Igor Lešnik: „Mičem se iz dosadašnjeg djelokruga rada, ostavljajući nešto vrijedno što dotad nije postojalo“

Kišna večer na Trešnjevci, uz neke nove prometne regulacije, zaobilaznim putom dovodi me do dogovorenoga mjesta za razgovor. Nedavna nagrada Hrvatskog društva glazbenih umjetnika Ivo Maček, ali i okrugli obljetnički rođendan u veljači, svakako su poticaj za mnoštvo pitanja koje želim postaviti nagrađivanom glazbeniku Igoru Lešniku, koji je umnogome utjecao na glazbenu kulturu naših prostora, ali i šire.

Zamišljam da će radni prostor, atelier, odnosno studio glazbenika perkusionista, profesora, nekadašnjeg dekana, ali i skladatelja, biti krcat instrumentima, raznim zvečkalicama, notama, mali aktivni muzej, ili jednostavno ugodni prostor za rad. No kakav rad u trajanju godine u kojoj koristi sabbatical na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, dok se još svježe prisjeća dekanskih mandata, svih izazova, ali i postignuća?

I dok se moj put na odredište malo zakomplicirao, istom kad stigoh ukazala se jedinstvena nadrealistička scena u kojoj je sudjelovao i majstor za rolo vrata upravo tog studija koja je trebalo fiksirati, a dok je fotograf imao zabilježen datum u ožujku, prizor koji nas je sve istinski nasmijao ostaje zabilježen mobitelom, a majstorove noge koje vire iz stropa nenadano nadahnuće smijeha, uz ljestve koje je pouzdano držao sugovornik, doduše prije službenog početka razgovora.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Glazbenici vole reći da je njihov radni prostor studio, ali mi ovo atelier ljepše zvuči – nema udaraljki, imamo usisavače, plakate, radovi su bili izvana, ali se malo ipak pospremilo za ovu priliku.

Ali, ovo je sretno mjesto, zar ne?

Da, puno se toga ovdje događalo. Ovdje smo vježbali zajedno i Zagrebački gitarski trio, pa i uz Marija Penzara. Tu su bile nekoć i udaraljke, ali s obzirom na to da je prostor mali (nešto manje od 28 kvadratnih metara) za svaku kompoziciju bih preslagivao udaraljke, a druge su spremljene (bile) u garaži.

Igor Lešnik uz Zagrebački gitarski trio na Muzičkom biennalu Zagreb

Koliko instrumenata uopće treba imati jedan udaraljkaš? Gdje ih mogu držati, a gdje smiju i mogu vježbati?

Zapravo sve počinje s prostorom, a ne s instrumentom – bilo koja udaraljka treba prostor u kojem se može koristiti. Jer susjedi su ipak okolo, a ovaj moj prostor zapravo je kutija u kutiji, izvrsno izoliran, sve s duplim stijenama, baš kao studio. Jednom su mi bila otvorena vrata, i prolazi susjeda, zabrinuto i užasnuto gledajući kaže „…vi bute lupali po tim bubnjevima? Pa to bumo svi poludili… “ No ja sam joj objasnio da ja to već petnaest godina ovdje sviram i vježbam, a ona nikad ništa nije čula!

A treba otvoreno reći da bilo koji instrument može stvarati nelagodu susjedima, ne samo udaraljke.

Možemo li razgovarati o kraju karijere glazbeničkog nastupanja, zaokružuje se sedamdeset godina života, stigla je i (prva) nagrada za životno djelo, završava radni vijek na Muzičkoj akademiji (krajem akademske godine)…

Sve je to prirodno. Što se sviranja tiče, udaraljkaštva, kad sam bio izabran za dekana – svjestan obaveza i vremena koje će to preuzeti – shvatio sam i da bih mogao reći da zaključujem svoju koncertnu karijeru, i zbog repertoara kojim sam se bavio; uvijek sve ono najteže što nije moguće svirati bez višesatnog svakodnevnog vježbanja. Bio sam svjestan da ne bih mogao držati nivo kvalitete rada, i nisam htio razočarati (najprije) sebe ni druge. I tako je moja sviračka karijera svjesno zaključena kada sam postao dekan, zapravo prije sedam godina.

Iako, ako bi trebalo – nešto bi se moglo. Ali ne onakve izazovne situacije kakve su bile.

Kad sam bio izabran za dekana shvatio sam i da bih mogao reći da zaključujem svoju koncertnu karijeru, i zbog repertoara kojim sam se bavio – uvijek sve ono najteže

Pa sve izazove ste obavili, odradili, zar ne? Iako, možda možete neku novu „traku istrčati“?

Repertoara kojeg se odmah sjetim, na primjer na MBZ-u Stockhausenova ciklusa, to sam prvi kod nas svirao, mjesecima se čitaju partiture, a pun kamion udaraljki… Sve sam u tom stilu velikih izazova i visokih zahtjevnosti radio kao interpret. A važan je tu segment i fizičnost rada, odnosno fizička sprema, ipak top forma, odnosno ovladavanje novim zahtjevima (novog) repertoara s godinama postaje malo teže ostvarivo.

