Mauro Durante: "Glazba i ples su neverbalni jezik i djeluju snažno na čisto fizičkoj i emocionalnoj razini"

U spoju ciklusa Lisinski srijedom i Izvorišta zagrebačka publika imat će priliku doživjeti susret tradicije i suvremenog zvuka u najčišćem obliku: 10. prosinca u Lisinski dolaze Mauro Durante i Justin Adams

U razgovoru za Glazba.hr, Mauro Durante govori o korijenima koji nisu granica, već polazište; o improvizaciji kao jeziku komunikacije, o kemiji koja ga veže s Adamsom — te o tome zašto je ponekad dovoljno samo dvoje da se otvori cijeli svemir zvuka.

Vaša je glazbena pozadina duboko ukorijenjena u tradiciji Salenta, u pizzici i taranti. Kako ste osobno doživjeli prijelaz iz tradicionalnog okvira u suvremeni, eksperimentalni pristup koji istražujete u suradnji s Justinom Adamsom?
Za mene to nikada nije bio “prijelaz” u smislu napuštanja nečega. Tradicija je uvijek bila moj dom, moj temelj. Rad s Justinom omogućuje mi da to ponesem sa sobom i krenem u fantastična nova putovanja. Ta napetost između pripadanja i istraživanja jedno je od mjesta na kojima se kao umjetnik osjećam najživlje.

Kao violinist i virtuoz tamburella, u duet donosite i melodiju i ritam. Kako balansirate te dvije uloge u tako minimalističkoj postavi? Postoje li trenuci na pozornici kada svjesno “birate” koja će od njih voditi?
Hvala vam na tako velikodušnoj definiciji — zaista mi je čast. U većini slučajeva ravnoteža nastaje vrlo prirodno. Sama glazba “traži” jedno ili drugo. Ponekad nam je tamburello potreban kao ritmički motor, ponekad violina otvara evokativniji, melodičniji ili “visceralniji” prostor. U duu je svaki pokret izložen, pa neprestano slušate i reagirate u stvarnom vremenu. Justin i ja razvili smo nevjerojatno razumijevanje, koje nam omogućuje da improviziramo “naslijepo”, a ipak ostajemo čvrsto povezani.

Najava koncerta opisuje vašu glazbu kao prostor gdje se “vaša strast prema južnoitalskim ritmovima susreće s Justinovim vatrenim blues-rockom.” Što je bilo najizazovnije — a što najuzbudljivije — u spajanju ta dva glazbena jezika?
Ne polazimo od specifičnih stilova i ne miješamo ih kao sastojke u receptu. Jednostavno sviramo zajedno, najčešće krećući od groovea ili od mjesta na kojem se oboje osjećamo ugodno ili uzbuđeno. Glazba koja nastaje rezultat je susreta naša dva čitava svijeta — mog i Justinovog.

Pizzica se tradicionalno povezuje s ritualima iscjeljenja i transa. Smatrate li da taj element i dalje postoji u suvremenoj izvedbi, osobito u intenzivnom i ogoljenom zvuku vašeg dua?
Da, na neki način. Naravno, ne rekonstruiramo izvorni ritualni kontekst, ali elementi tog iskustva — ponavljanje, groove, katarza, ključna uloga aktivne zajednice — ono su što nastojimo održati živim. U dua postavi, s tako sirovim i izravnim zvukom, ta dimenzija može postati još očitija. Ritam i vibraciju osjećate vrlo fizički, i to još uvijek može proizvesti duboko, gotovo hipnotičko stanje povezanosti — i za nas i za publiku.

Canzoniere Grecanico Salentino jedan je od najpoznatijih ansambala talijanske tradicionalne glazbe, a vi ste jedna od njegovih središnjih figura. Kako rad u velikom ansamblu utječe na vaš pristup intimnom okruženju dua?
Rad u velikom ansamblu uči vas razmišljati u slojevima, u orkestraciji, u dugim lukovima. Također morate uzeti u obzir različite osobnosti i senzibilitete svakog člana benda. Duo je na neki način suprotnost: sve je golo, esencijalno, izloženo. No ta se dva iskustva međusobno hrane. Iz CGS-a donosim snažan osjećaj grupne kohezije i kolektivne energije; iz dua natrag u ansambl vraćam oštriji fokus na detalj, želju za izravnošću, za tišinom i ponovno otkrivanje snage malih gesti. To su dva različita, ali komplementarna laboratorija.

