Fanny Martin: „Željela sam Biennalu dati novu strategiju“

Fanny Martin puno je više od glavne producentice i izvršne direktorice Muzičkog biennala Zagreb, koji pod njezinim vodstvom dobiva novi uzlet. Dok trojica umjetničkih ravnatelja, Branimir Vincze, Tomislav Oliver i Ivan Josip Skender, u svojim kreativnim procesima biraju program, ona spretno i uspješno ostvaruje njihove umjetničke ideje. Istodobno festivalu tijekom i izvan njegova trajanja pridodaje mnoštvo novih sadržaja koji ga ponovno čine vidljivim u hrvatskim i svjetskim okvirima.

Zaustavili smo je nakratko i zamolili za razgovor usred užurbanih priprema za sljedeći festival 2027., koji nosi tematski naziv IGRA!/PLAY!, što će već samim naslovom dati novu dinamičnu dimenziju interakcije festivala koji se povijesno nastojao doticati svakodnevice svih Zagrepčana i njihovih gostiju.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Draga Fanny, baš mi je drago upoznati te i biti u prilici osobno razgovarati s tobom. Vrlo je neobično u hrvatskom okviru imati nekoga u ovom praktičnom dijelu posla iza jedne kulturne institucije tko dolazi iz inozemstva. Kako si?

Dobro, hvala na pitanju! Doista uživam u ovom predivnom vremenu koje je nastupilo i nadam se da nas isto očekuje sljedećeg travnja, kada bude održano 34. biennalsko izdanje.

Kako se općenito osjećaš u Zagrebu, gdje si prvi put došla upravo zbog ovog posla i prije dvije se godine ovdje preselila nakon što su te izabrali za izvršnu direktoricu Muzičkog biennala?

Prve sam godine bila jako zaposlena produciranjem festivala i čestim putovanjima po svijetu, pa sam u ovom mirnijem razdoblju bila vrlo sretna što sam pronašla svoju rutinu, nove prijatelje i omiljena mjesta u Zagrebu koja dijelim s mnogim posjetiteljima.

Izabrana si na međunarodnom natječaju za mjesto izvršne direktorice Muzičkog biennala, nakon što je dotadašnja dugogodišnja glavna producentica Nina Čalopek otišla na mjesto ravnateljice Dvorane Lisinski. Gdje si pronašla natječaj i što te ponukalo da na njemu okušaš sreću?

Godine 2019. upoznala sam Margaretu Ferek-Petrić, koja je tada tek započinjala svoju novu ulogu umjetničke voditeljice Muzičkog biennala. Obje smo sudjelovale na Festivalu Atelier, programu obuke festivalskih profesionalaca, i ostale u kontaktu. U to sam doba živjela u Torontu i radila kao konzultantica i producentica za umjetnike, festivale i kulturne institucije u Sjevernoj Americi i Europi.

Margareta je toj našoj zajednici kolega predstavila Biennale i sjećam se koliko su me oduševile dvije činjenice vezane uz festival: prvo, moćna priča o njegovu nastanku, kada je Milko Kelemen između Istoka i Zapada stvarao treću, inkluzivnu scenu suvremene glazbe, prostor susreta za avanturističke umjetnike, što je bilo jednako smjelo koliko i nužno; a drugo, činjenica da je ona bila prva žena u šezdeset godina dugoj povijesti njegovih nasljednika, umjetničkih ravnatelja Biennala, što sam shvatila kao znak promjena i otvorenosti.

