Zagrebački DJ i producent
MIMI o svojem prvom vinilu, Casabianci i tome zašto cijeni ljude koji su pomalo frikovi
Već više od dva desetljeća dobro znani zagrebački DJ MIMI polako i strpljivo gradi svoj svijet elektroničke glazbe.
Nekadašnji je alternativac, nakon što je izbačen s Akademije dramske umjetnosti (duga priča, kaže!), dane provodio u kući u Mikulićima, gdje je s prijateljima satima vježbao miksanje. Ta kuća ubrzo je postala svojevrsni privatni laboratorij za elektroničku glazbu – mjesto na kojem su se slušale i analizirale ploče, raspravljalo o zvuku i razvijala tehnička disciplina miksanja. Iz tog neformalnog kolektiva, okupljenog oko para gramofona koje su prijatelji kupili zajedničkim novcem, postupno su nastajali projekti koji su obilježili zagrebačku klupsku scenu. Među njima je bio Ekstrakt, serijal događanja koji je početkom 2010-ih donio drukčiju estetiku i kuratorski pristup elektroničkoj glazbi, a danas i Casabianca, platforma koja istovremeno funkcionira kao klupski program, radijska emisija i, odnedavno, izdavačka kuća.
Upravo se na vlastitu labelu MIMI nedavno prvi put predstavio i kao producent. Njegov debitantski EP Irma’s Disko rasprodan je u svega mjesec dana, što je za vinilno izdanje malog, nezavisnog labela prilično impresivan rezultat. Izdanje je posveta njegovoj prijateljici Irmi Keresteny, a osim autorske glazbe, MIMI je sâm snimio i vokale u naslovnoj stvari, ali i svim drugima na izdanju, čime je dodatno zaokružio osobni karakter cijelog projekta.
„Irma je bila izuzetno važna osoba u mom životu i savršeno je razumjela muziku, a Irma’s Disko bilo je ime njezina SoundCloud kanala. Ona nažalost već pet godina nije s nama, zbog čega mi je još dragocjenije da je moj prvi EP posvećen baš njoj“, kaže MIMI, pravim imenom Mihael Kosec.
Something old, something new
Svemu tome prethodio je višegodišnji proces rada koji je na prvi pogled djelovao pomalo neobično za suvremenu glazbenu industriju. Dok mnogi producenti objavljuju glazbu čim je dovrše, MIMI je godinama radio gotovo u potpunoj tišini. U tom razdoblju pjesme su se jednostavno gomilale – projekt po projekt, ideja po ideja – a folderi s materijalom rasli su bez jasnog plana objavljivanja. Danas, kaže, ima sedamdesetak gotovih stvari od kojih bi bez problema mogao složiti desetak, pa i više EP-jeva, pa je Irma’s Disko tek početak njegova diskografskog putovanja.
„Nisam htio toliko dugo čekati, ali ispalo je da je to zapravo dobra stvar. Sad imam materijal koji – uz nove stvari na kojima ću raditi u nadolazećem razdoblju – mogu objavljivati sljedećih nekoliko godina. Plan je da izdam jedan EP svakih nekoliko mjeseci. Nisam fan toga da se glazba objavljuje s velikim odmakom od trenutka kad je nastala jer smatram da ona ipak nosi neki duh vremena, no zato ću pjesme na izdanjima slagati po principu something old, something new, something borrowed, something blue“, kaže MIMI, koji nam pojašnjava i zašto je odlučio glazbu izdavati na EP-jevima. Format albuma mu, govori, nikada nije bio previše blizak, primarno zbog toga što vinilu pristupa najprije kao DJ-evskom sredstvu za rad.
MIMI / Matej Grgić
„Pjesme sam radio svaku za sebe i one koncepcijski nisu zamišljene kao album. Osim toga, uvijek sam volio EP-jeve, maksimalno do četiri stvari na jednoj ploči, prvenstveno zbog kvalitete zvuka. Kad vinil ima previše pjesama na jednoj strani, gubi se kvaliteta jer ga se mora previše zgusnuti. Ako želiš da ploča dobro zvuči, moraš imati što manje traka po strani“, kaže MIMI, koji inače na nastupima isključivo pušta glazbu s ploča. Kao DJ stasao je u analogno doba, godinama je tesao tehničku disciplinu, pa bi mu digitalno puštanje glazbe danas bilo „kao da mi netko kaže da na bicikl ponovno trebam staviti pomoćne kotače“. Tek je jednom probao puštati glazbu s USB-a, i to mu, veli, nije bilo previše zabavno.
Vraćamo se na Irma’s Disko. Jedan od razloga zašto je baš ta pjesma završila kao naslovna stvar prvog izdanja jest i remiks Tolouse Low Traxa, producenta koji je, među ostalim, rezident DJ u kultnom düsseldorfskom klubu Salon des Amateurs. Njegovo sudjelovanje dalo je izdanju dodatnu težinu u međunarodnom kontekstu i povezalo zagrebačku mikro-scenu s jednim od najzanimljivijih europskih underground krugova.
