Program Dana Dvorane Lisinski i 50 godina prijateljstva s kazalištem Komedija

Na mladima svijet ostaje

Prije dvije godine slavili smo pola stoljeća od otvorenja hrvatskog hrama glazbe, umjetnosti, kulture, kako joj od milja tepamo, Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Otvorena je koncem prosinca 1973., pomalo strateški, usred prazničnog, blagdanskog perioda, kao svojevrsni uzmah novogodišnjem slavlju. Tako se u njenim prostorima svaki 29. prosinac obilježava svečanim programom, a unatrag četiri desetljeća upravo na taj svoj jubilarni dan dvorana Lisinski dodjeljuje počasna članstva važnim umjetnicima i vizionarima koji su kreirali te obogatili domaći glazbeni milje.

Time na određeni način potvrđuje, a i stvara kanon relevantnih domaćih ličnosti vezanih uz glazbu te simbolički institucionalizira njihova imena, javno im priznajući doprinos i status. Takva legitimacija važna je na više razina, a osobito kad omogućuje prepoznavanje i valorizaciju povijesno i društveno hijerarhijski niže pozicioniranih grupa, primjerice žena ili umjetnika koji djeluju izvan okvira visoke glazbene umjetnosti.

Dapače, otkako postoje počasna članstva Lisinskog, laureati 2025. – Alfi Kabiljo, Karlo Metikoš i Josipa Lisac – tek su prvi umjetnici čije profesionalno djelovanje nije usko vezanu uz klasičnu glazbu. Još više iznenađuje to što je Josipa Lisac tek treća laureatkinja Lisinskog, a prethodile su joj mezzosopranistica Ruža Pospiš Baldani i pijanistica Pavica Gvozdić. Njih dvije na svoja su počasna članstva morale čekati sve do trenutka kad je Dvorana prvi put u pola stoljeća od svog otvorenja, dobila prvu ženu na ravnateljskoj poziciji, muzikologinju Ninu Čalopek.

Foto: KDVL

Tim je potezom sadašnja ravnateljica dala naslutiti promjenu politike središnje glazbene kuće u Hrvatskoj, prije svega prateći korak s vremenom. Upravo zalaganjem za programsko proširenje, naklonjeno privlačenju i edukaciji mlađe publike, one „na kojoj svijet ostaje“, po završetku 2025. godine uz bok postojećim laureatima stali su i predstavnici tzv. jeans generacije, one koja šezdesetih i sedamdesetih preispituje društvene norme, rigidne žanrovske i kulturne barijere; generacije čija vizija još uvijek nije u potpunosti integrirana u društvo, generacije čiji bunt diše i s mladima 21. tisućljeća. Generacije koja će, izgleda, u svojoj ideji simbolično ostati mlada.

Više glava misli bolje

Stoga, Dan Dvorane Lisinski 2025. godine možemo tumačiti kao simbolički iskorak u institucionalnom priznanju raznolikosti glazbenih profila i rodne zastupljenosti. Osim tog, važan je dio svečanog dana bilo obilježavanje polustoljetnog prijateljstva s kazalištem Komedija koje u sebi krije snažnu riječ „suradnja“. Upravo je suradnja ključ uspjeha, temelj na kojem su svoje karijere izgradili brojni umjetnici, uključujući troje laureata, ali i institucije. Slavljenje suradnje važna je poruka u postmodernom vremenu koje teži individualnosti i samodostatnosti.

Ono podsjeća na to kako su trajni kreativni i društveni uspjesi rezultat zajedničkog rada, dijeljenja ideja, međusobne podrške te integracije različitih perspektiva i talenata. I suradnja dviju spomenutih kuća tijekom proteklih je pet desetljeća rezultirala brojnim uspješnicama (Jalta, Jalta, Gubec-beg, Ljepotica i Zvijer, Jadnici, Dundo Maroje, Jesus Christ Superstar, Kosa…), rasprodanim dvoranama, stotinama tisuća gledatelja i nezaboravnim uspomenama publike te umjetnika.

