Miron Hauser: „Umjetnički integritet može biti pristupačan“

U trenutku kad se paralelno bavi vlastitim autorskim repertoarom natopljenim kubanskim ritmovima, reinterpretacijom baštine Zagrebačkog festivala te osmišljavanjem drugih programa Jazz orkestra HRT-a, trombonist, skladatelj, aranžer i bandleader Miron Hauser nalazi se u jednoj od najintenzivnijih faza svojeg rada.

Njegov recentni autorski projekt ¡VIDA! pokazuje duboku uronjenost u latino idiome, dok projekt Evergreeni Zagrebačkog festivala otvara pitanje odnosa između popularne glazbene tradicije i suvremenog orkestralnog jazza. U razgovoru koji se kreće između tih dviju osi – autorske ekspresije i institucionalnog djelovanja – Hauser govori o fleksibilnosti kao ključnom svojstvu današnjeg glazbenika, ulozi jazza kao otvorenog sustava te o izazovima rada u sredini koja još uvijek nema stabilnu jazz infrastrukturu.

Miron Hauser / Foto: RJ Glazba HRT

Mirone, prošli si tjedan završio sa svojim autorskim koncertom u sklopu ciklusa Jazz orkestra HRT-a, proslavio rođendan, u isto vrijeme pripremaš još jedan koncert Jazz orkestra HRT-a s TBF-om, projekt Hrvatskog društva skladatelja Evergreeni Zagrebačkog festivala i koncert posvećen Međunarodnom danu jazza. Dakle, riječ je o jednoj intenzivnoj fazi i vrlo različitim programima.

Čini se da jazz u takvim situacijama daje glazbeniku veliku prednost – da uz otvorenost i široko poimanje glazbe omogućuje djelovanje u različitim kontekstima, stilovima i sastavima. Koliko je tebi kao glazbeniku važno djelovati u različitim kontekstima, formacijama i stilovima?

Da, cijeli je ovaj mjesec takav. U srijedu, 1. travnja, izveli smo moj autorski koncert u dvorani Gorgona, onda ćemo u subotu, 11. travnja, u Lisinskom imati koncert s TBF-om, a 15. travnja s Jazz orkestrom HRT-a izvodimo projekt Evergreeeni Zagrebačkog festivala.

Već samo taj koncert ima pedeset stilova u šesnaest pjesama, od Arsena Dedića i Ive Robića pa do Damira Kedže i Zsa Zse ili Matije Cveka, naprimjer, jer je riječ o retrospektivi Zagrebačkog festivala. Koncert je ujedno i dio proslave dvostruke obljetnice – 80 godina Hrvatskog društva skladatelja, utemeljitelja festivala, te 80 godina Jazz orkestra HRT-a. I onda, naravno, već tradicionalno, Međunarodni dan jazza 30. travnja koji ćemo proslaviti uz Elvisa Stanića s njegovom muzikom, Transhistria ensembleom i prepoznatljivim zvukom Tamare Obrovac i Šimunom Matišićem, koji će izvesti nešto od Djanga Reinharda i nešto od Davora Križića. Dakle, vrlo raznoliko.

Da bi bio izvrstan glazbenik, moraš se brzo prilagoditi svakoj situaciji i biti virtuoz na svom instrumentu

To nam je iznimno važno – to je naš temeljni pristup, takav nam je kredo, moramo biti sposobni prelaziti iz stila u stil i to je poanta svega. Da bi bio izvrstan glazbenik, moraš se brzo prilagoditi svakoj situaciji i biti virtuoz na svom instrumentu.

Kako ti je jazz u tom smislu otvorio vrata? Kad si tijekom studija na Akademiji kroz aranžerski rad i rad s ansamblima prolazio različite stilove, u kojem si trenutku osvijestio da upravo ta širina postaje važan dio tvog glazbenog identiteta?

