Jan Jakovljev i Anja Grabovac: „Ljudi nam govore da smo novi Huljići”

Njihova suradnja traje tek godinu i pol, a u izuzetno kratkom razdoblju postali su jedni od najtraženijih mladih autora mlade generacije

Nove pjesme pišu gotovo svakodnevno, praznog hoda nema, a ponude ne staju. Jan Jakovljev i Anja Grabovac otkrili su nam kako je to živjeti kao mladi autor u Hrvatskoj, surađivati s raznim brojnim izvođačima te s nama podijelili i svoj pogled na glazbu danas.

Svaki songwriter ima svoju glazbenu priču o svojim početcima. Gdje je vaš?

Anja: Ja sam svoj put glazbenice gradila u Dubrovniku od 15. godine. To su bili moji prvi koraci: gaže po terasama, hotelima, privatne svadbe za strance. U Dubrovniku ima dosta poslovnih evenata, turista. Godine gažiranja koje sam odradila utjecale su na moje formiranje u glazbenicu s iskustvom. Putem sam odmah shvatila da imam talent za pisanje. Uvijek sam znala da ću se baviti glazbom, ali sam mislila da ću samo pjevati, ovaj autorski dio dogodio se tek nedavno, spletom okolnosti.

Jan: Po struci sam inače psiholog, a u glazbu sam krenuo kao gitarist s negdje deset-jedanaest godina, čisto iz gušta. Išao sam godinu dana pa odustao jer me nije zanimalo ono što se ondje uči. Htio sam svirati Pepperse, Gunse, a ne klasične etide. Zapravo mi je velika sreća bila da je to bilo doba kada je YouTube već bio prisutan pa sam gledao razne koncerte, proučavao što gitaristi rade, kako sviraju i tako učio. Zapravo sam godinama svirao sam sebi doma za gušt, improvizirao, već i tada nešto pisao. Nisam znao koliko sam dobar jer se nisam imao s kim usporediti.

Koliko si sati provodio pred gitarom?

Jan: Ja sam iz gušta doma svirao po šest, sedam, osam sati dnevno. Nikad to nisam smatrao „vježbanjem“, uvijek bih rekao da mrzim vježbati, to je bilo iz čiste zabave. Sa šesnaest, sedamnaest godina ušao sam u neke prve bendove koji su tražili gitariste pa su me pitali gdje sam bio sve ovo vrijeme!

Anja, kako je krenuo tvoj glazbeni život u Zagrebu?

Anja: Preselila sam se u Zagreb prije deset godina i družila se među glazbenim krugovima što mi je spontano otvorilo mnoga vrata. Neke stvari mogu se dogoditi same od sebe kad si u pravom okruženju i s pravim ljudima. Odvije se nekakva lančana reakcija. U Zagrebu se lako povezati s ljudima u istoj branši. Trebalo je vremena, ali sve je vodilo u pravom smjeru čak i kad nisam bila toga svjesna.

Anja Grabovac i Jan Jakovljev/foto: Dea Barić Krišto

„Može se reći i da sam bio autor koji se godinama bojao pustiti glas”

Jan, snimke svojeg sviranja gitare u jednom si trenutku počeo objavljivati na Instagramu. Koliko je to utjecalo na budućnost?

Jan: Snimke sam počeo objavljivati oko 2016. i 2017. bez nekakvih velikih očekivanja, no ljudi su me primijetili. Generacija iz The Voicea počela je zvati me na gaže, akustične svirke i slično. Meni je to bilo super jer napokon imam s nekime svirati! Tad sam krenuo i studijski snimati, bilo je i nekoliko albuma. Antonija Šola me je prepoznala i dala mi vjetar u leđa da nastavim dalje.

Kako ste se upoznali i kada je suradnja počela?

Jan: Kroz godine sam postepeno krenuo surađivati s brojnim glazbenicima i pratiti našu scenu. Tako sam upoznao i Anju, a putem nje i Lockrooma (Mihovila Šoštarića), a oni se znaju još iz Dubrovnika. Nakon toga sam upoznao i njegovu djevojku, koja je kasnije postala Miach. Danas me zapravo najviše ljudi poznaje kao „gitarista od Miach“.

