Sanin i Tibor Karamehmedović: „Velika je bila naša bol, preslabi za kickbox, prejaki za rock 'n' roll"

„Ništa drugo“ mimo Sanina i Tibora Karamehmedovića privedenih ispred Silentea kao glasnogovornika kvalitetnog tuzemnog mainstreama

Trinaest godina ste na sceni, a zadnjih nekoliko s LAA agencijom kao izdavačem i bookerom; što je taj suradnički model konkretno promijenio u načinu na koji funkcionirate? Je li to bila prekretnica koja je Silenteu dala „treću brzinu“ ili je evolucija benda bila organska, bez obzira na strukturu iza vas?

TIBOR: LAA ulaže u sve svoje bendove. Netko bi argumentirao da smo bili uspješniji prije tako da su nas možda upropastili. Ma i neka je tako, opet bih birao LAA. Nitko nije u biznisu spašavanja bendova ili davanja treće brzine. Ovo je velika borba, a Sančo i ja za svaki euro uložen u Silente dajemo 100. Ali ipak za evoluciju o kojoj pričaš potrebno je više, zar se ne slažeš? Imali smo prekretnica kao i svaka balkanska sudbina – previše za jedan život, ali drugog još ne poznamo.

Silente je kroz godine imao više promjena, osobito pjevačice. Koliko svaka takva promjena zapravo „resetira“ identitet benda iznutra? Postoji li trenutak kad ste rekli sebi ovo više nije isti bend ili je, naprotiv, svaka promjena donijela nešto što inače ne biste imali?

SANIN: 13 godina smo na sceni, još šest-sedam godina prije toga proveli smo probijajući se na tu scenu. Imali smo sveukupno dvije promjene u postavi od kojih je jedna bila promjena pjevačice prije tri godine. I nadam se da više nećemo morati jer ja sam izrazito vezan za glas za koji pišem. Svaki od tih trenutaka bio je bolan. Svaki član ove obitelji nosi ta sjećanja do kraja života. Tu se ne događa raskid suradnje, raskida se životni put isprepleten na nekoliko razina i to nije mala zajebancija. Ipak, trebat će puno više od toga da me resetira, a ne znam što na svijetu bi bilo potrebno da se dogodi da ja kažem da to nije isti bend. Da posumnjam u sebe, u svoj san kojemu sam dao sve? Ja ne volim ovaj bend, ja sam opsjednut njime. Taj san nije dovršen, naši talenti se još uvijek bruse, sve smo bolji i glad nam je sve veća. Da ta volja pukne i da se moja želja smanji? Prema meni nitko nema takvu moć. Možda Tibor, ništa drugo.

„Nikad nisam ni vidio AI. Mislim na program, sučelje, izgled, ikonicu neke aplikacije ili štoveć.”

Tibore, tvoja solo karijera nije samo „bočni projekt“, čini se da je prostor gdje radiš stvari koje Silente ne bi. Koliko svjesno koristiš taj kanal kao ventil i postoji li ikad napetost između onoga što hoćeš reći kao autor i onoga što bend kao kolektiv može i želi ponijeti?

TIBOR: Može se reći da sam prvo imao solo karijeru pa iskoristio Silente kao ventil za ono što ne mogu podnijeti kao autor. Oboje su fantastični načini da se izrazim, jednostavno je drukčije. Malo je vremena za objaviti toliko puno pjesama. Ja obožavam muziku, ona mi je spasila život. Želim još sto projekata i megalomanski studio. Ali gotovo je to vrijeme u kojem sam odrastao gdje se albumi i muzika slušaju opsesivno i posesivno. Žao mi je što publika to vidi kao moje ventile. Silente je moj jedini, originalni bend. Iz djetinjstva. Sanin i ja smo prošli kroz više-manje sve bitno u životu s jednom stvari ispred svih – Silente. Nemam namjeru birati, samo tražim prostor.

AI je ušao u glazbenu produkciju na mala vrata, a danas je već standard u nekim segmentima postprodukcije, mixa, pa čak i songwritinga. Koristite li vi ta rješenja i ako da, u kojoj mjeri? I kritičnije, gdje za vas leži granica između alata koji ti služi i alata koji počinje pisati umjesto tebe?

