Povratak fanzina

Ima već tome otkako su ploče i kasete prestale biti tek nostalgični fetiš i postale punokrvni dio suvremenoga glazbenog ekosustava, a red je, čini se, došao da se isto dogodi i fanzinima.

Taj najtvrdoglaviji oblik DIY izdavaštva – nekad nužnost, kasnije relikt, danas ponovno svjesni izbor – posljednjih se mjeseci tiho, ali uporno vraća na scenu. Ne kao puki retro ukras, nego kao format koji opet ima što za reći.

Od znanstveno-fantastičnih biltena tridesetih, preko punk i hardcore eksplozije sedamdesetih i osamdesetih, do post-punk, industrial i rave mreža – koje su devedesetih spajale gradove, države i scene prije nego što je internet uopće imao ime – fanzin je funkcionirao kao arhiv, megafon, ljubavno pismo sceni i sredstvo preživljavanja sub- ili kontra- kulture u pukotinama mainstreama. Danas, kad je sve dostupno, paradoksalno se javlja nova potreba za ograničenim, fizičkim i svjesno nesavršenim. Upravo tu negdje smještaju se i dva recentna domaća izdanja koja pokazuju koliko fanzin još uvijek može biti relevantan, ali i fleksibilan format.

eSKapada, fanzin koji uređuje Jasmin Mahmić (inače DJ i producent najpoznatiji pod jednim od svojih aliasa, Le Chocolat Noir), nastaje iz povratka, preseljenja iz Zagreba u Sisak, koje je otvorilo novo čitanje već postojećih tekstova, ali i pitanje lokalnog konteksta, pripadnosti i kontinuiteta. Ono što je prvotno zamišljeno kao zagrebački fanzin, ovdje se reartikulira kao sisačka priča, kurirana s osjećajem za zajednicu. eSKapada spaja tekstove i radove sisačkih vizualnih umjetnika, dvojezična je, malotiražna i svjesno neopterećena distribucijskom logikom.

S druge strane spektra, ali s istom opsesijom fizičkim objektom, stoji Guranje s litice Igora Mihovilovića, autora, arhivara i pokretača labela GSL, čiji se rad godinama bavi domaćim (i regionalnim) post-punkom, kazetnom kulturom i zaboravljenim rukavcima glazbene povijesti. Ovaj fanzin eksplicitno je muzički, propagandni i strastven: ručno rezan i lijepljen, pun namjernih grešaka, starog i novog materijala, intervjua koji preskaču desetljeća i ekskluzivnih radova niza autora koji dijele sličan senzibilitet. Guranje s litice funkcionira kao produžetak labela, ali i kao samostalni artefakt. U tom inzistiranju na fizičkom postojanju krije se i njegova političnost: ako se ne arhiviraš sâm, netko drugi to vjerojatno neće učiniti umjesto tebe.

Zajednički ovim fanzinima nije samo povratak papiru, nego svijest o vremenu u kojem nastaju. Oni ne glume da je internet neprijatelj – dapače, QR kodovi, digitalni arhivi i online zajednice sastavni su dio njihove logike. Ali fanzin ovdje služi kao sidro, kao materijalni dokaz da je neka scena, ideja ili opsesija postojala i da je netko uložio vrijeme, energiju i ruke da je zabilježi. U tom smislu, suvremeni fanzin više nije samo glas subkulture, nego alat sporijeg mišljenja i dubljeg čitanja.

Igor Mihovilović: „Novi fanzin napravio sam impulzivno, a brojna izdanja iz osamdesetih spasila je Facebook stranica“

Igor Mihovilović svoj je posljednji fanzin napravio s 19 godina, a idućih 25 godina takva mu ideja više nije padala na pamet. Sve do nedavno, kada je odlučio napraviti i objaviti Guranje s litice, izdanje posvećeno ljubavi prema post punku, koje dijeli ime s Mihovilovićevom izdavačkom kućom te je s njom vrlo usko povezano.

Igor Mihovilović / Josip Bolonić

„S obzirom na to da je GSL tematski vezan za muziku, grupa kojima sam radio ploče ili bih volio da sam radio, prilično je vezan uz label, samo ime to govori. Ima nekoliko sitnih osobnih ficleka, ali generalno nije osoban, muzički je, propagandan, to mu je cilj. Bilo bi šteta ne kliknuti na QR kodove u njemu i ne čuti muziku koja se – na poseban način – nameće sama po sebi. Ploče također, poanta im je da dođu do što veće publike“, govori Mihovilović o relaciji fanzina i labela Guranje s litice.

On je svoj prvi fanzin napravio sa 16 godina, u vrlo skromnim uvjetima, a primarni motiv bila je želja i potreba pripadanju nekom undergroundu tog vremena. I naravno, želja za komunikacijom.

