Davor Kelić: „Ako sve funkcionira, publika ne bi trebala razmišljati o tome tko je uopće u 'rupi'“

Foto: Maja Prgomet/Glazba.hr

Dragi maestro Keliću, čestitke od srca, sjajno ste postavili i vodili prvu kazališnu suvremenu izvedbu Tijardovićeve operete iz sportskog života u tri čina Kraljica lopte. U zagradi na partituri je podnaslov Cupsistem (eliminacijsko natjecanje), a odmah ispod posveta koja glasi: „Hajduku prigodom proslave petnaestogodišnjice“. Vjerujem da nije lako otresati prašinu s partiture stare točno stotinu godina.

Riječ je o djelu koje je vršnjak s Malom Floramye istoga skladatelja, operetom praizvedenom sedam mjeseci ranije te iste 1926. Za početak, kako vam je općenito „legao“ Tijardović s obzirom na to da ste već osam godina u angažmanu zagrebačkog varijetea, tj. Gradskog kazališta Komedija, koje je u zagrebačkim okvirima tradicionalno zaduženo za operete toga majstora?

Prije rada na bilo kojem djelu važno mi je upoznati skladatelja, a osobito pozadinu i okolnosti u kojima je djelo nastalo. Iz toga se često mogu razumjeti i konkretni skladateljski postupci. Mnoga su djela kroz povijest doživjela preinake, a i sami su skladatelji znali godinama kasnije raditi nove, prilagođene verzije. Ali ako trebam kratko odgovoriti – da, Tijardović mi je „legao“.

Foto: Maja Prgomet/Glazba.hr

To se i čuje. Ali preinake netom praizvedenih djela legitimne su u povijesti glazbe, a Tijardović i njegove operete traže prilagodbu vremenu.

Kraljica lopte je djelo koje nesumnjivo ima velik potencijal i važnost za hrvatsku kulturu. Kad su mi iz uprave HNK-a Split poslali materijale, brzo smo shvatili da – želimo li napraviti predstavu koja će biti prijemčiva današnjoj publici, a opereta to ipak mora biti – nužne su određene intervencije. Ali ne samo one prije, nego i nakon premijere.

Brzo smo shvatili da, želimo li napraviti predstavu koja će biti prijemčiva današnjoj publici, nužne su određene intervencije

Kao autorski tim odlučili smo se čak na neke zahvate u strukturi predstave i sada, nakon što je djelo opet zaživjelo na sceni, za buduće obnove. Oni nisu veliki, ali ponekad su potrebni, pogotovo ako uzmemo u obzir to da su se publika, kazalište i forma u stotinu godina bitno promijenili. Autorski tim, naravno, radi svoj posao, samim time ostavlja osobni trag, ali najvažnije je svemu pristupiti s poštovanjem prema skladatelju i struci.

Slavonac ste, konkretno iz Đakova. Koliko je sama splitska pozadina, mentalitet i način govora važan za glazbeno razumijevanje Tijardovićeve glazbe u ovoj opereti te što i tko su vama pomogli u tome?

Mislim da je prije svega važno poznavati zakonitosti forme i imati iskustva u sličnim djelima jer je dirigiranje, na kraju dana, vrlo tehnička struka. Poznavanje mentaliteta i govora svakako je važno, ali rekao bih da je još presudnije u redateljskom i dramaturškom smislu. U tom su segmentu redateljica Kristina Grubiša, dramaturg Patrik Gregurec te njegov asistent Aleksandar Jakopanec napravili izvrstan posao.

Govor se u svim velikim sredinama s vremenom neupitno mijenja, pa njegova autentičnost traži ljude koji ga doista poznaju. U ovoj produkciji govor je usmjeravao Tonči Banov, kazališni znalac, poznavatelj Tijardovića, koji je i sâm izvođač u predstavi.

Na valu Tijardovićeve dvostruke životne obljetnice u ovoj sezoni, pri čemu smo prošle, 2025. obilježili 130. obljetnicu rođenja, a ove 2026. odmah je uslijedila i 50. godišnjica smrti, obilježavaju se i 100. godišnjice praizvedbe njegovih dviju opereta, i Mala Floramye, i Kraljica lopte (prva praizvedena 14. siječnja, a druga 31. srpnja, dakle, iste 1926. godine).