SANIN: Nikad nisam ni vidio AI. Mislim na program, sučelje, izgled, ikonicu neke aplikacije ili štoveć. Nikad ništa. Nemam pojma o tome. Ne zanima me. Valja koristiti sve što ti donosi dobro. Ja od AI-a nemam ništa. Dosadan je. Your AI slop bores me.

Gotovo svaki analitički tekst o Silenteu u prvim godinama sadržavao je neizostavnu referencu na Azru ili Plavi orkestar kao čujne utjecaje, bilo harmonijski bilo lirski; danas pak sve bliže Gibonniju. Je li to bila stigma, kompliment ili jednostavno neizbježna točka orijentacije za novinare koji nisu znali gdje vas smjestiti ili su vas morali ladičariti i osjećate li danas, nakon trinaest godina, da ste se konačno istrgli toj usporednoj sferi?

TIBOR: Čekiću je sve čavao, zar ne? To im je posao i rade ga kako najbolje znaju. I čim završe, idu dalje svojim putem. Teško je i meni uspoređivati. Kad želim nekom, tko ne zna ništa o bendu, prepričati kako zvučimo – izgubim se. Kako se usporediti s nekim tko ti je uzor? Na kraju, zahvalan sam svakom čovjeku koji je poslušao deset minuta našeg rada. Vjerujem da imamo puno toga unutra. Život je jedan, živi ga, Fikreta!

Spot za “Ništa drugo” Darija Radusina jedan je od vizualno najambicioznijih domaćih videa ove godine, ne samo estetski nego i komunikacijski. Koliko je produkcija svjesna odluka da podignete ljestvicu i koliko košta takav iskorak, ne nužno financijski, nego u smislu energije, povjerenja ekipi i rizika da „preproduciraš“ pjesmu vizualima?

SANIN: Muzika, tekstovi, snalazimo se u tim vodama, nekad bolje, nekad lošije. Ali kad su u pitanju vizuali, tapkamo u mraku. Mi smo svjesni da želimo nešto posebno, ali ne znamo što. U ovom slučaju, iz tvog pitanja može se bez straha ukloniti to „jedan od“. Dario Radusin je napravio izvanrednu, nemoguću stvar. Bend mu je toliko zahvalan. Ponosni smo na taj iskorak. Ne znam za financije i energiju, ali ako se time mjeri, nije nam žao ni jednog ni drugog.

Isplati li se ulagati u videoprodukciju danas? Streaming algoritmi nagrađuju frekvenciju i konzistentnost, a ne nužno kvalitetu jednog videa. S te strane, je li skupi, pažljivo rađen spot još uvijek pametan ulog ili je to luksuz koji si može priuštiti samo bend koji već ima publiku koja će ga pogledati, bez obzira na platformski push?

TIBOR: Hrabro pretpostavljaš da sam pametan i da znam u što uložiti. (smijeh) Ništa ne traje zauvijek i kako ljudi konzumiraju umjetnost će mi uvijek biti misterij. Ima dobrih spotova s jeftinim ali moćnim kadrom. I plastika može izgleda kao dijamant uz dobar light. Ljudi traže easy way out. Sve ima mjesto i vrijeme. Ljudi uvijek idu u ekstreme pa jedan tren želiš vrhunsku sliku, a drugi tren je najbolje ono glupo u bekstejđu snimljeno mobitelom. Zabavno može biti oboje.

Na sceni postoje bendovi koji jasno nose vaš DNK, BluVinil su možda najočitiji primjer. Kako vi to doživljavate? Je li to potvrda da ste stvorili dovoljno prepoznatljiv zvuk da se može „naslijediti“ ili te usporedbe i njima i vama zapravo rade medvjeđu uslugu? Koji su zapravo izvođači s kojima Silente čini scenu? Da nije ono too soft to rock too hard to pop.

SANIN: Velika je bila naša bol, preslabi za kickbox, prejaki za rock ‘n’ roll. Ako će nekome pomoći da napiše pjesmu to da se osloni na naš zvuk, doživljavam to uspjehom, ali još ponosniji bih bio da fino ukradu što im treba i pretvore to u svoje. Poljubi me za kraj i ostavi na podu. To bi bila lijepa i vrijedna ostavština. To govorim u teoriji, nisam primijetio da se to događa. Nisam čuo Silente zvuk u drugih izvođača. Nije to baš tako. Osjećam se najbliži s nekim bendovima koji imaju određeni pristup tekstu i glazbi, a uopće ne zvuče slično nama. Što se scene tiče, ne znam gdje smo. Za Bluvinil bih ipak rekao da su svoji i da nemaju naš DNK niti im je on potreban.

