Gorazd Čapovski (Mizar): „Ne slušaju svi mladi trivijalnu glazbu i instant-hitove“

S vremenskim odmakom i kultnim statusom koji Mizar uživa diljem regije, Gorazd Čapovski reminiscira put od prvih dana benda, preko kreativnih i životnih lomova, pa sve do današnjeg pogleda na glazbu, vrijeme i nasljeđe koje je Mizar ostavio iza sebe

Mizar danas

Grupa Mizar osnovana je 1981. godine u Skopju, a ime je dobila prema arapskom nazivu za zvijezdu vodilju, onu koja putnicima pokazuje smjer dok prolaze kroz pustinju. Već od samih početaka bend je odudarao od svega što se tada moglo čuti na alternativnoj sceni. Kao da je i sâm pokušavao biti svojevrsna zvijezda vodilja, ne pratiti postojeće pravce, nego otvarati nove i usmjeravati publiku prema drukčijem, dubljem i mističnijem zvuku.

Prvu postavu činili su Gorazd Čapovski na gitari, Risto Vrtev kao vokal, Ilija Stojanovski na basu i Panta Džambazovski za bubnjevima. Dolaskom novog vokala, Gorana Tanevskog 1985. godine, Mizar ulazi u novu kreativnu fazu koju članovi benda nazivaju „drugo otkrovenje“. U vremenu kad je scena bivše države bila prepuna sjajnih bendova, nešto u toj atmosferi – u jedinstvenom spoju tamnog post-punk zvuka, makedonskog folklora, staroslavenskih napjeva i bizantske duhovne tradicije – stvorilo je prepoznatljivu estetiku Mizara.

Iako sam u to vrijeme gorljivo pratio demo scenu, za bend sam čuo tek 1985. godine, sasvim slučajno na televiziji kroz prilog s nekog od njihovih  koncerata. Dvije godine kasnije sudbina je htjela da ih čujem uživo, ovaj put na tonskim probama kultnog rock festivala Subotica ’87., na kojem sam bio sa svojim bendom. Predvođeni prije spomenutim vokalom Goranom Tanevskim, koji je svojim specifičnim tamnim baritonom u nekim trenutcima podsjećao na vokalne bravure Petera Murphyja iz Bauhausa, zadržavajući pritom vlastiti identitet, bend su činili odreda vrhunski glazbenici: Goran Trajkoski (bas i prateći vokal), Vladimir Raevski (klavijature), Vecislav Smtjovski (bubnjevi ) i, naravno, autor većine pjesama, gitarist i jedina konstantna kroz četiri desetljeća, Gorazd Čapovski.

Danas, s vremenskim odmakom i kultnim statusom koji Mizar uživa diljem regije, posebno je zadovoljstvo s Gorazdom Čapovskim proći put od prvih dana benda, preko kreativnih i životnih lomova, pa sve do današnjeg pogleda na glazbu, vrijeme i nasljeđe koje je Mizar ostavio iza sebe.

 Kako danas gledaš na same početke Mizara i atmosferu u Skopju početkom osamdesetih?

Kako gledam? Počeli smo svirati na starim radijima umjesto pojačalima, nismo imali skoro nikakve glazbene uvjete, ali imali smo ono što danas mladima nedostaje, ogroman entuzijazam i kreativnost. Možda su nas upravo ti skromni uvjeti osnažili, približili jedni drugima i pružili neizmjeran osjećaj prijateljstva i neposredne komunikacije. Pogledaj danas, većina pogrbljeno bulji u pametne telefone na kojima  konzumiraju, a neki i kreiraju glazbu, što mene uopće ne fascinira kao umjetnika. Nevjerojatno koliko se tehnologija promijenila u ovih četrdesetak godina. Uz to, početke Mizara promatram i kroz društvenu prizmu, kroz činjenicu da smo odrasli u državi koja je imala besplatno zdravstvo i izuzetno kvalitetan obrazovni sustav. Mogu slobodno reći kako se živjelo u vremenu punom nade, entuzijazma, odlične rock glazbe, sjajnih druženja, prirodne hrane, kvalitetnijeg zraka. Koliko god ovo možda zvučalo emotivno, govorim prije svega racionalno i zahvalan sam što sam se rodio upravo u tom vremenu. Današnjim mladim ljudima, iskreno, ne zavidim previše.

