Zimzeleni vremeplov

Uoči ovogodišnjeg Zagrebačkog festivala, u Tvornici kulture u srijedu, 15. travnja, održana je Večer evergreena Zagrebačkog festivala – svojevrsni presjek njegove bogate povijesti kroz izvedbe bezvremenskih pjesama

Martin Kosovec / Foto: Matej Grgić

U središtu Večeri evergreena Zagrebačkog festivala bio je Jazz orkestar HRT-a pod ravnanjem Mirona Hausera, dok su vokalne dionice preuzeli izvođači mlađe i srednje generacije: Goran Bošković, Matija Cvek, Antonela Doko, Damir Kedžo i Zsa Zsa, Martin Kosovec, Marko Kutlić, ToMa te TransAkustik. Upravo je Hauser na početku najavio koncept večeri – kronološko putovanje kroz festivalske uspješnice, što se pokazalo kao dobar okvir za razumijevanje razvoja domaće popularne glazbe.

Večer je otvorio Matija Cvek izvedbom kultnih “Golubova” Ive Robića, čime je odmah uspostavljen nostalgičan ton. Među upečatljivijim interpretacijama istaknuo se ToMa s pjesmom “Još samo večeras” Drage Diklića iz 1963., donijevši joj suptilnu, ali emocionalno snažnu reinterpretaciju.

Rane šezdesete i sedamdesete donijele su niz poznatih trenutaka – Goran Bošković izveo je “Prolazi sve” Jimmyja Stanića, dok je ToMa prizvao duh Zagreba kroz “Tebi, grade moj”, Robićevu bezvremensku posvetu gradu iz 1969. godine.

Zsa Zsa i Damir Kedžo / Foto: Matej Grgić

Značajniji stilski zaokret dogodio se s izvedbom “Da sam ja netko”, koju je Marko Kutlić donio u novom aranžmanu. U usporedbi s ranijim, šansonijerskim izričajem Robića, ova pjesma jasno označava promjenu u senzibilitetu tadašnje glazbene scene. Velik aplauz pritom je dobio i Martin Kosovec za interpretaciju “Tvoje zemlje” Alfija Kabilja i Drage Britvića, odnosno Vice Vukova, još jednog od ključnih trenutaka festivalske povijesti.

Antonela Doko posebno se istaknula autentičnim pristupom Arsenovoj “Kući za ptice” (tekst Drago Britvić), a njezina izvedba “Dok razmišljam o nama” dodatno je potvrdila interpretativnu sigurnost – bila je to i prva pjesma večeri koja je izmamila spontani pljesak publike usred izvedbe, unatoč gotovo nedodirljivom originalu Josipe Lisac, što me je ujedno podsjetilo koliko rijetko tko toj pjesmi uspijeva pristupiti toliko autentično – među njima ponajviše Tedi Spalato sa svojim izrazito jazzerskim čitanjem.

Razdoblje dominacije Olivera Dragojevića prizvano je kroz izvedbu Gorana Boškovića (“Prva ljubav”) te dueta Kedže i Zsa Zse (“Ključ života”), dok je Kosovec još jednom privukao pažnju izvedbom “Doris” Zrinka Tutića, podsjetivši kako su i društveno angažirane teme oduvijek imale svoje mjesto na festivalu.

Antonela Doko / Foto: Matej Grgić

TransAkustik, odnosno Joško Tomić i Iva Ivković Ivanišević, sve su prisutniji u ovakvim projektima, a ovdje su dobili prostor za izvedbu “Pamtim samo sretne dane” Kemala Montena (na tekst Arsena Dedića) i “On me voli na svoj način”, dodatno obogaćujući večer nježnijim trenucima.

Još jedan zanimljiv stilski odmak dogodio se s povratkom Marka Kutlića na pozornicu, ovoga puta s pjesmom “Tebi pripadam” Dina Dvornika. U suradnji s Jazz orkestrom, pjesma je dobila novo ruho koje zapravo nameće pitanje kako bi cijeli Dvornikov opus zvučao u sličnim aranžmanima. Sudeći po reakciji publike, vrlo vjerojatno i više nego uspješno.

U završnici večeri izvođači su se dotaknuli i vlastitih festivalskih uspjeha – Matija Cvek s “Visinama” (2021.) te Kedžo i Zsa Zsa sa “Sve u meni se budi” (2017.), dok izostanak pobjedničke pjesme ToMe “Voljet ćeš opet” iz 2024. djeluje kao previd – osobito jer je riječ o izvođaču koji je iste večeri bio na pozornici, a koncept se ionako oslanjao na kontinuitet festivalskih uspjeha.

TransAkustik / Foto: Matej Grgić

Nažalost, dok su prijašnje festivalske večeri podrazumijevale pozorno slušanje za okruglim stolovima, atmosfera u pristojno ispunjenoj Tvornici kulture bila je daleko od takve. Stajanje i otvoreni šank još su jednom pokazali svoju lošiju stranu – konstantan žamor publike nerijetko je nadglasavao suptilnije izvedbe, kao primjerice poneke TransAkustika ili ToMe, pretvarajući ih gotovo u pozadinsku kulisu.

Takav odnos publike prema koncertu više nije iznimka nego obrazac koji se sve češće ponavlja. Problem pritom nije u samoj ležernijoj atmosferi, nego u potpunom izostanku elementarne pažnje prema izvođačima, koji su – paradoksalno – izvodili repertoar nastao u vrijeme kada se slušalo koncentrirano i s razlogom.

U konačnici, upravo je taj nesrazmjer između materijala i recepcije dodatno naglasio koliko ovakvi programi traže i adekvatan kontekst – jer evergreen ne funkcionira kao pozadinska glazba, koliko god ga se pokušavalo tako konzumirati.

Izvođačka ekipa ispred Tvornice / Foto: Matej Grgić

Koncert je ujedno bio dio obilježavanja dvostruke obljetnice – 80 godina Hrvatskog društva skladatelja, osnivača festivala, te 80 godina Jazz orkestra HRT-a, čime je ova večer dobila i dodatnu simboličku težinu.