Foto: KDVL

Isto je naglasio i Davor Schopf, uz teatrologinju dr. sc. Luciju Ljubić, koautor recentno izdane monografije Osmijeh Zagreba: 75 godina Zagrebačkoga gradskog kazališta Komedija, 1950. – 2025.: „U Lisinskom je dosad odigrano 565 predstava kazališta Komedija i vidjelo ih je gotovo milijun ljudi. Da su igrane u Komediji, za toliko gledatelja trebalo bi deset sezona samo za te naslove.“ (citat preuzet sa službene Komedijine stranice).

U siječnju 1974., odmah po otvorenju Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, na pozornici velike dvorane igrala je Jalta, Jalta, a već 1975. uprizoren je Gubec-beg. Tako, osim same Komedije, vezu s Dvoranom još od njenog početka ostvaruje i troje spomenutih laureata.

Alfi Kabiljo u njenim je prostorima „igrao ulogu ne samo skladatelja, već i vjernog člana publike, pogotovo ciklusa Lisinski subotom. Karlo Metikoš zauvijek je promijenio povijest Dvorane čim je radikalno odlučio skladati rock operu Gubec-beg, koja je na pozornici velike dvorane odigrana 181 put s preko 450.000 gledatelja. Josipa Lisac posljednji je put veliku dvoranu rasprodala nedavno, ove godine, 13. veljače“, naglasila je ravnateljica prilikom svečane dodjele počasnog članstva tim umjetnicima.

Foto: KDVL

„On je bonvivan, jet-setter, ljubitelj hrane, vina, žena i dobrog života; hedonist par excellence“

Svečani program Dana Dvorane počeo je svečanom akademijom, tj. dodjelom počasnih članstava. Umjesto očekivanog suhoparnog protokola, u predvorju velike dvorane zbio se punokrvni, poučni i emotivno snažan događaj. Osim ravnateljičina konciznog, a sadržajnog obraćanja publici i nepatvorenog moderiranja, na govornici su se izmjenjivali relevantni pojedinci, časteći riječima laureate 2025., a cijelu su priču začinili dokumentarni i glazbeni videoulomci.

Nakon uvodnog govora, na govornici se prisutnima obratila muzikologinja dr. sc. Irena Paulus kao stručnjakinja za filmsku glazbu. Gledajući domaću sredinu, u tom se polju posebno istaknuo opus Alfija Kabilja. „On je autor i prvog soundtracka u Hrvatskoj, izdanog na LP ploči, Seljačka buna“, istaknula je Paulus, nadodavši kako, uz mjuzikle i film, njegov široki autorski obol obuhvaća i niz popularnih šansona te zabavnih melodija, kao što su ”Tvoja zemlja” (Vice Vukov), ”Nek’ idu lađe” (Tereza Kesovija), ”Svijet je velik” (Josipa Lisac), ”Želim malo nježnosti i ljubavi” (Gabi Novak), ”Poljubi me za sretan put” (Krunoslav  Slabinac), ”Dan koji se pamti” (Tereza Kesovija), itd.

„Kabiljo je umjetnik koji je u jednoj osobi uspio povezati čitav niz različitih glazbenih žanrova“, zaključila je Paulus. I premda je glazbu počeo učiti kod velike glazbene obitelji Matz, Muzičku akademiju upisao je tek nakon što se okušao u arhitekturi jer „bojao sam se Devčića, svi su se bojali tog Devčića“, objašnjava u HRT-ovom dokumentarcu sam skladatelj. Danas ga pamtimo po svjetskoj uspješnici, mjuziklu Jalta, Jalta, premda je osim nje u suradnji s libretistom Milanom Grgićem napisao niz mjuzikala, npr. Velika trka, Ivan od leptira, Crveni otok, Car Franjo Josip u Zagrebu, Kralj je gol, Tko pjeva, zlo ne misli…

Taj produktivni tandem spojio je, kaže, hedonizam. Počasnu plaketu u ime Kabilja primila je Grgićeva kći, Andrea Grgić.