U žaru uspjeha oko Floramye skladateljev prijatelj, osnivač i trener Hajduka, Fabjan Kaliterna, pristupio je skladatelju, koji je također jedan od osnivača, te je u prvoj postavi Hajduka igrao na poziciji vezista. Navodno je htio biti napadač, što mu nisu dali, pa je odustao je od nogometa i posvetio se umjetnosti. Je li vas privukla djelu ta veza sa sportom i činjenica da je ono posvećeno jednom nogometnom klubu?

Činjenica da je opereta nastala iz prijateljstva, iz uspjeha prethodnog naslova i iz vrlo opipljive sportske energije (koja je danas vjerojatno i izraženija) daje joj na posebnosti. Glazbenike često uspoređujem sa sportašima. Bez svakodnevne vježbe odnosno treninga nema napretka ni održavanja forme. U tom smislu ta mi je poveznica bliska. Moram priznati da me na samom početku intrigirao način na koji je Tijardović ove dvije sfere pomirio, a kad sam prepoznao potencijal, odnosno koliko djelo zapravo može biti razigrano i scenski potentno, bilo mi je još draže što je projekt došao meni u ruke.

Kad sam prepoznao koliko djelo zapravo može biti razigrano i scenski potentno, bilo mi je još draže što je projekt došao meni u ruke

Foto: Maja Prgomet/Glazba.hr

Je li ključ za shvaćanje Kraljice lopte dobro poznavanje drugih splitskih opereta iz Tijardovićeve trilogije – Male Floramye i Spli’ski akvarel? Takoreći, u Splitu su djela praizvodili isti interpreti, koje je Tijardović kao svoje znance i sugrađane imao na umu stvarajući likove.

Mislim da je za shvaćanje svakog djela, pa tako i Kraljice lopte, korisno poznavati što više glazbe, ne samo slične forme. Širina pomaže da stvari stavimo u kontekst.

Naravno da je dobro poznavati opus samog skladatelja. Meni je osobno bilo zanimljivo primijetiti kako je u operetama koje ste spomenuli Tijardović posezao za vrlo sličnim dramaturškim rješenjima, no znamo onu šalu – da skladatelji smiju prepisivati sami od sebe.

U kakvom su stanju bile sačuvane partiture i što se sve trebalo napraviti da bi djelo bilo spremno za njegovo prvo integralno izvođenje u kazalištu?

Kolege iz HNK-a Split pronašli su u kazališnoj arhivi rukopis partiture i potom ga dali na prijepis. Zanimljivo je da je Tijardović naknadno uredio klavirski izvadak, dok je partitura od prve izvedbe ostala nepromijenjena, prepuna njegovih uputa i oznaka, često šarana zbog izbacivanja određenih dijelova. Normalno je da u prijepisu bude grešaka, ali i skladateljima se potkradu krive note.

Postojale su dvije verzije libreta, trebalo je sve to pomiriti. Glavnina posla odvijala se na dugim radnim sastancima redateljice, dramaturga i mene. Prolazili smo djelo doslovno iznutra – svirali, pjevali, čitali i usuglašavali ideje. Dovoljno je reći da je kolega Patrik Gregurec posljednju verziju teksta poslao pod rednim brojem 12.

Prolazili smo djelo doslovno iznutra – svirali, pjevali, čitali i usuglašavali ideje

Sve te promjene utječu i na pjevanu riječ, pa je to trebalo pažljivo pomiriti, u čemu je veliku ulogu imao Aleksandar Jakopanec. Naravno da je dio predstave nastao i u komunikaciji i interpretaciji izvrsnih glumaca iz ansambla HNK-a Split, a vještina je autorskog tima prepoznati talentirane ljude i pustiti ih u njihovoj ideji. Zaključno, dobra je priprema najvažnija.

Foto: Maja Prgomet/Glazba.hr

Iako je riječ o revitalizaciji svih Tijardovićevih umjetničkih segmenata – dakle on je autor i glazbe i teksta, ali i scena i kostima – ovdje su najočitije promjene u tekstu. Za praizvedbu 1926. na Starom placu, tj. Starom Hajdukovom igralištu, Tijardović je sâm radio kulise i kostime, a mnogi se elementi ove izvedbe oslanjaju na praizvedbu iz izvora fotografija i skica, poglavito taj njegov prepoznatljiv dizajn prvog Hajdukova grba i dresa. A što je s glazbom? Koliko ste popustili redateljsko-dramaturškoj koncepciji?