Anja: Zagreb me povezao s Janom 2018., ali zajedno smo krenuli raditi i pisati tek prije godinu i pol. I to je zaista konstantno aktivan autorski rad. Usudim se reći da smo zaista već u tom kratkom vremenu uspjeli postići mnogo kao autori na hrvatskoj glazbenoj sceni, što je indikacija da radimo dobar posao.

Jan, kako si iz gitarističkih prešao i u autorske vode?

Jan: Tijekom sati i sati u studiju dolazile su mi neke ideje. Pao bi mi, recimo, napamet neki stih teksta ili glazbena ideja. Ali bio sam samo gitarist, nisam se htio gurati i miješati. No sve mi je to prirodno dolazilo, osobito tekstovi. Može se reći i da sam bio autor koji se godinama bojao pustiti glas. Trebalo mi je zapravo samo samopouzdanja da samog sebe krenem doživljavati ne samo kao gitarista, nego i kao autora.

Anja Grabovac i Jan Jakovljev/foto: Dea Barić Krišto

„Nema formule. Samo se jako dobro razumijemo.”

Psiholog si. Pomaže li ti struka u autorskom radu?

Jan: Svakako. Nakon studija psihologije mogu se lakše poistovjetiti s ljudima, bolje razumjeti njihove emocije, staviti se na njihovo mjesto. S Anjom sam shvatio da ono što napišem i što zajedno razradimo bude dobro jer se ljudi mogu poistovjetiti. Neke stvari koje bi se mogle izreći i objasniti banalno kroz tekst upakiram u nešto ljepše.

Kako otprilike izgleda proces nastanka pjesme u vašem slučaju?

Anja: Volim reći da mi jutro nije dobro počelo ako ne dobijem Janovu poruku s napisanim tekstom i idejama za razradu! On mi pošalje tekst, a meni onda dolaze melodije na taj tekst koje onda snimim kao glasovnu poruku na mobitel. Onda često zna doći do: Moramo ovo snimiti danas, dolazim kod tebe. I onda razrađujemo. Nema pravila. Nekad se nađemo samo da jammamo. Ideje često spontano dolaze. Nekad mi dolaze na um samo melodije na na-na-na pa Janu dođe tekst na to. Nema formule. Samo se jako dobro razumijemo. Bilo je baš potrebno da se nas dvoje nađemo da bi nam se samopouzdanje razvilo, da sami sebe prepoznamo i etiketiramo kao autore i da jedan drugome damo vjetar u leđa.

Zajedno smo pokrenuli taj jedan momentum. Sto posto sam sigurna da ovo ne bi bilo tako uspješno kao što sada jest da naša energija nije kako treba. Ta međusobna energija i naše međusobno shvaćanje na nekoj dubljoj razini razlog je zašto naši talenti zaista žive onako kako trebaju.

Jan: I tu nam je pomoglo što se zapravo već skoro deset godina znamo i super smo si. Anja mi je stvarno među najbližim ljudima u životu. S njom se ne bojim reći i najgluplju ideju, ona će potpuno iskreno reći valja ili ne valja bez zlih namjera. Dakle, kompletna sloboda izražavanja, potpuno smo svoji. Potičemo kreativnost. Nema granice, nema kočnice. I k tome i jako brzo radimo. Pjesma zna biti gotova u jedno popodne, ali proces traženja izvođača i izdavanje pjesme traje zaista dugo.

Anja: Da, dok se netko odluči za pjesmu, pa pregovori s izdavačem, pa studio, producenti, produkcija, spot. Zna nam se dogoditi da čujemo nešto naše na radiju pa se iznenadimo koliko je vremena prošlo otkad smo to napisali.

Koji su vam žanrovi kao autorima najzanimljiviji?

Anja: Zanimljivo je da jako navigiramo između žanrova. Ne pišemo nužno samo jedan žanr, pišemo sve moguće žanrove, od sevdaha do popa. To je izazovno, ali uvijek volimo izazov i trudimo se na kraju krajeva i sami sebi dokazati da možemo svaki žanr odraditi kako treba.