To se dogodilo kad sam shvatio da granice ne postoje i da svaka kombinacija funkcionira. Ako su dobri glazbenici, može biti truba i güiro – ako znaju što rade, onda mogu napraviti glazbu ni iz čega. Jer glazba smo mi, a instrument je samo pomagalo kojim moramo ovladati do razine majstorstva. Teško je to postići na više instrumenata. Neki uspiju, svaka im čast, ali većinom se moraš opredijeliti za jedan da bi dosegnuo razinu virtuoznosti potrebnu za izvođački rad. A ako već sviraš samo jedan instrument, nema smisla ograničiti se i na jedan stil – treba ih znati što više.

Vidiš li tu možda potencijalni problem, primjerice gubitak autorskog identiteta ako se baviš tolikim brojem stilova? Kako to gledaš iz svoje autorske perspektive, posebno u kontekstu aktualnih programa?

Ne možeš izgubiti identitet, možeš ga samo obogatiti. Što više jezika znaš, to više vrijediš – to je stara narodna mudrost. Glazbeni jezik funkcionira na isti način. Nije tako da će ti klasična glazba zvučati lošije ako znaš svirati bebop – naprotiv, to se međusobno obogaćuje i stvara novu vrijednost.

To se nadovezuje i na pitanje konteksta – oblikuje li kontekst autora ili autor oblikuje kontekst? Primjerice, tvoja veza s kubanskom glazbom.

Odgovor je da, oboje. Kubanska je glazba dio mene, ali u nju se uvijek upliću i drugi utjecaji.  Kad nešto napišem, često prepoznam elemente Griega ili Bacha – sve što sam slušao cijeli život, s čime me je mama šopala dok sam bio još beba. Dakle, sve to ulazi u tebe i mora nekako izaći. No glazba se mijenja i svaki put kad pišem ili sviram to je drukčije jer se i ja mijenjam i sazrijevam, barem se nadam, i u muzičkom smislu, u smislu komponiranja, a i sviranja.

Ako jazz shvatimo kao način interpretacije, a ne kao žanr, kao što kažeš, kako gledaš na projekte koje si radio s Jazz orkestrom – od housea i popa, suradnji s DJ PEZNT-om, Darkom Rundekom, TBF-om i Psihomodo Popom? Pisao si i dio aranžmana za te programe, kako gledaš na spojeve različitih žanrova i na reakciju publike, odjeke tih projekata?

Odjek publike bio je fenomenalan za sve to, barem ovo što je do mene došlo, a ja na to gledam samo kao na korak dalje, na još jedan level u igrici života. Uspjeli smo nešto napraviti i sad idemo vidjeti što možemo dalje razvijati.

Kako si pristupao aranžmanima u tim projektima?

Primjerice, aranžman DJ PEZNTa za The Nights of the Jaguar bio mi je jedan od najtežih koje sam pisao. Riječ je o tehno skladbi koja je u originalu repetitivna i statična. Izazov je bio napisati verziju za orkestar koja traje šest minuta i ima dramaturgiju. Inspirirao me Ravelov Bolero, odnosno njegova ideja nastala iz oklade, poznati razvoj teme kroz orkestraciju. Krenuo sam s jednim instrumentom pa postupno širio teksturu do punog orkestralnog klimaksa.

A suradnja s Edom Maajkom? Pretpostavljam da si tu krenuo iz nekog drugog smjera razmišljanja.

Tako je, tamo je pristup bio drukčiji. U ”Prikazama” postoje dva akorda, repetitivni riff i velika količina teksta. Edo nikad nije uživo repao cijelu stvar. Došli smo na ideju da prva kitica bude a cappella, a zatim ulazi orkestar. Dodao sam i barokni motiv koji je odgovarao materijalu. Kad slušam neku pjesmu, pjevušim je u glavi i vidim što bi moglo pasati na nešto. Onda sam sebe zeznem jer to što mi se čini zgodnim teško je i prenijeti na papir, a da ima smisla i da je dobro orkestrirano. Ideje često dolaze intuitivno, ali njihova realizacija zahtijeva zanatsku preciznost.

Edo Maajka i Miron Hauser / Foto: Tomislav Jagar

Spomenuo si da aranžmanima pristupaš kao vlastitim skladbama.