Postoje i drugi kolosijeci – jedan je pedagoški rad, a ja sam uvijek i pisao glazbu i sada imam više vremena upravo za to. I nekako sam se i preorijentirao – do kraja ću uvijek ostati u glazbi, nešto s glazbom raditi, dok bude išlo, ali ne svirački, nego skladateljski. Imam priličan broj narudžbi za nova djela – što se ne može znati koliko će interes trajati – i to mi je zapravo smjer rada za iduće tri godine otprilike. Nadam se da ću sve stići na vrijeme, jer nisam profesionalni skladatelj nego sam samouk, pa meni treba više vremena. Ali, mogu reći, kad završim djelo, uvijek naiđe na dobar odjek.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Objedinjavajući istaknutu umjetničku karijeru interpreta i onu sjajnog pedagoga, Igor Lešnik (rođen u Zagrebu 1956.) sa svojih sedam životnih desetljeća zaokružuje zadivljujuća postignuća, koja su izuzetno važna i vrijedna za našu glazbenu sredinu.

Nenadmašna energija i blistavi talent Lešnika od početaka su njegova djelovanja bile jasne konstante koje su mu omogućile doseći status jednog od vodećih europskih udaraljkaša, koji je s nesmanjenom pažnjom svoje vrijeme dijelio između nastupa u orkestru i/ili s orkestrima, ansamblima ili vrhunskim kolegama u komornim sastavima, kao i vrijeme koje je posvetio pedagoškom radu te osnivanju i vođenju udaraljkaških ansambala, ali je uz taj razboj svoju kreativnost zabilježio i u skladateljskom opusu.

Tako je uz repertoar za udaraljke, koji je sjajno osvajao, ali i poticao i praizvodio (poglavito hrvatskih skladatelja), u njega upisao i zapažena djela vlastita opusa, koja se često i rado izvode diljem svijeta.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Upravo sjedimo kraj vašeg radnog stola, a na ekranima računala partitura je u izradi. Ali, i na pijaninu vidim notni papir, piše se, ali olovkom i gumicom.

Da, baš je gumica važna u postupku – nisam bježao od novih tehnologija, ali primjereno je ipak mojim godinama da koristim klavir, olovku i gumicu, odnosno, kako je jedan pravi skladatelj rekao da je tu prvenstveno gumica važna, kad se briše neki višak zapisanoga. Koristim oba načina, iako ovi elektronički zvukovi brzo zamaraju, a manje mi je zamorno raditi uz pijanino. Velike su mogućnosti provjere uz ove računalne programe i pisanje nota, a to sada već i svi studenti koriste.

Iako, mogu se sjetiti sjajnih notnih zapisa Marka Ruždjaka ili Ive Maleca, njihovih rukopisa.

A baš je Marko Ruždjak pisao i za moj ansambl udaraljki, to su bili početci ansambla i njegov Swing Low, koji smo i snimili na CD Supercussiona, a prvi koncert održali smo u Muzičkom salonu, i to zahvaljujući Nikši Gligi.

Zanimljiva je playlista hrvatskih skladatelja koji su pisali za vas i vaše ansamble ili vas u različitim komornim ili koncertantnim situacijama, ali postoji i playlista vaših skladbi. Je li sada trenutak da se ustanovi, odnosno da vi kažete koje su vama najbolje, najdraže glazbe – što je ono što biste htjeli da ostane, da se sluša, a vaše da se i dalje sviraju. Kako funkcionira vaša introspekcija u tom pogledu?

Razmišljanje o repertoaru ide iz iskustva koje prvo krene od međunarodnog repertoara, jer to je dio studija, a ja sam ovdje prvi u ovoj sredini počeo svirati takozvani željezni udaraljkaški repertoar, koji je u to vrijeme (krajem osamdesetih) bio Milhaud, Jolivet, Stockhausen…  I tako, ja sviram ovako, netko drugi drukčije – možda bolje, možda lošije – ali kao da nešto ipak nedostaje: pa tko si, odakle si, što imate vi?

I baš se nismo mogli pohvaliti popisom djela, i onda sam počeo zvati, i počeli su pisati. Sjećam se Stanka Horvata, ja sam i praizveo njegovu kompoziciju za marimbu i gudački kvartet Jeu de cloches, pa je pisao Anđelko Klobučar Koncert za timpane i orgulje, pa sam s Ratkom Vojtekom svirao u duu, pa su za nas isto pisali. Pa je Papandopulo napisao Igra u dvoje (još s pokojnim kolegom Požgajem sam to svirao), i onda od tih komornijih djela krenuli su i koncerti.

Uvijek mi je zabavna činjenica da je diplomski rad Mladena Tarbuka Zildjian concerto, napisan za mene. Berislav Šipuš mi je napisao Goan concerto, i tako zapravo počinju pisati domaći skladatelji, ja ih izvodim, ali uvijek sam imao neku potrebu da i ja nešto svoje sviram, pa sam počeo i skladati, a inozemni izdavači objavili su neke moje solističke skladbe. Potom sam počeo i kombinirati s drugim instrumentima, prvo unutar udaraljki, onda sam s Marijem Penzarom (orguljašem) dugo svirao, gotovo petnaest godina (evo baš je tu i plakat!), pa sam pisao i za tu kombinaciju.

