Godina u kojoj Hrvatsko društvo skladatelja obilježava 80 godina djelovanja idealan je trenutak da se osvijetli jedan od najnježnijih, a često nedovoljno istaknutih segmenata stvaralaštva njegovih članova – glazba namijenjena djeci. Unutar tog bogatog i raznolikog opusa posebno se izdvaja serija Jugotonovih uglazbljenih bajki, jedinstven diskografsko-kulturni projekt koji je, od 1958. do kasnih 1980-ih, oblikovao slušne navike brojnih generacija. Ove su bajke bile mnogo više od popratnih glazbenih izdanja. Bile su zvučne knjige, prava kazališta u dječjim sobama, škole slušanja i pažnje, svojevrsna radionica imaginacije gdje se glazba nije čula uz priču, nego u priči. One su i danas dostupne, kao dio kataloga nasljednice Jugotona, diskografske kuće Croatia Records.

Bogatstvo različitih priča

Sve je počelo LP-om Pinokio 1958., za koji su glazbu skladali Boris Papandopulo i Matija Bravničar. Ovaj pionirski naslov postavio je temelj formatu koji će sljedećih desetljeća ujediniti pripovijedanje profesionalnih glumaca, često vodećih imena kazališta toga vremena, s originalnom glazbom najistaknutijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. Jugotonova edicija pritom nije slijedila obrazac jednostavne glazbene ilustracije. Naprotiv, u svakoj se bajci razvijao kazališni zvukovni svijet, dramaturški promišljen i umjetnički autonomniji od pukog „pozadinskog sloja“.

U tom su svijetu djelovali autori različitih poetika, ali jednako posvećeni ideji da se djetetu ponudi umjetnost koja ne podcjenjuje, nego uzdiže. Pero Gotovac, primjerice, svojim je skladbama za Crvenkapicu, Vuka i sedam kozlića, Hlapića i Bijelog jelena stvorio prepoznatljive zvučne krajolike u kojima se melodija isprepliće s karakterizacijom, humorom i atmosferom. Tomislav Simović u Šumi Striborovoj donosi gotovo filmsku orkestralnu strukturu, a Adalbert Marković u Ribaru Palunku i Godišnjim dobima gradi pedagoški promišljen glazbeni jezik koji slušatelja vodi kroz složene osjećaje i simboliku.

Alfi Kabiljo i Miljenko Prohaska unijeli su u Trnoružicu i Mačka u čizmama profinjeni simfonijski i jazz senzibilitet, dok Hrvoje Hegedušić u Snježnoj kraljici i Ježevoj kućici pokazuje kako šansonjerski izraz može postati prostor emotivne dubine i pripovjedne jasnoće. Arsen Dedić, pjesnik glazbenog pripovijedanja, u Andersenovim bajkama Carevo novo ruho i Postojani kositreni vojnik donosi glazbu koja s riječju živi u potpunoj simbiozi, stvarajući male dramsko-glazbene eseje. Nikica Kalogjera u Snjeguljici i Plavom kaputiću spaja iskustvo estradnog majstora i finu senzibilnost radio-drame, dok Ladislav Tulač svojim duhovitim pristupom (Miševi i mačke naglavačke, Mačak Džingiskan i Miki Trasi) donosi vedrinu i humor u formu glazbene bajke.

Iza svake od ovih ploča stoji dvostruki doprinos, onaj hrvatskoj glazbi i onaj razvoju djetetove mašte. U vremenu prije ekrana, prije neprekidnog vizualnog sadržaja, ove su bajke bile poziv na koncentraciju, slušanje, suosjećanje i zamišljanje. Bile su prostor gdje se glazba susretala s literaturom, gdje su se tradicijske priče obnavljale suvremenim zvukom, i gdje su skladatelji imali priliku naći put do najmlađih, često na najčišći, najiskreniji način.

U godini u kojoj Hrvatsko društvo skladatelja slavi svoj osamdeseti rođendan, važno je podsjetiti da njegova povijest nije ispisana samo nagrađivanim simfonijama, koncertnim opusima i festivalima, nego i ovim tihim, ali dragocjenim djelima stvorenima za dječje uši i srca. Edicija uglazbljenih bajki svjedočanstvo je vremena kada je umjetnost bila poziv na spokojno odrastanje i kada su glazbenici vjerovali da se vrijednosti zajednice grade jednako pred publikom u dvorani kao i pred djetetom koje sluša ploču u svojoj sobi.