To je jako isprepleteno. Mislim, to je možda ružno za reći, ali meni je čudan taj koncept song writing. Ja otpjevam melodiju i napravim i napišem tekst. Što je to? To je ništa, jer aranžman je u velikoj mjeri kompozicija – odlučuješ o formi, dinamici, klimaksu. Orkestracija definira karakter djela, ona daje taj mood. Zato smatram da skladatelj mora znati kako želi da njegova glazba zvuči, ne samo na razini osnovne ideje.

Orkestracija definira karakter djela, zato smatram da skladatelj mora znati kako želi da njegova glazba zvuči, ne samo na razini osnovne ideje

Koliko ti znači činjenica da točno znaš za koga pišeš unutar orkestra?

To je velika prednost. Znam kome što mogu napisati. Ponekad je to izazov jer glazbenici reagiraju kad ih staviš pred zahtjevniji zadatak, ali na kraju to uvijek donese rezultat. Super je što imamo takav orkestar koji je tako sposoban.

Od koga imaš uvijek velika očekivanja? Možeš li izdvojiti nekoga iz orkestra?

Od svih. Svakom ja volim zapapriti. Na prvu znaju reagirati, ali poslije im bude drago i vole svirati, potrude se i navježbaju. To je uvijek tako.

Vratimo se na projekt ¡VIDA! koji ste izveli prošlu srijedu. Kako ga vidiš u odnosu na Moju Kubu od koje je prošlo već deset godina?

Da, deset je godina prošlo otkad sam napisao Moja Kuba. Ovo je sad totalno drukčije zato što mi nije bilo bitno ono što je nebitno, kako bih rekao. Nekad mi je bilo jako bitno da sve bude napravljeno kako sam naučio, da sve bude školski i sve bude pokriveno. Ovaj sam put samo morao izbaciti te stvari koje su mi bile u glavi. Uopće mi nije bilo bitno da pokažem svoje mogućnosti, svu svoju snagu i znanje. Ništa mi od toga nije bilo važno. Kao da su to neke dječje bolesti koje sam prebolio.

Foto: Porin

Kako si zadovoljan koncertom i izvedbom?

Jako sam zadovoljan za prvi koncert i za prvo izvođenje i za prvu verziju kompozicija. One će se, naravno, mijenjati i razvijati, kao i sve do sad.

Možemo li govoriti o prepoznatljivom „Hauserovom zvuku“?

Mislim da možemo. Ljudi prepoznaju moje skladbe, što mi je zanimljivo.

Na Mojoj Kubi pozvao si kao gosta brata Stjepana. Ovaj put uveo si i vokalni element kroz suradnju sa sestrom Nušom.

Da, to je novo za mene. Pisao sam i prije za vokalnu glazbu, ali sada sam prvi put naručio tekst. I mislim da je rezultat jako dobar. Nuša je uspjela izvući točno ono što sam htio.

Zvučno, taj dio djeluje suvremenije, čak filmski.

Tako je, bilo je čak onako lynchevski, rekao bih. Kad sam krenuo pisati tu suitu, odmah mi je zazvučala kao Twin Peaks; te mračne harmonije i ta melodija njena, koja je baš ono, Angelo Badalamenti, Twin Peaks. I meni je to bilo zanimljivo jer se pojavilo spontano.

Znači li to da se promijenio tvoj odnos prema ritmu i melodiji?

Da, ovaj put je fokus bio više na melodiji. Posebno u tim Nušinim, uvjetno rečeno, skladbama. Nekako sam više razmišljao melodijski nego ritmički u ovom cijelom programu. Ritam je bio posljedica melodije, a ne obrnuto.

Kako objašnjavaš tu promjenu? Jesu li to godine pisanja aranžmana za druge učinile svoje?

Ma ne, to je Euterpa, ona je neumoljiva. Ne možeš ti pregovarati s muzama. To je jednostavno došlo tako. Ne mogu ni analizirati zašto je tako. Jednostavno se dogodilo.

