Boško Petrović, prošlost i budućnost BP Cluba

Otvaranje kluba u kojem će na starom mjestu stajati onaj čuveni Boškov stol odlična je posveta velikom glazbeniku iznimne glazbene osobnosti, ali, još važnije, čudesnom životu i liku koji je osvajao i nadahno mnoge

„Neobično mi je sve to bez Dražena Vrdoljaka. Ne samo zato što me prije gotovo trideset godina baš on ‘priveo’ opusu (i stolu) Boška Petrovića – kojeg sam do tada poznavao ‘samo’ preko albuma BP Convention i legendarnih nastupa u Lapu – već zbog, za mnoge, neraskidivih asocijativnih veza koje su, poput pupčane vrpce, desetljećima vezale Dražena, Boška, najpoznatiju hrvatsku jazz-jazbinu, Jozu, Anđela, Bulu, Đorđa te ‘dečke’ koji su u BP Clubu s Petrovićem dijelili buteljku i strast za jazzom.“

Kad sam ovo zapisao 2010. u recenziji sjajnog četverodijelnog CD paketa B.P. Collection (u izdanju kuće Croatia Records i pod uredničkom paskom Đorđa Kekića) ni na kraj pameti mi nije bilo da će projekt kojim je obilježeno 75. godina života i pola stoljeća glazbene karijere virtuoznog vibrafonista, band leadera i pedagoga biti i posljednje izdanje objavljeno za života Boška Petrovića.  
Imao sam sreću i privilegiju da me je godinama – za svakog mog boravka (a to je bilo barem jednom u petnaestak dana) u Zagrebu i nezaobilaznog dolaska u BP Club – Boško pozdravljao s „Bok, ribice“ i obično pozivao za svoj stol. Naravno, i na čašicu njegovog omiljenog gemišta, mada su se znale zaredati i runde drugih pića.

BP club je, dakako, bio stožer svih jazz operacija neuništivog Boška Petrovića i soba za dnevni boravak. Ako se prepoznatljiv brkati lik, strateški ušančen za stolom na korak udaljenim i od šanka i od pozornice (tih dvaju jednakovrijednih simbola kluba) namjerniku pričini strogim čangrizavcem, očito je ušao u pogrešan lokal. U društvu gospona Bule ili nekog od brojnih prijatelja s kojima dijeli ljubav za jazz i kupicu Hlupića, Boško je bliži lucidnim cinicima iz lože Muppet Showa nego brižnom patronu ugostiteljsko-jazzerskog objekta koji je pažljivo vodio Anđelo. Konačno, stalni posjetitelji BP-a to najbolje dokazuju… Jer kao jedna od najtvrdoglavijih institucija zagrebačkog partera klub je bio nalik svićarici koja će iz ponekad turobne metropole privući i srdele i glamce i trofejne kapitalce. Sve, osim – smijao bi se Boško – patuljaka! Suvišno je i pitati zašto jer, zna se, patuljci pojma nemaju.

“Dečki, može sad nešto što znate?”

Bio sam vraški ponosan kad me Dražen – uz Boškov blagoslov – pozvao da napišem nešto za klupsku monografiju Welcome To The Club. Bila je to prava prigoda odnosno okidač za prisjećanje, ne samo na Boška te sjajne klupske nastupe i svjetskih i domaćih jazzerskih faca (ali i mladih bandova s naše scene poput Soulfingersa koji su također u klubu bili kao doma), već i najčešće urnebesne Boškove najave i eskapade iz publike. Poput omiljene Arsenove cinične poruke nadobudnim sviračima na pozornici kad bi ga ugnjavili pretencioznom svirkom s onim: „Dečki, može sad nešto što znate!“ U BP se dolazilo u smjenama. Znalo se, naime, koga ćete naći u jutarnjoj (to je značilo oko podneva), a koga u večernjoj sceni jer su u „prvoj šihti“ tamo često dolazile glumice u društvu s Putakom (kasnijim „ocem“ Tvornice) te mlađe novinarske snage s nagnućem prema kulturi, dok si uvečer obično znao naći i Ranka Balena (bubnjara tad već odavno upokojene Grupe 220), Đorđa Kekića (jazzoljupca i urednika u Jugotonu/Croatia Records), stare Boškove jazz kolege, nezaobilaznog gospona Branka Bulića Bulu… A u dane svirki, dakako, Boškove glazbene prijatelje i pajdaše: od Maria Mavrina do Georgieja Famea, preko Arsena, Gabi i Matije Dedića ili Grašića, sve do Johna Lewisa.

Boško Petrović

U Klubu koji je otvorio vrata 1. travnja 1988. na taj „aprililili“ datum smo često znali obilježiti i rođendan kluba i rođendan Dražena Vrdoljaka (u društvu pokojnog Darka Glavana, Siniše Škarice…). Dražena i Boška više nema, no uvjeren sam da će BP ponovo vratiti makar dio svoje stare slave. Nakon one znane „predpremijere“ u studenom prošle godine kad su povodom koncerta Richarda Bone u ZKM-u prigodno otvorena vrata kluba, postalo je jasno da se stara kultna lokacija mora ponovo aktivirati. Srećom, jedan od suvlasnika kluba Anđelko Vučić ideju je odmah prihvatio, a Mario Mavrin – stari Boškov „jatak“ i lider Jazz Continuo – te znani jazz udaraljkaš/bubnjar i čelni čovjek JazzHr-a, Borna Šercar, prigrlili su ideju da BP ponovno otvori vrata. Anđelko bi, naravno, vodio brigu o ugostiteljstvu, a Mavrin i Šercer o programu. A stara podrumska jazzbina i danas izgleda sjajno kao nekad. Sad i s novim razglasom te mogućnošću snimanja kvalitetnih koncertnih (audio i video) zapisa, ali uz onaj stari čarobni vizualni identitet koji je 1988. osmislio Miroslav Šutej.