„Volim misliti da je najbolje tek pred nama, još želim Las Vegas i Tokio…”

Trinaest godina u regionalnoj glazbi ozbiljan je staž. Gdje se Silente danas nalazi na vlastitoj mapi, jeste li bend koji je dostigao svoju veličinu i sad je konsolidira ili osjećate da je najperiod tek pred vama? I konkretno, što bi za vas bila potvrda da ste „prešli na sljedeću razinu“? Prodana Arena Zagreb ili ovaj đir novootkrivanja ”Terce na tišinu” putem TikToka?

TIBOR: Sreća je u onom što će biti i možda u onom što je bilo. Volim misliti da je najbolje tek pred nama, još želim Las Vegas i Tokio… Ne želim ispasti bahat, ali što fali tome da mislim da smo najbolji bend na svijetu? Pa valjda svatko tko ima bend to misli za njega. I ja ću ući u taj ring, ja pišem i radim svoje, izbacujem i trudim se kao i svi. Nije me briga kako tko otkrije to ili koliko se dvorana proda.

A kontekstualizacija naše scene? Lani hipodrom lik, ove godine karaoke lik razvaljuje brojkama, a publika i masa koja brojke i kvantitetu čita kao kvalitetu ga prati. Od Thompsona do Jakova Jozinovića gdje su i jesu li Silente zlatna sredina i karika koja nedostaje? Smiješno je kad idete do Googlea i uz novu stvar vam tamo desno izbaci pod žanr Silentea indie/alternativni rock…

SANIN: Tako je kako je. Ne vjerujem u neke velike prevare, a brojke su dobre samo kad su na tvojoj strani. U nas je, čini mi se, uglavnom strašan nered na sceni i anomalije ponekad uspiju isplivati pa se onda svi čude kako sad ovo, kako sad ono. Ne mogu se te stvari isplanirati ovdje, ne postoji organizirana scena, ne postoji industrija, barem ne u mjeri potrebnoj da bi se stvari mogle odigrati po nekom planu ili shemi. Kaotično je. Treba biti fokusiran i ne rasipati se. Ne trošiti se na ono što ne razumiješ. Gledaj naprijed, hrabro i radi ono što znaš. Zaboravi na sve drugo odmah sad. Najbolji savjet koji sam ikad dobio glasio je nešto kao – nitko nije bez razloga tamo gdje jest.

Prodana Arena Zagreb ili Pula ostaju neka vrsta neizgovorenog benchmarka za uspjeh na ovim prostorima. Je li to vaš konkretan goal, s planom i rokom ili više romantična ideja kojom ne volite opterećivati stvari?

TIBOR: Rekoh, da sviramo na Marsu ja bih se pitao kako nismo i u nekoj drugoj galaksiji. Sviram jer volim svirati pa makar i na probi s bendom. Ne treba mi potvrda drugih ljudi ni njihova ljubav, imam dovoljno toga u svom životu. Ne želim živjeti na pozornici misleći kako dugujem publici nešto ili ona meni. Ta energija scene je nešto više od samo moje želje da budemo najbolji ili njihovog prohtjeva da se zabave u petak navečer. Mada nijedno nije baš laž.

S obzirom na pokoravanje RH, a ni regija nije imuna, postoji li ikakva ozbiljna ambicija prema inozemnoj publici, dijaspori ili čak tržištima koja ne govore vaš jezik?

SANIN: Uvijek malo sanjarimo o tome, ali usko smo vezani za ljude koji razumiju što govorimo. Često imaš neki bljesak pažnje iz neočekivanog mjesta pa odmah poželiš ići tamo. I napravit ćemo to, dovest ćemo Silente gdje god osjetimo da ga ljudi čekaju. I onda ćemo doteturat’ kući.

Ostatak radne 2026. Kako izgleda kroz plan Silentea?

TIBOR: Puno koncerata, divnih uspomena. Izlazi peti album Silentea krajem godine. Naradili smo se, mnogo divne muzike je tu. Divnih tekstova. Divnih osjećaja za koje još nemam ime. Jedva čekam svaki koncert!