„Tada sam upoznao na desetke ljudi koji su radili svoje fanzine i s mnogima ostao prijatelj do danas. Oni su nam tad zbilja bili internet. Spomenut ću samo one koje sam digitalizirao prije petnaestak godina i pospremio online – splitski Lunatic, požeški Fecal Forces, zagrebački Žedno uho. Naravno, među najbitnijim formativnim fanzinima bili su mi svi fanzini Ivana Mučnjaka iz Zagreba od 1994. do 2009. koje sam nabavio i pročitao. Avangardan i nepravedno zaboravljen sjajan autor“, kaže Mihovilović, pa dodaje da je brojne fanzine iz osamdesetih na životu do danas održala i Facebook stranica Fanzini Osamdesetih.

Guranje s litice / press

Pa, zašto u doba interneta i digitalnog sadržaja ponovno izdavati fanzin?

„Zato što se savršeno poklopilo da opet ima smisla, a i publike. Label je dovoljno poznat i zanimljiv određenoj količini ljudi koja ga konzumira, Bandcamp i YouTube generirali su par tisuća ljudi koji to prate i žele klikati, a fanzin je manje-više vizitka i promo za sâm label i neke moje višegodišnje opsesije, kao što su fenomeni grupa Sch (intervju star 22 godine), SexA, Trobecove krušne peći i Pogon (svježi intervjui s dva neaktivna i jednim potpuno novim bendom). Uz to, dragi kolege Zrinušić, Svaguša, Klepac, Stojanac (RIP) i Pogačar donirali su ekskluzivne radove da sve skupa bude šarenije, a opet u duhu teme fanzina, koja je domaći post punk. Domaći u širem smislu od nacionalnih, hrvatskih granica, naravno“, objašnjava Mihovilović, dodajući da čar fanzina vidi i u taktilnosti te da osjeća potrebu za radom u grafičkom dizajnu koji neće biti samo digitalan već i fizički.

Guranje s litice / press

Svaka stranica fanzina rezana je i lijepljena ručno, kao nekad, uz gomile grešaka.

„Nisam htio ništa popravljati, sve je rađeno iz prve, spontano i onako kako je neki komadić fanzina bio gotov. Bio je to dosta dugotrajan, ali i rewarding proces rada. Također, s obzirom na to da cijeli život arhiviram i spreman materijale digitalno, želja mi je da nešto bude dostupno isključivo kao fizički objekt, barem za sad. PDF nije javno dostupan, dok život fanzina na papiru ne odradi svoj neki logični ciklus. Uz sve to, već sam naveo želju da komuniciram s mlađom (i starijom) publikom preko publikacije koja će možda i nastaviti izlaziti ubuduće. Sve skupa vrlo je spontano i impulzivno, uz nedefiniran cilj osim gušta i shareanja istog“, kaže.

Split se često percipira kao grad rocka, popa i kasnije hip hopa; gdje su se u tom narativu smjestili post punk i kazetna underground scena? Zašto je ta priča dugo ostala gotovo nevidljiva, čak i unutar same scene?

„Sama nevidljivost ima puno veze s protokom vremena, nedovoljnim interesom za takve teme i, generalno, centraliziranim momentom, čak i nezavisne scene. Ako se sâm ne arhiviraš, ne bilježiš i ne podsjećaš, velike su šanse da u povijesti neće ostati ništa pogotovo ako je riječ o stvarima koje nemaju velik krug publike iz bilo kog razloga (estetika, otklon od prihvaćenog i slično)“, smatra Mihovilović.

Guranje s litice / press

Smatra da ethos splitskog (ili bilo kojeg drugog) post-punka ili, kako kaže, „post-bilo čega“ neće zamrijeti dok god se nove generacije budu borile za nezavisno izražavanje u bilo kojem mediju.

„Dok god bude potrebe za drugačijim, osobnim i marginaliziranim krikom, a on je po prirodi stvari neizbježan“, zaključio je.

Jasmin Mahmić: „Volim fizičku opipljivost nekog djela, mada ona ne mora značiti i veću umjetničku vrijednost“

Priča o eSKapadi krenula je nakon što je Jasmin Mahmić nakon ponovnog preseljenja u rodni Sisak shvatio da su većinu tekstova pripremljenih za neostvareni zagrebački fanzin Zina napisali Siščani.

„S drugima, i najviše s Dijanom Grubor (ko-urednica fanzina), proveo sam dosta vremena na uređivanju sadržaja za Zinu kao i na prevođenju na engleski jezik. Nama dvoma posebno je bilo žao što Zina nikada nije objavljena, tako da se i Dijani svidjela moja ideja da materijale prenamijenimo za eSKapadu. Prvo sam se javio Marku Tadiću i Sari Zukan, koji su vizualni umjetnici, te na taj način završio kuriranje tog prvog izdanja“, govori Mahmić.