Nakon pandemije i važnih promjena na privatnom planu, bila sam spremna za novi izazov. Naišla sam na mogućnost da se pridružim Biennalu na jednom oglasniku za posao. Ispunjavao je sve moje potrebe: vodeću poziciju na čelu festivala s izvanrednom poviješću i nevjerojatnim potencijalom za promjenu; avanturu u nepoznatom dijelu svijeta; priliku da se ponovno zagrijem za svoju omiljenu umjetničku vrstu – suvremenu glazbu. Ono što je bilo najvažnije, u opisu posla bilo je jasno naznačeno da je natječaj otvoren međunarodnim kandidatima.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Nikad prije nisam bila u Zagrebu, ali nakon konzultacija s Margaretom i nekolicinom drugih kolega odlučila sam se prijaviti i vidjeti što će biti. Čekajući rezultate prvog kruga, provela sam tjedan dana u Kijevu, gdje sam susrela mnoge kolege iz svijeta umjetnosti i kulture. Intenzivno sam tamo razmišljala o Muzičkom biennalu Zagreb u zemlji koja je prošla Domovinski rat i nestabilnost, pandemiju, u gradu koji je nedavno proživio potres… i o svemu što je potrebno za gradnju trajnih mostova među ljudima i poticanje cirkulacije ideja.

Tada netom imenovano novo umjetničko vodstvo Muzičkog biennala Zagreb odlučilo se za tebe na međunarodnom natječaju. Tako je počela tvoja zagrebačka priča; ovdje si već dvije godine i možemo reći da si dobro upoznala grad i mentalitet. Što ovdje najviše cijeniš?

Da, iskusila sam ovdje već nekoliko izmjena godišnjih doba i mogu reći da volim kako su grad i njegovi građani usklađeni s prirodnim ritmom. Točno određeni tempo i raspoloženje prate određeno doba godine, a ljudi uvijek pronađu vremena za kolektivni odmor i duhovnu kontemplaciju, kao što je ovdje običaj za Uskrs ili Svisvete. Prije Zagreba provela sam dvadeset godina života u Velikoj Britaniji i Kanadi, u društvima koja funkcioniraju u sve histeričnijem tempu. Ovdje volim kako se terase kafića za sunčanih dana uvijek pouzdano napune i kako ljudi djeluju kao da imaju svo vrijeme ovoga svijeta.

Možda da te sada još pobliže upoznamo jer si zasad bila prilično tajanstvena što se tiče svoje pozadine. Dakle, odakle si, gdje si odrasla i koliko je glazba u formativnim godinama utjecala na tebe?

Joj, hvala puno na tom pitanju. Odrasla sam u predgrađu Pariza, u malom seocetu udaljenom sat vremena vožnje vlakom od grada. Dolazim iz obitelji školskih pedagoga i amaterskih glazbenika, u kojoj je svatko, više ili manje, dobro svirao nekoliko instrumenata. Moja najranija glazbena sjećanja vezana su uz oduševljenje otkrićem klavira i zabavu pri sviranju doboša u lokalnom limenom orkestru. Kao dijete imala sam dvije strasti: čitanje i sviranje klavira. S petnaest godina shvatila sam da ne želim biti profesorica klavira ni lektorica, ali nisam imala pojma što bih zapravo trebala raditi u životu, pa sam odabrala studij koji je ostavljao otvorena vrata: književnost i filozofiju u Versaillesu, a poslije poslovni menadžment u Bordeauxu.

Godine 2002., u okviru studentske razmjene na specijalističkom studiju, preselila sam se u Manchester, gdje sam ostala i počela raditi, najprije kao organizatorica događanja, ali daleko od glazbe i umjetnosti. Nakon toga pronašla sam mjesto producentice na Manchester Jazz Festivalu i sve je sjelo na svoje mjesto: mogla sam raditi nešto u čemu sam dobra, producirati i povezati to s nečim što zaista volim, a to je glazba.

Otada radim isključivo u umjetnosti i kulturi, ponajprije u glazbi. Prije Biennala radila sam s institucijama kao što su Liverpoolska kraljevska filharmonija, Narodni operni studio, Guildhall School of Music and Drama, kao i s brojnim festivalima, mrežama i skladateljima u Europi i Kanadi.

