Maali: „Engleski jezik je dobar za preglede, ali hrvatski je izazov"

Ne mogu na engleskom pisati o svojoj baki, o tramvaju, o Kvatriću na kojem sam odrastao, o pivi nakon posla…

U recenziji nastupnog albuma Maalog, naš Zlatko Gall napisao je kako su “autor i iznimni glazbenici koji su se s njim našli u studiju od različitih žanrova ispleli organsku cjelinu zaokruženog i u svakom pogledu izvrsnog albuma”. Pohvala ostatka kritike nije manjkalo, a nedugo zatim stigle su i nominacije u dvije kategorije Rock&Off nagrade, ona za Veliki prasak i Pop&Off izvođača godine.

O tome odakle ime Maali već se puno pričalo. Ali, o tome kako je Maali postao veliki čini se da i dalje možemo jako puno. Prije svih stotina tisuća pregleda na YouTubeu i oduševljenih komentara bio je Mate Picukarić, talentirani član nekolicine domaćih sastava, od Demetronomesa i Luce, pa do Mimika Orchestra i Žive vode. Danas je to punokrvni umjetnik pred kojim su novi kreativni izazovi, kao i taj “teški drugi album”…

Koliko se Mate kao glazbenik, odnosno Maali kao projekt, oblikovao u interakciji s brojnim glazbenicima s kojima si surađivao? 

Kroz te projekte u kojima sam svirao i krugove u kojima sam se kretao prvenstveno sam upoznao ljude s kojima i sada sviram. Samim time sam nekako najviše stekao njihovo povjerenje, da žele pristati raditi i na ovom projektu sa mnom i da žele dati priliku ovom mom projektu. Zvuči glupo, imam dojam da sam se ne dokazao, već možda više pokazao da sam netko kome bi oni htjeli vjerovati i s kim bi htjeli raditi.

Bio je jedan koncert Nine Romić u KSET-u, na njemu mi je bio prvi put da sam raspisao brassove za nešto, ili kada sam u Demetronomesima svirao trubu… to je iz aktualne perspektive bilo jako fora. Tako da, mislim da su najveći dio rada na tim projektima ljudi koje sam upoznao, ali i kroz njih upoznavati kakav mi stil muzičara paše. Druga stvar bila bi doticaj s aranžmanima i kako zapravo pristupiti pjesmi.

Prvi samostalni singl The Fall izašao je tamo 2020., kao produkt istraživanja u trenutcima kada su svi prisilno bili u introspektivnom modusu. Koji je bio tvoj okidač?

Taj prvi singl bio je nešto poput stilske vježbe. Bilo je puno idejica koje sam probao pa mi nisu baš legle, a onda sam sjeo za komp u koroni i igrao se, rekao sam si kako idem napraviti nešto. Malo sam vukao inspiraciju iz trenutka u kojem je meni bitno napraviti ili napisati nešto, gdje onda istovremeno gubim glavu pokušavajući raditi nešto gdje pišem tekst za neku stvar koja mi ne zvuči pjevno.

Na primjer, jako volim Justina Vernona i njegovo stvaralaštvo s Bon Iverom; tek kasnije sam saznao da on pjeva slogove kako bi volio da mu riječi zvuče. Zatim se snimi i zaista postavlja te slogove da mu riječi zvuče smisleno, a opet da se dobije neka ful apstraktna slika. I onda sam ja išao s idejom da probam nešto takvo. Bio je to svojevrsni detour od nečeg što zapravo radim ono, pola života, a to je sjesti s akustičnom gitarom i pokušati napraviti pjesmu jer sam tužan ili sretan zbog nečega.

Otad je projekt dobio novi, mozaični život?

Da, tako i zvuči. Kada pogledam tekst te prve pjesme s tim nisam nešto zadovoljan; ono s čime sam bio zadovoljan jest to što sam probao nešto što nikada nisam. Meni je to bilo kao baš stilska vježba, i sad ne bih ponovio taj proces u smislu da bih išao van s tim. Ali s druge strane da nisam izbacio taj prvi solo singl, Laura Tandarić me ne bi pozvala na prvi Močvara live, a onda i na drugi, za koji sam je pitao mogu li složiti za njega baš bend. Pobrojao sam pjesme koje sam pisao od srednje škole i na valu toga pitao mogu li napraviti baš bend. I onda sam pitao sve ljude i sve se to nekako povezalo.

Koliko je bilo teško napraviti taj iskorak iz akustičnih, intimnih stvari u tako ambiciozne grupne aranžmane? 