Uvijek sam imao neku potrebu da i ja nešto svoje sviram, pa sam počeo i skladati

Onda je došlo vrijeme pisanja za orkestar, pa jedan koncert, pa drugi, pa koncert za marimbu, i tako je to raslo. Pa je tu došla i elektronika… I suradnja s Franzom Cibulkom u zajedničkim kompozicijama, ima sedam-osam različitih djela. Olimpijske igre u Pekingu – naručili su nešto za otvaranje, ali su na kraju odustali, a ja napisao… a praizvedeno je u Japanu!

Odlično, a kad smo već na Dalekom istoku, ova nova skladba koja se (još) piše – ide u Tajvan.

Tako je, u svibnju idem u Tajvan na Taiwan International Percussion Convention. To se održava svake tri godine, veliko događanje koje traje tjedan dana, okupljaju se udaraljkaši svih generacija iz cijeloga svijeta, a oni su od mene naručili jedno djelo, koje je sada već i pri svojem završetku, za ansambl udaraljki i simfonijski orkestar. Velika je to stvar, i dugo se već bavim time, priznajem da mi treba vremena. E sad, ako netko kad pročita ovaj razgovor bude potaknut da bi nešto možda i naručio, mogao bi dobiti djelo za nekih pet godina. Imam redoslijed i vrijeme koje mi je potrebno.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kao solist nastupao je uz sve vodeće hrvatske orkestre (Zagrebačku filharmoniju, Simfonijski orkestar HRT-a, Dubrovački simfonijski orkestar) te uz renomirane hrvatske ansamble i komorne sastave, poput Zagrebačkih solista, Zagrebačkoga gitarističkog trija i Zagrebačkoga gudačkog kvarteta.

Prvi je u Hrvatskoj izveo temeljna djela svjetske udaraljkaške literature od francuskih koncerata za udaraljke Dariusa Milhauda i Andrea Joliveta preko kompozicija za solo udaraljke Karlheinza Stockhausena i Iannisa Xenakisa do ravnanja prvim izvedbama u Hrvatskoj kapitalnih djela za ansambl udaraljki, kao što je Ionisation Edgara Varesea.

Trideset godina vodio je dionicu udaraljki Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, a također je i osnivački član ansambla Cantus.

Solistički je nastupao na svim kontinentima osim Australije, a tijekom trideset godina i na svim značajnim svjetskim udaraljkaškim festivalima Europe, Azije i obiju Amerika.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Jesu li udaraljkaši posebno organizirani i precizni radi zahtjeva instrumentarija?

Mislim da svi glazbenici instrumentalisti trebaju biti dobro organizirani (dobro glazbeno organizirani) i precizni, ali za udaraljkaše, i to one opće prakse, kakav sam ja bio, koji pokrivaju ne jedan nego sve instrumente, to zahtijeva izrazitu organizacijsku spretnost. Jer, nemamo tu privilegiju da nas opslužuje nekoliko ljudi za postavu instrumenata – tu i tamo, doduše, netko pomogne – od dovoza instrumenata, do postave, slaganja; složena je logistika i prije nego li se počelo svirati.

A kada je riječ o sviranju, od udaraljkaša se očekuje da oni budu gospodari ritma i vremena, pa se to gotovo podrazumijeva, kao i neupitna preciznost. No naravno da nije sve ukalupljeno i kockasto po metronomu, nego je i dovoljno slobode za stvarnu svirku.

Od udaraljkaša se očekuje da oni budu gospodari ritma i vremena, pa se to gotovo podrazumijeva, kao i neupitna preciznost

Orkestralno sviranje ima svoje zahtjevnosti, a pogotovo u Simfonijskom orkestru HRT-a, koji je repertoarom usmjeren (barem bio) na suvremena djela i praizvedbe, pa se od udaraljkaša očekuju i neke inovativne zvučnosti.

U razdoblju kada sam se intenzivno bavio tim orkestralnim muziciranjem, a to je bilo od kraja sedamdesetih godina, bio sam i deset godina u Zagrebačkoj filharmoniji i zamjetna je bila razlika repertoara filharmonije i radijskog orkestra. Pri čemu je radijski orkestar bio usmjeren na suvremenu literaturu, praizvedbe i snimanja, a to mi je pomoglo kasnije u karijeri, jer nisam bio osuđen samo na jedan repertoar koji bismo mogli nazvati željeznim orkestralnim repertoarom (za koji je i Stravinski već možda „premoderan“).

A rado se sjećam nekih naših dirigenata, ujedno i skladatelja, koji su ravnali izvedbama radijskoga simfonijskog orkestra, kao što je Boris Papandopulo, a sjećam se i Stjepana Šuleka kao dirigenta, naravno maestra Milana Horvata, pa onda sve ove mlađe, da ne nabrajam. U svakom slučaju, sviranje novije literature u orkestru, s udaraljkaškom sekcijom od desetak glazbenika, od vođe dionice se očekuje dobra priprema, organizacija, pa i posebne probe prije onih orkestralnih zbog zahtjevnosti dionica u takvim partiturama. S druge strane, u repertoarno uobičajenim partiturama dionica udaraljkaša nešto je što se već uči i tijekom školovanja, ili se svira na audicijama, i nije toliko zahtjevno.

