Denis Razumović Razz: „Uspjeli smo uspostaviti čvrstu okosnicu riječke alternativne jazz scene“

Denis Razumović Razz u glazbu je ušao kao gitarist, a od 1982. godine ušao je u sferu samoučenja te je tako počeo proučavati tehniku sviranja saksofona. Posljednjih trinaest godina – od 2014. godine – počeo je voditi i organizirati jazz koncerte četvrtkom u riječkom Dnevnom boravku. S Robertom Magrisom i Denis Razz Quartetom za talijanskog je izdavača JMood Records prošle godine snimio album In Action, na kojem u većem dijelu izvode Magrisove, uz pokoju Razumovićevu skladbu te klasike Coltranea, Shortera, Lateefa, odnosno Sun Raa, uz kolektivne improvizacije kontrabasista Karla Ilića te bubnjara Vinka Ergića.

Sudjelujući u južnoeuropskoj supkulturnoj fuziji, hrvatski se glazbenici predstavljaju kulturnoj prijestolnici Europe s Robertom Magrisom, glazbenikom koji je desetljećima svirao u američkim klubovima Chicaga, Kansas Cityja, Miamija i Los Angelesa. Kao dvije luke i sveučilišni centri, Rijeka i Trst na albumu In Action spajaju osobnu, jazz tradiciju sa skladateljima Third Streama.

Denis Razumović Razz

Što vas je u Magrisovu pristupu klaviru najviše privuklo, i kako je ta suradnja mijenjala vaš osobni zvuk?

Magrisa sam prvi put čuo kad je svirao u Rijeci sa svojim međunarodnim projektom Europlane Orkestra otprilike 2006. godine. Tom smo prilikom razgovarali i poslovično sam mu poklonio moj prvi autorski album In Umbra. Magris mi se javio mailom nedugo nakon toga, da mi kaže da je iznenađen i oduševljen što netko uopće postoji na ovim našim primorskim prostorima tko još svira bop saksofon na način na koji to radim.

Vrlo brzo uspostavili smo prijateljski odnos te odsvirali par lokalnih gigova da se glazbeno bolje upoznamo i uskladimo umjetničke tendencije. Nemalo sam se iznenadio kad me je 2008. godine pozvao na kratku, ali intenzivnu europsku turneju u sastavu Herb Geller/Roberto Magris Quintet. Otad smo ostali u stalnom kontaktu i svirali kad god je to bilo moguće.

Magrisov stil sviranja i promišljanja o glazbi te njegov stav o umjetnosti općenito odmah su me privukli jer je on, isto kao i ja po tom pitanju, pragmatičan u pristupu i tu sam u njemu pronašao gotovo idealnog suradnika. Između ostalih čimbenika koji su imali utjecaja na naše glazbeno stvaralaštvo, posebno dijelimo strast prema urbanom zvuku velegrada i industrijskih postrojenja, ali nas fasciniraju i životinjski glasovi, zov neukroćene prirode, glasovi koji dopiru iz divljine, iz savane, a nadasve volimo sve to, izrazit ću se slikovito, umakati u beskonačne i mračne cikluse bluesa, u potrazi za mantrom koja nas ispunjava zadovoljstvom dok sviramo. Eto, to dijelim s Magrisom i to me je privuklo u njegovu pristupu.

Od kasnih ste osamdesetih godina na sceni Rijeke, grada s jakim rock i alternativnim nasljeđem. Kako se jazz glazbenik formira u takvom okruženju i koliko vas je ta „riječka škola“ oblikovala?

Počeo sam se ozbiljno baviti glazbom, proučavati i vježbati instrument, kao gitarist. Svirajući gitaru vrlo brzo sam shvatio da je poznavanje i proučavanje harmonije te harmonijskih mogućnosti i kombinacija ono što čini razliku između raznih stilova glazbe.

Naravno, kod punka me je fascinirala njegova razorna energija, i dok me je to držalo bilo mi je super, jer sam imao ekipu s kojom sam brijao po cijele dane po probama… faza garaže i bauljanje po gradu, gubljenje vremena pa onda opet, beskrajne probe i tako dalje, sve u krug tijekom nekoliko formativnih tinejdžerskih godina, ali svejedno sam tjeran zdravom radoznalošću i dalje slušao drugu, različitu glazbu, pa sam sve više postajao svjestan da je svijet glazbe – onaj koji je mene zanimao – izgledao kao jedan ogroman otvoreni prostor, u kojemu te tvoji nedostaci i pomanjkanje tehnike te vještine na instrumentu strašno ograničavaju u spretnom kretanju tim prostorom.