Foto: Jasenko Rasol / HRT

Kako vidiš odnos glasa i orkestra u tom projektu? Čini se ravnopravnim s drugim instrumentima, postavljen je sasvim drugačije nego na primjer u projektu Evergreena.

Da, glas je ovdje bio tretiran kao instrument. Takve su bile i melodije koje su dosta zahtjevne. Ja sam htio da to bude vokal jer sam htio taj zvuk i tu boju, ali nisu to pjesmice. To su ozbiljne kompozicije koje je teško bilo otpjevati.

U kontekstu projekta Evergreeni Zagrebačkog festivala, kako vidiš svoju poziciju u odnosu na tradiciju – od prvog dirigenta tadašnjeg Plesnog orkestra Zlatka Černjula i jednog od osnivača Zagrebačkog festivala do danas?

U ono doba smo mi bili isključivo popularna glazba i super je da je to tako nastalo. Ali se jazz orkestar izrodio u nešto sasvim deseto. Mi se puno više bavimo umjetničkim projektima, našom glazbenom sezonom, koncertnom sezonom. I ovo mi je super jer se vraćamo korijenima. Mnoge skladbe koje ćemo izvesti 15. travnja pisane su upravo za ovaj orkestar, ista je postava instrumenata, samo je sad 50 godina kasnije.

Jazz orkestar je u jednom trenutku prestao svirati Zagrebačke festivale pa je zabavno aranžirati nove pjesme za nas. Kao da retrogradno ispravljamo nešto što je trebalo ostati.

Puno više se bavimo umjetničkim projektima, našom koncertnom sezonom, ovo mi je super jer se vraćamo korijenima

Zanimljivo je da su jazz orkestri odnosno televizijski orkestri nekad svirali sve showove, festivale, snimali muziku za sve crtane i igrane filmove, sve što danas radi manje-više jedan čovjek u nekom studiju. Naravno da to vjerojatno dovodi do bolje kontrole, ali se tom hiperprodukcijom pritom izgubi neki šarm. Obožavam gledati stare crtiće poput Vukotićevog, čuti zvuk orkestra, sve te songove, kao što je Krava na mjesecu. To su genijalne stvari.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Koliko si imao slobodu u izboru skladbi i izvođača za tu večer?

Pa nisam imao veliku slobodu, zato što su to sve uspješnice Zagrebačkog festivala i moraju se poštovati norme, izvođači koji su važni za festival, a cijeli taj popis i nije toliko velik. Realno, sve bitno je u šesnaest izabranih pjesama – i Arsen i Robić i sve iz modernijeg doba. Ovisi najviše o izvođačima jer niti žele niti mogu sve pjevati. Nisam ja tu toliko bio involviran koliko sam HDS, odnosno Zagrebački festival, Lovorka Sršen i Darko Bakić.

Što današnji autori mogu naučiti iz tih evergreena?

Što bi mogli naučiti? Mogli bi naučiti puno toga – prije svega važnost melodije, da pjesma može imati i refren. U čudno vrijeme živimo. To su vječne neke melodije, prepoznatljive, teško je taj standard postići u današnje vrijeme. Teško ga je postići ako pišeš nevergreene. Danas puno njih napiše pjesmu koja ni tad kad je izvedena nije ništa posebno, a kamoli nakon nekih godina. Ne želim biti ni drzak ni bahat, nego mislim da je to isključivo zbog korištenja tehnologije. Izgubi se onaj šugo. I to što je dovelo do toga da ta glazba zvuči kako zvuči.

Teško je taj standard postići u današnje vrijeme – teško ga je postići ako pišeš nevergreene

Ne znam, Beti Jurković ispusti u pjevanju jedno slovo ili otpjeva krivu riječ i ta verzija ostaje jer je odlična. Mi danas sebi ne možemo dozvoliti takvu grešku. Sve se to sreže u korijenu, sve se to editira. U današnje doba umjetne inteligencije jedino što nam preostaje je namjerno griješiti jer kompjuteri to ne rade. Namjerno ću pisati lošu glazbu, jer elektonički uređaji već pišu dobro. Neku sinkopu koja se protivi zakonima fizike. I zakonima jazza, ako takvi postoje.