Posao i služba dekana Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu usmjerila je vašu energiju i vrijeme od šest godina – odnosno dva mandata – relativno su svježe „rane“, ali i uspjesi. Kako sada promatrate to razdoblje – postoji li nešto što ste htjeli, ali nije se moglo, a što ste ipak uspjeli?

Za neko realno sagledavanje tog razdoblja trebat će ipak malo više vremenskog odmaka, ali mogu se podijeliti neki dojmovi. Postao sam dekan u trenutku kada je akademija imala novu zgradu, ali neki se repovi vuku još od izgradnje, no vjerujem da će to konačno biti završeno (to su neki sudski postupci), i to znači od 2003. do 2026. Ne zaboravimo da smo ušli u nedovršenu zgradu, umjesto koncertne dvorane bila je ne betonska nego blatna rupa i trebalo je tek napraviti dvoranu. Možemo reći da je, gledajući unatrag, sve to jedno nevjerojatno čudo da je Muzička akademija uopće na toj lokaciji, u takvoj zgradi.

Glavni izazov mojeg mandata bila je financijska situacija, veliki dugovi dvije godine neplaćenih računa – no, nije problem imala samo Muzička akademija nego je posrijedi sustav nedovoljnog financiranja cijelog umjetničkog područja. To se sada nešto poboljšalo, ali ima različitih vizija o kriterijima, prioritetima… Treba li kriterije zadavati netko tko razumije umjetnički rad i školovanje, no to se još rješava.

Nije problem imala samo Muzička akademija nego je posrijedi sustav nedovoljnog financiranja cijelog umjetničkog područja

Ukratko, izazovi su bili brojni, a stigao je i novi zakon prema kojem su (preko noći, da kažem) nastavničke perjanice morale u mirovinu. Tako sam ispratio mnogo kolega mlađih od mene koje je taj zakon zahvatio, a da ne spominjem pandemiju COVID-a, koja je svima bila teška. Neke situacije, međutim, poput ove financijske, bile su predvidljive, a bilo je i nekih izvanrednih i iznenađujućih, i mogu reći da nikada nije bilo dosadno, ali sam u tih šest godina barem stabilizirao financijsku priču i, zaključili smo novi dekan Čaldarović i ja, da sam mu predao potpuno drukčiju akademiju od one koju sam naslijedio.

Jer, nezabilježeno je u 105 godina akademije kako se u kratkom razdoblju promijenilo toliko nastavničkog kadra. Što se mene tiče, ne mislim da me itko ne može zamijeniti – s velikim zadovoljstvom mogu reći da ih itekako ima, a neki su me već i zamijenili. I s takvim pogledom unatrag mogu reći da sam ispunjen zadovoljstvom, i da nije bilo uzalud.

Ja sam sada na sabbaticalu (slobodnoj studijskoj godini), moje skladanje je projekt kojem sam posvećen, nemam nastavnih obaveza, ali sam ujedno i savjetnik dekanu pa imam neku ulogu u tome.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Umjetnički ste u svojem mandatu slavili 100 godina Muzičke akademije, dobila je Akademija i nagradu Vatroslav Lisinski HDS-a za izvedbu opere Životinjska farma Igora Kuljerića, a vi ste doveli proslavu Rođendana umjetnosti u zgradu Muzičke akademije, a i međunarodno udaraljkaško natjecanje RHYTHM-O-PHONIA…

Rođendan umjetnosti, naravno, nisam ja izmislio, nego Robert Filliou, a naš je projekt krenuo u suradnji s Hrvatskim radijem, koji radi prijenose i organizira događaje već dvadeset godina. Osobno poznajem urednice koje to rade. Po uzoru na taj format ideju smo proširili na cijelu zgradu, a ne samo projekt koji je išao u prijenos. Ove je godine održana manifestacija četvrti put, a u njoj sudjeluju sve umjetničke akademije iz cijele Hrvatske, što je velika stvar.

A upravo je zgrada Muzičke akademije pokazala odličnu multifunkcionalnost za takav događaj.

Prostori akademije baš ožive u tome na poseban način, i nadam se da će još dugo potrajati u ovim različitim formatima, vrlo slobodnim kretanjem kroz ponuđene programe, od izvedbi, proba, filmova, performanasa ili radionica. Maraton traje punih šest sati, ali gužve pokazuju da je vrlo dobro prihvaćeno.

Što se tiče Natjecanja RHYTHM-O-PHONIA, prvo je bilo 2019. godine uz 30. godišnjicu udaraljkaškog studija na Muzičkog akademiji u Zagrebu. To je bilo tijekom ljeta, ja sam te godine bio izabran za dekana, ali priča je pokrenuta i ranije, vezano uz obljetnicu. Održava se svake tri godine, izmjenjujući se s Međunarodnim saksofonskim natjecanjem Josip Nochta (uz jednu godinu pauze), a sada se pokreće međunarodno pjevačko natjecanje, koje će biti u toj trećoj godini.

Prošle godine održana je treća RHYTHM-O-PHONIA, pobjednik je bio Japanac, drugu nagradu osvojio je Španjolac, a treću Tajvanac. Kolege u žiriju sve su svjetski vrhunski udaraljkaški autoriteti. Nadam se da će i natjecanje nastaviti dalje, i to me veseli da se te nove stvari dalje kotrljaju.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli International Percussion Competition (@rhythmophonia.zagreb)

Igor Lešnik sudjeluje na brojnim međunarodnim natjecanjima kao član ili predsjednik žirija, a od 2019. umjetnički je direktor i predsjednik međunarodnog natjecanja RHYTHM-O-PHONIA u Zagrebu, od 2007. do 2026. predsjednik je međunarodnog žirija Universal Marimba Competition u St. Truidenu u Belgiji.