Manchester Jazz Festival bio je prekretnica u mojem odnosu prema glazbi, osobito „živoj“ glazbi, koja je postala važan dio mojega svakodnevnog života nakon toliko godina tijekom kojih nisam svirala nijedan instrument niti odlazila na koncerte. Kojemu god žanru pripadala, moja omiljena vrsta glazbe jest ona izvođena uživo, zato me rad na festivalu kao što je Biennale nevjerojatno raduje; ondje možemo na najbolji način predstaviti „živu“ glazbu te se usredotočiti na kvalitetu izvedbe i iskustva.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Kad si nakon cjeloživotnog djelovanja u frankofonskim i anglosaksonskim zajednicama počela raditi za Muzički biennale, vjerujem da je bio velik izazov snaći se u zemlji zapadnog Balkana u kojoj nikada prije nisi bila i čiji jezik ne poznaješ. Koje su bile tvoje prve inicijative?

Počela sam u siječnju 2024. najprije raditi na daljinu i, prije nego što sam se preselila u Zagreb, održala sam niz individualnih susreta i razgovora sa svima u timu, od umjetničkih ravnatelja do producenata, kao i sa svim ljudima koji su sudjelovali u prethodnim festivalskim izdanjima. Ta faza slušanja dala mi je mnoštvo informacija o festivalu, njegovoj povijesti i temeljnim vrijednostima. Imala sam i praktična pitanja o radnom okruženju, primjerice koliko što stoji ili koliko brzo ljudi rade. Na to sam teško dobivala jednoznačne odgovore pa mi je bila potrebna svojevrsna proba festivala jer sam htjela izbjeći veće pogreške pri planiranju i budžetiranju.

Tako smo u proljeće 2024. organizirali lansiranje Biennala sa živom izvedbom violinistice Dejane Sekulić, što nam je bila prilika formalno najaviti temu 33. MBZ-a, „Prekinute veze“, te proslaviti suradnju koja omogućuje festival. Bio je to najbolji način da naučim snalaziti se u novoj kulturi, a pritom smo već godinu dana prije početka festivala dobili novi vizualni identitet i tim suradnika.

Dejana Sekulić na MBZ događanju u Laubi/ Foto: Matej Grgić/MBZ

Nakon prvog Biennala u tvojem mandatu, 33. izdanja 2025. godine, sada sa svojim timom umjetničkih voditelja pripremaš dva dodatna festivalska izdanja, 34. 2027. te 35. 2029. godine. Kako dijelite zaduženja između umjetničkog trojca i tebe na čelu produkcijskog tima, koliko vas ima?

Umjetnički voditelji biraju temu i umjetnike koji će nastupati i čija će se glazba izvoditi tijekom festivala. U fazi programiranja moja je uloga pružiti im okvir mogućnosti. Kao u predivu na tkalačkom stanu, trebamo balansirati upravljačku samostalnost sa spektrom ograničenja i zaduženja. Dok oni pristupaju umjetnicima i s njima raspravljaju o svakom projektu, ja brinem o tome da imamo sredstva za njegovu realizaciju, tragam za potencijalnim lokacijama, procjenjujem troškove i pronalazim mogućnosti budžetiranja.

Pred nama je točno godina dana do sljedećeg festivala i jako sam sretna što su nam potvrđeni gotovo svi umjetnici i lokacije za travanj 2027. To znači da festivalski tim sada može početi raditi na svim koracima realizacije festivala, od rezervacija hotela i putovanja do planiranja promotivne kampanje i iskustva publike. U uredu radim s četvero članova tima podijeljenih na produkciju i komunikacije, a surađujemo i s mnogim stručnjacima koji donose svoju ekspertizu u dizajnu, tehničkoj produkciji, društvenom angažmanu, glazbenoj pedagogiji…

Foto: Matej Grgić/MBZ

Što se dosad nije radilo na Biennalu, a na što si najponosnija što si uvela u praksu?

Željela sam Biennalu dati novu strategiju iz perspektive samog festivala, promišljajući što je sve potrebno da bi se postigao uspjeh. Festival poput Biennala kulminira u osam do deset dana žive glazbe s tri do četiri javna događaja dnevno. Angažiramo desetke producenata i suradnika koji dočekuju stotine umjetnika i tisuće članova publike. Kako bi to dobro funkcioniralo, potrebno je imati snažnu i stabilnu jezgru stalnog tima iskusnih profesionalaca. Međutim, naša trenutačna financijska struktura ne podupire u potpunosti taj temelj tima, stoga su nam potrebna dodatna sredstva povezana s realizacijom dodatnih aktivnosti.