Jazz orkestar ove godine slavi 80 godina od svog osnivanja. Nedavno ste koncertom proslavili i stotu obljetnicu rođenja Miljenka Prohaske, najdugovječnijeg šefa dirigenta Jazz orkestra HRT-a. Koliko ti je važno očuvati tradiciju orkestra?

To je izuzetno važno zato što je to povijest i da bi znao kuda ideš, moraš znati odakle dolaziš. Osjećam važnost nasljeđa. Orkestar vodim već sedmu godinu. Prohaska ga je vodio preko trideset. On je taj zvuk implementirao i za sve je daleko najzaslužniji, posebno za zvuk orkestra kakav je danas. Uvijek sviramo Prohasku, kad god možemo te uvijek i hoćemo.

Htio bih da orkestar izvodi skladbe Zlatka Černjula, međutim nemamo note. Svojedobno sam transkribirao njegovu skladbu Bembe (prepoznatljivu kao špicu televizijske emisije Vrijeme je za jazz), ali jako je teško to raditi sa starih snimaka. Kasnije su note već tiskane pa je mnogo lakše doći do njih. Postoje negdje u bunkeru i aranžmani od Oblaka, nearhivirani i nepopisani. To bi također trebalo digitalizirati i popisati. Postoji jedna riznica nevjerojatnih materijala za koje moramo uložiti malo više truda.

To bi bilo lijepo, jednako kao i skladbe Ozrena Depola, Damira Dičića, Ladislava Fidrija sve članova Plesnog orkestra, današnjeg Jazz orkestra HRT-a. Zato trebamo spomenuti još jedno važno nasljeđe Miljenka Prohaske na kojem i sam inzistiraš, a to su autorski projekti članova orkestra.

To mi je jako važno, jer sam tako i sam ušao u orkestar i smatram da tako orkestar najbolje napreduje, najbolje vidi gdje je i najbolje nam je kad sviramo svoju glazbu. Najviše se potrudimo, jer su to naši kolege. Nedavno smo imali koncert u Zaboku gdje smo svirali isključivo naš program i to je odlično, publika je reagirala na to i bilo nam je neizmjerno drago da možemo to svirati.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Što misliš o publici i percepciji jazza?

Slično je kao i stanje društva – potrebno je ponovno vrednovanje rada i nasljeđa. Imam osjećaj kao da se treba dogoditi neko postapokaliptično doba da ljudi ponovo počnu cijeniti rad, prije svega, jer sve nekako shvaćamo olako. Takav nam je odnos prema materijalnim stvarima jer smo izrazito potrošačko društvo; sve se koristi i sve se baca u smeće. Jednako tako gledamo i na ono što nam je ostavljeno. Mislim da bi se svatko trebao okrenuti svojoj obitelji, poštovati starije i poslušati što oni imaju za reći. Danas je TikTok doba, era TikTok glazbe, netko može postati ili prestati biti zvijezdom temeljem ničega. Ne mogu se s tim pomiriti.

Imam osjećaj kao da se treba dogoditi neko postapokaliptično doba da ljudi ponovo počnu cijeniti rad, prije svega, jer sve nekako shvaćamo olako

Jazz orkestar već godinama u svom ciklusu održava koncerte u dvorani Gorgona MSU-a, koji je postao poput vašeg drugog doma. Misliš li da vam to pomaže u stvaranju vlastite publike?

Imam dojam da naša publika raste i da se pomlađuje. To je znak da radimo dobar posao, jer jako dugo nismo imali praznu ili polupraznu dvoranu.

Češće vam se događa da je dvorana rasprodana. To je jako lijepo. Misliš li da treba postojati kompromis između pristupačnosti i umjetničkog integriteta?

Nikad. Ali umjetnički integritet može biti itekako pristupačan. A to je vidljivo iz posjećenosti svih koncerata Jazz orkestra HRT-a.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zagrebački festival (@zagrebackifestival)