Timski je rad najvažniji, kompromisa je neupitno bilo obostrano, sve za konačni rezultat. Zanimljivo je da je Tijardović u partituri pod formu napisao musical. Tek u dvadesetim godinama prošlog stoljeća mjuzikl se počeo standardizirati. Tijardović koristi popularne plesove tog vremena, prvenstveno foxtrote i valcere, a s druge strane ima tipičnu operetnu podjelu uloga (serioso i buffo parovi). Tijardović je puno putovao, pratio trendove onog vremena, a činjenica da je na naslovnoj stranici zapisao musical zanimljiva je za neku muzikološku raspravu.

Da, to je ta fluidnost formi u početku dok još nema standardizacije novog žanra, ali Tijardović je svakako naš rodonačelnik mjuzikla. Nevjerojatna je ta količina interpreta na sceni, kako sada u kazalištu, tako i prije sto godina na praizvedbi na nogometnom igralištu bilo je stotinjak pjevača, glumaca, plesača i statista.

Vaša koreografkinja Raffaella de Luca izričito je tražila i klasične balerine samoga kazališta, ali i vanjske suradnike u „plesovima s ceste“ našeg vremena, poput hip-hopa i breakdancea. Koliko je njihova energija, poglavito moment humanoidne lopte, koju sjajno tumači breakdancer Jan Hajsok, utjecala na cjelokupni glazbeni nerv, takt, tempo?

Kolegicu Raffaelu de Luca često se hvalilo nakon premijere zbog, u najmanju ruku, zanimljive ideje da loptu predstavi živa osoba koja u saltu preskače „živi zid“ i uskače u gol. Jan Hajsok i svi plesači napravili su velik posao, te često, kao i cijeli ansambl, ne mareći za prekovremene sate provedene u kazalištu. Vezano za utjecaj koreografije na glazbu, nažalost, moram reći da u ovom tipu predstave glazba određuje tempo koreografije, čak ni ja kao dirigent ne smijem biti „apsolutni vladar“ tempa. Potrebno je osluškivati pjevače, ansambl, pratiti i usmjeravati prema ideji. Timski rad!

Foto: Maja Prgomet/Glazba.hr

Timski rad i sportski duh. Priželjkujete li uvijek tribine na sceni kad je glazbenoscensko djelo u pitanju, jer one uvijek daju vrlo konkretnu akustičku školjku cijelome izvođačkom korpusu?

Hvala na ovom pitanju! U pravu ste, tribine su dale potrebnu lakoću izvedbi. Meni kao dirigentu često su na oku bili svi izvođači. Poput koncerta, kada je zbor na praktikablima, a solisti u prvom redu.

Mijenja li se bitno onda akustika u drugom činu egzotične Malte ili u završnom prizoru povratka u Split s kućicama i terasom u stilu Malog mista?

Eh, opet ste u pravu. Ženski zbor u drugom činu smješten je na zidinama, što je u klasičnoj kazališnoj postavi možda na granici da bude predaleko. No treba uzeti u obzir to da u broju o kojem govorim Tijardović ženski zbor koristi kao boju-atmosferu, a ne kao donositelja radnje, pa samim time smatram da je situacija opravdana. I zbog financijske konstrukcije cijelog projekta morali smo ići s otprilike 28 pjevača u zboru, što je vrlo malo, ali treba ih pohvaliti jer su zvučali u najmanju ruku kao da ih je 40!

Je li teže dirigirati operu ili operetu, tj. mjuzikl, gdje se kombiniraju orkestralni, pjevani i govorni brojevi, a sve po vašem taktu?

Na ovo pitanje odgovorio bih protupitanjem. S obzirom na to da smo govorili o sportu, je li teže biti golman ili vezni igrač? Je li teže trčati na 100 metara ili maraton? Sve ima svoje specifičnosti. Iako opera ima niz tehničkih i estetskih zakonitosti, opereta, a naročito mjuzikl, manje je slobodna forma.

