Od antiratne poezije do nuklearne stvarnosti: 50 godina Atomskog skloništa

Mnogi me pitaju hoćemo li morati bježati u atomsko sklonište u slučaju nuklearnog ludila. Moj odgovor je uvijek isti – ako je Drugi svjetski rat završio atomskim uništenje Hirošime i Nagasakija, što onda očekivati od trećeg?

Rock grupa Atomsko sklonište utemeljena je u Puli početkom 1976. godine. Dakle, prije pedeset godina. Tijekom tih pola stoljeća neprestano je aktivna, pa i danas, istina više koncertno nego diskografski, ali to je u ovakvim slučajevima uobičajena praksa. Bruno Langer jedini je originalni, izvorni član grupe koji uvijek uz sebe ima mlađe, darovite bubnjare i gitariste koji se uklapaju u taj osnovni koncept ove hard rock formacije čiji intenzitet ne popušta. Dostojno pronose slavu i praksu izvornog Atomskog skloništa.

Članovi su: Bruno Langer – pjevač i bas gitara, Matija Dadić – električna gitara (inače, unuk originalnog člana Saše Dadića) i Eric Vojak – bubnjevi.

Atomsko sklonište 1987./privatna arhiva Brune Langera

I danas, pedeset godina nakon početka, Atomsko sklonište ima nastupe bez ikakve stanke između pjesama. Kakve govorancije ili tome slično! Nedavno sam preslušavao jedan od posljednjih koncerata i nema se tu što zamjeriti. Dapače, te svoje tako dobro poznate pjesme, koje su odavna dio kolektivne memorije, ali su i atraktivne novim generacijama, Atomsko sklonište izvodi s toliko entuzijazma, umijeća i prave mladenačke snage te poleta da nije čudo što ih pozivaju diljem regije. A prije svega, pjesme su same po sebi privlačna djelca, aktualna za svagda. Zar se, na primjer, i danas ne znamo daviti u zagađenoj okolini, smetlištima ili ne prijeti li nam svakodnevno uporaba atomskog oružja i nije li i danas kruh pomoraca kruh sa sedam kora? Naročito u Perzijskom zaljevu. I bliže. Naročito su rado viđeni na velikim rock festivalima i naročito bikerskim feštama. Njihov vitalni, nazvao bih ga old-fashioned heavy rock, maksimalno je učinkovit, uz niz briljantnih gitarističkih solo-partija.

Nažalost, nazivu banda u sedamdesetima su se mnogi smijali – danas postaje posebno aktualan. Kad su se pojavili te daleke 1976., izazivali su različite reakcije. Moje su bile itekako pozitivne i onda nije čudo što sam se vlakom od Zagreba, preko Ljubljane, brzo našao u Puli (tako se tad putovalo) na prvom intervjuu 1976. Prošlo je, eto, pedeset godina. Bruno i ja smo se viđali i družili u Puli, naročito u Šijanskoj šumi i na Puntiželi, ali i na Floridi, u Daytona Beachu i Miamiju. Povod su uglavnom bile bikerske fešte. No, najnoviji povod je pola stoljeća Atomskog skloništa, ali obojica nikad nismo imali tu neku pljesnivu nostalgičarsku verziju „nekad je bilo bolje“. O tome uopće nismo ni razgovarali. Više o nekim, nažalost, teškim temama iz njihovih pjesama, vječno aktualnima, kao i novoj potrebi za atomskim skloništima. I, zanimljivo, o njihovom prvom nastupu u jednom pravom atomskom skloništu. Bilo je to ne tako davno u Novom Travniku!

No, krenimo nekim redom, mada ćemo brzo skrenuti u neki „rukavac“.

Ime po antiratnoj poeziji

Tko je uopće dao ideju za utemeljenje Atomskog skloništa, ideju za samo ime banda i tko je bio u toj prvoj originalnoj postavi?

BRUNO: Sergio Blažić i ja počeli smo okupljati ljude koji su započeli svirati rock and roll u gradu, u raznim bendovima. U jednom trenutku priključio nam se Boško Obradović kao tekstopisac, koji je u jednom telefonskom razgovoru nakon probe predložio nekoliko imena za bend. Usuglasili smo se za ime Atomsko sklonište, prema Boškovoj predstavi iz 60-ih godina, na kojoj se čitala antiratna poezija. Ime benda odredilo je i tematiku naših pjesama s prvih albuma. U originalnoj postavi bili smo: Sergio Blažić – vokal, Dragan Gužvan – gitara, Eduard Kancelar – klavijature, Saša Dadić – bubnjevi, a ja sam bio bas i prateći vokal.