Što se tiče sviranja u nekim riječkim alternativnim bendovima, shvatio sam da znanje i vještina uopće ne igraju ulogu kod ekipe koja to svira i koja to sluša, pa sam krenuo dalje, u potragu za svojim, osobnim konceptom. Kad sam 1982. godine počeo samouko proučavati tehniku sviranja saksofona, to je bio trenutak kada sam se uspio (tada vrlo mlad) prvi puta fokusirati na svoj koncept djelovanja u svijetu glazbe, a taj koncept i dalje razvijam dandanas, i taj koncept je moj lifetime job.

Kako ste se povezali s Magrisom i kakav je odjek vaše suradnje? Primjećujem da je album u skladu njegove estetike otvarao prostor da se aranžmani rade kolektivno, kao i da svi glazbenici sviraju što više raznolikih instrumenata.

S Magrisom sam potom tijekom dugog niza godina puno svirao u međunarodnim, međugraničnim postavama bendova, iz Italije, Slovenije i Hrvatske. Za vrijeme pandemije počeo sam ga nagovarati da snimimo neki materijal zajedno pa smo, kad je pošast prošla, uz Rajka Ergića na bubnjevima i Karla Ilića na kontrabasu, zdušno krenuli svirati u Klubu mladih Rijeka i Dnevnom boravku, na mjestima gdje sam ja uz pouzdanu ekipicu riječkih jazz glazbenika uspio promovirati jazz glazbu i uspostaviti jednu čvrstu okosnicu riječke – mogu slobodno tako je nazvati – alternativne, underground jazz scene.

To naglašavam, jer treba znati da u Rijeci ima još i jedna druga, vrlo jaka, ali artistički nestabilna takozvana jazz scena. Naime, ovo nam je trinaesta godina, zimska sezona, otkad smo od 2014. godine počeli raditi jazz koncerte četvrtkom u Dnevnom boravku, a onda smo na radost riječke jazz publike, naše djelovanje upotpunili cjelogodišnjim koncertnim ciklusom naziva Jazzanje u Klubu mladih Rijeka, u prostoru kluba gdje se jazz svira svakog prvog i trećeg ponedjeljka u mjesecu.

Tijekom svih tih svirki Magris je počeo shvaćati da je naš kvartet spreman i usviran da potpuno opušteno uđe u tonski studio. Još smo se par puta sastali na probama, da maksimalno za potrebe snimanja iskoristimo naše multiinstrumentalističke talente, tako da sam ja na albumu osim alt i sopran-saksofona svirao i flautu, Karlo Ilić je osim kontrabasa odsvirao i gitaru i oud, a Rajko Ergić je osim bubnjeva snimio i sola na sopran-saksofonu, a svirao je i udaraljke, dok je Magris svirao orgulje, klavir, sintesajzer i južnoameričke udaraljke.

Kako danas gledate na kontinuitet free scene u Hrvatskoj i Italiji, i smatrate li da imate i vlastitu ulogu u njezinom održavanju?

Kako se meni čini, free jazz je postao mainstream glazbeni pravac. Iskreno mislim da je oštricu freeja otupilo poprilično scensko prenemaganje nekih aktualnih, popularnih aktera koji više akcent revolucionarnog stavljaju na scensku prisutnost, a manje na zvučni materijal kojim se predstavljaju. Naravno, čast izuzetcima, zbog kojih će ovaj vrijedan kulturološki fenomen vječno i opstati. Na osobnoj razini, tko me dobro poznaje, može posvjedočiti da pristupam očuvanju tradicionalnog izvođenja jazz glazbe vrlo ozbiljno i iskreno.

Be-bop je vaša temeljna estetika, ali u vašem sviranju čuje se i puno slobodnijih pristupa. Kako danas balansirate između tradicije i eksperimenta?

Već ste sigurno puno puta čuli da se to spominje u mnogim tekstovima raznih muzikoloških mudraca, ali i samih glazbenika da ako govoriš ili sviraš be bop, svi te jazz glazbenici razumiju. Bop je univerzalni jazz jezik. Ako želiš zvučati jazz, naučiš be bop, a kad naučiš be bop, razviješ svoju inačicu tog glazbenog jezika. Najvažnije pitanje jest želiš li zvučati – jazz! Jer, ako želiš „govoriti“ jazzy ili smooth… E, onda ti ne treba be bop language, bježi od be bopa! Tada ti treba jezik love.