Ljudi koji su radili i koji još uvijek sa mnom rade su toliko dobri glazbenici da ja jednostavno znam da kod njih ne bi prošla neka nemuzikalna ideja. U stilu, da sam ja davao nekakvu ideju koja zaista ne ide to bi se jako brzo iskristaliziralo da ne funkcionira. Ne samo, dakle, da imam tu jednu dobru glavu, tu je još osam super glava, i u takvom pogledu to ne može ne ispasti dobro. 

Meni je najdraže kad Domagoj Leljak na gitari odsvira nešto što mene opet iznenadi, opet mi bude nešto super i okrenem se prema njemu i budem baš sretan. Imam dojam da takav okvir sve nas onda čini zadovoljnijima, nitko se ne osjeća sputano, već lijepo i dobro. I pitanje je onda je li to došlo iz moje ideje ili prirodne interakcije, pošto smo se dosta upoznavali po tim jazz sessionima. Ja se u tom pogledu ne mogu svrstati u istu kategoriju s njima, ali smo se kroz njih upoznali i tako počeli dijeliti zajedničku stvaralačku nit od koje sam zaista puno naučio.

U žanrovskom pogledu album ima zaista puno smjerova, od jasnih jazz referenci, preko letargičnog i pitkog chamber popa pa sve do nišnih trenutaka koketiranja s američkim primitivizmom i instrumentalima Johna Faheya. I to je, kao i bend, bilo sigurno kompleksno produkcijski i aranžmanski odraditi? 

Za početak, poklopilo se da smo prvi album Demetronomesa napravili između početka i završetka izrade ovog albuma, ali meni je rad na cjelovitom albumu svakako bio nešto sasvim novo. Kad sam krenuo ispitivati ljude za savjete dobio sam ih sto različitih, i ni za jedan se nisam mogao baš uhvatiti. Onda sam otišao kod Svena Pavlovića i kad me je pitao kako bih ja htio da album zvuči, ja nisam baš znao jasno odgovoriti. Ali, kad smo krenuli snimati, kroz proces sam naučio osluškivati što mi je dobro, što ne, pa i naučio malo reći i „da“ i „ne“ na neke stvari. 

Miks smo radili Hrvoje Nikšić i ja, gdje Nikša ima jedno dosta specifično uho i jako brine o detaljima i sličnoj noti koja se meni jako sviđa. Neka nit vodilja meni je bila dubina i prostorna raširenost. Prva stvar, htio sam da stvari zvuče toplo, a opet prezentno, i imam dojam da to i nije tako jednostavno, da loša oprema zvuči prezentno na način da bude tanka i da sve bude „špičasto“. Meni je pojam nečeg dobrog kada zvuči onako toplo i organski, a paralelno da ti je opet „blizu“. S obzirom na to da sam kod Hrvoja već dovršavao taj album Demetronomesa onda sam i znao reći bolje što mi fali, tu sam dobio i bolji osjećaj što bi falilo ovom zvuku, i onda smo zajedno kormilarili, kao u autoškoli.

Album je polučio veliki uspjeh i pozornost na YouTubeu, gdje broji gotovo 250 tisuća pregleda i koji oduševljeno komentira publika diljem čitavog svijeta. Koliko je u toj vidljivosti pomogla takva produkcija, ali i stvaranje na engleskom jeziku?  

Pa možda sam u tom pogledu imao malo i sreće. Mislim, koliko je sreća, koliko je to da je naprosto eto, dobro. Ali opet, s tim algoritmima je problem da se onda manje priča o tome koliko je neki uradak dobar ili nije. Ono što mogu reći da nisam previše odrastao na domaćoj glazbi, većinom sam upijao strane produkcijske i aranžmanske zahvate, i onda me to samo vuklo bez razmišljanja. Engleski se jest pokazao dobar za preglednost, ali od tih online pregleda i dalje nemam jasniju sliku te međunarodne publike.   

Nisam nikad engleskom davao pridavao pažnje dok me ljudi nisu počeli ispitivati zašto; sad sam ja sebi kao počeo razmišljati o tome zašto. Prvu stvar s albuma sam napisao sa sedamnaest godina, i prvenstveno sam ih pisao zbog sebe. Uvijek se trudim da moji tekstovi budu iskreni: ako ne stojim iza njih, neću ih generalno ni pisati ni onda dalje razvijati. I tu je malo možda problem s engleskim, jer neke stvari koje mi znače i o kojima bih pisao ne funkcioniraju na engleskom: ne mogu na engleskom pisati o svojoj baki, o tramvaju, o Kvatriću na kojem sam odrastao, o pivi nakon posla. Nekako bi mi to bilo svetogrđe, kao da sad to prevodim u nešto drugo. 

