Ružica Maurus: „Glumica koja pjeva"

Mlada pjevačica i glumica Ružica Maurus nedavno je izbacila singl “Rano duboka” koji već ima impresivne brojke na glazbenim platformama, ali ono što je još važnije za nju – ta pjesma ne djeluje kao kalkulacija, nego kao nešto što je trebalo izaći iz nje

Ružica Maurus/foto: Matej Grgić

Kao da je dugo čekala da joj se da prostor. S Ružicom sam popričala o svestranosti u umjetnosti koju nosi bez potrebe da se opravdava, o tome zašto mrzi planiranje, zašto ne podnosi površnost i zašto je sevdah za nju sve – od ljubavi, drame i istine sve do ogoljenog srca.

Rođena u Požegi, danas sa zagrebačkom adresom, Ružica kaže da je odlazak bio zapisan puno prije nego što je postao stvarnost. Još kao dijete osjećala je da je čeka nešto izvan tog kruga, iako nije znala definirati što. U srednjoj školi je krenula skupljati novac i vikendima dolazila u Zagreb gledati predstave poput “Filumena Marturano” i “Kolovoz u okrugu Osage” u Gavelli i “Razbojnike” u HNK. Tražila je razloge da što više vremena provodi u gradu koji ju je vukao. Nije to bio bijeg, nego gravitacija. Danas ima 27 godina, završila je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i već dvije godine je članica ansambla, glumica i pjevačica u kazalištu Komedija. Iza sebe ima niz kazališnih uloga, serija i koncerata, i tek je nedavno, kaže, osvijestila koliko se toga zapravo nakupilo. “Rano duboka” došla je kao prirodni nastavak, ali i kao iskorak.

Ružica Maurus/foto: Matej Grgić

Rodni grad oblikovao ju je duboko

Odrastanje na selu, u velikoj obitelji, među susjedima i prijateljima, naučilo ju je povezanosti i zajedništvu. Prepričava kako u manjoj sredini prilike dolaze ranije – profesori te prepoznaju, dobiješ pozornicu dok si još dijete, publika te prati od početka. Iz Požege je uzela toplinu i osjećaj pripadanja, a iz Zagreba širinu i profesionalni izazov. I jedno i drugo živi u njoj. „To je oduvijek čučalo u meni jer sam ja oduvijek imitirala u obitelji, pjevala, nastupala.” Scena je za nju bila prirodni teritorij. U trećem srednje, nakon što je na jednom domjenku imitirala sve žive, od političara do profesora, dirigent joj je rekao da bi trebala probati glumu. Upisala je dramsku, dobila ulogu i prvi put kad je stala na ozbiljnu kazališnu scenu znala je da je to to.

Pjevanje je počelo još ranije. Prvi nastup bio je na prvoj pričesti. Navodi kako joj je u tom trenutku zastao dah, nastala je progutana knedla, neugoda, ali je izgurala do kraja. Nakon nastupa dobila je prve komentare da ju roditelji moraju upisati u glazbenu školu. Tako su krenule bisernica i klavir, pa teorija i zbor. Bisernicu je, kaže Ružica kroz smijeh, svirala katastrofa. Trebala je upisati flautu, ali je u zadnji tren odlučila – tamburicu. Mama i tata u šoku. Godinu dana kasnije požalila jer je bila jedina tamburašica dok su sve cure svirale “prelijepe” instrumente. „Iskreno, ja sam jako loš instrumentalist.” Na nastupima ne svira. „Ne, to jedino da ljude malo nasmijem evo..” – kaže smijući se.

Na pitanje je li više glumica koja pjeva ili pjevačica koja glumi odmah je iz topa rekla: „Gumica koja pjeva.” Na Akademiji ju je to znalo živcirati jer su je često zvali u ispite zbog pjevanja: „Uvijek bih rekla može, naravno hahaha, ali htjela sam da to više bude zbog glume”, ali danas, u Komediji, pjevanje je sastavni dio njezina posla i glavni razlog zašto se baš tamo pronašla.