Iskreno sam zadovoljna što smo tijekom moje prve biennalske godine uspjeli pokrenuti taj proces zahvaljujući Zakladi Art Mentor Lucerne, koja nam je omogućila izdašnu potporu za istraživanje i testiranje onoga što bi činilo te dodatne aktivnosti. Osobito sam ponosna što smo odmah uspjeli pokrenuti nekoliko pilot-inicijativa s partnerima koje svakome od njih jamče održivost. Primjerice, kada smo tijekom prošlogodišnjeg festivala ugostili 40 međunarodnih profesionalaca u okviru programa MBZ PRO, to je bilo u suradnji s međunarodnim institucijama kao što su Pro Helvetia, Music Austria, Kultur:LX i Nacionalni glazbeni centar (Centre national de la musique).

Foto: Matej Grgić/MBZ

Prije nekoliko tjedana završili smo niz glazbenih radionica za mlade u CeKaTe-u, program koji podržava Grad Zagreb kroz svoj Javni poziv za financiranje programa kulture i umjetnosti u zajednici, u sklopu kojega je održan i simpozij za istraživače i praktičare žive umjetnosti za djecu kako bismo u tom području proširili krug kontakata. Dio smo i koprodukcijskih projekata s drugim festivalima s ciljem zajedničkog eksperimentiranja i učenja kako podržati novi naraštaj umjetnika. To ćemo 2026. ostvariti s festivalom Fringify u Hamburgu, kao i sa 180˚ Festivalom u Sofiji, uz potporu EFFEA-e (fonda za mlade umjetnike na europskim festivalima).

HDS-MBZ sada je također dio trogodišnjeg projekta inicijative Creative Europe, „Synergy Amplified“, koji vodi festival KotorArt u Crnoj Gori, uz još šest partnera u Srbiji, Kosovu, Albaniji, Italiji, Mađarskoj i Švedskoj, s ciljem potpore osobito mladim umjetnicima jugoistočne Europe.

Kako bismo nastavili ugošćavati znanstveni diskurs, MBZ će u studenome 2026. organizirati godišnju konferenciju „Sound and Music“, oko koje se također povezujemo s partnerima. Idealni je scenarij da se sve te aktivnosti međusobno hrane i stvaraju mrežu doprinosa kvaliteti i reputaciji festivala. Unutarnja stabilnost nužna je za umjetničku ambiciju kako bismo dobili potvrdu kvalitete onoga što nudimo, što je preduvjet institucionalne memorije.

Posebno me zanimaju rezultati tih dosadašnjih istraživanja po pitanju publike Biennala. Tko su ljudi kojima se obraća i što Biennale treba učiniti da privuče novu publiku svih naraštaja?

Zahvaljujući potpori Zaklade Umjetnički mentor (Art Mentor) iz Lucerna naručujemo istraživanja i pokrećemo nove programe u ključnim područjima vezanima uz Biennale. Tijekom prošloga festivalskog izdanja pokrenuli smo MBZ PRO, posvećen međunarodnim i profesionalnim dimenzijama Biennala koje su od samih početaka dio festivalskoga DNK-a. Naručili smo osvrt glazbenog pisca i istraživača Antonija Pošćića kako bi analizirao taj program i pomogao nam povezati se s potrebama lokalne i međunarodne umjetničke zajednice. Trenutačno smo u dijalogu s kolegama diljem Europe o pronalaženju novih načina povezivanja i osnaživanja umjetnika i producenata u području suvremene glazbe.

Naše novo područje istraživanja i razvoja jest publika. Sa strateškog gledišta, ključ zdrave budućnosti Biennala leži u trima dimenzijama – umjetnicima, profesionalcima i publici – to je taj dinamični trokut. No prije nego što krenemo u akciju, vrijeme posvećujemo promišljanju, istraživanju i planiranju. Imenovali smo menadžericu za razvoj publike, Ninu Maštruko, koja je već počela istraživati primjere dobre prakse u društvenom angažmanu i umjetničkom posredovanju pet europskih festivala. Za ovo festivalsko izdanje testirat ćemo vlastite strategije uz zadržavanje pristupačnih cijena ulaznica i festivalskih propusnica.