Sada je neko novo proljeće pisanja na hrvatskom, s jako puno autora koji su na novi i jako iskren način pišu pjesme na hrvatskom i daju tako novu struju tom stilu izražavanja. I možda je to neki izazov i za ovaj projekt u budućnosti. 

Ali album kao da je prvo stekao popularnost vani, pa tek onda na domaćem terenu? 

Kod nas kao da postoji neki plafon ambicija koji je u suživotu s onim izjavama tipa „ovo zvuči svjetski“, ili „svjetski, a naše“. Ja se preznojim kad to čujem. Jer ono, ili je nešto dobro, ili nije? I onda u vidu načina na koji naš album zvuči, i nekog tog produkcijskog dijela oko kojeg smo se baš jako potrudili… i kada ljudi sada kažu da je „svjetski, a naše“ – ha, nije, nego je naše! 

Stoga, ako bih jednu stvar volio od ovog albuma dobiti, onda je to da ljudi paralelno razmisle što zapravo implicira ta izjava: ono da nešto „naše“ po defaultu ne bi trebalo onda biti, eto, „svjetski“.

A kada smo kod publike, koliko ta uspješna instrumentalna i aranžerska slojevitost i uklapanje u bendovske okvire donosi kod live izvedbi? Kako se zaigrate s ljudstvom i zvukom? 

Opet, sada su članovi benda već toliko uhodan dio te aranžmanske slike da ne mogu reći da je neka pjesma izvorno nastala kao što jest, na akustičnoj gitari, i da je onda live ona na vrhu, a sve ostalo dolje, to nikako. Ali svi koji sviraju jako prirodno osjete to povećanje prostora ako se bend reducira na neki način. 

Shvatio sam kroz vrijeme i da jako cijenim i da se jako utopim u miksu koji je zaista trodimenzionalan, do dobrog korištenja efekata i da sve to bude taman posloženo kako treba. Ako slučajno sviramo bez puhača svima je jasno da ima više onda prostora za neke druge instrumente u nekim drugim trenutcima, da nešto preuzme tu rupu. Zanimljivo je i lijepo vidjeti te stvari u trenutku, baš kao i u stvaralačkom dijelu gdje svi imaju slobodu raditi što ih je volja i dodavati. Onda je i live zabavno raditi, trudimo se da nam primarno ostane gušt i uživo svirati zajedno, a onda olakotna okolnost bude da se to osjeti i kod publike, da lijepo reagiraju i da se opuste s nama.

Maali ima jasnu zajedničku zvučnu nit, ali da opet svaka stvar ima svoj život, i to ne samo u klasičnom, žanrovskom pogledu. Vidiš li tu budućnost projekta, u smislu da svaka stvar može krenuti u neki zaseban smjer, i ponuditi vrelo novih ideja i putanja? 

Ja generalno nemam naviku pisati pjesme iz zabave. Imaš ljudi koji imaju bilježnicu s četrdeset pjesama, pa izabiru deset najboljih, ali ja ne, ja imam bilježnicu s devet pjesama, a onda odabirem desetu jer imam uvijek neku koja je nedovršena, ali znam da ću je dovršiti na snimanju. I ovaj album odraz je utjecaja kroz jedan stvarno dugi period pisanja: te stvari dio su neke moje kolekcije koje su meni bile bitne, i u nekom trenutku one su reflektirale nešto što sam slušao. Ovu zadnju pjesmu koja zvuči kao jazz standard (”Think of You”) napisao sam kada sam došao kući iz kina, nakon što sam gledao La La Land. I onda je bilo, pa zašto nikad nisam napisao takvu pjesmu i, eto, nju sam napisao.

Tako da stvarno ne znam što može biti u budućnosti, ali volio bih da ti neki lajtmotivi ostanu i dalje, najviše u vidu toga da sve ostane iskreno i da te stvari komuniciraju nešto. Htio bih da ovo nastavi biti priča, da te stvari budu dio mene. Ono gdje sam ja u tom trenutku, jer meni čak nije prenapeto da imam „životinjsko carstvo“ žanrova, iako neke kritike na to gledaju blagonaklono. To su sve neke fotke trenutka, komadi vremena, i pretpostavljam da će idući album biti naprosto neki isti takav novi komad vremena. Idemo istraživati dalje.