Kako ritam, emocija i neuroplastičnost pretvaraju zvuk u klinički relevantan terapijski alat

Glazba je univerzalni ljudski fenomen koji kod slušatelja angažira multisenzorne, motoričke, emotivne i kognitivne mreže u mozgu, obitavajući i interferirajući s mnogokojim društvenim situacijama mimo onih najčešće komuniciranih kroz pop kulturu i medije

Konkretno, kad zatvaramo krug između autora, izvođača, posrednika i slušatelja a.k.a publike u onoj najbaznijoj relaciji od „pjevaju“ do „slušamo“.

Mimo opuštajućih ili motivacijskih učinaka o kojima smo pisali u prethodnim dijelovima prikaza utjecaja glazbe na ljudski organizam, glazba je sve konkretniji i češći alat u medicini. U kliničkom kontekstu glazbeni stimulans u odnosu na slušatelja kad komuniciramo terapiju može biti jednostavno slušanje (receptivna intervencija) ili aktivno stvaranje (sviranje, pjevanje, songwriting, improvizacija). Zbog sposobnosti istovremenog utjecaja na motivaciju, raspoloženje, pozornost i motoričku koordinaciju, glazba na medicinskim osnovama privlači pažnju kao potencijalno vrijedna nefarmakološka terapijska opcija u rehabilitaciji i medicinskoj skrbi.

Neuroznanstveni dokazi, pritom, nedvojbeno svjedoče i pokazuju kako glazba aktivira sustave nagrade (dopaminergičke putove), limbičku regulaciju emocija i senzomotoričke mreže tj. mehanizme koji imaju direktnu kliničku vrijednost u poboljšanju motivacije, smanjenju anksioznosti i poticanju neuroplastičnosti kod recipijenata, slušatelja ili osoba podvrgnutih terapeutskom učinku glazbe.

S te pozicije glazbene intervencije, ako su pravilno dizajnirane i vođene stručnim kadrom (glazbeni terapeut, fizioterapeut, psiholog, psihoterapeut), mogu kao dopuna standardnoj medicinskoj skrbi poboljšati funkcionalne ishode i subjektivnu kvalitetu života pacijenata s motoričkim i neuromotoričkim oštećenjima (npr. nakon moždanog udara, u Parkinsonovoj bolesti), kognitivnim poremećajima (npr. demencija), psihičkim poremećajima (depresija, anksioznost), akutnom i kroničnom boli (perioperativno, onkološki bolni sindromi), ako dotaknemo samo najčešće komunicirane uporabne prostore za pacijente i njihovu odgovarajuću skrb. Premisu podupiru brojne sustavne analize i metaanalize, no rezultati se razlikuju ovisno o tipu intervencije, trajanju, dobi i ozbiljnosti bolesti, stoga je pri komuniciranju iste nužna pažljiva personalizacija i kvalitativna procjena timova stručnjaka prije implementacije.

Uvažimo li činjenicu kako glazba već stoljećima zauzima posebno mjesto u ljudskoj kulturi, tek je suvremena dvadesetprvostoljetna neuroznanost precizno pokazala do koje mjere prodire u najdetaljnije sustave našeg mozga i tijela

U medicinskom kontekstu se danas više ne promatra samo kao estetski doživljaj ili kulturna praksa, nego sve više kao terapijski alat koji može dopuniti tradicionalne oblike liječenja, a da se pritom ne prakticiraju česti mumbo jumbo samozvani „lifecoachersko“, „meditativni“, „pseudoznanstveni“, „wellbeing“ i slični anglizmi kojima je zadatak preprodavati maglu i prodavati cigle naivnima. Upgrade znanstvenog pristupa počiva na jednostavnoj pretpostavci kako glazbeni podražaji aktiviraju emotivne, motoričke i kognitivne mreže u mozgu, istodobno stvarajući jedinstven prostor ne samo za opuštanje i ugodu nego i za liječenje te poboljšanje ukupne kvalitete života osoba s raznovrsnim fizičkim i psihološkim izazovima.