Predsjedao je međunarodnim žirijem Jeju Winds & Percussion Competition & Festival (Koreja) te bio članom međunarodnih žirija: Percussion & Composition Contest Fermo (Italija); Crossdrumming – World Percussion Congress & Competition (Poljska); Europe Music Festival and Competition (Belgija); PerKumania International Timpani Competition (Pariz, Francuska); Concurso de Interpretes de Percussion (Valencia, Španjolska); International Rimsky-Korsakov Competition (St. Petersburg, Rusija); Concurso Sulamericano de Marimba (Sao Paolo, Brazil); World Vibe International Competition/predsjednik Pierre Boulez (Clermont-Ferrand, Francuska).

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Međunarodnih natjecanja udaraljkaških ima mnogo, na brojnima ste prisutni i kao član žirija, možete li kroz tu prizmu sagledati kako se udaraljkaštvo razvija.

Uistinu ima različitih natjecanja, s različitim agendama. Jedno natjecanje na kojem sam više od dvadeset godina predsjednik žirija u Belgiji (uglavnom u trijenalnim ciklusima) posvećeno je marimbi i njegovanju repertoara za taj instrument, a odmah preko granice u Nizozemskoj natjecanje je koje je usmjereno multiperkusionistički. Naravno, ima i drugih natjecanja gdje su kategorije negdje između posvećenosti jednom instrumentu i svim udaraljkaškim instrumentima.

Međutim, postoji nešto što je slično, a čime nisam baš sretan – izvedbe i repertoar usmjerene su na spektakularnost izvedbe, tehnike, nepogrešivosti, a uz sve uži repertoar. Nažalost.

Možemo reći, što se natjecanja tiče, da postoji stalna borba između sportskog pristupa i umjetnosti

No, svjesni ovog problema, organizatori natjecanja uvode obavezne praizvedbe, nova djela. Ali opet, svi jedva čekaju da se riješe tih novih djela i da sviraju skladbe koje su više za „paradu“. Tako, recimo, za marimbu postoji svojevrsni teror idiomatskih djela koja su spretna za sviranje i vrlo su efektna. Možemo reći, što se natjecanja tiče, da postoji stalna borba između sportskog pristupa i umjetnosti.

Zato se na našem natjecanju ne svira što se hoće, jer se na brojnim natjecanjima stavlja literatura za privlačenje što većeg broja natjecatelja. Mi imamo strogo postavljen repertoar, i to su najmanje pola hrvatski skladatelji, uz mogućnost slobodnog izbora, ali za taj se izbor treba dobiti odobrenje žirija.

Iskustvo s natjecanjima stvara mi podijeljene osjećaje.

Kako bismo mogli onda sagledati budućnost udaraljki, kao instrumentarija, ali i literature, trendova, smjerova, škola…

Trend je jak, iako već pomalo i jenjava, ali više od dvadesetak godina izražena je uporaba elektronike. Do toga se došlo, dakako, nasljeđem iz 20. stoljeća, kada se sviralo uz vrpcu, sada tehnologija omogućava drukčiju i aktivniju elektroniku. Moj oproštajni projekt na akademiji u Zagrebu bio je susret deset europskih akademija PER.COM.EL (kratica za Percussion Composition Electronics).

To je međunarodna platforma koja je prije dvije godine imala prvi susret u Padovi, pa je bila u Zagrebu, ove godine će biti u Valenciji, u Krakovu iduće, 2027., a naglasak je upravo na tom području korištenja elektronike i novih tehnika. Dakle, novi repertoar, nova djela u kombinaciji s elektronikom na različite načine – bilo elektronička pomagala, bilo instrumenti koji imaju elektroničke sastavnice, a sviraju se udaraljkaškim tehnikama.

Naravno, tu ima i videa, pa svjetlosnih dionica ili proizvodnja zvuka prekidanjem svjetlosnog snopa. Različite su kombinacije, ali i istraživanja, i to je područje u kojem takoreći svaki dan imamo novi repertoar i nova glazbala koja se opslužuju novim tehnikama.

Ima još jedna zamjetna stvar, jer nije bilo repertoara (unazad pedeset godina), kada su sami udaraljkaši komponirali, pa se to autorstvo osjetilo rastom broja djela koja su bila svirljiva, čak i pre-svirljiva, previše nalik jedno drugome. Ali, dobro je što su se udaraljke emancipirale od tog trenda pa pravi skladatelji dobrim poznavanjem materije tretiraju udaraljke. Borba između dviju krajnosti sada je završena, i postoji ogroman repertoar. Čak je teško i pratiti to.