„Tolouse Low Trax za mene je jedan od najboljih producenata elektroničke muzike na svijetu. On je Nijemac koji živi u Parizu. Stalno puštam njegove ploče i jako volim taj tribal zvuk. Napravio je jednu od – po meni – najboljih elektroničkih stvari ikad, “Rushing Into Water”. Od dana kad sam je prvi put čuo pa do danas, ne znam jesam li ikad čuo nešto bolje ili luđe“, govori MIMI.
Ključ je u promjeni
EP je objavljen na MIMIjevu vlastitom, tek pokrenutom labelu Casabianca. Odluka da sâm pokrene izdavačku kuću nije bila planirana od početka. Prije nego što se odlučio na taj korak, slao je svoju glazbu raznim izdavačima – i domaćim, i stranim – no odgovori su izostali. Umjesto da projekt ostane u ladici, odlučio je preuzeti cijeli proces u svoje ruke i sâm izgraditi infrastrukturu potrebnu za izdavanje ploče.
„Nisam želio glazbu izdati samo na MP3-ju jer bi to bilo prelagano, a izdavanje ploče je pak ispalo dosta komplicirano. Cijela se stvar dodatno odužila jer se, između ostalog, dogodilo da je tvornica koja mi je trebala napraviti ploče završila u stečaju. No na koncu sam našao novu tvornicu u Italiji, mastering se radio u Berlinu, a tamo mi je i distributer Off the Grid. Kako sam izdao tu prvu ploču, odmah sam dobio i ponude da izdam dio glazbe i na drugim labelovima“, priča MIMI.
Svijet izdavaštva vinila u digitalnoj eri pritom je prilično specifičan. Iako streaming dominira distribucijom glazbe, vinil je posljednjih godina dobio status kolekcionarskog artefakta. Upravo zbog toga mali labeli često funkcioniraju kao mikrokulturni projekti; oni su poseban spoj izdavaštva, dizajna, distribucije i scene koja se okuplja oko njih.
„Neki mi kažu da je najbolji način da se label ugasi nakon, recimo, tri izdanja. Razumijem taj pogled – to stvara ekskluzivnost i mit oko labela. S druge strane, postoje labeli poput Dekmantela ili Tresora, koji imaju i preko sto izdanja, a i dalje su relevantni. Ključ je u promjeni, u neponavljanju istog zvuka, u stalnom osvježavanju. Danas jako malo ljudi kupuje ploče zbog digitalizacije. Upravo zato publika traži nešto posebno, ekskluzivno. White label izdanja, bez imena autora, s potpuno nepoznatim identitetom, često se najbrže rasprodaju. Ljude zanima misterij, žele osjetiti da su dio nečeg rijetkog“, priča MIMI.
On je otvoren i ideji da preko Casabiance s vremenom objavljuje glazbu drugih producenata. Dugoročno vidi label kao platformu koja bi mogla povezivati različite autore i estetike, a ne kao isključivo osobni projekt.
„Ne želim label ograničiti samo na sebe. Možda je okej da prva dva ili tri izdanja budu moja, ali dugoročno želim imati goste, producente koje volim i čiju glazbu cijenim. Posebno bih volio dati priliku potpuno nepoznatim, mladim ljudima, prvenstveno iz Hrvatske, a onda i šire“, kaže.
Clubbing s community karakterom
Sličnu logiku ima i Casabianca show na britanskom Komrad radiju. Pod tim brendom izlazi jedna emisija mjesečno, a do sada ih je objavljeno više od dvadeset. Iako je MIMI domaćin emisije, koncept je zamišljen kao otvorena platforma, pa uz njega i goste iz inozemstva mikseve često snimaju i brojni domaći DJ-evi, čime emisija postupno dokumentira i mapira širu scenu.
„Što se tiče mlade zagrebačke elektroničke scene, rekao bih da je jako kvalitetna. U emisijama sam dobio hrpu odličnih mikseva. Ima tu već etabliranih imena, kao što je Carnero, ali i nekih novijih. Svakako bih izdvojio i Kim Ono, koja je odlična DJ-ica“, ističe MIMI.
Casabianca se u međuvremenu razvila i u seriju klupskih večeri koje MIMI radi skupa s prijateljem Fernandom, a koje nastoje zadržati intimniji, community karakter. Fokus je na zanimljivom prostoru, pažljivo biranom line-upu i publici koja dolazi prvenstveno zbog glazbe. Iduće izdanje Casabianca klupske večeri će se odviti ovoga petka, 13. ožujka, u klubu Super Super. Uz MIMIja, nastupaju i Ian Staraj, Kamyar Keramati i Richard Zepezauer.
„Ime Casabianca mi se svidjelo jer je otvoreno, čisto, pozitivno – kao bijelo platno. Eventi su došli prirodno. Htio sam slobodne, sigurne prostore, gdje se ljudi mogu osjećati prihvaćeno“, kaže Mimi, pa nastavlja:
„Ne želimo rasti pod svaku cijenu. Ne želimo masovne evente ni velika imena. Želimo zadržati underground karakter, kvalitetu i osjećaj zajedništva. Najvažnije nam je da dolaze ljudi koje volimo i poštujemo – bez obzira na to tko su i što su“, govori.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Pa kakvi su to ljudi koji čine tu zajednicu? Po čemu su posebni?