Možemo li u slučaju Atomskog skloništa govoriti o „kvartovskom rocku“, kao u mnogim slučajevima u svijetu, a kod nas na primjeru Prljavog kazališta (zagrebačka Dubrava), Psihomodo Popa (zagrebačko Trnsko) ili Hladnog piva (Gajnice)?

BRUNO: Mi smo uglavnom svi članovi, osim Sergija, s brežuljka u centru grada – Monte Zara. Živjeli smo u krugu od 100 metara zračne linije.

Koje su bile pozadine, tvoje i ostalih u bendu, tad u Puli, Istri i, naravno, mnogo šire: kulturološke, glazbene, socijalne, političke…?

BRUNO: Svi smo bili iz radničkih obitelji… Odrastao sam na glazbi koju je emitirao Radio Luxembourg, a od djetinjstva sam s ocem slušao Radio Glas Amerike i emisije koje je vodio Grga Zlatoper. Pojavom Beatlesa, Rolling Stonesa i ostalih, svi smo odlijepili za rock and rollom i vježbali dan i noć, skidajući njihove pjesme.

Atomsko sklonište/privatna arhiva Brune Langera

Kakav ste mi vi bend?! Nemate ni za hlače! 

Gledam prve fotke Skloništa – vi u dronjcima, Đoser na ramenu s koferom, a ti, ako sam u pravu, na kraju kolone s kišobranom. Malobrojni preživjeli velike kataklizme! Tako ste se doimali na prvu. Nemam dojam da ste pozeri, nego da se u stvari „angažirano zafrkavate“. Kako na to danas gledaš? Glede kostima/garderobe za pozornicu, jednom si objasnio, citirajući „ideologa“ Boška Obradovića: „Ne možemo na sceni izgledati kao Saša Zalepugin. Kad te pukne atomska bomba, onda smo svi u dronjcima!“ Ali navodno to nije moglo proći kod Istrijanki i Istrijana: „Izgledali ste kao da nemate ni za hlače?!“ Kako ste se onda odlučili ubaciti u „normalnu“ rock and roll odjeću u kojoj ste, evo, i u pedesetoj!?

BRUNO: Bili smo bend koji je imao drukčije tekstove i drukčiji pristup, od kostimografije do scenskog nastupa. Na nastupima smo svirali bez pauze i bilo kakvih govorancija, što činimo i danas. Međutim, 1982., nakon vrlo uspješne suradnje s Boškom, dolazi do prekida suradnje i time i te izrazito društveno angažirane faze koje se s ponosom i radošću sjećam. Te iste godine snimamo najtiražniji album Mentalna higijena, čiji sam kompletni autor.

Travničko sklonište

Nakon svih ovih godina tek ste nedavno nastupili negdje u Novom Travniku, u Bosni, u pravom atomskom skloništu koje je pretvoreno u nešto poput tvornice kulture. Evo, baš danas predsjednik Macron izjavio je da želi francuske nuklearne arsenale rasporediti i u nekoliko europskih zemalja. Hoće li ovo travničko sklonište onda opet biti vraćeno prvotnoj svrsi, a ne rock and rollu uživo? Naprimjer, sjajnom pulskom heavy rock bendu Atomsko sklonište. Navodno si bio jako sretan zbog travničkog koncerta? Izjavio si da bi zbog njega prekinuo i američku turneju.

BRUNO: Jedinstven je događaj i prilika da grupa naziva Atomsko sklonište svira na otvorenju novog kulturnog centra – i to u pravom atomskom skloništu, koje je prenamijenjeno u prostor za kulturna događanja, što je bila sjajna ideja kulturnjaka iz Novog Travnika. Mnogi me pitaju hoćemo li morati bježati u atomsko sklonište u slučaju nuklearnog ratnog ludila. Moj odgovor je uvijek isti – ako je Drugi svjetski rat završio kao atomski rat uništenjem Hirošime i Nagasakija, što onda očekivati od Trećeg?!

Kultura života, a ne smrti!