Jer prije pedeset godina svi su svirali istih deset kompozicija, a danas svi sviraju istih, ali stotinu kompozicija, što je već bolja situacija. A gledamo li kataloške naslove djela za udaraljke, ima ih na desetine tisuća. Ocjenu ovog našeg vremena moguće će biti dati za nekih pedesetak godina.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Igor Lešnik studij udaraljki diplomirao je 1979. u Skopju, u razredu prof. Emila Klana, magistrirao 1985. u Sofiji, u razredu prof. Dobri Palieva, a usavršavao se 1986.-1987. u Würzburgu, u razredu prof. Siegfrieda Finka.

Pedagoški rad započeo je u Zagrebu 1980. godine na Glazbenoj školi Pavla Markovca kao prvi hrvatski visokoobrazovani glazbenik udaraljkaš. Utemeljitelj je studija udaraljki i prvi mentor novoga studijskog programa pokrenutog 1988. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na kojoj je 1985. počeo raditi kao vanjski suradnik.

Habilitiran je u docenta 1995., a u stalnom radnom odnosu na Akademiji je od 1999. Izvanredni profesor postaje 2000. godine, redoviti profesor 2008., u trajnom izboru je od 2013. godine.

Od 2016. godine pročelnik je III odsjeka za Dirigiranje, harfu i udaraljke, a od 2019. do 2025. bio je dekan Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

I na kraju – idemo na početak: kako ste došli do udaraljki, kako ste zapeli i odlučili da baš to želite studirati (a u Zagrebu studija tada nije bilo!), i onda, kako ste odlučili da ćete baš pokrenuti studij udaraljki u Zagrebu?

Znam često reći – više je taj posao zarobio mene, nego što sam ja zarobio njega. Uvijek sam imao poriv prema glazbi, ali nisam se počeo baviti glazbom s bubnjevima. Svirao sam malo gitaru, pa pjevao, pa klavir, pa bendovi, pa čak harmoniku! Živio sam u malom provincijskom gradu (u Kostajnici) i uvijek sam htio svirati u nekom bendu pa je bilo tako da kad ne bi došao bas gitarist onda bi meni dali da sviram, kad se nije pojavio klavirist svirao sam ja, kad nije došao pjevač (moj glas nije pjevački), pomogao sam, a kada bi bubnjar nestao s curom (jer bubnjari su bili popularni) onda sam nekako promislio „pa budem ja i bubnjeve!“.

Uglavnom, najčešće je bilo da su mi pripali bubnjevi za svirati, i to me nekako dosta povuklo pa sam i učio, prvo je to bila pop glazba, pa neki rock. Kako je krenulo, ušao sam dublje i privukao me jazz, pojavio se vibrafon, a roditelji su imali razumijevanja pa su mi kupili instrument, a ja sam išao sve dublje i shvatio koliko toga još ne znam. U Zagrebu se nije moglo studirati udaraljke, u bivšoj državi bilo je to moguće jedino u Skopju, gdje je bio jedan češki profesor koji je tamo živio. Pa sam diplomirao, pa u Bugarsku otišao na magisterij, dobio sam i stipendiju, a tamo me je zapazio jedan njemački profesor pa sam išao k njemu u Würzburg.

U Zagrebu se nije moglo studirati udaraljke, u bivšoj državi bilo je to moguće jedino u Skopju, gdje je bio jedan češki profesor

Nekako se sve to širilo i širilo, i onda sam 1978. ili 1979. otišao raditi u radijskom orkestru, svirao sam i u Filharmoniji, opet krenuo malo u inozemstvo, najviše doticaja imao sam s njemačkom scenom, bilo je ponuda za posao u Mainzu u Operi (tamo je bio maestro Mladen Bašić), u Francuskoj sam bio nekoliko mjeseci na jednom projektu.

Osjećao sam u svemu tome jedan problem – bilo je puno posla, ali uvijek sam bio na neki način najamnik. Imao sam angažman, ali nije to repertoarno bilo ono što sam želio raditi, odnosno svirati. A činjenica je bila da sam u ovoj sredini susreo nekoliko ljudi koji su mi dali mogućnost da ja predlažem neke projekte, konkretno u suvremenoj glazbi (Nikša Gligo u Muzičkom salonu SC, pa Stanko Horvat na MBZ-u), i to je raslo i u nekim koracima tijekom nekih dvanaest do petnaest godina isprofiliralo se tako mi je postalo jasno da će moj put biti profesionalno udaraljkaštvo i suvremena glazba, još uvijek i jazz, i taj neki organizatorski dio gdje sam htio imati i ansambl udaraljki, i svirati s orkestrom kao solist, ili svirati solo…

Imao sam jazz sastav, za koji sam pisao glazbu, međunarodni sastav Jazzbina (puno smo putovali). I eto, sve je nekako išlo prema tome da se otvorila mogućnost da s nekakvim izvođačkim rezultatima i ugledom mogu doći na Muzičku akademiju i reći „gledajte, svugdje u sustavu visokog glazbenog školstva postoje studiji u susjednim zemljama, idemo pokrenuti mi…“. Dekan je tada bio Ruben Radica, ja sam došao na razgovor i počeo to sve elaborirati na veliko, a on je mene naprosto prekinuo i rekao „ma nemojte mi ništa govoriti – to smo već odavno trebali imati!“.

I onda je to počelo, njega je naslijedio Frano Parać, a potom je u dekanskom mandatu Igora Gjadrova i onda je 1988. započeo s radom studij udaraljki, koji je danas tu gdje jest.