„To su moji frikovi. I to kažem s puno ljubavi. Ljudi koji su malo drugačiji, ali upravo zato i zanimljiviji. I ja se trudim se živjeti u nekom svom balonu. To su ljudi koji su drukčiji, topliji su, pametniji, dublji. Prekrasni ljudi koji ne osuđuju druge zbog frizure, stavova ili toga kako su se posložili u životu“, priča MIMI.
Mali budžet, velika priča
MIMI inače dolazi iz glazbene obitelji. Njegov djed bio je multiinstrumentalist – svirao je violinu, bubnjeve, harmoniku i niz drugih instrumenata – pa je i on kao dijete završio u glazbenoj školi, gdje je učio violinu.
„A ja sam mrzio violinu i bio alternativac, da bih se poslije zaljubio u elektroniku čim se pojavila. S dvanaest godina otišao sam na jedan od prvih Future Shockova. Dugo sam samo slušao muziku, nisam ni sanjao da ću je puštati. Gramofoni su bili preskupi. Ali onda sam s ekipom rentao kuću na Mikulićima, skupa smo kupili gramofone, i godinama tamo vježbali miksanje“, priča.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Godinama kasnije, zajedno s Labudom, Nikolom Ganikom, Lukom Baumannom i Novellom pokrenuo je program Ekstrakt. Bilo je to 2010. godine, u vrijeme kada je zagrebačka klupska scena bila osjetno manja nego danas. Gostovanja međunarodnih DJ-eva bila su rjeđa, a publika fragmentiranija. Upravo u takvom kontekstu Ekstrakt je pokušao ponuditi drukčiji model – serijal događanja koji nije bio vezan uz jedan klub, nego je selio između različitih prostora i lokacija.
„Falilo nam je nešto dobro, pa smo odlučili to napraviti sami. Od početka smo znali da nećemo biti vezani uz jedan klub, nego raditi na random lokacijama. Prvi party bio je u Mediki, a zatim smo radili u Sirupu pa u Mastersu. Jednu lokaciju imali smo i na području Sljemena i bila je to idealno mjesto za održavanje partyja. Po meni jedna od najboljih na svijetu. Energija je bila luda, kao u Barbarelli. To su mi bili najbolji partyji koje sam radio i najbolji eventi na kojima sam svirao“, prisjeća se.
Tijekom godina Ekstrakt je ugostio i niz međunarodno priznatih imena elektroničke glazbe – među ostalima Lukea Slatera, Bena UFO-a i Surgeona, Moritza von Oswalda, Sheda… – čime je zagrebačku scenu povezao s relevantnim europskim tokovima.
„Nismo imali veliki budžet ni veliku organizaciju, ali smo imali priču. Velika imena dolazila su za puno manje novca jer smo im rekli: možemo vam ponuditi to i to, nemamo više – ako želite, dođite. I mnogi su pristali. Imali smo ime, imali smo Labuda koji nam je radio genijalne dizajnove. Flyeri su nam izgledali kao filmski setovi – fotografirani elementi bez intervencija, samo tekst dodan. Ljudi su skužili da je to nešto drugačije. Sve je bilo dosta planirano, znali smo što želimo“, priča MIMI.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Vjera u zagrebačku scenu
Imao je i ponešto gigova u inozemstvu – od atomskih skloništa u Pragu pa do Tresora i ://about blanka u Berlinu. Ipak, kaže kako nikada nije razmišljao o preseljenju ili ozbiljnijoj karijeri u inozemstvu.
„Nisam puno svirao vani, ali sad mi to ni ne treba. Nisam više klinac, to je naporno. Vidim da ljudi izgaraju. Okej bi mi bilo svirati jednom u mjesec-dva vani, ali fokus mi je biti doma, raditi i producirati“, kaže, dodajući da mu je većina nastupa koje je odradio vani djelovala slabije nego doma.
„Vani često dobiješ prvi slot, a moja glazba više paše kasnije u večeri. Na kraju se osjećaš loše jer nisi mogao dati maksimum. U Zagrebu je drugačije – publika zna moj stil. Svaki grad ima svoj mentalitet. U Splitu mi je, recimo, u početku bilo teško, ali nakon nekoliko nastupa ljudi su prihvatili moj sound i sad mi je tamo odlično svirati. Imaš svoju publiku. Nije moja muzika za svakoga, treba joj vremena da sjedne. Netko dođe na party i želi nešto jednostavnije, i to je okej“, govori MIMI.
Zagreb mu je, kaže, uvijek bio prirodno središte djelovanja. Lokalni kontekst omogućuje mu da razvija vlastite projekte i dugoročno gradi zajednicu oko glazbe koju voli.
„Uvijek sam vjerovao u zagrebačku scenu. Nikad nisam razmišljao o odlasku u Berlin ili neki drugi grad. Tamo je sve prezasićeno. Svaki dobar DJ prije ili kasnije ode tamo i često se izgubi u masi. Meni je draže ostati ovdje i graditi nešto svoje, doprinositi sceni koja mi znači i koja vrijedi“, zaključio je.
