti s kazalištem, videom i Simfonijskim orkestrom.

„Za takvo što ideju nam je dala intendantica HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Dubravka Vrgoč. OBJERUČKE smo prihvatili i ubrzo je projekt bio posložen i, reklo bi se, spreman za objavu.
Dakle, niz naših pjesama za Riječki simfonijski orkestar orkestrirao je i orkestrom će dirigirati Olja Dešić, a redateljica cijelog koncerta s plesom i ostalim vizualnim sadržajima je Olja Lozica. Ton-majstor je Matej Zec, fotografiju potpisuje Filip Kovačević, a gosti su Ivan Kovačić (tenor saksofon), Diana Kovačić i Ana Jakšić (prateći vokali).”

Eto, tako je Jonathan ušao na velika vrata i u riječko HNK Ivana pl. Zajca sa štovanom dramaturginjom i redateljicom Oljom Lozica te svim ostalim ovdje navedenima. I, gle čuda (a možda i nije čudo): riječki HNK i riječki umjetnici nisu cijepljeni protiv eksperimenta. Dapače, skloni su mu. I to ne jeftinom eksperimentiranju.

Premijera je zakazana za 19. prosinca 2025., a već 10. studenoga 2025. riječki HNK objavljuje da su ulaznice rasprodane! Samo nekoliko dana nakon puštanja u prodaju. Reklo bi se na neviđeno, ali to govori o ugledu Jonathana i HNK-a. No, hoće li biti još predstava?

„Bilo bi, ali mjesec prosinac pun je unaprijed zakazanih termina pa nema nijednog slobodnog dana u ovoj godini, a za druge predstave vidjet ćemo sljedeće godine.”

Na YouTubeu se pojavio i video pjesme ”Heaven”, snimljen u HNK-u u Rijeci sa Riječkim simfonijskim orkestrom:

„To nije posve finalizirano, ali ilustrira otprilike što smo pripremili i što je već rasprodano.”

Gledajući i naročito slušajući ”Heaven”, Dešićeva orkestracija obogatila je pjesmu, a da pritom nije narušila njezinu ljepotu ni jednom jedinom notom. Fantastično! Mada mi Zoran kaže – ponavlja – da će biti još bolje i vizualno. Zoran je oprezni optimist, uostalom kao i u mnogim pjesmama. Ja se pak apsolutno slažem s mišljenjima fanova s YouTubea:

„Jedna divna pjesma postala je predivna!”
„Meni nikad ne može dosaditi ova verzija!”

Ovdje, izgleda, ne bismo mogli govoriti o crossoveru ili nekom spajanju klasike i rocka, već o nečem trećem. Boljem. Uostalom, u toj sferi miješanja klasike i popularne glazbe i rocka bilo je toliko neugodnih iskustava i u svijetu i u nas, da mi pada na pamet ona:
„Vidjela žaba konja da se potkiva pa i ona digla nogu.”

Prognoze – kako u sportu, tako i u umjetnosti – totalno su nezahvalna stvar, ali i na temelju dosadašnjeg rada Jonathana, HNK Ivana pl. Zajca, Olje Lozice, Olje Dešića, Riječkih simfoničara i Dubravke Vrgoč, na kraju priče i ovog videa iz HNK Rijeka – budimo barem oprezni optimisti. A i riječka publika zna što bi moglo biti uzbudljivo kad je ulaznice razgrabila.