Edo Maajka i Jazz orkestar HRT-a – I Like to Dance

Bojan Mušćet

Edo Maajka objavio je prvu kolekciju najvećih uspjeha nakon Spomen-ploče

Osmi album Ede Maajke I Like to Dance most je između hip-hopa i jazza, ulice i filharmonije, koji potvrđuje da je Edo istinski velik izvođač koji je uistinu promijenio pravila igre u crossoveru

Edo Maajka i Miron Hauser predstavili su se kao prilično uigran tandem / Foto: Tomislav Jagar

Suradnja Ede Maajke s Jazz orkestrom HRT-a započela je 2024. u intimnoj atmosferi dvorane Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, gdje je 2. listopada prvi put njegov hip-hop dobio raskošne big band aranžmane pod dirigentskom ne palicom, nego ralicom Mirona Hausera. Njegova snažna energija višekratno je razgrtala sve nanose nedoumica može li se uspješno spojiti rap i orkestarski izričaj Jazz orkestra HRT-a.

Taj koncert, koji je brzo postao kultni, bio je samo uvod u sljedeće nastupe – u Puli u sklopu Jazz Wavesa, do rasprodanog Lisinskog u studenom 2025. I Like to Dance, album je snimljen u studijskim uvjetima, u HRT studijima koji evocira te nastupe. Nije to samo kolekcija hitova u drukčijim aranžmanima nego istinski dokument vremena, gdje Edini oštri stihovi dobivaju dubinu nepredvidive jazz orkestracije. Bez obzira na njegovu sjajnu diskografsku kolekciju, ovaj album predstavlja vrhunac njegove umjetničke zrelosti, spoj uličnog bunta i orkestarske elegancije.

Album sadrži trinaest snimaka sa skladbama na spomenutim koncertima, s aranžmanima Luke Žužića, Brune Matića i samog Hausera, koji su hip-hop beatove pretvorili u swing simfonije. Redoslijed pjesama ne prati onaj redoslijed koji je bio odsviran, barem ne u Lisinskome. Tako, kako je Edo i najavio, izostaje uvodna skladba “Dragi moj Vlado”, a i kraj albuma nije pripao naslovnoj pjesmi s kojom je taj koncert zaključen, nego hitu “No sikiriki”.

Edo Maajka

Album je pun različitoga zvučnog tkanja, pa u skladbi “Jesmo l’ sami”, alt saksofoni Marija Bočića i Vojkana Jocića uvode u Edino pitanje o usamljenosti u hladnom svijetu, a ritam basa Saše Borovca i bubnjeva Janka Novoselića drže ritam uličnog vibea. U “Panici” je električni original pretvoren u kaotični brass napad, gdje trube eksplodiraju u huku Edine kritike modernog života.

“Bomba” također detonira grooveom, “Prikaze” pokazuju Edinu tehničku virtuoznost – tri i pol minute repa prije refrena – i to a cappella. “Pržiii” intenzivira narodnjački blok, podsjećajući na live izvedbe, kad su se koncertne dvorane pretvarale u narodnjačka sijela. “I Like to Dance” iskazuje totalnu euforiju, s gitarom Elvisa Penave koja spaja žanrove. U finišu “No sikiriki” donosi optimizam, a Vojko V. i Buda mu se pridružuju u naslovnoj skladbi.

Upravo je umjetnički ravnatelj Jazz orkestra HRT-a magično spojio 20+ instrumentalista u ritam koji diše hip-hopom. Snimke su kristalno čiste (za razliku od dijela koncerta u Lisinskom), ponajviše zahvaljujući produkciji Igora Geržine. Hauser drži sve ujedinjeno: swing u “Pržiii”, latino utjecaje u “Bombi”, kao i baladnu dubinu u “Sve prolazi”.

Edini stihovi, uvijek ogledalo balkanskog kaosa, ovdje dobivaju dubinu – “Panika” o algoritamskom životu, “Prikaze” o unutarnjim demonima, “Izdajničko kolo” o političkoj izdaji. U jazz ruhu, oni postaju univerzalniji, poput razbarušene poezije recitirane uz raskoš zvukovlja big banda. Edo je na pozornici narator koji ne štedi ni sebe ni druge.

I Like to Dance most je između hip-hopa i jazza, ulice i filharmonije, koji potvrđuje Edu Maajku kao istinski velikog izvođač i uistinu je promijenio pravila igre u crossoveru. Zapravo, ovaj album terapija je za posttranzicijsku traumu.