Hedonizam je, prema riječima Siniše Škarice i Milana Majerovića Stilinovića, bila i snažna odlika Karla Metikoša. Majerović je imao čast na Dan Dvorane Lisinski pročitati zajednički tekst o tom „proroku ili apostolu rocka“, kako ga naziva Škarica. „Matt Collins bio je naš Buddy Holly, Elvis, Jerry Lee i Fats Domino istodobno. Za domaći rock ispisao je prve stranice jednako kako su to i oni činili za planetarni rock; bio je prvi koji je kod nas izveo i snimio katalog nezaobilaznih rock’n’roll standarda. Uz zgodnog pjevača Matta sazrijevao je i skladatelj Karlo kojemu će u erupciji glazbene kreativnosti pomoći bogomdani glas životne suputnice, njegove muze, naše i vrhunaravne Josipe Lisac“.

I Karlo i Josipa bili su dio „ogromne kazališne kompresarije“, kako ju je opisao Schopf, a koja je uprizorila Metikoševu rock operu Gubec-beg. „Na njezinom su čelu bile tadašnje estradne zvijezde kao mamac za publiku, uz Komedijin glumački solistički ansambl od kojih su neki ostvarili antologijske uloge“.

„I nakon Gupca, Metikoš nije stao“, nastavlja tekst Škarice i Majerovića-Stilinovića. „Njegov angažman u stvaranju Gričke vještice i drugih scenskih projekata učvrstio je ideju o rock operi kao formi koja pripada i ozbiljnoj glazbenoj umjetnosti i masovnoj kulturi. Bio je to most između kazališnih i koncertnih dvorana i publike željne istinske umjetničke iskrenosti. (…) Danas je ipak važno naglasiti utjecaj koji je imao na glazbu, kazalište i kolektivnu svijest publike. Svojim je radom pomicao granice očekivanog. Imao je duha i smjelosti spojiti intimno i grandiozno, popularno i ozbiljno, osobno i univerzalno — kao što je dvorana Lisinski mjesto gdje se susreću glazbeni svjetovi i srca publike.“

Jedna od tisuću bit ću baš ja

Zahvaljujući njezinoj predanosti i koncertima, Josipa Lisac i Karlo Metikoš simbol su prave i vječne ljubavi. Njihov album Dnevnik jedne ljubavi i danas zauzima važno mjesto na domaćim playlistama. Pjesme s tog albuma, kažu autori teksta, „nisu bili hitovi rađeni za jedno ljeto već ispovijesti za sitne noćne sate, godine i desetljeća koja dolaze“. O Josipi je prilikom uručenja počasnih plaketa Lisinskog nekoliko dirljivih riječi rekla Klaudija Čular, glazbena urednica Croatia Recordsa i prijateljica pjevačice:

„Josipa Lisac jednom je riječju umjetnica. Vrhunska pjevačica i performer koja sjajno pjeva, ali jednako sjajno čita i poeziju. Ona se usuđuje, ona je i autorica. Zbog nje svi znamo gdje Dunav ljubi nebo. Volimo je kad je luda, razumijemo sve njezine hireve, zbog nje čak volimo i maglu, njena mladost je i mladost svih nas. Iako na društvenim mrežama nije nikad objavila nijedan recept, za njenu pizzu i štuku u šlagu svi znamo.

Ona nema stilista, nema svog make-up artista i uvijek je svoja. Sluša svoj unutrašnji glas. A onaj svoj vanjski, koji mi čujemo, vanserijski, dijeli nesebično s nama. Ona je glazbenica zbog koje poštovanje, poniznost, zahvalnost, ljubav i umjetnost imaju puni smisao. Uvijek s ponosom ističe svoju životnu ljubav, svog životnog suputnika i skladatelja koji ju je stvorio, Karla Metikoša, zbog čega nekako imam osjećaj da je on stalno tu prisutan među nama.

Nikad nije zaboravila spomenuti ni Ivicu Krajača. Ne zaboravlja svojim kolegama glazbenicima otići na koncert, poslati im poruku, čestitati. Za nju zaborav ne postoji. Postoji samo posvećenost poslu i njene bezvremenske pjesme koje već preko pedeset godina prenosi na generacije. Ona je i dalje znatiželjna, upija, uči i ono naučeno provodi u djelo. Često na svojim koncertima zna reći da je svjedokinja vremena, da njene pjesme nisu samo njene priče, već su to postale priče svih drugih i da je sad to jedna lijepa, velika zbirka priča.

