Kao da je otišao dio mora: zbogom, Gino Paoli

Umro je u 91. godini u svom domu u Genovi (područje Azzuro između četvrti Nervi i Quinto)

U Genovi je i proveo cijeli život, iako je rođen u Monfalconeu kod Trsta, no ondje je njegova obitelj živjela svega nekoliko mjeseci, nakon čega je nepovratno preselila u Genovu.

Pogreb će biti u najužem, obiteljskom krugu, bez ikakvih ceremonija, akademija i sličnoga. Iako je imao više nego buran život, Paoli je bio vrlo zatvoren tip čovjeka pa će mu takav biti i ispraćaj. Ništa drugo nije se ni očekivalo.

Talijanska javnost i mediji – naravno, riječ je o velikanu, inovatoru i umjetniku najvišeg utjecaja – veličaju ga kao malo koga iz talijanske povijesti umjetnosti. RAI ga ne „skida s ekrana“, uz potpuno zasluženi kompliment:

„Maestro talijanske kantautorske pjesme“

Genova je vrlo čudan lučki grad već stoljećima. Na prvi susret djeluje doista bizarno, morbidno te izaziva neku bojazan i strah od nečega teško dokučivog. Možda baš zato nije čudno što se u takvoj atmosferi, na samom početku šezdesetih godina prošlog stoljeća, pojavila Genoveška škola (Scuola Genovese). Neki su je nazivali samo školom, a neki pravim kulturnim pokretom, vezanim prvenstveno za kantautorski izričaj.

Dolazi do temeljitog prekida s tradicionalnom talijanskom glazbom. Kantautori stavljaju u prvi plan osobne ispovijesti, društveno angažirane teme i pjesme o likovima s rubova društva. Velik utjecaj na njihovo stvaralaštvo imali su i francuski egzistencijalisti te francuska i američka književnost. Bilo je tu i, naravno, anarhističkih ideja i filozofije.

Esencijalni lik bio je Gino Paoli, a zatim Luigi Tenco, Fabrizio De André, Umberto Bindi, Sergio Endrigo (rođen inače u Puli) i Bruno Lauzi.

Sve se vrtjelo oko ulice Via del Campo, gdje su boravili, a koju je opjevao Fabrizio De André, dok ju je kod nas u prepjevu obradio Arsen Dedić pod naslovom ”U toj ulici”.

Talijanskoj kulturnoj javnosti Genoveška škola toliko je važna da su u Via del Campo otvorili muzej Via del Campo 29 Rosso. Vidjet ćete kasnije što mi je Gino Paoli o Scuoli Genovese rekao u Zagrebu 2009.

U pravu je Arsen kad kaže da ni u koga nema toliko sarkazma kao u Gina Paolija – ni u Micka Jaggera, ni u Keitha Richardsa!

U međuvremenu, dok se pojam Đenoveške škole intenzivno koristio, njezini začetnici – pa tako i Gino Paoli – svaki su za sebe gradili karijere toliko velike da se za njih zainteresirao i Festival talijanske kancone u Sanremu, što je na prvi pogled moglo djelovati gotovo bogohulno. No događalo se da bi, kad god bi Festival zapao u krizu, pozivali kantautore da se pojave u natjecateljskom dijelu ili na bilo koji drugi način. U stvari, i kantautorima je to bilo korisno za karijeru. Tako je često sudjelovao i Gino Paoli.

Tu relaciju kantautori–festival–estrada–kantautori možda je najbolje objasnio rječiti i mudri Arsen Dedić, koji je, s ove strane Jadrana, bio u istoj ili vrlo sličnoj situaciji kao i talijanski kantautori:

„Estrada me čuva od knjiškog života, a moj autorski rad čuva me od robne pripadnosti estradi, koja je tolike samljela i kao ljude, i kao umjetnike.“

Na sreću – i zahvaljujući njihovoj mudrosti – „estradni dio rada“ nije samljeo ni Arsena ni Gina. Tijekom gotovo sedam desetljeća karijere Gino Paoli istodobno je pisao i pjesme za najrazličitije pjevače – mi bismo rekli s estrade. No njegov strogo autorski rad ostao je zaštićen od „loših estradnih utjecaja“, osobito kada je pisao za svoju voljenu ženu i umjetnicu Ornellu Vanoni.