Neobično. Djeluje da je obrnuto. Ali, jesu li glumci spremni gledati dirigentske znakove ili je to posebno trebalo vježbati s njima, da vas nauče instinktivno pratiti?

Glumci u našoj predstavi redom su i glazbeno obrazovani pa je sve funkcioniralo više nego dobro. Izazovno je kada su u predstavi djeca. S njima smo morali vježbati kako pratiti dirigentske znakove, iako kod njih je primarno ponavljanje dok ne postanu u potpunosti sigurni i prestanu razmišljati o zadatcima, i tek tada se zapravo „oslobode“.

Glumci u našoj predstavi redom su i glazbeno obrazovani pa je sve funkcioniralo više nego dobro

Ma da. Pa, poanta dobre glazbenoscenske produkcije i režije jest u tome da dirigenta nitko ne gleda. Kako se u praksi nosite s time? Imate li neke trikove kojima se služite da stvari budu pod kontrolom?

Nisam od onih dirigenta koji inzistiraju da ih se stalno gleda, smatram da je izvedba bolja što je spontanija i što je manje kontrole potrebno. Ako sve funkcionira, publika ne bi trebala razmišljati o tome tko je uopće u „rupi“. A trikovi? Naravno da postoje, i priznajem da u njima pomalo uživam. To su moje male dirigentske tajne.

No evo samo jedne – kada osjetim da izvedba ulazi u vrstu automatizma i gubi svježinu, namjerno napravim određenu promjenu, naravno na „sigurnom mjestu“, pa uživam u probuđenim reakcijama i koncentraciji ansambla.

Foto: Maja Prgomet/Glazba.hr

Dobar način da se izvedba održi živom. A kakva je općenito splitska orkestralna rupa i glazbenici koji sviraju u njoj?

Splitska orkestralna rupa, ali i scena ima jednu od ugodnijih akustika u Hrvatskoj. Što se glazbenika tiče, riječ je o orkestru velike motivacije i posvećenosti. Iza svega stoje divni ljudi, a to se na kraju čuje u svirci.

Zanimljivo je ravnovjesje između ženskih i muških likova u profilu glazbenika, tj. pjevača i glumaca. Od muških jedino je glavni lik, Slavko, za interpreta dobio pjevača – Korčulanina na angažmanu u Zagrebu, Roka Radovana – ostalo su splitski glumci. Je li u radu na predstavi teško premostiti jaz između različitih profila umjetnika?

Ne bih rekao da je teško ili lako premostiti te razlike, to je zadaća autorskog tima i samih izvođača.

No dobro, ali tko je po vama bolji interpret za operete – tko zna bolje glumiti ili bolje pjevati?

Hm, možda da opet odgovorim protupitanjem. Je li u nogometu važnija fizička spremnost ili prostorna inteligencija? Naravno oboje, s tim da u klasičnim operetama postoje buffo i serioso parovi. Samim time skladatelj je uvjetovao postojeće razlike.

Koliko se sâm Hrvatski nogometni klub (također kratica HNK, kao i kazalište u kojemu izvodite!) Hajduk Split upleo u stvaranje produkcije? Isto je bilo i 2017. na Poljudu kad je djelo 91 godinu nakon praizvedbe zaživjelo u produkciji studenata Umjetničke akademije Split u režiji Jelene Bosančić.

Postavljanje Kraljice lopte bio je timski dogovor bivše uprave kazališta na čelu s intendantom Vickom Bilandžićem, a u ime Hajduka najvažniju je ulogu imala članica upravnog odbora – gospođa Marinka Akrap. Svima je u interesu bilo ovo djelo važno za hrvatsku kulturu izvesti na 100. obljetnicu nastanka, upravo u godini kada je Tijardović skladatelj-obljetničar, a da pritom djelo svih tih stotinu godina dosad još nije zaživjelo na kazališnim daskama.

Znači, surađivali ste i s Hajdukovcima. Za koga navijate kad su domaći nogometni klubovi u pitanju?

Volim nogomet i sport općenito, no zbog obima posla više pratim prvenstva, manje ligu. Divni ljudi u Splitu su me zadužili. Od kolegice Marinke Akrap na svoj rođendan, a to je ujedno i rođendan Hajduka, dobio sam dres sa svojim prezimenom i potpisom svih igrača prve momčadi. To je samo jedno u nizu lijepih iskustava.