Sergio Blažić Đoser (8. 4. 1951., Pula – 18. 1. 1987., Pula). Pjevač i koautor Atomskog skloništa, prerano je umro od Hodgkinove bolesti, od koje je obolio još 1971. Bruno, moram priznati da mi je bilo neobično drago vidjeti u jednim lokalnim novinama u Istri tebe s društvom i predstavnicom Grada Pule s cvijećem na dan Đoserove smrti, kod njegova groba. Nakon svih ovih godina… To je nešto tako dirljivo, divno, ljudski. Đoser nije zaboravljen i neće valjda ni biti. Je li zbog toga Grad Pula odlučio neku ulicu ili slično nazvati Đoserovom? Kakav je inače odnos Grada Pule prema znamenitim ljudima i znamenitostima? Ima li kakva ploča tamo gdje je nekad bio klub Uljanik?

BRUNO: Svake godine obilježavamo godišnjicu Sergiova odlaska. Đoser neće biti zaboravljen, ne samo kao osebujan vokal, već i kao čovjek koji je s teškom dijagnozom pjevao, putovao i u toj dugotrajnoj borbi pokazao da je njegovao kulturu života, a ne kulturu smrti. Grad Pula je blizu mjesta gdje smo vježbali postavio spomen-ploču Đoseru. Točnije, zelena poljana blizu nekadašnje, danas zaboravljene štalice na pulskoj Verudi, u kojoj je Đoserova nona prvotno držala magarca, nazvana je po njemu – Poljana Sergia Đosera. U toj smo štalici imali probe, u sad već davna vremena, dok su još pravi magarci kročili ovim gradom… i tu je nastalo nekoliko naših albuma, zaključno s Mentalnom higijenom. Suvremenik sam svih tih znamenitih ljudi koji su dobili ulice, šetnice, parkove, ali ono što me smeta odnos je prema najvećoj znamenitosti po kojoj smo poznati u svijetu, a to je pulska Arena. Taj spomenik nulte kategorije nije pod zaštitom kulturne baštine UNESCO-a, zbog jednostavnog razloga što smo se prema tom zdanju ponijeli kao barbari – kopajući i betonirajući, otvarajući pizzerije i disco klub u podnožju Arene.

Atomsko sklonište/privatna arhiva Brune Langera

Uloga mora, brodova i grobova mornara u morskim plavim dubinama u pjesmama Atomskog skloništa… Vi, kao ni Gibonni, ne pjevate one pseudoromantične pjesmičice o ljeskanju mora, maestralu, kupanju i sunčanju. Imate nekoliko „mornarskih“ pjesama – ”Na palubi jada”, ”Olujni mornar”, a najpoznatija je ona u kojoj Đoser pjeva:

„Pomorac sam, majko, na bijelome brodu,
Pomorac sam, majko, u modrome grobu.“

Dobro, na koncertu u Beogradu ti spominješ neko cvijeće i travu, ekološku osviještenost, ali ovo s morem i pomorcima je upečatljivije, jačeg dojma i proživljenosti za sva vremena. Kao i ”Pakleni vozači” i ”Zid smrti”… Pjesma ”Pomorac sam, majko” toliko je snažna da ju je snimio i Marijan Ban na albumu Staro zlato.

BRUNO: Kad je ta pjesma nastala, bila je himna naših istarskih pomoraca iz dva mjesta istočnog priobalja Istre, posebice Krnice i Raklja. Za razliku od zapadne obale Istre, koja je bila dominantno turistička destinacija, istočna je strana nepristupačna i stjenovita obala i tu su stasali pomorci. Jednog ljeta, kad smo svirali na terasi legendarnog kluba Uljanik i „uigravali“ tek nastale pjesme za snimanje u studiju, ”Pomorac sam, majko” izvodili smo više puta, odnosno imali više biseva – na traženje naših prijatelja pomoraca koji su nakon koncerta organiziranim prijevozom otišli u Trst, a od tamo dalje u luke diljem svijeta gdje ih je čekao ukrcaj. Iz toga su proizašla velika prijateljstva. Nažalost, jedan se od pomoraca, i to iz Pule, s mora nikad nije javio.

Boksač koji je volio A. B. Šimića

Mate Parlov, jedan od najvećih sportaša svih vremena s ovih prostora. Boksač koji je obožavao poeziju, ugledni i obožavani stanovnik Pule. Intenzivno si se s njim družio, silne pulske noći…

BRUNO: Mate, kojeg smo od milja zvali Teo, bio je meni dragi prijatelj još od djetinjstva. A gotovo svakodnevno, svake noći, družili smo se zadnjih godina prije njegova odlaska. Bio je veliki poznavatelj poezije i sve pjesme koje je volio znao je napamet. Primjerice, A. B. Šimića znao je gotovo cijelog napamet – to mu je bio omiljeni pjesnik. Bio je silno zadivljen time da jedno tako mlado biće može iznjedriti tako duboke emocije i misli. Isto tako, bio je veliki poznavatelj izvorne narodne glazbe, koju je rado pjevao, pogotovo u kasnim noćnim satima.