Početci edicije i uspostava formata

Uglazbljene bajke u početku bile su radio-drame prenesene na vinil u suradnji s Radijom Zagrebom. No, početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, dolaskom Ljerke Marković Gotovac na mjesto urednice te uspostavljanjem dječje redakcije na inicijativu tadašnjeg direktora, Slavka Kopuna, oblikovane su kao mali zvučni teatar, odabirane, uređivane i snimane ispočetka. Neke od bajki snimane su i na vanjskim lokacijama, uživo, kako bi se zabilježili popratni zvukovi, prirodno, bez potrebe da ih se producira u studiju.

Kad smo se režiser Ladislav Vindakijević i ja odlučili za snimanje „Družbe Pere Kvržice“, on mi je predložio da bi to bilo najbolje snimiti uživo. Tako smo otišli na Sljeme, gdje je bio jedan mlin i onda smo sve tamo uživo snimali u prirodi – i razgovore i različite zvukove. Svi ti zvukovi su se mogli proizvesti i snimiti i u studiju, ali takav način snimanja davao je posebnu dimenziju. „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ također smo snimali uživo, a osobito je fascinantan dio kad se čuje zvuk kola, … .,  (Ljerka Marković Gotovac, iz intervjua za Libri&Liberi Ivane Božović)

Glas pripovjedača, glumačka interpretacija, uloge, glazbeni brojevi i orkestralne međuigre objedinjeni su u zvukovni svijet koji funkcionira poput audio-kazališta s jasnom glazbenom dramaturgijom. Upravo je to dramsko-glazbeno jedinstvo razlog zašto su se ploče s bajkama tako snažno utkale u djetinjstva mnogih generacija.

…, kad sam postala urednicom u Jugotonu, dječja izdanja su se počela snimati od početka, što je značilo sljedeće: najprije odabrati naslov, odnosno imati ideju što snimiti, zatim angažirati ljude s radija, odabrati i surađivati s režiserima i ton-majstorima Radio Zagreba. Glumce smo birali u suradnji s režiserom. Režiser je odabirao i ton-majstore koji su bili vrlo važni i oni su bili vezani uz poslove oko radiodrame, a ne glazbe. Jedan od poznatih ton-majstora s kojima smo surađivali bio je, primjerice, Aleksandar (Saša) Friedrich. Sve je to bila direktna i zajednička suradnja. Dramatizacije tekstova radili su profesionalci. Moja je obveza bila da dramatizirani tekst pošaljem autoru teksta (primjerice književniku ako se dramatizirao književni tekst), da on to pročita i odobri ili ne odobri. (Ljerka Marković, Gotovac, iz intervjua za Libri&Liberi Ivane Božović)

Ljerka Marković Gotovac je tijekom tridesetak godina rada kao urednica govornih i dječjih izdanja, promišljajući glazbu, dramaturgiju i izvedbu, izgradila zavidan standard. Zahvaljujući njoj i produkcijskom timu, skladatelji su dobili rijetku priliku stvarati glazbu za djecu bez kompromisa, a rezultat su izdanja koja niti nakon pola stoljeća nisu izgubila svježinu.

Adaptacije i režije

Potrebno je osvrnuti se i na čovjeka, koji je svojim umijećem uvelike olakšao skladateljski posao. Bio je to Stjepan Jakševac, pisac iz čijeg pera su proizašle adaptacije tekstova, ali i originalne priče, a koji potpisuje adaptaciju najvećeg broja tekstova uglazbljenih bajki.

Jedno od ključnih imena u povijesti hrvatske audio produkcije za djecu svakako je Matija Koletić. Kao redatelj i dramaturg, Koletić je desetljećima oblikovao zvukovni identitet Jugotonovih uglazbljenih bajki. Režirao je velik broj najpoznatijih naslova edicije, uključujući Crvenkapicu, Snjeguljicu, Pepeljugu, Trnoružicu, Vuka i sedam kozlića, Ivicu i Maricu, Mačka u čizmama, Ribara Palunka i njegovu ženu i Ježevu kućicu. Koletićev stil odlikovala je iznimna preciznost u vođenju glumačkih interpretacija. Njegovi pripovjedači i glumci tekst su oblikovali ritmički i emotivno u skladu s glazbenim planom. U suradnji sa skladateljima poput Pere Gotovca, Alfija Kabilje, Miljenka Prohaske ili Adalberta Markovića, Koletić je stvarao radove u kojima se glas i glazba organski nadopunjuju, gradeći jedinstveni zvučni svijet svake bajke. Time je Matija Koletić postao nevidljivi, ali presudni arhitekt Jugotonove dječje zvučne biblioteke. Redateljski potpis koji je ostavio u uglazbljenim bajkama učinio ga je jednim od nezaobilaznih aktera u oblikovanju generacijskog kulturnog iskustva.