Prema vrstama „glazbenih“ intervencija, u modernoj medicini razlikujemo sljedeće.

• Ritam-cueing Rhythmic Auditory Stimulation (RAS): pulsna ritmička pratnja koja pomaže sinkronizaciji hoda i motoričkih pokreta (često u neurorehabilitaciji).
• Receptivna terapija (slušanje vođene/odabrane glazbe): za smanjenje anksioznosti, boli ili poboljšanje raspoloženja prije/tijekom/poslije zahvata.
• Aktivno muziciranje (pjevanje, sviranje, songwriting, improvizacija): koristi se za jačanje motoričkih vještina, kognitivnih funkcija i socijalne interakcije.
• Multimodalne glazbeno-gibalne terapije: kombinacija glazbe i pokreta (dance/movement, muzička gimnastika) u svrhu kognitivne i funkcionalne stimulacije.
• Reminiscence therapy uz glazbu: kod demencije koristi se poznata glazba koja potiče sjećanja i komunikaciju.

Vezano za dokaznu bazu po kliničkim domenama, medicina razlikuje nekoliko najkarakterističnijih polova aktivne upotrebe glazbe kao medijatora između pomoći i olakšanja izlječenja i klasične medicine.

1) Neurorehabilitacija: moždani udar i motorička poboljšanja

Sustavni pregledi pokazuju konzistentnu korist ritmičke auditivne stimulacije (RAS) za poboljšanje hoda, brzine i simetrije hoda kod osoba nakon moždanog udara. Za funkcionalnost gornjih ekstremiteta dokazi su mješovitiji i ovisni o protokolu; prikazani su povoljni rezultati za gait/hod, dok su učinci na fine motoričke funkcije manje ujednačeni. RAS je snažan alat za poboljšanje hoda kao dopuna fizioterapiji.

2) Parkinsonova bolest

Kod Parkinsonove bolesti ritmičke glazbene stimulacije i dirigirani pokret (cueing) pokazuju značajna poboljšanja u hodu (brzina, duljina koraka) i ponekad u redukciji freezing episodes. Glazbene intervencije često su dodatak standardnoj terapiji i mogu poboljšati motivaciju za vježbanje i pridržavanje rehabilitacijskog plana.

3) Demencija i kognitivne poteškoće

Sustavni pregledi ukazuju da music-based intervencije (receptivno i aktivno muziciranje, reminiscencija uz glazbu) mogu poboljšati raspoloženje, smanjiti neuropsihijatrijske simptome (npr. agitaciju) te u određenoj mjeri doprinijeti poboljšanjima u kognitivnim testovima i kvaliteti života osoba s demencijom. Ipak, heterogenost studija (različiti protokoli, kratkoročne vs. dugoročne intervencije) ograničava generalizaciju i zahtijeva daljnja RCT-ispitivanja većih uzoraka.

4) Depresija i anksioznost

Randomizirani kontrolirani pokusi pokazuju da terapija glazbom može značajno smanjiti simptome depresije u različitim populacijama (klinička i gerijatrijska populacija), često kao dodatak psihoterapiji ili farmakoterapiji. Kod anksioznosti, naročito perioperativne ili proceduralne, receptivna glazba (prije/during/after) dosljedno pokazuje smanjenje subjektivne anksioznosti i ponekad niže potrebe za sedativima/opioidima.

5) Upravljanje boli: akutna i kronična

Sistemski pregledi pokazuju da glazbene intervencije (posebice slušanje umirujuće ili prilagođene glazbe) mogu smanjiti subjektivnu percepciju boli i anksioznosti u perioperativnom razdoblju i tijekom postupaka te doprinijeti smanjenju potrošnje analgetika u nekim studijama. Efekt je često srednje jak i ovisi o kvaliteti studija te primjeni protokola.