Neminovno je da će, ako glazbenik inteligentno i introspektivno radi na svojemu umjetničkom izrazu, spontano doći do razvoja njegova osobnog glasa i načina izgovaranja fraza na instrumentu, specifičnog bojenja tona koji se dobiva fizičkim mikro pokretima usana, jezika, nepca, grla, dijafragme i još dosta nekih drugih elemenata koji čine jedinstveni prepoznatljivi zvuk kojim se glazbenik izražava. To ne mora uvijek i isključivo biti nešto baršunasto i meko, jasno i konkretno. Ne, uglavnom nije tako, uvijek su najdojmljivija ona umjetnička ostvarenja koja vas natjeraju na razmišljanje, što je bilo iza te zvučne ili vizualne enigme. Što je potaknulo njezin nastanak?

Vodite tjedni session u riječkom Dnevnom boravku, koji je postao svojevrsna jazz institucija u gradu. Što vam ti sessioni govore o novoj generaciji glazbenika i o tome kako publika danas sluša jazz?

U Dnevnom boravku dobio sam potvrdu za činjenicu u koju sam dugo godina sumnjao, a to je da publika voli jazz glazbu. Znači, dokazano, odgovorno tvrdim – riječka publika voli jazz! To se vidi po brojnosti publike u Baptističkoj crkvi na Zametu, na ciklusu koncerata Jazz petkom na Zametu, koji vrlo uspješno vodi Vlado Matošević, koji je neizmjerno puno napravio za jazz glazbu u Rijeci. To se vidi i po posjećenosti koncerata na Jazz Time Rijeka Festivalu i na uvijek velikom interesu za Liburnia Jazz Festival.

A naravno, to se vidi i po broju publike koja kroz godinu pohodi naše svirke u Klubu mladih Rijeka i u Dnevnom boravku. To nam ljudi svojim brojnom prisustvom dokazuju već trinaestu sezonu za redom, tako da nas svakog četvrtka mole da odsviramo još jednu stvar za bis, ne daju nam stati, ne daju nam da odemo doma, a to je prekrasan osjećaj! Jedino je šteta što drugi glazbenici ne dolaze i tako ne podržavaju ovaj lijepi fenomen rijetko prirodne pozitivne vibre.

Uživam u podršci koju nam pruža publika i beskrajno sam zahvalan tim sjajnim, inteligentnim ljudima, koji su od koncerta do koncerta shvatili da je to nešto jedinstveno što nastaje i gotovo u istom trenu nestaje pred njihovim očima i ušima, i da svjedoče tome samo u tom trenutku – i nikad više. Publika nas je počela nagrađivati svojim sve većim prisustvom na koncertima i časte nas iskrenom podrškom, a ja smatram da je to i primjerena reakcija na dobro izvođenje jazz glazbe!

Kad se osvrnete na svoj put od osamdesetih do danas, što biste rekli da je ostalo isto u vašem odnosu prema saksofonu, a što se radikalno promijenilo?

Strast prema živoj izvedbi, prema sviranju, interes za usvajanje znanja i želja za vježbanjem su nepromijenjeni! Još uvijek sam baš zaljubljen u svoj instrument! Teško je to opisati, taj osjećaj bolne ovisnosti, onu grižnju savjesti ako silom prilika ne sviram ili vježbam dva dana za redom, ne sjećam se kad mi se to uopće dogodilo zadnji put. A i skladanje novih materijala, eh, i to je jedna zanimljiva priča, jer ja sam samouk glazbenik, imam specifičan način kako uloviti inspiraciju, kako to prenijeti s instrumenta na papir, pa onda proći kroz sve to s bendom, kako dečkima objasniti koja je bila prva zamisao…

Što vas trenutačno najviše zaokuplja? Je li to novi materijal, nove suradnje, ili možda potpuno drugačiji glazbeni smjer koji publika još nije čula?

Što se tiče friškog materijala, trenutačno imam jak poriv prema trima idejama koje mi se motaju po glavi. Volio bih realizirati jedan album s vokalistom kojega izuzetno cijenim i kojemu se divim u umjetničkom smislu, s Lovrom Mirthom. Drugo, volio bih s Robertom Magrisom snimiti jedan album s više groovie pristupom, bez tradicionalnog swing ritma, samo afro, modal, groove… A broj tri, volio bih sa svojom skupinom Denis Razz Adjustable Group snimiti album klasičnog, mainstream pristupa, ne s be bop temama nego baš američke pjesme, Real Book varijanta, pokoji original i to bi me baš usrećilo. E sad, što ćemo prvo ubosti – ne znam!