Skladatelji i njihove bajke

Pero Gotovac

Radovi Pere Gotovca čine jednu od okosnica edicije već po samoj brojnosti, ali i po vremenskom rasponu od sedamnaest godina, od 1971. do 1988., u kojima su ova izdanja nastajala. Njegova glazba za Crvenkapicu, Vuka i sedam kozlića, Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Bijelog jelena prepoznatljiva je po jasnoj melodijskoj strukturi, karakterizaciji likova i atmosferičnosti. Zajedno, ova četiri naslova predstavljaju ne samo osobni opus unutar jednog medija, nego i vrhunac produkcije govorne i glazbene umjetnosti za djecu svojeg vremena.

U školama i dječjem okruženju, melodije njegovih pjesama za djecu En ten tini i Žabac dirigent, postale i ostale bezvremenski hitovi, bez kojih je djelovanje dječjih zborova gotovo nezamislivo i danas.

Osim glazbe za bajke, Pero Gotovac je iza sebe ostavio opsežan opus glazbe za film, TV serije i kazalište. Njegove partiture prate hit-serije poput Naše malo misto i Velo misto, kao i dramski izričaj predstava poput Pepeljuge, Družbe Pere Kvržice, Hlapića, Bijelog jelena i Slučaja Č. U širini njegovog opusa krije se istančana vještina da glazbom oslika privlačne i razumljive glazbene pejzaže.

Tomislav Simović

Malo je autora koji su dječju bajku znali prevesti u ozbiljan glazbeni jezik na način na koji je to učinio Tomislav Simović. Njegova Šuma Striborova, skladana za orkestar i glumce prema istoimenom tekstu Ivane Brlić-Mažuranić, skladba je u kojoj je svaki glazbeni motiv ujedno i dramaturški nositelj radnje. Simović ovom bajkom stvara autentično glazbeno djelo koje diše istom logikom kojom diše i priča – polagano, ritmično, slikovito, emotivno. Iako ga javnost možda najviše povezuje uz glazbu za animirane filmove, osobito legendarni serijal Profesor Baltazar te Oscarom nagrađeni Surogat, Simovićev glazbeni izraz seže u područja dokumentaristike, scenske glazbe, radijskih drama i koncertnih djela.

Stjepan Mihaljinec

Mihaljinec je u svojoj Pepeljugi koristio glazbene motive da dodatno ilustrira unutarnji svijet junakinje i emotivne preokrete priče. Od Pepeljugine žalopojke, preko pjesme golubova, pa sve do finala, svaka je melodija, svaka glazbena tranzicija u funkciji oslikavanja dramaturgije ove bajke i njezinog narativa.

Njegova kći, Ivana Mihaljinec, koja u Gradskom uredu za kulturu djeluje kao savjetnica, ocrtala je svoje odrastanje u kući punoj glazbe:

Odrastati u glazbenoj obitelji bilo je prekrasno iskustvo, pogotovo zato što su me (roditelji) skoro uvijek, osim na turneje naravno, vodili sa sobom, tako da sam upoznala cijelu tu generaciju i pjevača i instrumentalista s kojima je tata surađivao. Obzirom da je bio izrazito poznat i cijenjen kao aranžer za sve moguće sastave, ali i brz(!), često bi preko noći napravio aranžman na temelju snimke, ali za neki drugi izvođački sastav, koji bi ujutro išao na prijepis… raznorazna glazba je bila sveprisutna u kući.

Adalbert Marković

Marković je autor dviju izrazito cijenjenih bajki: Ribara Palunka i Godišnjih doba. U njima djecu kroz glazbu vodi ravno u srž emocionalnih stanja – od začudnosti do moralne dileme.
Posebno u Godišnjim dobima glazba postaje putovanje kroz cikličnost prirode, čineći ovo izdanje jedinstvenim za dječju diskografiju.

I dok su Ribar Palunko i Četiri godišnja doba često shvaćeni kao skladbe za djecu, oni su zapravo zahvalna ilustracija jednog od najvažnijih aspekata Markovićeva stvaralaštva – njegovog suživota ozbiljne glazbene prakse i pedagoške misije.