6) Opća kvaliteta života i mentalno zdravlje

Metaanaliza JAMA Network Open (2022) i druge sinteze ukazuju da slušanje i stvaranje glazbe povezano s klinički značajnim poboljšanjima mentalne dimenzije kvalitete života (npr. smanjenje emocionalnog stresa, poboljšanje raspoloženja), posebno kad su glazbene intervencije dodane uobičajenoj njezi. Međutim, za fizičku dimenziju kvalitete života učinci su manji i ne uvijek konzistentni.

Prema prikazanom, premisa uporabe glazbe u medicini temelji se na interdisciplinarnim istraživanjima koja pokazuju da glazbena stimulacija može oblikovati neuroplastičnost, sinkronizirati motoričke funkcije i modulirati emocionalne reakcije. Drugim riječima, glazba je jedan od rijetkih nefarmakoloških podražaja koji istodobno motivira, smiruje, fokusira i potiče tijelo na aktivnost.

U neurorehabilitaciji, primjerice, nakon moždanog udara, ritmički auditivni signali pomažu u uspostavljanju koordiniranog hoda jer mozgu nude jasan vremenski okvir na koji se može „uhvatiti“. Ritmička auditivna stimulacija kao najpoznatija tehnika neuromuzikoterapije  poboljšava brzinu, simetriju i stabilnost hoda nakon moždanog udara te u Parkinsonovoj bolesti, čime se konkretiziraju mjerljivi pomaci. I oni uvelike nadmašuju klasični i dominantni doživljaj glazbe kao „neobavezne ugode”, postavljajući je čvrstim temeljem rehabilitacijskog protokola. Slična se učinkovitost primjećuje i u području kognitivnih poremećaja.

Kod osoba s demencijom glazba ima gotovo paradoksalnu moć. Iako su mnoge kognitivne funkcije narušene pri odnosnim dijagnozama narušene, glazbena memorija i emotivna prepoznatljivost melodija često ostaju iznenađujuće dobro očuvane. Stoga terapije kombiniranja slušanja poznate glazbe i aktivnog sudjelovanja u muziciranju ili vođenu reminiscenciju često poboljšavaju raspoloženje, smanjuju agitaciju i potiču socijalnu komunikaciju kod bolesnika. Sustavni pregledi pokazuju da se takvim intervencijama može postići i blagi kognitivni napredak, kao i opće subjektivno poboljšanje kvalitete života. Pritom se ne smije zanemariti kako su studije vrlo heterogene i da je za finalne zaključke i potvrde izdvojenih rezultata potrebno više standardiziranih istraživanja te duži vremenski rok i veći broj uzoraka pacijenata tog tipa.

U psihijatriji se utjecaj glazbe najviše prepoznaje kroz njezinu sposobnost reguliranja emotivnog stanja pacijenata i osoba s potrebom audioterapije.

Glazba koristi snažne dopaminergičke sklopove mozga koji su izravno uključeni u motivaciju, osjećaj zadovoljstva i emotivnu stabilnost, stoga je kod depresije pokazano kako glazbena terapija, osobito kad se provodi uz psihoterapijske tehnike i individualno vođeni rad, može smanjiti simptome tjeskobe te olakšati izražavanje emocija onima koji teško verbaliziraju svoj unutarnji svijet.

U kontekstu anksioznosti pak, posebno perioperativne, glazba se koristi kao nefarmakološki sedativ kako bi pacijenti kojima se pusti odabrana ili umirujuća glazba uoči zahvata ili tijekom postoperativnog oporavka u pravilu bilježili nižu razinu stresa, smanjili potrebu za sedativima i subjektivno se osjećali sigurnije i opuštenije. U tom smjeru pišući knjigu Soundtrack života (Samopomoć glazbom) (Znanje, 2012.) kroz 365 albuma svjetske glazbene scene i izvođača, nakon konzultacija s psiholozima i psihoterapeutima, ponuđen je čitateljima koncept koji se nimalo slučajno sugeriralo svakodnevnu pokrivenost različitim žanrovima glazbe već po vlastitim afinitetima od Nicka Cavea preko Radioheada, Stockhausena, Einsturzende Neubauten, The Jesus Lizarda, Bjork, PJ Harvey, Otisa Reddinga, The Chemical Brothersa, Franka Zappe i svih onih prošlostoljetnih i ovostoljetnih autora i kreatora, točnije 365 izvođača, koji su kvalitetnom glazbom nudili čitateljima i slušateljima potencijalnu smjernicu za svakojutarnju terapiju zvukom.