Atomsko sklonište, Uljanik, Mate Parlov, Bruno Langer – simboli Pule… ali u povijesti će ostati i pulski bikeri, naročito u sinergiji s rock and rollom. Kako bi drukčije i bilo – gdje je motor, tu je rock, a gdje je rock, tu je i motor. Uostalom, jedan od divova rocka i motora je Lemmy i Motörhead, a oni su nastupili na Biker Daysima u Puli. Sjećam se da sam bio na ulazu hotela Histria – ćakulao sam s Lemmyjem. Ja sam čekao ekipu HTV-a, a Lemmy jednog Hells Angelsa koji ga je odveo na pozornicu Biker Daysa – Harley-Davidsonom. Bruno, delegacija Pule, uključujući tebe i, naravno, Dragana Jovanovića i mene, bili smo gosti Daytona Beacha i svjetski znanog Bike Weeka u Daytona Beachu na Floridi. 600.000 bikera, a gdje god kreneš – pa i u hotelskim hodnicima – samo Stonesi, Zeppelin, Deep Purple i slični. Jedno vruće popodne u 15 sati besplatni koncert Steppenwolfa ispred hotela s 3000 soba! Pulska šuma Šijana bila je uzbudljiva na jedan sasvim drugi način… već sam ulaz u Šijansku šumu – čista bajka! Što ti o svemu ovome – bikerima i rocku na Floridi, a naročito u Puli – misliš, što ti prolazi kroz glavu?

BRUNO: Bikerima bi trebalo podignuti spomenik, jer se na ovim prostorima ne bi održao rock and roll da nije bilo i da nema moto susreta. Zahvaljujući njima, rock još uvijek živi. Održali su rock and roll čak i za vrijeme prethodnog rata i korone, jer pružaju šansu mnogim rock bendovima da nastupaju, a ta sinergija rocka i bikera je prekrasna. Moja iskustva kroz susrete s bikerima u potpunoj su suprotnosti s onom slikom koja je stvorena kroz filmsku industriju – to su redom dobri ljudi koji su zaljubljeni u motore, a svi susreti prolaze bez incidenata. Najljepše od svega je da na velike skupove dolaze motoristi iz svih krajeva bivše države, zajedno se druže i uživaju u rocku. Ponosan sam na to da je zahvaljujući Draganu Jovanoviću Feniksu započeo prvi moto susret u Puli, koji je od skromnih početaka prerastao u spektakularni događaj na koji su dolazili i bikeri iz srednje Europe.

Godinama si punio stranice gorljivim izjavama o političkoj situaciji kod nas, političkom životu, strankama… Meni bi bilo pomalo apsurdno i u ovoj, kao i u drugim prilikama, pitati te o bilo čemu što je u vezi s politikom. Mnogi svjetski divovi u rocku jednostavno ne žele govoriti o tom području ljudskog djelovanja. Ne smatraju ga baš časnim, a nekako im je i ispod časti išta komentirati. Ja ću ovom prilikom spomenuti samo jednog političara, odnosno jednu limuzinu iz njegova voznog parka na Brijunima. Limuzina je i nakon svih ovih godina udobna – barem dok sam sjedio iza tebe u njoj, dok smo se iz Pule vozili u Milano na avion za Floridu. Kako si došao do „Titovog Mercedesa“ (jednog od nekoliko koliko ih je imao u Istri/Brijunima na raspolaganju) i imaš li ga još? I što slušaš u tom autu? Sjećam se da su ga negdje u sjevernoj Italiji pokušali ukrasti dok smo bili na kavi na benzinskoj crpki.

BRUNO: Jednog me jutra Boško Obradović probudio i obavijestio o prodaji – bilo je to 1985. godine. Kupio sam ga i odmah krenuo na svirke s njim te obišao cijelu Europu. I danas mi dobro služi.

Za ljubav trebaš imati dušu

Zašto se žališ da rocka nema u medijima? Nema ni Atomskog skloništa, osim tu i tamo, ali zato imate i nakon 50 godina pun kalendar koncerata uz moto: „Za ljubav trebaš imati dušu!“

BRUNO: Kao čovjek koji je prije 60 godina uzeo gitaru u ruke, prirodno je da to primjećujem i da se ne mogu pomiriti s time da se rock and roll toliko marginalizira. No, unatoč svemu, rock and roll je još uvijek vrlo živ.