Haustor - Bolero

Bolero je istovremeno najava onoga što će samostalno uskoro sjajno raditi Darko Rundek, ali i pravo izvorište utjecaja koje će prihvatiti mnogi akteri domaće scene

Iako se vinilno reizdanje trećeg Haustorova albuma Bolero pojavilo već prije tri godine, nova objava albuma tiskanog na 180-gramskom vinilu u boji te – kako već to rade s reizdanjima povijesnih albuma u Croatia Recordsu – pratećim bilješkama i posterom, zaslužuje posebnu pažnju starih i novih diskofila. Tim prije što je neposredan povod objave albuma najava koncerata u Beogradu i na zagrebačkoj Šalati kako bi se dostojno obilježio 41. rođendan jednog od najznačajnijih domaćih albuma osamdesetih. I to u izvedbi i negdašnjih članova banda iz vremena Bolera: samog Rundeka, trubača Igora Pavlice, koji se na Boleru i priključio družini, saksofonista i klavijaturista Damira Price Caprija i gitarista Zorana Zajeca Zexe.

Za sve koji su se imalo očešali o glazbu mitskih novovalnih osamdesetih dovoljno je kazati ”Ena”, ”Šejn”, ”Šal od svile” ili pak ”Sejmeni” pa Haustor i ”Bolero” upisati u nezaobilazan dio samog vrha tadašnje domaće produkcije. A ona je – ne samo u slučaju Haustora – nerijetko bila u dosluhu ili uz sâm bok najvećim dosezima globalnih glazbenika sličnih žanrovskih nagnuća i profila. Konačno, Bolero – baš kao i Treći svijet – istovremeno je i čvrsti dokaz značaja domaće glazbene „bolje prošlosti“ osamdesetih te njenog hvatanja duha tadašnjeg vremena bez epigonskih šlepanja za angloameričkim mainstreamom. Još je značajnija činjenica da je riječ o albumu koji i u današnjem „realnom vremenu“ djeluje jednako svježe. I aktualno, i inovativno.

Elementi world musica

Bolero se mirne duše može ogledati s vrhuncima iz globalne žanrovske produkcije s kojom dijeli i poetiku, i promišljanje „popularne glazbe“. Razlomljeni ritam lucidno združen s elementima world musica nešto je, primjerice, što se moglo čuti na smionim i eksperimentalnim – mada u podlozi i plesnim – albumima bendova poput Rip Rig + Panic ili pak na snimkama protagonista kultnih albuma kompilacija Sound d’Afrique iz osamdesetih objavljenih u sâm osvit „zaraze“ world musicom. Konačno i uvodni, naslovni broj albuma svojom formom i sadržajem daleko je bliži tadašnjem poimanju avangardnog (ili, kako su ga zvali, „inteligentnog“ ili „art“ popa) negoli ičemu što je vladalo mainstreamom.

Bolero, ma koliko bio drugačije postavljen od Trećeg svijeta, ipak nije album spaljenih mostova za sobom. Primjerice, ”TV Man” unatoč drugačijoj zvučnoj slici – posebice iznimnog tretmana gitare – logično se naslanja i na nastupna izdanja benda i ukupnu poetiku Haustora. ”Ena” je pak naprosto fantastična stilizacija haustorovske osebujne (do bola emocionalne) „ljubavne teme“ s fankoidnim klavijaturama, gitarskim neočekivanim uletima i egzotičnim ritmom. Oni pak kao da jednako duguju i Južnoj Americi, i Africi, a sjajno su začinjeni i puhačima kao ključnim bonusom u iznimnoj zvučnoj slici. ”Sejmene” bi – kladio bih se – zacijelo i nekoć, i danas potpisao i David Byrne, dok je ”Šejn” možda najbolje autorsko posvajanje atmosfere i morriconeovskih glazbenih pouka iz spaghetti-westernâ. Onako kako su to možda samo znali uraditi bendovi poput Calexica.

Ako pak postoji emocijama nasaftana balada s potpisom Haustora – usuglašena s duhom novovalnih vremena i čudesnim aranžmanom – to je svakako zaključan ”Šal od svile”. Veliki finale, vječno aktualnog i nepotrošenog albuma!

Crvena nit

Nova preslušavanja albuma još više razotkrivaju njegovu slojevitost – pa ako ćete – i vrijednost. Usporedba jedne ”Eme” i ”Take The Money And Run” pokazuju zapanjujući razmjer autorske imaginacije, ali i pionirskog uvođenja nekih (u bijelom svijetu tek sporadično prisutnih) glazbenih novosti i postupaka. Jer ova potonja je savršena funk stilizacija osamdesetih, no oplemenjena elementima proto-rapa, alternativnim umetcima gotovo „frippovske“ gitare kakvu je „pozajmio“ Bowie te zaraznog, plesno podatnog ritma. ”Ja želim” koja slijedi za njom savršeno je pak odmjeren i skrojen plesni broj po ukusu osamdesetih, no i on izvan je kategorije pop-konfekcije. Obdaren je, naime, lucidnim rješenjima poput pozadinskih vokala na tragu world musica kako ga je percipirao David Byrne, funkoidnom gitarom, netipičnim puhačima…

I još nešto što je očito baš danas: kao prvi album lišen osovine Rundek-Sacher, Bolero je žanrovski prodisao punim plućima, nima autorskima Darka Rundeka. Jer premda je duh world musica stalno negdje u zraku, on više nije usidren u latinoameričkim prostorima već ga ima iz svih mogućih izvora. I to ne izravno već prije kao slutnja.

Bolero, potom ili možda i zbog toga, nije tematski zaokružen – reklo bi se nekoć „konceptualan“ – album, no ne bi bilo krivo kazati da se kao crvena nit njime provlači „filmičnost“. Naravno ne samo zbog ”Šejna” i njegovih bliskih veza s glazbom spaghetti westernâ već zbog ukupne atmosfere koja svaku od pojedinih priča smješta unutar istih (rekao bih, kaubojski filmičnih) korica.

Treći svijet neosporno je Haustorovo remek-djelo, no Bolero je istovremeno najava onoga što će kao samostalan autor i izvođač uskoro sjajno raditi Darko Rundek, ali i pravo izvorište utjecaja koje će – izravno ili kao posredno nadahnuće – prihvatiti mnogi akteri domaće scene. Posebice ako su ohrabreni umjetničkom slobodoumnošću, ali i komercijalnim uspjehom Haustora, i sami posegnuli za utjecajima svjetske alter scene, posvojivši je i pretvorivši je u vlastiti autorski iskaz.