Najintrigantniji segment medicinske primjene glazbe odnosi se na upravljanje i reguliranje izvora boli

Iako glazba ne može ukloniti izvor boli, najnovija istraživanja pokazuju da može modificirati percepciju iste. Glazba, naime, vrlo efektno preusmjerava kognitivnu pažnju, aktivira centre nagrade i regulira autonomne reakcije poput pulsa i disanja, što automatizmom rezultira smanjenjem subjektivne boli u akutnim i kroničnim stanjima. Bilježeni učinci su od osobite važnosti u onkološkoj skrbi, postoperativnom oporavku i situacijama u kojima farmakološko liječenje mora biti dozirano oprezno i u kaskadnim vremenskim intervalima.

Neurobiološki mehanizmi iza opisanih učinaka kvalitetno su dokumentirani prema dosadašnjim nalazima znanosti. Ritmički entrainment, sposobnost mozga sinkronizirati se s vanjskim ritmom, objašnjava motoričke koristi u rehabilitaciji pacijenata s raznim vrstama fizičkih ozljeda (lomovi) ili pak urođenih tjelesnih odstupanja od normativa tjelesne građe. Pritom aktivacija limbičkog sustava i mreže nagrade objašnjavaju emotivnu stabilizaciju i motivacijski učinak. Multisenzorna stimulacija mozga kod aktivnog muziciranja pak potiče neuroplastičnost, odnosno reorganizaciju neuralnih veza nakon ozljeda ili degenerativnih procesa u tijelima pacijenata. Svi spomenuti mehanizmi dokazuju kako glazba djeluje ne samo psihološki nego vrlo konkretno fiziološki, ako je pažljivo i precizno integrirana u osnovne funkcije ljudskog mozga.

Glazba i zdravlje/ilustracija/Unsplash

Uvođenje glazbe u kliničku praksu prema dosadašnjim rezultatima istraživanja zahtijeva individualiziran pristup, s obzirom na to da nije svaka glazba jednako pogodna za svakog pacijenta. Pri svakom se pristupu valja uvažiti kulturni kontekst, osobne preference pacijenata, prethodna iskustva i trenutačno psihofizičko stanje osoba, a prema kojima se onda dalje određuje hoće li glazbeni poticaj biti terapeutski ili u rijetkim slučajevima, potencijalno kontraproduktivan. Stoga je važno istaknuti interdisciplinarnu suradnju, a osobito na polju uključenosti certificiranih i verificiranih glazbenih terapeuta koji strukturiraju „slušne“ protokole, određuju trajanje i intenzitet terapije te procjenjuju napredak direktno vezan uz ulogu glazbe.

Unatoč bogatoj zbirci dosad ohrabrujućih rezultata valja biti opreznim pa naglasiti i ograničenja postojećih istraživanja. Heterogenost protokola, kratkotrajnost većine studija i nedostatak standardizacije otežavaju izradu univerzalnih smjernica po kojima bi implementiranje glazbe kao legitimne terapije postalo empirijom. Dugoročni učinci glazbene terapije još uvijek su nedostatno istraženi, posebno u području kognitivnih poremećaja.