Divni ljudi u Splitu su me zadužili

Nakon ovakvih gesta, mogu li navijati za ikoga drugoga? Predstave se ne pamte samo po uspjehu nego i po duhu u kojem nastaju, a ova ga definitivno ima!

Pretpostavljamo i redateljica, koja je Makaranka, navijačica je Hajduka. Je li to uopće bilo bitno u odabiru dirigenta i redateljice?

Naravno da nije. Prvenstveni kriterij za odabir naravno da trebaju biti vještina, znanje, reference… No kad me pitaju kako to da je Đakovčanin dirigirao Kraljicu lopte, ja odgovaram da sam odabran zbog rođendana. Tako smo ove godine na predstavi slavili dva rođendana – moj i Hajdukov – 13. veljače.

Foto: Maja Prgomet/Glazba.hr

Pretpremijera je bila posvećena Hajdukovcima svih naraštaja. Kako je bilo dirigirati predstavu s publikom sastavljenom od samih sportaša koji možda nisu baš svi naviknuti na redoviti odlazak uopće u kazalište, a kamoli na Tijardovićeve operete?

Svaka od ovih predstava imala je pozitivno burne reakcije publike. Premijera i prva repriza možda manje od ostalih. Mislim da u hrvatskim kazalištima vlada određena zadrška i pristojnost u tom smislu. Osobno volim kada publika pomno prati predstavu i sukladno svojim stavovima nagradi izvođača. Nama je zbog tempa možda malo nespretno kada „torcidaški nastrojena publika“ npr. zdušno plješće ili kako je rekla jedna kolegica „mobiteli na sve strane, plješće se i kad treba i kad ne treba, možda i izvan ritma“.

Volim kada publika pomno prati predstavu i sukladno svojim stavovima nagradi izvođača

Ali i to je kazalište, živo kazalište. Neka ga. Energija koju publika može dati izvođačima neusporediva je.

Koliko vam se čini da je ova produkcija učinila u smislu zbližavanja klasike i sporta, poglavito nogometa, i koliko obje discipline iz te veze mogu profitirati?

Kao što sam ranije spomenuo, sport i glazba imaju mnoštvo zajedničkih točaka. Razveselilo me kad sam čuo da su nakon predstave igrači Hajduka nekim svojim kolegama dali nadimke iz operete. Ako je ova produkcija barem malo približila kazalište onima koji možda ne dolaze često – puno smo napravili.

Pred vama je sada angažman u HNK-u Zagreb, gdje ćete dirigirati obnovom opere Judita još jednog Splićanina, akademika Frane Paraća. Kako ta suvremena, a opet klasična, vrlo ozbiljna partitura sada djeluje nakon zvrckavoga Tijardovića?

U HNK-u Zagreb debitirao sam s Figarovim pirom 2016. godine, a prošle godine ravnao jednom izvedbom Judite, koju je pripremio izvrsni profesor i kolega Ivan Josip Skender. Za mene je svaka partitura jednako teška. Judita je drukčija, ozbiljna, „gušća“, introspektivna, a materijal uređen i spreman za izvođenje. Mislim da ću se najviše baviti produbljivanjem glazbene interpretacije, to je proces koji zapravo nikad ne završava.

Nakon Nikše Bareze, Ivana Repušića i Ivana Josipa Skendera, bit ćete četvrti dirigent koji dirigira tom operom. Što iščitavate novoga i donosite kao autentično?

Svaka je partitura svijet za sebe, kao i kod drugih treba prepoznati, ili možda bolje reći namirisati ideje, a potom ih tehnički provesti, sa strane struke. Velika je čast što pored sebe imam živućeg skladatelja. Tijekom prošlogodišnjeg rada na Juditi pomno sam upisivao sve njegove upute u partituru. Vjerujem da će se ovo djelo zadržati na repertoaru i nakon nas, a možda budem imao čast ponovno mu se vratiti za tridesetak godina. Pritom će mi zasigurno biti vrijedne upute skladatelja u partituri.

Foto: Maja Prgomet/Glazba.hr