Kako izgleda vaš kreativni proces s Justinom: započinje li nova skladba najčešće ritmom, melodijom, improvizacijom ili možda određenim osjećajem koji želite izraziti?
Vrlo često počinje osjećajem, prije nego jasnim glazbenim oblikom. Ponekad je to ritamska stanica na tamburellu, ponekad gitarski riff, ponekad samo atmosfera koju želimo istražiti. Improvizacija igra ključnu ulogu: puštamo da ideja cirkulira među nama tijekom proba i tonskih proba, i polako poprima oblik. To je vrlo organski proces.

Vaša suradnja s Justinom započela je tijekom rada na “La Notte della Taranta.” Što je u tom prvom zajedničkom iskustvu otkrilo potencijal za dublje i dugotrajnije partnerstvo?
Već od prvih proba postojalo je neko trenutno razumijevanje. Ne samo glazbeno, nego i ljudski. Dijelili smo sličnu ideju o tome što glazba ukorijenjena u tradiciji može biti danas: nešto živo, a ne muzejski artefakt. Tijekom tog iskustva shvatili smo da oboje želimo podijeliti još više, i ta je znatiželja prirodno otvorila vrata dugoročnoj suradnji.

Vaši albumi Still Moving i Sweet Release dočekani su s oduševljenjem kod publike i kritike. Postoji li poseban trenutak iz studija ili s turneje koji biste izdvojili kao simboličan za vaše glazbeno partnerstvo?
Postoji toliko trenutaka… prijateljstvo s Justinom za mene znači mnogo, glazbeno i osobno. Govorit ću o početku, kada je projekt dua tek nastajao. Susreli smo se bez jasne ideje; mislili smo da ćemo možda uključiti još glazbenika, pjevača ili perkusionista. No nakon nekoliko sati zajedničke svirke, samo s dva instrumenta, zaljubili smo se u osjećaj sirove snage i slobode koji je dolazio upravo iz te dvojice. A zatim je došao trenutak kada smo našu glazbu predstavili drugima: taj isti osjećaj uzbuđenja, otkrića i glazbenog istraživanja dijelila je i publika.

Kada nastupate izvan Italije — poput vašeg nadolazećeg koncerta u Zagrebu — koliko vam je važno prenijeti kulturni i povijesni kontekst pizzice, a koliko jednostavno želite da publika “osjeti energiju” bez objašnjenja?
Mislim da te dvije dimenzije mogu koegzistirati. Duboko mi je stalo do kulturne i povijesne pozadine ove glazbe i, kad god je moguće, volim barem djelomično podijeliti taj kontekst. Ali glazba i ples su neverbalni jezik i djeluju snažno na čisto fizičkoj i emocionalnoj razini. Ako ljudi ne znaju ništa o pizzici, a ipak se osjećaju dirnutima, pokrenutima ili energiziranima, tada je glazba već ispunila svoju svrhu.

U Zagrebu ćete nastupiti u sklopu ciklusa “Izvorišta”, koji naglašava autentične i izvorno bazirane glazbene tradicije. Što taj kontekst znači vama i kakav emotivni trag želite ostaviti na publici?
Ideja iza “Izvorišta” mi je vrlo lijepa, jer se fokusira na izvorišta ne kao na nešto fiksirano u prošlosti, već kao na nešto što i dalje hrani sadašnjost. Nastupati u tom kontekstu za naš je duo vrlo prirodno. Volio sam svoja dva prethodna zagrebačka nastupa s CGS-om i jedva čekam vratiti se s Justinom. Nadam se da ćemo publici ostaviti osjećaj zajedničke intenzivnosti — zajedničke ljepote.

Tekst nastao u suradnji s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog.