Zidar Betonsky - krema splitskog undergrounda 90-ih

Mračna atmosfera i tekstovi Zidara iz devedesetih zrcalna su slika umjetnički artikulirane tadašnje hrvatske stvarnosti

Splitske glazbene devedesete nisu bile baš tako „šugave“ kako se naizgled čini u usporedbi s opjevanim osamdesetima. Utjecaj TBF-a na splitsku scenu bio je, naime, golem. Ne samo kad su se na njih naslanjali (Stillness, Dječaci…) već i kad su svojim postankom i opstankom ohrabrili scenu za izlazak iz skučenih lokalnih okvira. Uostalom, Dragan Lukić Luky – kao dugogodišnji „kućni producent“ TBF-a – imao je umiješane prste i na albumu koji je 2010. objavio Zidar Betonsky. Sjajna je to, no posve marginalizirana grupa s osebujnim materijalom, čiji su glazbeni korijeni i poetika između industriala (na svoj način), noisea, eksperimenata sa zvukom na tragu krautrockera i, uvjetno rečeno, electro punka.

Nisu bili jedini koji su u devedesetima išli putem alternative. Takva je bila i grupa Touch, koja je 1993. objavila i samoizdan album/kasetu Cut The Rope. Grupa koju je predvodio gitarist Toni Prug album je snimila – tako tipično! – zapisao sam u osvrtu u Slobodnoj Dalmaciji (13. srpnja 1993.), „u partizanskim uvjetima i bez pravog testiranja materijala u suočenju s publikom“. Također i The Name (s gitaristom i kasnije uspješnim filmskim redateljem Ognjenom Sviličićem), koji se, doduše, nisu baš proslavili nastupnim Overdrive Baby iz 1995. Na isteku devedesetih karijeru su započeli i Indigo, kasnije znani kao In-The-Go, „tvrdoglava“ alter indie rock grupa, koju je nekoć kasnije predvodio Frane Paić.

Posebnu pažnju zavrijedili su ipak najviše Zidar Betonsky, kojima 10. veljače izlazi kompilacijski album. Odabrani je datum prigodan jer obilježava tridesetu obljetnicu njihova znanog koncerta u Ilirskoj Bistrici. Ujedno kompilacija s ranim radovima i live zapisima izlazi nekoliko mjeseci nakon povratničkoga splitskog koncerta benda u izvornoj postavi. Album je, dakle, složen od izvornih radova banda otisnutih na luksuzno opremljenoj vinilnoj ploči koja pokriva prvih godinu dana djelovanja – od ožujka 1995. do veljače 1996. – dok su bili trio te koncertnih snimki. Uzgred rečeno, prvi CD koji su snimili 1997. nastao je u formaciji kvinteta. Aktualni album uz autorske rane radove donosi i dva znakovita bonusa: covere Bauhausa (”The Spy in The Cab”) i Pink Floyda (”Goodbye Cruel World”), koji su dostupni samo na vinilu. Sama ploča, pak, dolazi u dvije verzije: „betonsko sivo-bijeli splatter” i “kristalno prozirnu”. Riječ je, zapravo, o prvom audio izdanju projekta Tajni Split, a uključuje suradnju više malih etiketa: Guranja s litice, Dare The Divine, Geenger Records, Slušaj najglasnije! i slovenskog Debila Records.

Zidar Betonsky bili su svojevrsna krema splitske underground scene (ujedno i bend bez bubnjara, što je tada bila rijetkost) jer su Edi Raos, Zdeslav Kukoč i Hrvoje Pelicarić već djelovali u alter bendovima Rapa Nui, Mystery Lapsus i Touch Friction. Pokazali su to već prvim snimkama u kućnom studiju koje su objavili na demo-kazeti sa šest brojeva (objavljeni su na ovoj kompilaciji kao A strana ploče) te značajnim koncertom nazvanim In memoriam Jimi Hendrix u nezaobilaznim splitskim Zlatnim vratima/Kinoteci. Nastup u Ilirskoj Bistrici u veljači 1996. donio je korak naprijed, što se može lijepo čuti na B strani kompilacije. Postupno osvajanje alternativi/undergroundu sklone publike i suradnja s Lukyjem dovela ih je u njegov studio, gdje surađuju s Urbanom na njegovu sjajnom albumu Žena dijete (po meni i danas najboljem albumu devedesetih).

Mračna atmosfera i tekstovi Zidara iz devedesetih zrcalna su slika umjetnički artikulirane tadašnje hrvatske stvarnosti. Zanimljivi i aktualni (nažalost) jednako danas kao i nekad. Ta umjetnička artikulacija ne čudi zna li se da su članovi Zidara i u vrijeme neaktivnosti banda bili vraški aktivni djelujući u umjetničkoj alter udruzi Uzgon i Fraktal Falus Teatru. Kombinirali su elemente teatarskog i glazbenog jer su uvijek težili ka jedinstvenom spajanju scenskog (teatarskog) prostora i glazbene ambijentalnosti. Nikad zbog eksperimenta koji bi bio sâm sebi svrhom već zbog srastanja različitih trans-žanrovskih glazbenih poetika (na početku pod utjecajem zvukovnice osamdesetih), srodnih izražajnih (teatarskih) oblika i posvojenih rituala. Odbijanje bilo kakvih stilskih ili žanrovskih okvira bendu je dalo mogućnost srastanja industrijskih ritmičkih elemenata i dubokih basova s diskretnim srodnim ritmičkim etno elementima (recimo world musica s uporabom didgeridooa). Uvodni broj albuma ”Hard” tako je zanimljiv spoj industriala s „mrakom“ Black Sabbatha i onom upozoravajućom zvonjavom. U daljnjem raspletu albuma (kao u ”Te Ve” i ”Racija”) Zidari se dotiču i electro-punk minimalizma jednih Suicidea, dok su u drugim temama poput ”Goodbye Cruel World” i zaključnoj ”Samo ja” u srodstvu s britanskim underground bendovima, poput 23 Skidoo ili krautrockerima poput Cana. Takav je i koncertni (sjajan!) ”Slon”, s muklim i mračnim repetitivnim basom, koji otvara drugu stranu vinilnog albuma. ”Splačina”, koja slijedi za njom, nova je energetska bomba rema kojoj se većina nabrijanih suvremenika doimlje poput kamilice. Posveta Jimiju Hendrixu, ”Jimmy H” – još jedan pravi izvanvremeni biser – savršen je spoj ritmičko-plesnog industriala te reskih gitarskih uleta i vožnji a ”788 sati teškog rada” prvoklasna industrial tema na amfetaminima.

Ovaj album nije samo hvalevrijedno antologijsko izdanje u kontekstu splitske underground scene devedesetih već u pravom smislu riječi izvanvremeni album koji danas ima – možda i veću – vrijednost za sve ljubitelje negdašnjeg i današnjeg undergrounda.