Alfi Kabiljo i Miljenko Prohaska

U Trnoružici Alfi Kabiljo donosi simfonijsku raskoš, dok Miljenko Prohaska u Mačku u čizmama otvara vrata živahnom, humorističnom jazzu. Oba autora unose kazališnu energiju u zvukovnu sliku, stvarajući dinamična i scenski uvjerljiva izdanja.

Uz obljetnice koje ove godine obilježavamo, 90 godina od rođenja Alfija Kabilja, i 100 godina od rođenja Miljenka Prohaske, prisutnost njihovih bajki na nosačima zvuka podsjeća nas koliko su uspješno znali ostvariti se i u formatima koji im možda nisu bili primarni, ali im nisu zato posvetili ništa manje pažnje.

Hrvoje Hegedušić

Hrvoje Hegedušić glazbi pristupa kao obliku pripovijedanja. Kao skladatelj, ali i producent i aranžer, gradio je opus u kojem je izražajnost uvijek bila u funkciji priče, bilo u šansoni, kazališnoj glazbi ili glazbi za djecu. U bajkama Snježna kraljica i Ježeva kućica primjenjuje isti princip: pažljivo strukturirana glazbena rečenica, jasna dramaturgija, emocionalna gradacija i sposobnost da u jednostavnim motivima izrazi složene odnose.

Na ideju o uglazbljenju Ježeve kućice došao je Matija Koletić, režiser u dramskom programu tadašnjeg Radija Zagreba. U početku je to bila odeja samo o par songova, no ja sam odlučio uglazbiti integralni tekst. Matija Koletić je predložio glumce – izvođače, ja sam organizirao glazbenike i sve smo to snimili u studiju Jadran filma u Dubravi i u Studiju radio Zagreba. Ne sjećam se točno je li to snimano prema narudžbi tadašnjeg Jugotona ili dječje redakcije radio Zagreba, no snimka se ubrzo 1976. našla prvo na maloj ploči a poslije i na LP izdanju Jugotona., prisjeća se Hrvoje Hegedušić.

Arsen Dedić

Arsen Dedić jedan je od najnježnijih, ali i najoštroumnijih skladatelja koje je Jugoton pozvao u ediciju bajki. Njegove obrade Andersenovih priča, Carevo novo ruho i Postojani kositreni vojnik, primjeri su glazbeno-pripovjedačke simbioze na visokoj razini.

Njegovo stvaralaštvo za djecu bilježi album na tekstove pjesama Zvonimira Baloga, Pjesme sa šlagom ili Šumar ima šumu na dlanu, iz 1976., znakovito, tri godine nakon rođenja njegova sina Matije, kojim se djeci na šaljiv način približavaju različita zanimanja.

Arsen pjeva djeci naziv je njegovog dvanaestog studijskog albuma, objavljenog 1982. godina, za izdavača Založba kaset in plošč RTV Ljubljana, a kompilacijski album Dječje oči izdan je 2004. te osim pet pjesama s prethodnog albuma za djecu, sadrži i sedam novih. Ove su pjesme značajne, jer se među pomno biranim autorima teksta nalazi upravo i sam Dedić, čiji tekstovi odišu nježnošću, skladom i zajedništvom, kao što je to slučaj u Prijateljstvo i Ti si moje malo mače.

Nikica Kalogjera

Kalogjera je u Jugotonovoj ediciji prisutan dvjema bajkama: Snjeguljicom i Plavim kaputićem
Iako je najpoznatiji kao autor zabavne glazbe, njegovi radovi za djecu otkrivaju izniman smisao za dramaturgiju i tonsku karakterizaciju.

Sjajno prilagođeni tekst pisca Stjepana Jakševca, odiše prirodnim ritmom, ali i nenametljivom, smislenom rimom koja katkad iznenadi, ali je uvijek dobrodošla. Stoga ne čudi da je Kalogjerina glazbena interpretacija Snjeguljice djelo blisko kazališnoj partituri, u kojoj se slušatelji ne oslanjaju isključivo na riječi, već na njihovu međuigru s glazbom, koja svojom dimenzijom oblikuje dramaturgiju cijele priče.

Ladislav Tulač

U zbirci Miševi i mačke naglavačke, Tulač uglazbljuje stihove Luke Paljetka, stvarajući niz kratkih glazbenih slika u kojima humor, igra riječima i nenametljiva dramska struktura dolaze do izražaja. Svaka minijatura, poput Jedna je mačka glasovir svirala ili Krava sa zelenim očima, traje dvije do tri minute, ali sadrži jasnu karakternu misao: glazba nastoji vizualno i emocionalno oslikati tekst, a potom uvodi i vlastitu teatralnost. Čak i u brojevima bez glazbe, naracija preuzima njezine uloge, pa tako Tri mesara buhu klala i Šetnja koriste dikciju te izmjenu glasova glumačkih interpreta kako bi se stvorio dojam glazbenog ritma i melodioznosti.

