Likovi iz bajke pijani k'o majke
Bolesna Braća u Boogaloou: Lekcija iz antipedagoškog humora
Bez uvoda, bez sentimentalnog kruženja oko vlastite mitologije, Bolesna braća su jučerašnji rasprodani koncert u Boogaloou počeli s “Looka & Borna” i “Patrišom”.
Hype je bio trenutan, publika je reagirala kao da se radi o pjesmama koje su izašle jučer, a ne prije dvadeset i više godina. Rijetkost njihovih nastupa samo je pojačala osjećaj važnosti privremenog povratka jednog poremećaja u sustav.
Prije njih, uz Phat Phillieja koji je precizno bacao bombe domaćeg rapa (uključujući i “Bombu” Ede Maajke), publiku je zagrijavao RH Space Orchestra. Premda još uvijek lišeni hitova, pokazali su se kao iznimno energičan i svirački uigran bend, s punim, živim zvukom koji je od početka davao do znanja da se večer neće svesti na puko reproduciranje starog repertoara. Kasnije su se pridružili i samoj Braći na pozornici, a posebno se istaknuo saksofonist Andrija Đurđević, čiji su upadi davali dodatni sloj teatralnosti osebujnim pjesmama Bolesne braće.
RH Space Orchestra u Boogaloou / Matej Grgić
Jedan od dojmljivijih trenutaka večeri bila je izvedba “Bijelog miša”, Lara Antić iz grupe Bang Bang, koja je gostovala na nekoliko pjesama, započela gotovo kafanskim, sevdahovskim uvodom. Taj kratki pomak u aranžmanu naglasio je ono što se često previđa kod Bolesne braće: iza karikature i vulgarnosti stoji vrlo precizan osjećaj za atmosferu, za rubne žanrove, za miješanje “niskog” i “visokog” bez ikakve hijerarhije. Od gostiju su se na pozornici, među ostalim, pojavili i Ida Prester, Target, a poseban spotlight dobio je Koolade, koji je sudjelovao u brojnim pjesmama, imao solo autotune momente, a i čak se okušao u repanju. Poseban štih nastupu dala je i vokalistica Ivona Šimunić („umjetničkog imena Ivona Šimunić“, kako su ju predstavili Bizzo i Baby Dooks).
Čvrsti show
Ovaj koncert nije bio lagani nostalgični set od sat i kusur, nego nastup koji je trajao nešto više od dva sata, fizički i vokalno izrazito zahtjevan. Bizzo i Dooks možda više nisu u top formi, ona je i dalje tu. Iznijeli su koncert na leđima, s punom sviješću o vlastitim granicama, ali i s dovoljno iskustva da ih pametno rasporede. U trenucima kada je trebalo predahnuti, gosti su ulazili gotovo organski, ne kao krpanje rupa, nego kao dio dramaturgije večeri.
Bolesna braća u Boogaloou / Matej Grgić
Setlista je bila obilna i bez kalkulacija. Uz očekivane klasike poput “Lovačkih priča”, odsvirali su i “Tresi guzu”, “Neposlušnu karticu (Nensi Hohnberger)” i “Čiča Miča”. Publika je bila mahom mlada, sabijena u prve redove, primjetno mlađa i od mene – osobe koja je slušala Radio Fanfaru u real timeu, vremenu dok je album tek izašao, kao dijete, i kojoj je trebalo proći dosta godina da shvati što je zapravo triper iz “Patriše”. Taj generacijski paradoks bio jedan od zanimljivih aspekata večeri: tekstovi nastali u vrlo specifičnom povijesnom trenutku i dalje funkcioniraju, i to za publiku koja taj trenutak nije živjela. “Oprosti mi, brate” podignula je upaljače u zrak, kao da se radi o baladi nekog općeprihvaćenog kanona, a ne o pjesmi koja je u svojoj srži groteskna parodija.
Show je bio čvrst, precizan i razuzdan istovremeno. Boogaloo je bio rasprodan, a već danas (nedjelja) slijedi još jedan koncert, što je jasan znak koliko je publika željna Bolesne braće, upravo zato što ih rijetko viđa.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Negacija zdrave mjere
No pravi značaj Bolesne braće ne iscrpljuje se u koncertnom dojmu. Njihov humor nikada nije bio niz viceva, nego stanje svijesti, slika jednog poremećaja. U kasnim devedesetima i ranim dvijetisućitima, u vremenu općeg umora, tranzicijskog mamurluka i simboličke nestašice, pojavili su se kao glas koji se nije trudio biti glas razuma. Naprotiv, bili su glas potpune suludosti. U eri Red Carpeta, Glamour Caffea, stvaranja starleta i očiju uprtih u novonastalu zlatnu mladež, njihovi su likovi – s uvijek prenaglašenim porivima – djelovali kao hodajući afekti: pohlepa, paranoja, seksualna frustracija, sitna moć. Bili su simptomi sustava.
Bolesna braća u Boogaloou / Matej Grgić
Specifičnost njihova humora leži u radikalnoj negaciji zdrave mjere. Dok je dominantna reperska satira devedesetih i dvijetisućitih još uvijek pokušavala zadržati iluziju normalnosti – kritiziramo jer vjerujemo da može biti bolje – Bolesna braća polazila su od pretpostavke da je sve već otišlo predaleko. Njihov humor bio je duboko antipedagoški. Nije poučavao, nije razotkrivao istinu u klasičnom smislu, nije razbijao tabue da bi ih oslobodio. Tabui su se kod njih gomilali, sudarali i trunuli: seksizam, nacionalizam, primitivizam, pohlepa – sve dovedeno do groteske, bez jasne moralne ograde. Ruganje kapitalizmu, estetskoj kirurgiji, oglašavanju i lakom moralu nije bilo artikulirano kroz ozbiljnu kritiku, nego kroz karikaturu i brutalni humor. Za razliku od drugih repera njihove generacije – za primjer, Tram 11 ili Ede Maajke – koji su kritici pristupali s određenom dozom ozbiljnosti i društvene odgovornosti, Bolesna braća su se odlučila za ozbiljnu zajebanciju. Ne nude alternativu, ne nude put izlaska; nude ogledalo koje je toliko iskrivljeno da u njemu prepoznajemo vlastite crte jasnije nego u realističnom prikazu.
Danas, u eri algoritamskog humora i moralno kalibrirane ironije, Bolesna braća djeluju nepristojno. I upravo u toj nepristojnosti leži njihova trajna vrijednost: kao podsjetnik da je smijeh ponekad najtočniji oblik dijagnoze, a da je već sama dijagnoza dijelom i – terapija.