Sve je nekako išlo prema tome da se otvorila mogućnost da s nekakvim izvođačkim rezultatima i ugledom mogu doći na Muzičku akademiju…

Danas ukupan broj moje klase ima pedesetak diplomiranih i kolegice Ivane Kuljerić tridesetak – to je značajan broj, među kojima ima mnogo i inozemnih studenata, što samo potvrđuje razinu, odnosno kvalitetu studija.

Zanimljivost vezana uz studij udaraljki, ako prihvatimo da je kriterij uspješnosti nekog studentskoga komornog ansambla broj nastupa, nastupi u inozemstvu, onda je biNg bang ansambl udaraljki Muzičke akademije u Zagrebu njen najuspješniji studentski komorni sastav svih vremena! Ansambl je gostovao na svim kontinentima osim Afrike, nastupao na svim najznačajnijim profesionalnim festivalima udaraljkaša, baš uz bok profesionalnih udaraljkaških ansambala, i to je trajalo dvadesetak godina.

Treba spomenuti i Međunarodni festival IPEW u Bjelovaru, koji je dugo godina bio jedini udaraljkaški festival u Hrvatskoj, sada je u siječnju održan 25. IPEW, gdje su prodefilirali svi važni udaraljkaški solisti, komorni i veći sastavi. Ove godine je bio iz Tajvana Ju Percussion Group, zanimljiv privatni projekt koji ove godine slavi svojih četrdeset godina postojanja, a imaju četiri sastava profesionalna po dvadeset članova koji imaju svoju zgradu i školu glazbenu. Oni imaju već i kultni status. A upravo ova moja nova kompozicija koju završavam posvećena je njima.

biNg bang i Igor Lešnik 2015. godine na Muzičkom biennalu Zagreb

Višestruki je laureat i dobitnik brojnih nagrada, priznanja i odlikovanja, a od 2003. godine Vitez je reda umjetnosti i književnosti Ministarstva kulture Republike Francuske. Najnovija nagrada HDGU Ivo Maček za životno djelo nadopunjuje popis u kojem se nalaze i Nagrada Marimba Projects Belgium za poseban doprinos udaraljkaškoj pedagogiji, Nagrada talijanskog društva Giornate della Percussione, Priznanje Zlatno zvono HDGU, Nagrada Vatroslav Lisinski Hrvatskog društva skladatelja, Nagrada Milka Trnina HDGU-a, Godišnja nagrade HDGPP-a.

Kao voditelj ansambla Supercussion dobitnik je Nagrade Josip Štolcer Slavenski, a kao umjetnički voditelj i mentor udaraljkaškog ansambla Muzičke akademije biNg bang dobitnik je nagrade Ivo Vuljević, Nagrade Percussive Arts Society za vodstvo najboljeg studentskog udaraljkaškog ansambla na svijetu 2004. godine, višestruko Posebnih Rektorovih nagrada Sveučilišta u Zagrebu te Summa cum laude I. nagrade 57 Europees Muzikfestival Neerpelt u Belgiji.

ansambl biNg bang / Foto: Fotoklub KADAR SB/KKD IBM

I još na kraju, povod razgovoru jest nagrada za životno djelo koje Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika dodjeljuje za osobita postignuća u umjetničkom i pedagoškom radu, a nosi ime Ive Mačeka. Ima li smisla pitati – što vam znači nagrada?

Lijepo je dobiti nagradu, i meni je jako drago da me se netko sjetio, predložio, i zahvalan sam na tome. No te nagrade nisu dio nekog sportskog natjecanja pa da se krene s mišlju o nagradi. Ne vjerujem da pravi umjetnik ima takav motiv za bavljenje onime što radi. A razveseli nagrada, pogotovo kad je novčana, ali nisu sve tako organizirane. Uvijek će nagrađeni znati za što će mu taj novac dobro doći, za neki novi projekt, naročito mladima.

Ima jedan element u nagradama koje znače veliku čast. Mene je tako jako iznenadila vijest da sam predložen za francusku nagradu odnosno orden Viteza reda umjetnosti i književnosti. Znao sam da sam predloženik, ali nisam očekivao da ću ipak postati vitezom, a recimo ta nagrada nije novčana. A ako znamo da je i Ivo Malec dobio takav orden, onda to stvarno pridonese da pomislim da to što radim ipak nešto nekome vrijedi. Jer, pljesak na koncertu traje kratko, danas jednima, sutra drugima, ali nagrada ostaje kao trag vrijednosti.

Pljesak na koncertu traje kratko, danas jednima, sutra drugima, ali nagrada ostaje kao trag vrijednosti

A što biste od svega što ste ostvarili do sada, sami sebi dodijelili – neku posebnu nagradu?

Zapravo me pitate što mislim da je moje najveće profesionalno postignuće. Ja bih izdvojio ovo uspostavljanje hrvatske profesionalne udaraljkaške scene u smislu da je postalo moguće profesionalno školovanje na akademskom nivou (čega prije nije bilo), da je zaživjela profesionalna solistička i komorna udaraljkaška scena (koja nije prije postojala) i da se razvio repertoar za udaraljke u raznim kombinacijama.

