Ivan Grobenski: „Možda i jesam mračan, ali se u tom mraku smijem grohotom"

U domaćem glazbenom prostoru Ivan Grobenski već se godinama izdvaja kao autor koji odbija ostati na jednom mjestu

Njegova diskografija ne prati linearan put, nego se razvija kao živi organizam – od reinterpretacije tradicije na albumu Siromahi i Lazari do suvremenih eksperimenata na Kinku. U toj stalnoj mijeni ne radi se o pukom stilskom lutanju, nego o svjesnom i dosljednom istraživanju vlastitog izraza, oblikovanog jednako lokalnim nasljeđem koliko i globalnim utjecajima.

U razgovoru za Glazba.hr, ususret nastupu na KSET-ovoj pedesetoj obljetnici 26. ožujka u Vintage Industrial Baru, Grobenski otvoreno govori o potrebi za promjenom, odnosu tradicije i suvremenosti, (ne)važnosti priznanja, ulasku u hip-hop teritorij, ali i o bendu kao kolektivnom identitetu koji danas stoji iza njegova imena. Između ironije i introspekcije, njegov pogled na glazbu ostaje jasan: ona mora ostati živa – čak i pod cijenu stalnog izlaska iz zone komfora.

Ivan Grobenski

Kroz svoju karijeru konstantno mijenjaš glazbeni izraz – od albuma Siromahi i Lazari do Kink. Što te najviše motivira na takve žanrovske zaokrete?

Glazba je živi proces pa se, baš kao i sve što je živo, s vremenom mijenja. Mijenjam se prije svega ja -živim, dakle starim i sazrijevam, a prema tome se onda mijenja i moj glazbeni izričaj koji jednako tako živi, stari i sazrijeva. Osim toga, živimo u vremenu u kojem nam je sva zamisliva i nezamisliva glazba ovog svijeta brzo i lako dostupna pa muzičar poput mene, kojeg zanima valjda svaki žanr osim reggaetona i K-popa, može do mile volje slušati i proučavati što se u kojoj glazbi događalo ili što se trenutno događa. I to je živa stvar i ta se živa stvar onda neminovno mora utkati u mene živog, a zbog čega na ovaj ili onaj način posljedično promijeni i moj glazbeni izričaj to jest žanrovski zaokret. Sva glazba koju čujemo utječe na nas, i ona dobra i ona loša. Ako je dobra, nastojim iz nje pokupiti najbolje, ako je loša, opet je korisna kao ogledni primjer toga „kako ne raditi“. U tom smislu na moje žanrovske zaokrete jednako utječu i Tyler, The Creator i Petar Grašo.

Tvoj rad često balansira između tradicije i suvremenih eksperimenata. Kako vidiš odnos lokalnog nasljeđa i globalnih trendova u vlastitoj glazbi?

Bez tradicije ne bi bilo suvremenog, a suvremeno se zato uvijek na neki način „poziva“ na neku tradiciju. Tradicija i suvremeni eksperimenti su neraskidivi, a današnji svijet jednako nam omogućava da mislimo lokalno, a djelujemo globalno i obrnuto. Siromahi i Lazari dobar su primjer jer to je upravo album koji na suvremen, globalni način razmišlja i interpretira lokalno nasljeđe, ali opet i obrnuto. Osim toga, mislim da je stvarno došlo vrijeme da prestanemo imati kompleks nekakve „nepripadnosti“ svijetu zbog koje bi onda lokalno nasljeđe i globalni trendovi bili dva odvojena i nespojiva pojma. Okej, još uvijek nemamo brzu cestu do Koprivnice, ali se zato po gradu istovremeno voze traktori i Tesle – u globalu, lokalno smo globalni i globalno lokalni.

Ivan Grobenski

Album Apocalipstick donio ti je nominacije za Porin i Rock&Off – koliko ti takva priznanja znače u kontekstu tvoje umjetničke slobode?
Nemaju takva priznanja neke pretjerane veze s umjetničkom slobodom. Dapače, što je manje takvih priznanja, umjetnička sloboda je vjerojatno veća. Svatko svoju slobodu zapravo određuje sam, samo je važno da mu potajno nije ipak stalo do toga da ga prizna netko tko umjetničku slobodu ne bi shvatio i prepoznao ni da mu pljune u lice. Za to koliko sam umjetnički slobodan sam odgovoran prvenstveno ja. Odlučujem koliko želim biti slobodan, a onda su tu i moji izdavači Intek koji se uvijek drage volje bace za mnom bez padobrana i, naravno, publika koja, barem mi se čini, moju slobodu ne osuđuje nego prihvaća.