Ružica Maurus/foto: Matej Grgić

Rano duboka

Planiranje ne podnosi. „Apsolutno sam spontana. Mrzim planiranje. Ne volim se ni dogovarati da se vidimo za sedam dana.” Vjeruje da ono što je njezino dođe, a ono što ne dođe – nije ni trebalo. Taj stav preslikao se i na “Rano duboka”.

“Uopće nisam razmišljala o tome da bi meni netko mogao napisati nešto što zvuči staro, nešto što je drugačije, nešto što je u mom stilu. Mislila sam da bi ja morala raditi trap jer je on sad naj trendy. Mislila sam da ne može netko sad napisati novi sevdah. Ta glazba koja ima tako dugi rok trajanja, koja je i dalje slušana i koja je tolike godine preživjela. Neki sevdah je star i po 500 godina. Mene to jednostavno zanima i privlači.”

Voli hrvatske velikane – Terezu Kesoviju, Olivera Dragojevića, Josipu Lisac, a kad su joj Jan Jakovljev i Anja Grabovac poslali demo inzistirajući da je ovo pjesma savršena za njen vokal, nakon trideset sekundi se rasplakala. Znala je da je to njezino.

Sevdah je za nju više od žanra. “Sevdah iziskuje potpuno višu razinu posvećenosti, predanosti, pažnje, fokusa, koncentracije, emocije, istine. To je baš trenutak gdje ti moraš dati publici srce. U tom žanru i tekst i glazba imaju jednaku težinu, pauze nose dramu, a izvođač nema gdje sakriti emociju”.

Sevdah je otkrila u srednjoškolskom autobusu, vraćajući se s gostovanja. Zaljubila se, krenula istraživati, a tek kasnije saznala da su joj se preci s obje strane obitelji bavili glazbom. „Dvije generacije poslije, a jedna generacija je to ukinula, ali ja sam nekako opet došla do toga. To mi je u krvi.”

Proces snimanja “Rano duboka” opisuje kao tri dana perfekcionizma kod Nikše Bratoša. Nije bila zadovoljna svojim izvođenjem bez obzira na oduševljenje svih koji su poslušali. Tražila je još jedan dan, pa još jedan, i još jedan, ispričavajući se. Kasnije joj je Nikša priznao da je verzija snimljena prvi dan ona koja je objavljena – samo ju je pustio da prođe svoj unutarnji krug neutemeljene nesigurnosti znajući da već ima hit. Pjesmu je izbacila nezavisno, svjesno, bez diskografske kuće prepričavajući da je htjela da to ostane njihovo malo blago, umjetnički rad bez uplitanja drugih. Riskirala je financijski i emotivno, ali kaže da bi opet isto. Premijera je bila emocionalni rollercoaster – probudila se u 4:30, gotovo bez sna, radijska premijera u 10:15 donijela je suze, podnevna premijera spota još jednu rundu plakanja. Navečer, na koncertu, bila je mirna. Šali se kako su svi plakali osim nje jer je ona već “odradila svoje”.

I samo snimanje spota zamišljeno je kao mali film, ne još jedan običan video, nego zaokružena priča koja donosi novi zvuk i vizual koji se rijetko viđa na ovim prostorima. Oko Ružice se u svega nekoliko dana okupio pravi mali kolektiv – od autora Anje Grabovac i Jana Jakovljeva, redateljice Hani Domazet i producentice Anje Pečovnik, do DOP-a Sandra Sklepića, montažera Josipa Dujmovića, cijelog tima PR podrške i obitelji, više od dvadeset ljudi na setu koji su zajednički disali isti projekt. Uloženo je puno truda, vremena i vlastitih sredstava, ali ideja je od početka bila jasna: da sve ostane njihovo, iskreno i neokaljano, kao poklon publici, vođeno intuicijom i srcem, bez kalkulacije i bez biznis matrice.