Istoj toj svojoj vjernoj publici uvijek zahvali i kaže ‘Ja imam samo vas’, a mi smo sretni što imamo nju. Što smo svjedoci njenog rada i postojanja. Njeni koncerti su, vjerujem da ćete se složiti sa mnom, i dani naše sreće.“

Foto: KDVL

Program svečane akademije završio je zahvalom Josipe Lisac u vidu pjesme ”Što me čini sretnom” u izvedbi Vande Winter uz glasovirsku pratnju Tomislava Paraća. U sklopu Dana Dvorane Lisinski bila su organizirana i dva vođena obilaska zgradom, kao i predstavljanje spomenute monografije. Uz predstavljanje, otvorena je i izložba partitura, rekvizita, programa i inih Komedijinih sadržaja s naslovom Pola stoljeća suradnje Lisinskog i Komedije i 50. obljetnica praizvedbe rock-opere Gubec-beg autora Davora Schopfa, koja se u predvorju velike dvorane može pogledati do ožujka 2026.

Foto: KDVL

Zagrepčanke i statičar

Glazbeni dio programa obuhvatio je čak dva događanja. Popodnevna je predstava održana u maloj dvorani, a na programu je bio cabaret Zagrepčanke i statičar. Riječ je o ostvarenju autora i redatelja Ivana Lea Leme u koreografiji Lea Mujića i scenografiji Vesne Režić. Glazbu potpisuje Zvonimir Dusper Dus, a kostimografiju Mirjana Zagorec.

Djelo je to koje duhovito obrađuje Zagreb u kontekstu COVID-19 pandemije i razornoga potresa, ali iz perspektive 2025. godine. Bila je to bliska budućnost u trenutku praizvedbe djela koja se zbila u veljači 2022. godine. Cabaret prati pet priča, a obuhvaćaju statičara kojeg je potres preobrazio u superjunaka (Fabijan Pavao Medvešek) te četiri potpuno različita ženska stereotipa u Zagrebu – slavonsko siroče (Ivona Kundert), damu purgericu (Mila Elegović), netipičnu došljakinju – transrodnu osobu s istoka (Nina Kaić Madić) te Dalmatinku u Zagrebu (Nera Stipičević). Aktualna, humoristična i relevantna priča uz značajnu dozu društvene kritike ispunila je gledalište male dvorane Lisinskog, najavivši večernji program.

Foto: KDVL

Praznik mjuzikla

U 20 sati tog istog dana, Komedija je svečanim dvosatnim koncertom rasprodala gledalište velike dvorane, obilježivši 75 godina svoga djelovanja te pedeset godina od praizvedbe Gubec-bega, odnosno pola stoljeća suradnje dviju važnih zagrebačkih kulturnih ustanova.

Na programu su bile najpoznatije arije iz Gubec-bega, Ljepotice i Zvijeri, Jadnika, Jalte, Jalte, Dunda Maroja, Jesus Christ Superstara i Kose, a u interpretaciji ponajboljih Komedijinih izvođača: Renate Sabljak, Đanija Stipaničeva, Vande Winter, Filipa Hozjaka, Dražena Bratulića, Fabijana Pavla Medvešeka, Ervina Baučića, Ronalda Žlabura, Danijele Pintarić, Vlatke Burić Dujmović, Katarine Margaretić, Dore Trogrlić te Zrinke Kušević. Pratili su ih orkestar i zbor kazališta Komedija pod ravnanjem Krešimira Batinića.

Foto: KDVL

Program su moderirali glumci Dajana Čuljak, Filip Juričić i Roko Sikavica. Uspješan koncert završio je ovacijama, isprativši prisutne na zabavni program u predvorju dvorane uz okrepu, koji je obogatio nastup Đanija Stipaničeva i benda kazališta Komedija.

Bio je to sadržajan i važan dan za mnoge, kako pojedince – Alfija Kabilja, Karla Metikoša, Josipu Lisac, Komedijine izvođače, autore, skladatelje, redatelje i druge umjetnike – tako i za obje glazbene institucije. Vrijednost suradnje tim je danom naglašena i osnažena, podsjetivši publiku na bisere poput Gubec-bega i Jalte koje očekujemo doskora ponovno gledati na domaćim pozornicama ili barem televizijskim ekranima, s obzirom na HRT-ov bogati skriveni arhiv.

Foto: KDVL