S druge strane, muzikologinja i urednica Dina Puhovski istražuje potrebe tiskanja MBZ kataloga u formatu prikladnom našim naporima razvoja publike. Kao festival narudžbi i praizvedbi, moramo jednako privući publiku na ono što se još nije ni dogodilo, a istodobno dokumentirati ono što se događa u kreativnim oblicima tiska i digitalnih medija.

S treće strane želimo biti prisutniji u Zagrebu tijekom cijele godine pa razvijamo posebnu granu dosega i sudjelovanja MBZ-a pod nazivom MBZ PLAY, namijenjenu Zagrepčanima svih naraštaja. Ovoga smo proljeća pokrenuli niz radionica u CeKaTe-u koje vodi biennalska producentica Dorotea Racz te, uz potporu dobivenu na Javnom pozivu za financiranje programa kulture i umjetnosti Grada Zagreba, od samoga početka nastojimo raditi sa širokom paletom pristupa, disciplina i dobnih skupina. Prvi niz glazbenih radionica završili smo susretom glazbenih pedagoga i umjetnika koji rade s mladima, u suradnji s Centrom Ribnjak.

Program je osmislila i vodila koreografkinja i stručnjakinja za mladu publiku Irma Unušić, jedna od autorica tima koji je 2023. osmislio operu za mlade opera rosa, na narudžbu MBZ-a.

Živiš u Zagrebu i viđamo se na raznim glazbenim događanjima, bez obzira na stil umjetnosti i glazbe; čak dolaziš i na predstave koje se izvode isključivo na hrvatskom jeziku – svaka čast, vjerojatno radiš na tome da naučiš jezik. Što općenito radiš kada ne radiš? Koji su ti hobiji?

Odlazak na raznovrsne izvedbe uživo dio je moje svakodnevice i najveća povlastica mojega posla. To što još uvijek ne razumijem dovoljno hrvatski usmjerava moj fokus na druge aspekte, poput emocionalne dramaturgije i reakcije publike. Osobno osobito volim suvremenu glazbu, ples i cirkus te u tim područjima nastojim pogledati sve što se producira i predstavlja u Zagrebu.

Također često putujem u druge gradove na festivale i konferencije; baš sam ove godine bila u Torontu, New Yorku, Zürichu i Budimpešti. Prošloga studenoga pozvana sam kao članica žirija godišnje Ukrajinske kazališne nagrade pa sam u Lavovu, Ivano-Frankivsku i Kijevu u deset dana pogledala četrnaest predstava na ukrajinskom jeziku, naravno uz titlove. Osim odlazaka na izvedbe uživo, mnogo čitam, uživam u sviranju, satovima plesa i učenju različitih vještina.

Uz Biennale imaš i svoju tvrtku Art of Festival, u kojoj si ciljeve na mrežnoj stranici ljupko opisala kao „dovođenje više umjetnosti u svakodnevni život te više života u umjetnost“. Jesi li još aktivna u tome?

Sasvim sam zauzeta Biennalom i životom u novoj zemlji, tako da u okviru svoje tvrtke odrađujem tek poneke manje projekte, poput mentoriranja pojedinih umjetnika ili savjetovanja o strategiji prikupljanja sredstava.

Radiš mnogo i na tome da Muzički biennale Zagreb vrati svoje uvaženo mjesto na svjetskoj karti suvremenog stvaralaštva. Koja su ti pritom glavna sredstva?

Počet ću time zašto mislim da je važno da MBZ ponovno zasja na svjetskoj pozornici. Ako nam umjetnici vjeruju i žele nastupati u Zagrebu, razvit ćemo s njima bolji odnos i predstaviti ih u najboljem izdanju. Zauzvrat će to utjecati na iskustvo publike, s obzirom na to da se prava moć žive umjetnosti ostvaruje tek kada se ispuni više uvjeta.