Pisao je glazbu i za mjuzikl Mačak Džingiskan i Miki Trasi, prema tekstu Vesne Parun i režiji Zvjezdane Ladike, a iako ova bajka ima scenski oblik istoimene predstave iz 1971., Zagrebačkog kazališta mladih, s brojnim obnovama i novim inscenacijama, ona i dalje funkcionira kao pripovjedna glazba za djecu.

Stanko Horvat

U dvadeset godina, koliko je prošlo od Pinokija (1958.), pa do 1978., kada je izašlo LP izdanje bajke Sretni Princ, na tekst Oscara WIldea s glazbom Stanka Horvata, ova se edicija već bila etablirana kroz niz vrlo uspješnih izdanja danas velikana hrvatske glazbe, spominjanih u prethodnim tekstovima. No, Horvatova glazba, slušatelje ove bajke hipnotizira svojim slikovitošću i jednostavnošću, ostavljajući slušatelja da žeđa za idućim glazbenim obratom.

No, što se njegovog Sretnog Princa tiče, glazbenim izričajem to je djelo bliže Papandopulovom Pinokiju nego nekim drugim, kasnijim glazbama ove edicije. Posebice se to ističe u minimalističkom pristupu ubacivanja malih glazbenih crtica u tekst. Kao Papandopulo, i Horvat zazire od „glazbenog tepiha“. Radije vrlo kratko oslikava grad, te se taj motiv sa samog početka vraća i na kraju priče, te tako tvori zvučni okvir, svojevrsni zoom-in / zoom-out iz priče; dok glavnina glazbe pripada Lastaviću, čiji pokret Horvat tradicionalno povjerava flauti.

Milivoj Körbler

Milivoj Körbler rođen je 1928. godine i smatra se jednim od pionira lake orkestralne glazbe u Hrvatskoj. Suradnik Ive Robića, jazz-tria, nou-pop aranžer, te autor scenske glazbe (Plava limuzina, nagrađena Porinom), Körbler je značajan po suvremenom, duhovitom i uglađenom izrazu. Organizator i član udrugâ zabavne glazbe, Körbler je ostavio trag i kao pedagoški autor. Umro je 2002., a Hrvatsko društvo skladatelja nosi njegovu nagradu u znak trajnog priznanja za doprinos domaćoj glazbi. U Jugotonovoj ediciji bajki, njegova glazba za bajku Ivica i Marica iz 1973. predstavlja spoj zabavnog i ozbiljnog stava, skladateljskog integriteta i djetetove mašte.

Baština i suvremena vrijednost

Danas, kada su bajke digitalno dostupne, njihova vrijednost postaje ponovno vidljiva. U svijetu prepunom ekrana i brzih vizualnih podražaja, uglazbljene bajke vraćaju djecu slušnoj pažnji. One podsjećaju da mašta ne treba slike, već da ih sama može stvarati.

Za Hrvatsko društvo skladatelja one su i svjedočanstvo njegove misije: poticanje stvaralaštva, podizanje standarda i briga za glazbu koja oblikuje identitet zajednice. U ovom slučaju identitet njezine najmlađe publike.

Uglazbljene bajke jedan jedna su od najvrjednijih pedagoških, umjetničkih i kulturnih projekata koji su proizašli iz hrvatske glazbene zajednice. U godini obilježavanja 80 godina Hrvatskog društva skladatelja, vrijedi ih ponovno otvoriti, poslušati i predstaviti novim generacijama – jer u njima je sadržana vjera da se umjetnost može usaditi najranije, najnježnije i najdublje.

Zahvaljujemo na pomoći: Ivani Mihaljinec na mali uvid u odrastanje u domu ispunjenom glazbom, Hrvoju Hegedušiću i Siniši Škarici koji su svojim komentarima direktno i indirektno obogatili tekst, a posebno hvala Maji Vidmar Klarić i Croatia Recordsu, koji su ustupili vizuale kako Jugotonovih originalnih izdanja, tako i reizdanja uglazbljenih bajki u ediciji Bakine priče.

_________________________________

Naručio i uredio Odjel za komunikacije HDS-a