Međutim, mnogi autori i stručnjaci s tog polja audioterapija ističu da se upravo u toj kombinaciji znanstvene rigoroznosti i kreativne fleksibilnosti krije najveći potencijal glazbe kao terapijskog medija. Pa čak i ako se radi o placebo efektu glazbe koji možemo promatrati kao fascinantan psihološko-neurobiološki mehanizam u kojem očekivanje pozitivnog učinka postaje jednako važno kao i sama glazbena stimulacija. Naime, kad pacijent vjeruje da mu određena glazba može pomoći, bilo smanjiti bol, smiriti anksioznost, olakšati disanje, potaći koncentraciju ili popraviti raspoloženje, taj se kognitivni okvir često pretvara u stvarno mjerljive fiziološke promjene. U kontekstu medicinskih i rehabilitacijskih procesa, glazba tako djeluje kao dvostruki alat. Prvo, stvarni senzorni poticaj koji modulira neuralne mreže povezane s emocijama, pažnjom i senzorikom, ali i drugo, kao subjektivno i očekivano iskustvo čija snaga leži u uvjerenju da će donijeti korist.

U praksi se placebo dimenzija glazbe manifestira već u prvim minutama slušanja. Pacijenti koji ulaze u terapijski proces s idejom da je glazba „ljekovita“ često doživljavaju brže opuštanje, niži puls, smanjenu percepciju boli i smireniji respiratorni ritam. Neurobiološki gledano, takva očekivanja aktiviraju kortikalne i subkortikalne sustave nagrade, oslobađanje endogenih opioida i dopamina te povećavaju koherenciju između prefrontalnih područja i limbičkih struktura. Drugim riječima, mozak se ponaša kao da je terapijski učinak već započeo, pa i minimalna glazbena stimulacija može imati pojačani, multiplicirani efekt.

U rehabilitacijskim protokolima placebo učinak glazbe daje dodatnu vrijednost jer poboljšava suradljivost pacijenata, motivira ih na dulje sudjelovanje u terapijskim vježbama i stvara osjećaj subjektivnog napretka koji često prethodi objektivnom poboljšanju. Primjerice, pacijenti nakon moždanog udara koji vjeruju u snagu glazbene stimulacije brže ulaze u ritam motornih terapija i češće izvještavaju o osjećaju lakših pokreta, čak i prije nego što su mjerljive biomehaničke promjene vidljive. Slično tome, osobe s kroničnim bolnim stanjima koje smatraju da im glazba smanjuje neugodu pokazuju manju aktivaciju područja u mozgu povezanih s anticipacijom boli.

U kontekstu mentalnog zdravlja, placebo efekt glazbe dodatno pojačava terapijski doživljaj jer potiče osjećaj kontrole, samoučinkovitosti i emocionalne regulacije

Ako pacijent vjeruje da glazba može stabilizirati raspoloženje ili smanjiti akutnu napetost, ta se uvjerenja pretvaraju u stvarno poboljšanje fizioloških pokazatelja, kao što su sniženi kortizol, smanjen tonus mišića i bržu normalizaciju autonomnog živčanog sustava. Placebo učinak glazbe kao takav nije nuspojava već sastavni dio njezine terapijske moći, a njegova implementacija u medicinskim i rehabilitacijskim procesima zahtijeva finu ravnotežu između stručno vođenog dizajna glazbenih intervencija i poticanja pacijenta da aktivno vjeruje u snagu glazbenog iskustva. Takav pristup ne samo da pojačava objektivni terapijski učinak, nego i integrira pacijenta u proces ozdravljenja na način koji spaja neurobiologiju, psihologiju i subjektivnu dimenziju čovjekove percepcije.

Konačna poruka istraživanja i implementiranja glazbe kao terapeutskog alata u rehabilitacijskim procesima jest da glazba, iako jednostavna i ljudima intuitivno bliska, ima mjerljive učinke u medicinskom liječenju i rehabilitaciji. Kao dodatak standardnim metodama može poboljšati motoričke sposobnosti, ublažiti bol, smanjiti psihičku napetost, potaknuti kognitivne funkcije i značajno unaprijediti subjektivnu kvalitetu života.

U eri sve veće orijentacije prema holističkim, interdisciplinarnim i humaniziranim pristupima zdravstvenoj skrbi, glazba se nameće kao jedan od najperspektivnijih, najpristupačnijih i najprirodnijih terapijskih alata koje medicina ima na raspolaganju.