Jenisej – rijeka koja teče zagrebačkim kvartovima
Za slušanje šumova Jeniseja ne moramo odlaziti na drugi kontinent. Jenisej, koji je počeo izvirati prije otprilike dvije godine, teče tu u susjednom kvartu i dovoljno je samo odškrinuti vrata jedne zagrebačke garaže da bismo čuli mladi četveročlani bend koji tek počinje tabati svoju glazbenu stazu.
Prvenstveno kao posljedica prijateljstva, a potom i subotnjih druženja te svirki, proizlazi njihov debitantski album značajnog naziva „Uzgred“, koji je izišao još krajem prošle godine. Sve je to, u ovim ludim vremenima, prošlo nekako u tišini, a nije trebalo. Uzgred – vjerojatno zato što ova, još uvijek previše tajanstvena četvorka, nije imala velikih glazbenih ambicija i ciljeva, već je spontano i usput snimila pjesme koje su nastajale na subotnjim muziciranjima te na taj način zaokružila jedno glazbeno razdoblje života. Na prvo se slušanje čine kao „tipični zagrebački garažni bend“. Onda se pitaš: „Tipični kao tko?“ i shvatiš da se ona nekadašnja prepoznatljiva „tipičnost“ zagrebačkog garažnog zvuka znatno suzila i da je uglavnom opstala zahvaljujući domaćim filmovima te serijama u čijem je fokusu pretežno zagrebačka garažna scena kasnih osamdesetih.
Garažni je zvuk danas dobio neku posve drugu notu s predznakom stvaranja tekstova na engleskom jeziku i dodatnog formiranja zvuka u nekom od podžanrova (hard) rocka. Jenisej je neporecivo ostao u velikoj mjeri vjeran onome što je bilo nekad, ali je isto tako jasno da je riječ o novom bendu koji ima nove ideje, nove tekstove i novu viziju stvaranja glazbe. Ono što je najvažnije, riječ je o bendu koji odražava duh današnjeg vremena i današnje mladeži. U tom se smislu Jenisej počinje formirati u jedan od onih bendova uz koji bi današnji klinci trebali odrastati i upoznavati se s prvim taktovima rocka jer bend zvuči dovoljno prljavo i dovoljno fino, dovoljno pristojno i surovo, a istovremeno suvereno i dobro! Svatko od članova benda ima svoje preferencije u području alternativne glazbe pa se samim time i čuje da album stoji kao rezultat spoja četiriju različitih glazbenih interesa, uzimajući od svega po malo. Vjerojatno bi pretjerana bila usporedba s Foo Fightersima, ali jasno je da u instrumentalu sastavljenom od gitare, basa i bubnjeva stvaraju čisti rock zvuk koji podsjeća na njihove „mekše“ stvari. Taj je miks uobličen u dvadesetpetominutni slijed od šest pjesama od kojih je svaka nazvana prema rednom broju pod kojim se nalazi.
Nema tu „ja tebe, ti mene, napuštaš me, ostavljam te, volim te, vrati se, ljubavi jedina“. Jednostavno i logično, a opet dovoljno intrigantno. Možda u komercijalnom smislu radi pamtljivosti i težeg povezivanja točnog naziva s pojedinom pjesmom nije najmudriji odabir, ali o tom potom. Bez obzira na početnu intenciju (koje nije bilo) stvaranja albuma, neke se stvari ipak rade za nekakvu publiku. Zato se, na kraju krajeva, i izdaju albumi. U tom smislu tekstovi, nažalost, na prvu nisu toliko pamtljivi koliko bi mogli biti, što ne umanjuje njihovu kvalitetu iz koje se jasno vidi odmak od prije spomenutih pjesama garažnog rocka 80-ih. Jasno je da iza stihova poput „Smrt, smrt te ludo voli, smrt ne boli, voliš li ti nju?“ iz „Prve“ ili“ Imam stan i u njemu praznog zraka. / Imam stan samo malo mrklog mraka. / Imam prag, imam visok prag za svašta.“ iz „Pete“ ili „Otpor je samom sebi plan, a znam pravac se krugom ne crta.“ iz „Šeste“ stoji mladi autor modernog, alternativnog, minimalističkog i suvremenog načina izražavanja s fokusom na ne nužno ustaljenu ljubavnu tematiku.
S druge strane, instrumental je također jako dobar, ali većinu vremena ostaje u sigurnoj zoni komfora garažnog rocka uz tek male naznake izleta promjene žanra i eksperimentiranja zvukom i ritmom. Tako „Prva“ i „Druga“ stoje kao logična i mirnija uvertira u čitavu priču, dok se „Trećom“ i posljednjom „Šestom“ pokazuje žestina u rock ritmovima s elementima punka. Ipak, u cijeloj se priči nešto više ističe „Četvrta“ u kojoj „…sve olovno i otrovno ne udalji se dovoljno/sve nemirno i suvišno postaje nezamjenjivo“. Spomenuta je pjesma nešto drugačija, a samim time možda i najbolja zbog promjena ritmova, vokala i beckova koji se odlično uklapaju u priču te upotpunjuju cijelu pjesmu. Ukratko, ovaj bi se album najviše mogao svidjeti onima koji slušaju bendove poput Gužve u 16-ercu, nešto žešćeg Mašinka ili susjednog Čoveka bez sluha jer se na njemu može naći od svakoga ponešto, a opet u novom i drugačijem ruhu. Doduše, možda čuveno ili viđeno, ali nikad suvišno.
Da prostora za napredak ima – ima, ali sve se može opravdati ili pripisati opuštenom i spontanom nastajanju ovog albuma bez prevelikih očekivanja i ambicija. Uostalom, tako i nastaju najbolje glazbene priče. Nedavno je jedna mlada i dosta uspješna glazbenica izjavila kako je potrebno da današnji mladi glazbenici budu jako hrabri. To bi se u velikoj mjeri moglo primijeniti na ovu četvorku koja je dokazala da može, ali i da treba razvijati priču i pružiti priliku drugačijosti, u kojem god smislu ona bila shvaćena. Dečki iz benda možda i proročanski najavljuju nove stvari: „Imam plan, imam kako, ja imam zašto.“ U svakom slučaju, čekamo nastavak!
Izvor: www.sound-report.com