S druge strane, Paoli je bio veliki znatiželjnik i željan novih izazova. Tako je početkom novog milenija, 2007. godine, započeo suradnju s nekoliko eminentnih talijanskih džezista, na čelu s Enricom Ravaom. Pokazalo se da je riječ o velikome glazbenom događaju.

Sanremu se često vraćao, a jedan od povrataka zbio se 2002., kada se natjecao s pjesmom ”Un altro amore”. Susreli smo se u caféu teatra Ariston. Srdačno smo se pozdravili i najprije me je pitao za Arsena, jer se dugo nije s njim čuo, a zatim mi objasnio zašto je ponovno na Sanremu, i to u natjecateljskom dijelu:

„Procijenio sam da imam, po mojim uzusima, dobru pjesmu i da bi mogla naići na odjek festivalske publike. Zato sam tu.“

S pjesmom ”Un altro amore” na Sanremu 2002. Gino Paoli osvaja treće mjesto i nagradu kritike za najbolji tekst te godine.

Godine 2022. sudjeluje u snimanju dokumentarnog filma Nova đenoveška škola (Nuova Scuola Genovese), koji istražuje zajedničku nit suvremenog ligurijskog (Ligurija – Genova i Sanremo nalaze se u toj pokrajini) rapa s velikom tradicijom kantautorskog pisanja pjesama (Scuola Genovese).

Eto koliko je snažan – i, čini se, trajan – utjecaj Paolija i ostalih iz šezdesetih. Gotovo bi se moglo reći da su napravili kopernikanski obrat u talijanskoj glazbi.

Ja sam anarhist

Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća Gino Paoli postaje aktivni političar. Postaje zastupnik u talijanskom parlamentu s liste Talijanske komunističke partije (kasnije PDS), ali se odmah pridružuje neovisnoj parlamentarnoj ljevičarskoj skupini. Tako ubrzo prestaje baviti se politikom, osobito nakon što nije prošao na izborima 1992. godine. Inače, Gino Paoli nikada u životu nije bio član nijedne političke stranke.

Zanimljivo je što je jednom prilikom izjavio, osobito ako imamo na umu spomenuti anarhizam u Đenoveškoj školi:

„Oduvijek sam bio anarhist. Anarhistički gen naslijedio sam od svog djeda, koji je bio nepismen, ali je napamet znao sve spise Carla Cafiera i pjesme Pietra Gorija, pa čak i Božanstvenu komediju!“

Stvarno snažni geni u našega Paolija.

Njegov buran život uključuje i pokušaj samoubojstva početkom šezdesetih godina. Ostao je živ i zdrav, iako mu je metak u prsima ostao cijeli život. Sud mu je dosudio kaznu od 60 tisuća lira jer je imao neregistrirano oružje – pištolj iz kojega je pucao na samoga sebe.

U međuvremenu je „lansirao“ velike kantautore poput Lucija Dalle i Fabrizija De Andréa. Nije bio tašt ni slavohlepan – naprotiv, volio je pomagati mlađima svim silama. Imao je problema sa sudskim vlastima i zbog utaje poreza od 800 tisuća eura. Nastupila je zastara, iako se u međuvremenu sa sudom bio dogovorio o isplati u ratama.

Privatni život Gina Paolija bio je stalna meta žutog, tabloidnog tiska, a kasnije i elektroničkih medija. I kako ne bi: četiri braka, mnogo djece i, osobito, višegodišnja burna veza s pravom talijanskom divom Ornellom Vanoni.

Nešto manje, ali ipak senzacionalno, odjeknula je vijest da je Paoli svoju prvu suprugu (Anna Fabri) varao s tada vrlo mladom Stefanijom Sandrelli. Stefanija je na kraju postala i njegova supruga, kao i velika filmska zvijezda u Italiji. Burniji od velebitske bure bio je i njegov brak, kao i izvanbračni ljubavni život s Ornellom Vanoni. Četvrta supruga, Paola Penzo, čak mu je i pisala pjesme.

Bio sam posve ohrabren. Kao da sam sreo sama sebe. 

Gino Paoli nije bio od ogromnog utjecaja samo u rodnoj Italiji.