U društvu velikana

Otvaranje kluba (u kojem će na starom mjestu stajati onaj čuveni Boškov stol) odlična je posveta velikom glazbeniku. Srećom, nije jedina koju je Boško dobio u godinama nakon smrti. Logično, jer je Boško Petrović bio iznimna glazbena osobnost, ali, još važnije, čudesan život i „lik” koji je osvajao i nadahno mnoge.
Boškova je profesionalna biografija (baš kao i diskografija) impresivna i – kako je to svima mogla posvjedočiti  fotografija snimljena u društvu s velikim Louisom Armstrongom – nije joj trebalo naknadno friziranje niti borba za bolju prošlost. Uostalom, bio je utemeljitelj znamenitog i uglednog Zagrebačkog jazz kvarteta, predvodnik  Zagrebačkog jazz kvinteta, B.P. Conventiona, B.P. Convention Big Banda, B.P. Club All Starsa te mnogih jazz comba i mutacija poput Boško Petrović Tria. B.P. Club je pak godinama bio jedina hrvatska jazz pozornica, a Jazzette relevantan izdavač, dok su o značaju Petrovićevog rada zorno govorili silni dobiveni Porini, ali i nagrade poput Vjesnikove, Nagrade Grada Zagreba… Njegove ljetne škole na kojima su nicali novi jazzoljupci, bile su mnogo više od uobičajenih edukacija. One su bile prave škole jazza kako ga je Boško shvaćao: kao načina života. Punim plućima. Do kraja.

Boško Petrović

S Petrovićem su svirali najveći: Clark Terry, Ernie Willkins i Art Farmer, Joe Pass, Buck Clayton i Joe Turner, Buddy de Franco, Kenny Drew, N.H.O. Pedersen, Alvin Queen… Mnogi su se našli objavljeni i na Boškovoj diskografskoj etiketi Jazzette, a Boškove snimke – srećom – na reprezentativnim izdanjima Croatia Recordsa. Primjerice, na četverostrukom boxu BP Collection objavljenom povodom Boškovog 75. rođendana. On, naime, čak i neukima daje odgovor na pitanje zašto je Boško bio velik.
Dao ga je već prvi CD u kolekciji. Onaj s vremešnim snimkama dream teama u kojemu su jazz standarde Joea Turnera, Theloniousa Monka, Dukea Ellingtona, ali i ništa manje nadahnute autorske zgoditke Petrovića ili Damira Dičića, svirali Davor Kajfeš, Miljenko Prohaska, Dič, Krešimir Remeta, Silvije Glojnarić, Mario Mavrin, Salih Sadiković… S njima i velike face jazza (i Boškovi intimusi), klavirist Kenny Drew, trubač Clark Terry, basist N.H.O. Pedersen, Toots Thielemans ili „Big” Joe Turner.

Nisu bili jedini koji su surađivali s Boškom u trajno mutirajućim formacijama dua, trija, kvarteta, kvinteta, big bandova pa drugi CD tako u cijelosti pripada suradnji Petrovića i legendarnog gitarista Joea Passa s različitih pozornica u poznim osamdesetima i ranim devedesetima. Treći je pak CD posvećen ostavštini raznih inkarnacija moćnog Boško Petrović Trija i izvanvremenskim autorskim i izvođačkim zgodicima poput “With Pain I Was Born” (izvorno snimljene još 1976., no na kompilaciji zastupljene snimkom iz 2002. u suradnji s Primožom Grašičem i Mariom Mavrinom) te standardima u impresivnom rasponu od Gershwinove “Summertime“ do Hendersonove “Bye Bye Blackbird”.
I zaključni dio četverodijelne kolekcije, koja predstavlja ni manje-ni više nego širom otvorena vrata u glazbeni Boškov svijet, izniman je. On, naime, pokriva još jedan „facet” Petrovićeva glazbenog profila. Pripao je suradnji s Big Bandom RTV Slovenije – u kojem su djelovali i Bošku omiljeni suradnici, poput gitarista Primoža Grašiča ili bubnjara Raleta Divjaka… Reprezentativan box na kojemu se sabire dio minula rada – prvi put nakon famozne „kutije piškota” (kako ju je nazvao sam Boško) koju je u doba Ante Glibote također objavio Croatia Records – bezgrešan je uredničko-izdavački projekt zbog kojeg valja skinuti šešir i pred izdavačem i urednikom izdanja Đorđem Kekićem. Zgodan je to ujedno dokazni materijal za sve možebitne nevjernike koji su se pitali zašto je European Jazz Awards Committee 2005. baš Bošku Petroviću dodijelio titulu European Jazz Master. Također i „naputak“ za odgovor zašto su brojni glazbenici, poput Georgiea Famea, baš u Bošku prepoznali nadahnutog i nadasve stimulativnog glazbenog partnera, ali i prijatelja.

Boško Petrović

O Bošku Petroviću, njegovom glazbenom liku & djelu te BP Clubu, mogu se napisati – a neke već i jesu – debele knjižurde. Knjižica koja prati retrospektivni box-set, svakako će do tad popuniti rupe vrlo dobrim tekstovima Aleksandra Dragaša, Dražena Vrdoljaka i Davora Hrvoja. Boško ništa manje od toga nije zaslužio. Tim prije što i njegovo klupsko čedo BP Club uskoro ponovno otvara svoja vrata!