Le Chocolat Noir / press

Ističe kako mu je fanzin kao format, među ostalim, zanimljiv jer uvijek cijeni odmak od svedostupnog digitalnog sadržaja.

„Kao i s vinilnim ili kasetnim izdanjima za glazbu, volim tu opipljivost i fizičko postojanje nekog djela. Time ne mislim da takvo djelo ima veću umjetničku važnost ili vrijednost, iako zapravo na neki način poprima taj oblik, no jednostavno je riječ o tome da je u redu zabilježiti neki trenutak u vremenu i postojanje nekog izričaja i na ovaj način. Primjerak se fanzina, osim u privatnim kolekcijama, nalazi i u Narodnoj knjižnici Vlado Gotovac u Sisku, a time je već postao dio umjetničke povijesti grada Siska. Ideja je da bar dio ovog objavljenog sadržaja bude dostupan i u digitalnoj verziji“, kaže Mahmić.

U mlađim danima Mahmić je svijet fanzina najviše promatrao sa strane. Više je bio konzument časopisa, tada je izlazila Heroina, a nabavljao je i britanske te njemačke rave magazine.

„U srednjoj školi sam uz pankere iz razreda imao neki minimalni doticaj sa svijetom fanzina i DIY publikacija. Sjećam se da je to bio način za kreativno izražavanje, prenošenje ideja i poruka, te klasično izražavanje stavova te subkulture, reakcija na svijet oko nas. Tada, prije interneta, to je bio način umrežavanja te zapisivanja tog dijela povijesti, npr. recenzije kazeta nekih demo bendova. Tek kasnije sam izdavanjem svoje glazbe za neke etikete i sâm ponovno došao u doticaj sa svijetom fanzina. Konkretno, bila je riječ o etiketi She Lost Kontrol i njihovoj serijom fanzina Until Death. A i dizajner eSKapade Sven Sorić 2020. godine izdao je Meine Freunde Schätzen Ihre Augen 01, koji sam danas dok odgovaram na ova pitanja pronašao u svojoj kolekciji“, priča.

eSKapada / privatna arhiva

Prisjeća se samog početka priče oko izdavanja fanzina u Zagrebu. Činilo mu se da je, iako se autori koji su se okupili oko budućeg izdanja međusobno poznaju, njihovo znanje o radu onih drugih prilično površno, pa je u fanzinu vidio priliku za bližu suradnju i upoznavanje.

„Pratiti nekoga na Instagramu ili sličnim platformama, uz povremeno susretanje na izložbama ili u izlascima, ipak ne daje automatski dovoljno prostora za neku konkretniju suradnju. Svi imamo svoje projekte, osobnosti, najčešće surađujemo s nekim koga barem malo bolje poznajemo, ili smo barem imali neke učestalije društvene interakcije. Kroz izradu sadržaja ti se odnosi produbljuju i na taj način postoji potencijal za umrežavanje i/ili suradnju. Ovaj prvi broj eSKapizma eventualno bi u lokalnom kontekstu mogao dovesti do toga da neki mlađi i/ili samozatajniji umjetnici vide ovo kao priliku da na drugi način predstave svoj rad, a mislim da i meni kao kuratoru sadržaja daje motivaciju da istražim detaljnije tko se trenutačno lokalno bavi nekom umjetnošću“, ističe Mahmić.

Nastavlja kako većina Siščana umjetnika koje poznaje ne žive u gradu, no to ne znači da na neki način ne gravitiraju k njemu, a kurator novog fanzina ostavlja prostor da i sâm u pripremi idućih izdanja bolje istraži trenutačno aktualnu, mladu sisačku scenu.

„Najnovije što sam čuo jedna je trap skupina sisačkih gimnazijalaca 20 Kuna, koji su uživo zvučali vrlo dobro, s jako dobrim beatovima, a i rimama“, kaže.

eSKapada / privatna arhiva

Mahmić iduće izdanje eSKapade planira izdati do kraja godine, a moguće je da će ono imati manje tekstova, a da će vizualni umjetnici dobiti više prostora.

„Ideja je i da drugi broj bude popraćen kompilacije sisačkih glazbenika (ova ideja mi je zapravo došla dok odgovaram na ova pitanja), kao free download, a možda uz fanzin bude i neki nosač zvuka, primjerice kaseta ili USB stick“, kaže.

Kako je čitava priča oko ovog fanzina prilično opuštena, ne mozga previše o distribuciji. Naklada je pedeset primjeraka, trenutačno je ostalo oko polovice naklade, a urednik izdanja očekuje da će svaki primjerak pronaći svoju adresu nekim marketinški manje razrađenim pristupom.

„eSKapada nema rok trajanja koji ističe“, zaključio je.