pocket palma - Dan

Karla Močković

pocket palma – Dan

Nakon albuma III za koji su 2023. godine osvojili Porin za elektronički album godine, pocket palma povukla se u stvaralačku intermisiju. U kreativnom i produkcijskom smislu za to su vrijeme radili ne samo na novom materijalu, već kroz njega na reimaginaciji autorskog potpisa benda.

Od veljače su postupno uzorkovali svoj novi proizvod s izdanjima singlova ”Beskonačan dan”, ”Prvi dan u proljeću” i najrecentnijeg ”Boli Me” u kojima se distinktivno očituje promjena, prije svega u instrumentalnim aranžmanima, konvertirajući svoj dominantno digitalni zvuk u bubnjeve, bass linije i riffove u kojima je syntha tek prstohvat.

pocket palma bend je generacije koja je synth-wave i nostalgični pop senzibilitet uspješno prizemljila na domaću scenu. Žanr je to koji je svojim prvim valom bio iznimno recipročan na publiku i tržište, a unatrag deset godina njegov trend uplivava iz plićaka komercijalnog u njegove dubine i nazad. U tome je možda tajna njegove dugovječnosti i održivosti, kao i u sposobnosti onoga *synth* da promijeni ruho i u sebe ugradi razne sufikse. U nastavku slušamo album Dan koji je svjetlo dana ugledao 22. svibnja, a najavljen je kao prvi dio ambicioznog duplog izdanja.

Ispovijest i svjedočanstvo

Album otvara pjesma ”Boli Me”, najrecentnije predstavljeni singl koji je stigao u paketu s bolno lijepim spotom. Sugestivnog coming of age sentimenta i melodije, funkcionira kao ispovijest i svjedočanstvo kasnog stadija prekida – onoga u kojemu su obje strane nastavile dalje, promijenjene i ono najteže, potencijalno sretnije. Palma je na ovoj stvari lirički i konceptualno precizna, u jasnoći i opipljivosti toga što komunicira – uspješna. U nosećem riffu pjesme ”U svakom stihu” ima nešto jako The XX-ovski, a već u njezinom refrenu otkriva se dominacija pop zvuka koji bez elektronike zvuči puno više radiofonično, toliko da bih ga bez konteksta teško iz prve spojila s palmom.

U ožujku pravovremeno objavljena, ”Prvi dan proljeća” ima bass liniju koja je udica, nerazvodnjeni postpunk moment koji slušatelja odvodi točno tamo gdje treba. U njezinom drugom dijelu prvi put na ovom albumu moje uho detektira nešto konkretnog syntha. U lirici ”Pozovi me kući” nazire se egzistencijalna nota, koju refren prebacuje u emo i adolescentniji registar. ”Lungomare” je pjesma koja se nudi kao ljetni soundtrack dok naslovni motiv jasno radnju stavlja na opatijsku rivijeru, ima beat s kojim pomalo resetira dosadašnji zvuk, a njemu u opoziciji je sladunjavost koja preuzima okus.

”To” je simpatična i ugodna stvar koja mi daje neki ”Boys Don’t Cry” ugođaj, lirika pogađa uhu ugodne rime, što malo maskira činjenicu da su do sada dale dojam blage ispraznosti. Kad me sekvenca ”Do kraja dana” asocira na još jednu dragu pjesmu iz ’80-ih, shvaćam da su mi aranžmani izrazito referentni, dok mi se simultano nameće i za uho zapinje redundantnost tekstualnog sadržaja, koji se od pjesme do pjesme pretjerano ne razlikuje niti dolazi do izražaja. Ovdje bih napomenula da možda dio ovoga uzrokuje to što mi nedostaju službeni lyricsi pa na puko slušanje lirika i vokali srastaju u na momente nedefiniranu cjelinu.