Zahvaljujući dugovječnosti i važnoj povijesti festivala, MBZ može vrlo lako ponovno steći položaj nezaobilaznog aktera na sceni suvremene glazbe u Europi i šire. Osim originalnog programa koji je istodobno međunarodan i upečatljivo hrvatski, potrebno je aktivno sudjelovati i u osiguravanju budućnosti suvremene glazbe. Upravo to činimo posebnim programom MBZ PRO, na koji pozivamo umjetnike, organizatore i sponzore u Zagreb na izvedbe i rasprave, a uskoro ćemo i projektom SynAmp (Synergy Amplified – Pojačana sinergija), ostvarenim u suradnji s Europskom unijom, razvijati nove umjetničke prakse u klasičnoj glazbi.

Također smo počeli surađivati s nekim međunarodnim glazbenim piscima na stvaranju novih međunarodnih perspektiva Muzičkog biennala. Organizirali smo novinarska putovanja na naš Biennale Prelude, kojim smo drugi put predstavili festival godinu dana prije njegova održavanja. Nastavljamo razvijati međunarodno zanimanje za festival koji nas očekuje sljedeće godine.

Antun Tomislav Šaban, Mirna Gott, Tomislav Oliver, Fanny Martin, Davor Vincze / foto: Matej Grgić

Nakon „Prekinutih veza“, posljednjega festivalskog izdanja tematski naslovljenog prema slavnom zagrebačkom muzejskom brendu, sljedeći naslov Biennala bit će IGRA!/PLAY!. Već na prvi pogled djeluje kao idealan način privlačenja šire publike novoj vrsti glazbe, poziv na interakciju. Na koji ćete način taj potencijal iskoristiti u predstavljanju, komuniciranju i samoj produkciji 34. Biennala 2027.? Hrvati općenito vole sportske igre, premda se sami ne bave dovoljno sportom. Je li im moguće sada interaktivno približiti i dosad nepoznatu glazbu?

Festivalske teme imaju nekoliko funkcija – tema kao znak vremena, prepoznatljiv element između različitih izdanja, načelo programiranja, putokaz estetskih, produkcijskih i komunikacijskih izbora; istodobno je i festivalski naslov i poziv publici da istraži što „igra!“ može učiniti u glazbi. U tom je smislu godinu dana prije samoga festivala tema puna mogućnosti i sada ih počinjemo ostvarivati u svim festivalskim aspektima. Sredinom travnja, na našem predstavljanju festivala u MSU-u i KONTEJNERU, već smo testirali neke ideje i dobro su funkcionirale; prema reakcijama publike čini se da tema zrači optimizmom i invencijom.

Od 34. Muzičkog biennala dijeli nas još cijela godina, no možeš li nam ipak otkriti neke programske okosnice?

Mogu. Festival će se održati od subote 10. travnja do nedjelje 18. travnja, s dva do tri koncerta dnevno na dvanaest različitih lokacija. Naručili smo ili sudjelovali u narudžbama novih djela niza hrvatskih i međunarodnih skladatelja, koja će izvoditi različiti solisti, multimedijalne skupine, ansambli i orkestri. Postavljamo i nekoliko scenskih produkcija. Sada, kada smo gotovo finalizirali glazbeni program, počinjemo planirati dodatne formate i događaje poput skladateljskih majstorskih tečajeva, radionica, instalacija, šetnji i razgovora.

Mogu vam zasad otkriti nekoliko međunarodnih događaja koji su se već „zakuhali“ kao primjer onoga što pripremamo. Za otvorenje 10. travnja ugošćujemo Basel Sinfoniettu, jedan od rijetkih cjelovitih simfonijskih orkestara specijaliziranih za suvremenu glazbu, koja će izvesti ili praizvesti nove skladbe uz videoradove Helene Skljarov i Janika Gigera, zajedno s djelom Déserts Edgarda Varèsea iz 1954., za koje je Bill Viola 1994. kreirao video.