Jan: Znamo dobivati i zadatke. Baš nam se nedavno javio Domazet, kaže, trebao bih nekakve dalmatinske pop pjesme za njihove izvođače dolje. Pa pita imate li što takvoga? Nemamo, ali za dva dana ti šaljemo pjesme! I stvarno su mu se svidjele.

Koliko je gažiranje važno za glazbenike?

Jan: Iskustvo s gažiranjem i Anji je, a i meni dalo ogromnu prednost. Evo, na svom tabletu si raspisujem pjesme kad mi netko da popis pjesama za koncerte. Tijekom posljednjih deset godina shvatio sam da na popisu imam 1600 pjesama. Dakle, tolike sam pjesme poslušao, raspisao i odsvirao. To je veliki pool različitih informacija, od popa, jazza, R&B-ja, rocka, hard rocka. Važno je biti naslušan svega.

Anja: Svakako. To je zaista bitna stavka. Isto je i kod pjevanja. Važno je biti naslušan svega jer mozak pamti svaku melodiju, svaki tekst, i to ti pomaže da crpiš inspiraciju za dalje.

Imate li kakve trenutke u danu koji vas posebno inspiriraju?

Jan: Moram svakako spomenuti šetnje sa psom Tobijem, s kojim svako jutro pišem tekstove. Mislim da je 99 % ideja za tekstove nastalo na Maksimiru dok sam šetao psa. Skoro sve što Anju dočeka ujutro nastane nakon šetnje šumom. Stavim si mobitel na ne ometaj i samo mi dolaze slike, ideje. Do kraja šetnje mi je cilj imati gotovu prvu verziju teksta. Nakon toga nekada znamo skroz promijeniti refren, ili drugu strofu napišemo skupa, ali kostur i ideje često nastanu na Maksimiru.

„Ljudi nam znaju reći ‘Vi ste novi Huljići!'”

S kime ste dosad surađivali, a kakve još suradnje možemo očekivati?

Anja: Kad smo kretali s ovim, nismo ni bili svjesni koliko će se sve to brzo otvoriti i koliko ćemo suradnji imati u tako kratkom periodu. Jan je već prije surađivao s Nelom i ToMom, a ja s Eugenom i Miach. Kasnije smo se udružili. Zasad smo surađivali s Damirom Kedžom, Stelom Rade, Irmom, ToMom, Ružicom Maurus, radili smo i cijeli EP za Stefany. Slijede i neke još veće suradnje, ali to još ne smijemo sve otkrivati.

Jan: Osim toga, sad surađujemo i s izdavačkom kućom Dancing Bear, s kojom smo potpisali ugovor tako da smo i službeno autori za njihove izvođače. Ljudi čuju za nas i onda nas pitaju imamo li kakvih pjesama.

Anja: Da, konstantno smo u rotaciji, nema praznog hoda. Više ne možemo ni pratiti koliko izvođača želi naše pjesme. Ljudi nam znaju reći „Vi ste novi Huljići!“

Što mislite o toj izjavi?

Jan: To nam stvarno može biti kompliment. Jako mi bude drago to čuti jer pokazuje koliko smo prepoznati kao autori u očima drugih ljudi i kako nas drugi percipiraju.

Anja: Zanimljivo je dobiti takvu izjavu ljudi. To je potvrda da smo već sada dobili nekakvu ozbiljniju reputaciju autorskog rada u dvoje. Osim toga, nekako smo se istaknuli baš kao mlađa generacija autora, a takvih kod nas nedostaje. Obično su današnji pjevači kantautori ili uzimaju pjesme već poznatih skladatelja starije generacije.

Jan: Naša je prednost što radimo sve žanrove i za bilo koga. Ključno je upoznati izvođača i pružiti nekakav individualni pristup.

Anja: Ja sam sto posto sigurna u sve što radimo. Da nas bilo tko angažira za bilo što, sigurno sam da bismo dali proizvod koji će sto posto odgovarati onome što ta osoba traži.

Koje još poslove odrađujete kao autori uz onaj glavni dio skladanja?