Arsen Dedić stvoren je sâm od sebe, ali i po uzoru na Gina Paolija, koji je imao – i još uvijek ima – golem utjecaj na hrvatsku kulturu i umjetnost općenito. To se gotovo ne može ni izraziti riječima. Svakoga dana možemo samo pomisliti:

„Da nam je Arsen tu s novim albumom!“

Arsen Dedić i Gino Paoli bili su više nego prijatelji – često suradnici, a Gino Paoli bio je čak i vjenčani kum Gabi Novak i Arsenu Dediću. Nije čudo što je Arsen o njihovu odnosu rekao:

„Kad smo zajedno napravili ”Okus soli”, tada sam osjetio ono što se zove „pobratimstvo lica u svemiru“. Vidio sam da netko sličan meni dijeli sudbinu, da imamo slično gledanje na svijet, na ljubav, na muziku i bio sam posve ohrabren. Kao da sam sreo sama sebe, kao da sam sreo tog čovjeka.“

Toj velikoj, višestrukoj zbliženosti Arsena i Gina svjedočio sam i u Sanremu 2002., kada mi je Paoli govorio o njihovoj isprepletenosti u svim aspektima – i života i umjetnosti. Posebno ih je bilo ugodno promatrati i družiti se s njima 2009. na zagrebačkom aerodromu. Paoli je doputovao u Zagreb zbog koncerta – zajedničkog njegova i Arsenova nastupa u Tvornici kulture. Nakon razgovora o letu, uz čašicu vode (Paoli) i čašicu crnog vina (Arsen), dogovarali su se o nastupu i posljednjim privatnim susretima.

Ne znam više tko je i u kojem kontekstu spomenuo Đenovešku školu. Pretpostavljajući da i u toj priči ima naslaga mita – jer su to bili izraziti individualci na čelu s Paolijem – morao sam pitati glavnog aktera kako on gleda na cijelu priču o Đenoveškoj školi kao kolektivnom projektu. Osobno sam u to sumnjao. Znajući škrtost Gina Paolija u iskazivanju i njegovu ogromnu sposobnost sarkazma i cinizma, nisam očekivao dug odgovor, a on je glasio, onako poluglasno:

„Ne sjećam se da sam ikad vidio neku zgradu u Genovi na kojoj piše Đenoveška škola!“

Vrijedilo bi to što je rekao za Đenovešku i za mnoge druge „škole“, samo nema nikoga od onih koji su ih „pohađali“ da to kaže – nedostaje i hrabrosti i talenta za ironiju.

I Gino Paoli, i Arsen Dedić – dva pobratima.

Uostalom, postoji o tome i dokument: CD i DVD Arsen Dedić & Gino Paoli u Lisinskom, snimka zajedničkog koncerta u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Prekrasan doživljaj dvaju kantautora vrhunske umjetničke vrijednosti i povijesnog značaja. Bolju potvrdu ovaj dvojac nije mogao dobiti ni od nagrade Premio Tenco.

Club Tenco svake godine u Sanremu, u listopadu, u teatru Ariston dodjeljuje kantautorima nagradu Premio Tenco za značajan doprinos svjetskoj glazbi. Club Tenco osnovan je u spomen na velikog talijanskog kantautora Luigija Tenca, koji je, nažalost, počinio samoubojstvo u hotelskoj sobi u Sanremu 1967. godine. Na podu ga je pronašla njegova velika ljubav Dalida.

Dakle, osim predivnih pjesama, izvedbi i snažnog nekonformizma, veliki kantautori skloni su i (ne)uspjelim samoubojstvima, preljubima, rastavama i sklapanju više brakova.

Premio Tenco dobili su doista velikani iz cijeloga svijeta – od Nicka Cavea do Leonarda Cohena, mnogi talijanski velikani, pa i naš Goran Bregović prošle godine. Gino Paoli nagradu je dobio 1974., a Arsen Dedić 1982. godine.

P.S. ‘‘Okus soli” veliki je Dedićev hit. Autor je Gino Paoli, a riječ je o njegovu velikom originalnom hitu ”Sapore di sale”, koji se i danas često emitira u Italiji. Pjesmu je Paoli napisao dok je ljetovao sa Stefanijom Sandrelli na Siciliji, u jednoj napuštenoj kući uz more.

Posebna zanimljivost jest da je aranžman napisao nitko drugi nego maestro Ennio Morricone, koji je 1963. kruh zarađivao u studijima RCA u Rimu kao aranžer i dirigent orkestra za razne pjevače i kantautore. Morricone je, nanjušivši da je riječ o vječnoj pjesmi, inzistirao da saksofonist u orkestru bude veliki Gato Barbieri.