Ružica Maurus i Wana Kiiru/foto: Matej Grgić

Večer sevdaha – desetogodišnji koncert

Večer sevdaha izvodi već deset godina. Prvi koncert bio je u Gradskom kazalištu Požega, očekivala je da će okupiti četrdesetak ljudi. Došlo ih je više od dvjesto. Prisjeća se kako je skoro pala u nesvijest od treme. Danas publika dolazi ponovno i ponovno. Ružica prepričava: „Jako je teško sebe prodavati ili hvaliti ali mogu reći ono što mi drugi ljudi govore a to je ‘Da smo znali da je ovako došli bi puno prije i od sad nećemo propustiti nijedan nastup‘…i ja sam najsretnija jer je meni publika konstantno ista i sve ih je više. Nitko nije došao samo jednom, uvijek se vraćaju.” Na pitanje zašto naglašava: „To je zbog moje interakcije s publikom”.

Njezini koncerti traju dva i pol sata, bez plana, osim redoslijeda pjesama. Sve što joj prođe kroz glavu govori na mikrofon. Nema skrivanja grešaka. „Oni mene zabavljaju, i ja njih…jedan kritičar je čak napisao za mene da sam ja ‘Glumica koja uvijek pleše po rubu, ali nikad se još nije strovalila’ hahaha zabavlja me to.”

Dobitnica je nagrade Hrvatskog glumišta i Zlatnog Studija, a kazalište ostaje njezina prva ljubav. Opisuje kako probe traju mjesecima, uloge se grade sloj po sloj, svaki dan moraš biti iskren pred publikom, bez obzira na raspoloženje. Kaže da iz kazališta nikad neće izaći jer ne može zamisliti život bez te zajednice i strasti koju ona nosi. Trenutno igra u predstavi Radio Dubrava u kazalištu Komedija, u režiji Krešimira Dolenčića. Ovdje gluma nije u prvom planu, već glazba Prljavog kazališta koju izvode uživo preuzima i vodi publiku kroz radnju.

“Ja sam njihov najveći fan tako da sam presretna! I još ću kao Slavonka glumiti purgericu, tako da me čeka puno puno posla što se tiče naglaska.” šali se Ružica.

Glazba koja ruši predrasude

Kad publika prvi put čuje njezinu pjesmu želi da ponese razne emocije: „Voljela bi da ona budi i tugu, i snagu, i radost, i veselje. Voljela bi da se ona sluša i u kafanama, i u autima, i ujutro i na večer. Mislim da je nekako namjenjena i svim uzrastima, i svim podnebljima. Zato što nosi istinu, a ja mislim da žanr bi uvijek trebao rušiti granice i svrstavanje. Ljudi imaju neke čudne predrasude prema Sevdahu, zato ja sam jako sretna što “Rano duboka” ima moderni pečat. Čuje se da je staro, da ima elemente Sevdaha, ali ima elemente i modernog popa, zbog čega ja sam posebno sretna. Mislim da se na taj način može ta tradicionalna glazba vratitio, i opet nekako postati popularna. Zbog te iskrene emocije.”

Idući planovi? Nova autorska pjesma? „Budući da sve ono što sam rekla da neću nikad se dogodilo… reći ću da neću više ništa, pa će biti”, kaže kroz smijeh. I to je možda najtočniji opis njezina puta – što manje planira, to joj se više događa. A dok se nove stvari tek slažu, njezin glas već ima sljedeću stanicu, koncertom koji će biti 25. travnja vraća se pred publiku u Kontesi.

Ružica Maurus danas stoji negdje između kazališne daske i koncertne pozornice, između tradicije i suvremenog zvuka, između discipline i potpune spontanosti – i u svemu tome djeluje jednako umjetnički. Upravo zato je uzbudljivo pratiti je, jer je jasno da je ovo tek jedno poglavlje u nizu umjetničkih teritorija na koje će se bez straha usuditi zakoračiti.