S novijim materijalima ulaziš i u hip-hop teritorij. Je li to prirodan razvoj ili svjesna odluka da izađeš iz zone komfora?

To je svjesna odluka proizašla iz prirodnog razvoja. Što se komfora tiče, meni je neudobno čak i u mekanoj fotelji ili toploj kadi pa kamo god da ‘zađem’, uvijek sam izvan zone komfora. ‘Sviđa mi se da mi ne bude prijatno’, inače valjda ne bih ništa radio. Nema pisanja pjesama u toploj vodi, nego samo pod hladnim tušem. 

Publika te često percipira kao “mračnog” autora, dok sam kažeš da to nije baš tako. Kako objašnjavaš taj kontrast između percepcije i stvarnosti?

Ne znam, možda zato jer nosim crno, pijem kavu bez mlijeka i šećera i na kiosku tražim isključivo cigarete s ilustracijom onog nesretnog pušača koji se u svom krevetu budi sklupčan i gol. Šalim se, ali vjerojatno je to baš zato jer sam u stanju izjaviti ovako nešto. Ljudi to pročitaju, ali ne znaju da istodobno umirem od smijeha. Možda i jesam mračan, ali se u tom mraku smijem grohotom i stalno nastojim upaliti svjetlo. Često, doduše, nema struje.

KSET ima posebno mjesto u tvojoj priči. Kako je taj prostor i njegova scena utjecala na tvoj glazbeni razvoj?

Godinama sam živio preko ceste od KSET-a i to mi je bila redovna koncertna i društvena postaja. U tom sam klubu i odsvirao koncerte koji su mi kasnije otvorili mnoga vrata. Tamo sam upoznao prijatelje i kolege, a s mnogima sam kasnije i dijelio KSET-ovu pozornicu. Davno prije toga je KSET bio i prvi klub u koji su me starci samog pustili da odem na koncert i prespavam u Zagrebu kod Mirana iz Rens Argoa. Gledali smo NoMeansNo i malo oglušili, bilo je super

Ivan Grobenski

Koncert u Vintage Industrial Baru najavljuješ kao energično klupsko iskustvo s reinterpretiranim pjesmama. Koliko ti je važno stalno mijenjati vlastite pjesme uživo?

Najvažnije. Studijske snimke su svojevrsno mrtvo slovo na papiru pa čak i ako bend u studiju snima uživo. Uvijek postoji ideja idealne verzije materijala do koje se zapravo nikad ne stigne ma koliko maltretirao sebe, producenta ili bend. Svirke uživo su nešto drugo, prilika da još više maltretiramo pjesme i sebe, ali bez toga da se ganja neki fabricirani ideal. Stalnim mijenjanjem vlastitog materijala dajemo mu šansu da bude živ, udaramo ga strujom kao Frankenstein svoje čudovište. Stalna reinterpretacija materijalu daje svježinu pa on ostaje uvijek zanimljiv – i nama i publici.

Spominješ i “novi materijal” na koncertu – možeš li otkriti u kojem smjeru ide tvoja sljedeća faza?

Dad rock, ali dobar.

 Koliko ti je važan bend u stvaranju i izvedbi – vidiš li Grobenskog više kao solo projekt ili kolektivni izraz?

Grobenski je sad sigurno kolektivni izraz. To odavno nije moje prezime, nego ime iza kojeg bend radi to što radi. To će se pogotovo osjetiti na novom albumu, ali ‘o tom, potom’. U svakom slučaju, Ivan Grobenski s moje osobne iskaznice nije kantautor Ivan Grobenski niti Ivan Grobenski član benda Ivan Grobenski, ali je i svaki taj Ivan Grobenski. Svi smo mi Ivan Grobenski, kao Mr. Anderson iz Matrixa. Ima nas malo, a sve nas je više.

Što za tebe danas znači nezavisna glazbena scena u Hrvatskoj i gdje vidiš njezin razvoj u narednim godinama?

To bi trebalo pitati ljude koji su plaćeni da o tome drže predavanja i panele na koje dolaze samo njihovi kolege i predstavnici medija. Mene zanima isključivo muzika, a s analizama toga što se događa neka se bave oni ljudi koje se oslovljava sa ‘stručnjak’ kad gostuju na televiziji.