Mislim da je to najvažnije, jer ničega toga ovdje nije bilo kada sam ja se počeo time baviti, a sada je to na neki način zaokruženo, a ja se mičem iz toga dosadašnjeg djelokruga rada, ostavljajući nešto što nije postojalo. Ispunjava me to osjećajem korisnosti, a objektivno bi se moglo (i najstrože gledano) nazvati uspjehom i vrijednim postignućem.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Iz skladateljskog opusa Igora Lešnika od šezdesetak radova izdvajaju se djela koja su objavljena u notnim izdanjima:
Silent Dance, za udaraljke i orkestar;
Desert Thorn, za vibrafon i elektroniku;
Water Sculpture, za marimbu i gudački orkestar;
No Business, za soliste, mješoviti zbor i veliki udaraljkaški ansambl;
Per Omnia, za veliki udaraljkaški sastav, orkestar i zbor;
Olympian Drums, za udaraljkaša i elektroniku;
Gormandizer, za udaraljke solo;
Neenah, za marimbu solo i udaraljke;
Easter Toccata, za orgulje i udaraljke;
Koncert za udaraljke i orkestar;
Dwarfs suita, za veliki udaraljkaški ansambl;
Midnight Pieces, za vibrafon solo;
Hommage a Ball, za sopran i udaraljke;
Chamade Suite, za udaraljkaški sekstet;
Surrogate, za solo tapan i mali udaraljkaški sastav.

Igor Lešnik

A što dalje?

Ja ću biti od 1. listopada ove godine u mirovini, ali kako rekoh, imam nekoliko narudžbi i time ću se baviti, dakle komponiranjem.

Želim se posvetiti obitelji, putovanjima, posjećivati galerije.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Uz tisuće minuta tonskih zapisa za Hrvatski radio (HRT), kao solist i autor ili voditelj ansambala objavio je deset nosača zvuka:
Twenty Years Later (Equilibrium, SAD);
Attaccantilena (Equilibrium, SAD);
biNg bang plays lesnik (Equilibrium, SAD);
Attaccantilena – LISINSKI SUBOTOM (Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog);
Sticks & Winds & Strings (HoneyRock, SAD)
Jolivet Cals Milhaud (Harmonia Mundi, Francuska)
Supercussion (Koch, Austria)
Ivory Forest (ICM, Švicarska)
The Temple of Blue Dwarfs (MIC)
First Toy (Jugoton)

Kao svoj posebno uspješan nosač zvuka izdvojio bih onaj koji sam snimio sa Zagrebačkom filharmonijom i dirigentom Kazushijem Onom za vrijeme rata, s prvom ikad snimkom Jolivetova koncerta za udaraljke, a u Četiri invencije Michela Calsa za udaraljke i klavir Ono svira klavir, a snimili smo i Milhaudov Koncert za marimbu, vibrafon i orkestar. Jolivetu sam bio na grobu u Parizu, a Milhaudu nisam, on je pokopan u Aixu, ali sam bio u posjeti njegovoj udovici Madeleine Milhaud.

I to mi je jedna od najdražih priča, uopće u mom glazbenom životu. Usred rata, već sam snimio Milhaudov koncert i poslao izdavaču, tražeći prava za objavu, a izdavač nota je poslao snimku gospođi Milhaud. Jedno jutro oko 10 sati, zvoni telefon, onaj sa žicom – „da, halo?“ Čujem engleski, „Halo, here is Madeleine Milhaud.“

Uh, pa što je sad ovo, pomislio sam. I kaže ona meni, znate, meni je izdavač (Enoch) poslao snimku na kojoj ste vi solist, a ja sam vas nazvala oduševljena. To mi je najbolja izvedba koncerta za marimbu koju sam čula. A poslije mi je u pismu napisala rukom dopuštenje, potvrđujući moju koncepciju da se izvedba Milhaudovog Koncerta za udaraljke započne s kadencom. I na to sam silno ponosan.

Nažalost, nije uspjelo da mi Henri Dutilleux napiše djelo, čekao sam dvije godine, ali na kraju ništa nije bilo od toga, a s Ivom Malecom me je povezao Jean Geoffroy, koji je svirao njegovu Attaccu za udaraljkaša i elektroniku, a jednom sam bio u posjetu Malecu i pokazao mu što sam radio, pa sam i spomenuo da bih želio da mi Henri Dutilleux napiše nešto. „To bi vam bilo fantastično! A možda bih i ja nešto mogao“, rekao je tada Ivo Malec, i napisao Vibrafoniettu.

Praizveo je i snimio veći broj djela koja su mu posvetili hrvatski te inozemni skladatelji:
Ivo Malec: Vibrafonietta (pour vibraphone solo et cordes);
Anđelko Klobučar: Koncert za timpane i orgulje;
Stanko Horvat: Jeux des Cloches za marimbu i gudački kvartet;
Berislav Šipuš: Goan Concerto za timpane i gudače;
Franz Cibulka: Concerto for Percussion and Orchestra;
Željko Brkanović: Koncert za udaraljke i klarinete;
Mladen Tarbuk: Zildjian concerto (for Percussion and Symphonic Band);
Boris Benini: Concertino za marimbu i tamburaški orkestar;
Boris Papandopulo: Igra u dvoje za vibrafon i obou;
Serge Folie: Baltracan pour vibraphone et orgue.