Pjesma koja budi refleks uha

Obećavajuća ”Struja” donosi efektno dvoglasje, instrumental ima proboj u metal sferu i najeksperimentalniji moment albuma koji dobro funkcionira i ponovno osvježava. ”Tražim te” jedini je feat na albumu i to s bejbe: uz sve alt primjese koje oba izvođača sa sobom donose, ova stvar djeluje kao solidna pop stvar, ali kako to biva sa solidnim pop stvarima, pomalo je prebrzo probavljiva. Da budemo jasni – ne želim reći da ne zvuči na mjestu kad je na mjestu, ali za mene je samo to.

pocket palma u Tvornici kulture / Julijan Labrović

Valove mojih dojmova opet na uzlaznu putanju vraća ”Beskonačan dan” u kojemu palma zvuči kompletirano i autentično u novom zvuku koji je derivat mnogih definirajućih momenata vala postpunka ’80-ih. No konac albuma za mene završava ipak silazno s pjesmom ”Sram”, koja ponovno budi moj refleks uha kad ga nešto podsjeti na izlizani hrvatski pop šablon, bez puno opipljive supstance.

Svojim četvrtim studijskim albumom palma pokazuje vještinu koja je nužna za glazbene projekte koji imaju ambiciju dugovječnosti – sposobnost evolucije. Autori koji pronađu sebi svojstvenu jednadžbu, koja k tome za rezultat ima uspjeh, lako zapnu u njezinom iskorištavanju s ciljem ishođenja tog istog rezultata u nedogled, što govori sve o njihovim pobudama, koje su u tom slučaju biznis prirode, a ne umjetničke. Također, smatram da glazbenici koji, svjesno ili nesvjesno, ne evoluiraju svoj izričaj, nisu transparentni, što je preduvjet svake umjetnosti koja to zapravo jest. Kombinacija kreativnog sazrijevanja i jednostavno rečeno životnog, empirijskog iskustva, kao i razvijanje određenih glazbenih tehnika i vještina kroz vrijeme, neminovno rezultiraju promjenom i/ili unapređenjem materijala. U tom smislu, palma s novim izdanjem potvrđuje svoj kreativni afinitet i domet, omogućujući i podržavajući razvoj materijala.

Tematska razrađenost albuma

Žanrovski prostor u koji se sele odgovarajući je aktualnom trendu, a to je revival zvuka uhvaćenog negdje između postpunka, indieja, nu gazea ili shoegazea, s malo emo primjese (jesu li nam ove sve etikete realno ikad pomogle ili, dapače, stvaraju pomutnju?). Ono što hoću reći je da su nosom opet na trendu, kao što su onomad bili s synth-waveom, što nikako nije sporno jer ponuda kreira potražnju, a još je jedna vrijednost što tu novu potražnju zvuka mogu poosobiti i učiniti autentičnom.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli pocket palma (@pocketpalma)

Ono na čemu novoj palmi ne nudim jednake pohvale i simpatije jesu tematska razrađenost albuma, poruke i priče koje se putem njega prenose te generalni narativ koji se u ovako uspješno ambicioznom izdanju ipak čita pomalo praznjikavim. Stil naracije može biti legitimno minimalistički i on u palminoj diskografiji takav oduvijek jest, no putem liričkog minimalizma se jednako mogu ispričati jasne stvari ili barem kreirati atmosferu u kojoj podražaji komuniciraju nešto konkretno. Možda ovu nedorečenost takvom zamjećujem sad, jer njihov raniji elektro moment i takvu liriku barem malo uzdiže i mistificira, dok mi se ovo izdanje na momente suviše približuje klišeju pop dionica, koje jednostavno teže gutam. Ovo možda ne bih ni toliko zamijetila i zamjerila da nije pjesme poput ”Boli Me” u kojoj su pokazali sposobnost da svojim minimalizmom pričaju itekako nabijenu priču koja nešto pogađa.

Najkompletnije i snažnije pjesme s albuma za mene su upravo one objavljene kao singlovi: ”Beskonačan dan”, ”Prvi dan proljeća” i ”Boli me”, uz dodatak pjesme ”To”. Izuzev njih na albumu ne pronalazim druge noseće točke, već nekoliko mjesta kroz koje stvoreni zanos pomalo curi i prosipa se. No, na kraju krajeva, projekt treba gledati kroz ono što on je i što teži biti, a ne kroz ono što netko, tko ni sebe sam ne bih nazvao kritičarem, smatra kao njegovu idealniju verziju. S time na umu, palma je napravila školski vrlo dobar posao. Album je i nostalgičan i moderan, opus i domet benda narastao je za konfekcijski broj, granica između pop i alternativnog je sve mutnija, a ”Dan” zvuči kao album benda koji je dovoljno siguran u svoj identitet da definira samog sebe, bez oslonaca i ograničenja žanrovskih etiketa.