Jan: Zapravo je iznenađujuće koliko vremena i energije zapravo nije u ovom kreativnom dijelu. Stvaranje nam je čak i najlakši dio posla. Ali kasnije ima puno rada na svakoj pjesmi jer volimo biti uključeni u cijeli proces. Spajanje izvođača s producentima, izdavačkom kućom, snimanja u studiju… Anja obično snima prateće vokale, ja snimim gitaru kada treba.

Anja: Pa zatim pratiti release dateove, snimanja spotova, prijave ZAMP-u, Huzipu, PR, povezivanje ljudi…

Koliko je za vas važno baviti se onime što volite?

Jan: Oboje stvarno živimo glazbu. Baš sam si pomislio, i da sada imam milijun eura na računu i dalje bih živio identičan život kao sada i bavio se ovime.

Anja: Da, jer to je to. To je poanta. Raditi ono što voliš, a sve ostalo ti samo dolazi popratno. A naravno tu ostaje i puno prostora da se dalje nastavljamo graditi. Otvaranje novih vrata, poznanstava. Ali baš ta neizvjesnost čini cijelo ovaj proces uzbudljivijim.

Jan: Tako je. Jedna pjesma može nam promijeniti život, jedno poznanstvo dati nam nešto što trenutačno ne možemo ni pojmiti. Otvoriti neka vrata.

Anja: Divna je pomisao da se sutra možeš probuditi i da će to na neki način biti najbolji dan tvojeg života. Da ćeš biti priznat i od struke i od ljudi koje voliš, svojih idola, ljudi s kojima svakodnevno surađuješ. Sve su to stvari koje te toliko motiviraju da radiš ono što voliš.

Što pomislite kad pogledate koju godinu unazad?

Anja: Volim se osvrnuti na prošlost i shvatiti da nisam ni mogla predvidjeti razvoj situacije koji me doveo ovdje gdje jesam. A to gdje jesi, to je isto važan faktor. Volim pogledati nazad u svoju stariju verziju sebe koja je bila pomalo zbunjena. Svima onima koji ne znaju kako se nositi s neizvjesnošću ovog životnog poziva poručila bih da moraju vjerovati da budućnost nosi više nego što njihov mozak može trenutačno pojmiti. Mi smo vođeni, samo treba biti dovoljno hrabar i pratiti svoj unutarnji glas, to je to.

S kojim ste producentima dosad surađivali?

Jan: Prije svega s Lockroomom, koji nam je kao neki mlađi brat. Radimo i s Hrvojem Domazetom, s kojim smo također postali dobri prijatelj, zatim mladim dečkima Frankom Štrbcem i Bornom Ledićem. A svakako bih istaknuo i meni najdražu suradnju u glazbenom svijetu dosad, onu s Nikšom Bratošom na pjesmi ”Rana duboka” za Ružicu Maurus. Imam veliko poštovanje prema njemu i svemu što je napravio. Radio je za Gibonnija, Čolića, a kad je čuo pjesmu od Ružice, odmah je pitao tko stoji iza toga i izjavio da se rijetko dogodi takvo nešto.

Anja: Skoro sam se rasplakala kad smo od takvog čovjeka dobili takav komentar. Shvatiš da je ovo nešto ozbiljno. Kad te takvi ljudi primjećuju i kad s njima imaš priliku surađivati, to je velika stvar.

Jan: Pitao nas je i imamo li još što pjesama jer surađuje i s drugim izvođačima pa smo rekli – evo, imat ćemo do sutra.

Anja: A kad mi kažemo sutra, to zaista znači sutra! Nekad te takve stvari dodatno motiviraju. Nekad je uopće cijeli taj proces teško intelektualizirati. Bujica energija koja se samo kroz tebe pretvori u pjesmu. Poslije kad slušaš pjesmu nekad se pitaš kako smo mi to napisali? Ne možeš logično pojmiti kako te stvari izađu. To je tako divno. Obožavam.

„Iduće godine na Dori – još više pjesama!”

Kakvi su vam dojmovi nakon Dore 2026.? Jeste li skladali ciljano za Doru?