Nakon toga, u srijedu 13. travnja, u ZKM-u postavljamo novo glazbeno-scensko djelo The Alonetimes autorskog dvojca Jennifer Walshe i Philipa Venablesa, koje je naručila Fondation Cartier pour l’art contemporain. MBZ surađuje na programima s mnogim europskim partnerima, kao što su Musica Festival u Strasbourgu, Njemačka opera u Berlinu, BOZAR u Bruxellesu, Muziekgebouw aan ’t IJ u Amsterdamu, Festival Ultima u Oslu, New Music Dublin i Centar Schwarzman za humanističke znanosti u Oxfordu.

Pred kraj tjedna, u petak 16. travnja, Zagrebačka filharmonija u Lisinskom izvodi program sastavljen isključivo od narudžbi novih djela i suvremenog repertoara pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera, uz nova djela zvijezda suvremenog stvaralaštva kao što su Dai Fujikura, Francisco Coll i Sara Glojnarić.

Surađujemo s Lisinskim i na posljednjem danu festivala, u subotu 18. travnja, kada bi se cijela dvorana trebala pretvoriti u igralište za sve dobne skupine – temu IGRA!/PLAY! želimo održati živom do samoga kraja.

Pokrivaš jednako stručno znanja, discipline i vještine različitih područja, poput kazališta, glazbe, plesa, opere, edukacije, ali i tehnologije te kulturne politike. Što akademska suvremena scena može naučiti od drugih umjetničkih žanrova?

Vjerujem da ljudi, discipline i kreativni postupci trebaju učiti jedni od drugih kako bi se usavršavali. Osobno, kao svestrana osoba i producentica, pokušavam stvoriti uvjete da se taj dijalog dogodi i da se ostvare zamišljene ideje. To možemo postići različitim projektima, a ključni sastojak koji nam to omogućuje jesu otvorenost i bezgranično gostoprimstvo: kada se ljudi iskreno osjete dobrodošlima, to čini nevjerojatnu razliku.

Za Biennale to možemo ostvariti organiziranjem konferencija, profesionalnih okupljanja i događaja s velikim potencijalom umrežavanja; možemo sudjelovati u istraživačkim projektima, osobito kada je dijalog obostran, jer vjerujem da suvremena glazba jednako tako ima mnogo toga ponuditi drugim oblicima umjetnosti, intelektualnim disciplinama i društvu u cjelini.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Svi smo s oduševljenjem prihvatili prošlogodišnje pastelne boje i plastične apstraktne oblike atraktivnog vizualnog identiteta Biennala, što je djelovalo kao početak nekoga dugoročnijeg plana vizualnog zaštitnog znaka. Iznenadilo nas je da ste ponovno promijenili dizajn, sada u smjeru dvodimenzionalnih crvenih uzoraka na crnoj podlozi. Što nam oni kazuju? Koja je njihova poruka?

Trenutačno bitno mijenjamo dizajn Biennala, što nas ovih dana dosta zaokuplja. Od ove godine nadalje imat ćemo dvije vrste vizualnog identiteta: jedan uvijek isti, koji neslužbeno zovemo „evergreen“, a dizajnirao ga je Sven Sorić, koji ćemo koristiti za sva biennalska događanja tijekom godine izvan samoga festivala – primjerice radionice za publiku, razgovore s umjetnicima koje organiziramo s drugim festivalima ili programe razvoja talenata unutar naših europskih koprodukcija – te drugi, koji će biti namijenjen samom festivalu i koji će svaki put potpisivati drugi dizajner.

Za sljedeće izdanje izabrali smo dizajn koji je kreirao DISKO Collective, pobijedivši na nacionalnom natječaju organiziranom u suradnji s Hrvatskim dizajnerskim društvom. Biennale kroz desetljeća ima predivnu povijest suradnje s dizajnerima pa ćemo svake dvije godine organizirati takav natječaj kako bismo privukli nove talentirane grafičke umjetnike koji žele biti dio te priče.

Foto: Matej Grgić/MBZ