Anja: Na kraju smo surađivali sa Stelom Rade i Irmom Dragičević. Ideje su nastale spontano. Nismo pisali pjesmu za Doru, nego pjesme iza kojih smo stvarno stajali. Njima su se pjesme toliko svidjele da su odlučile s time ići na Doru. I to je najveći uspjeh. Pjesme se i dalje vrte na radiju, a Dora je platforma koja je tim pjesmama dala vidljivost. Obje su cure ubile nastup, jako smo ponosni, kao i na plasmane svih pjesama.

Jan: Tako je, a ja sam surađivao i na ToMinoj pjesmi. Dora je velika odskočna daska i bitan faktor koji nas stavlja na mapu kao uspješne mlade autore. Iduće godine na Dori – još više pjesama! (smijeh)

Je li se promijenila percepcija ljudi prema vama otkad se bavite autorskim radom?

Jan: Nekad je ljudima potrebno vrijeme da te drugačije počnu percipirati. Mene su godinama gledali isključivo kao gitarista, a Anju samo kao pjevačicu.

Anja: Tako je, s tim da sam ja pisala i pjevala isključivo na engleskom. Nisam nikada htjela pjevati hrvatske pjesme, odbijala sam svirati svirke u Zagrebu s hrvatskim pjesmama. Ali kako konstantno snimamo demo snimke i pišemo pjesme na hrvatskom, došlo je do toga da ih moram otpjevati kako bih ih prezentirala ljudima i to se s vremenom promijenilo. Više nisam isključiva, i sada pjevam sve.

Jan: S vremenom ljudi čuju naše pjesme i počinju nas više percipirati kao autore. Drago mi je da se taj shift događa. Kad god nekom pišemo pjesmu, trudimo se staviti u kožu te osobe tako da ona to može dobro iznijeti. Ako smo ciljano pisali pjesmu za neku osobu, nećemo to nuditi nekoj drugoj koja nije isti profil osobe.

Anja: Kod nas više nema praznog hoda. Nekad se tako čini dok čekamo pjesmu da izađe, ali u principu stalno ide.

Što osobno slušate neovisno o autorskom radu?

Anja: Volim stranu modernu i elektroničku glazbu, MTV, afro house (i takve pjesme radim u suradnji s nekim DJ-evima). Kod nas su mi najdraži ToMa, jer radi glazbu koju osobno volim slušati, i Miach, ona je najbliže žanru koji najviše slušam, samo što pjeva na hrvatskom.

Jan: Ja sam odrastao na stranom rocku, bluesu i RnB-ju, diskografija Johna Mayera je za mene biblija. Domaću glazbu nisam slušao, počeo sam je slušati tek posljednjih godina kad sam i sâm postao prisutan na domaćoj sceni. Osim Plavog orkestra! To se uvijek slušalo, inače samo strano.

Anja: Isto i kod mene! Baš Plavi orkestar. Još jedna poveznica.

Jan: A osim toga obožavam Senidu. Ona mi je the artist. Također volim Miach i ToMu, a i Irmu, Alena Đurasa…

Koliko ste privatno bliski s izvođačima za koje pišete?

Jan: Nedavno su mi svi moji prijatelji s kojima radim i surađujem napravili zabavu iznenađenja. Shvatio sam koliko sam sretan i zahvalan na svima njima. S ToMom se čujemo svakodnevno. S Lockroomom i Miach sam imao šezdesetak koncerata prošle godine, proveli smo tri mjeseca skupa. Kroz sva ta druženja shvatiš da glazba nije samo posao, već i stil života. Prijatelji. Društveni krug ljudi. Sve nas povezuje ista stvar.

Anja: To je najljepše od svega. I za deset godina to će biti ono najvažnije što ćemo pamtiti. Druženje, stvaranje, snimanje, zajedništvo. To je putovanje. Istraživanje tko možeš postati tijekom cijelog tog procesa. Mi prije neke dvije godine nismo znali da ćemo postati hrvatski autori. To smo postajali kroz projekte, jammanja, nastupe i stvari koje su se spontano odvijale i evo nas tu gdje jesmo. A i dalje volim reći da je ovo zapravo tek početak.