Mizar na festivalu Yurm ’82 u zagrebačkom Lapidariju

 Koliko su tada na vas utjecali bendovi poput Joy Divisiona, Bauhausa ili The Cure, a koliko lokalna makedonska tradicija i religija?

Svakako, Joy Division, Bauhaus i The Cure imali su ogroman utjecaj na nas, ali moram spomenuti i bendove šezdesetih i sedamdesetih poput Led Zeppelina, Pink Floyda, Jimi Hendrixa, Cream. Možda se to na prvi pogled ne bi reklo, ali i oni su snažno oblikovali naš glazbeni senzibilitet. Mentalni i duhovni kôd bio je vrlo sličan onome koji su nosili dark wave bendovi s maglovitih ulica Manchestera ili Birminghama, pa je atmosfera tadašnjeg Skopja početkom osamdesetih bila na neki način usporediva s tim svijetom. Naravno, tu je i glazba koju slušaš od rođenja, ona koja ti se gotovo nesvjesno ugradi u DNK. Sama religija kao dogma nije presudno utjecala na nas, ali kao glazbena i duhovna forma itekako jest. Bizantsko pjevanje još uvijek nije istraženo i prisutno u svjetskim okvirima kao mnoge druge world music tradicije, i možda upravo to daje posebnu dubinu, šarm i autentičnost onome što radimo. Treba, međutim, naglasiti, mi smo od početka imali jasan plan kako bi bend trebao izgledati, odnosno da ne zvučimo kao drugorazredni zapadni bend ili ne daj Bože copy paste nekog od njih.

 U vrijeme vaših početaka mnogi su bendovi s prostora bivše država, iz različitih razloga, dolazili pod povećalo tadašnjih ideoloških i kulturnih „dušebrižnika“, a nerijetko su se suočavali i s cenzurom. Je li se i Mizar, zbog naglašenih pravoslavnih motiva i specifičnog umjetničkog izraza, našao u sličnoj situaciji?

Početkom osamdesetih tadašnji ideološki „dušobrižnici“ itekako su znali stvarati probleme izvođačima koji su odstupali od poželjnih kulturnih obrazaca. U tom kontekstu ni Mizar nije bio potpuno pošteđen sumnji i nerazumijevanja. Naše naglašavanje pravoslavne duhovnosti, korištenje crkvenih motiva i specifičan, gotovo mistični glazbeni izraz nisu se baš uklapali u tada dominantni društveni narativ, koji je prema svemu što je imalo jači religijski ili nacionalni predznak često gledao s određenom dozom opreza. Ipak, moram reći da situacija nije bila jednoznačna niti se može svesti na klasičnu zabranu ili otvorenu cenzuru. Više se radilo o suptilnim pritiscima, nepovjerenju i pokušajima da se određeni sadržaji marginaliziraju ili stave „pod kontrolu“. U pojedinim medijima i institucijama osjećalo se da postoji nelagoda prema onome što radimo, pogotovo zato što naš umjetnički izraz nije bio samo glazbeni nego i duhovni, simbolički i kulturno vrlo slojevit. S druge strane, krajem osamdesetih stvari su se počele značajno mijenjati. Otvorio se mnogo širi prostor za različite ideje, identitete i umjetničke poetike. Mediji su tada dobili slobodu, možda čak u nekim segmentima i veću nego danas u vrijeme takozvane demokracije. Upravo zahvaljujući toj atmosferi mnogi bendovi s prostora bivše države mogli su konačno javno progovoriti vlastitim jezikom i bez tolikog straha eksperimentirati s temama koje su ranije bile osjetljive ili nepoželjne.

Je li publika odmah razumjela ono što ste radili ili je trebalo vremena?

Ma ni slučajno nisam očekivao da publika odmah u potpunosti razumije ili prihvati ono što smo radili i što smo željeli izraziti kroz glazbu. Mizar je od početka bio alternativan bend, slojevit i specifičan, satkan od mnogo različitih utjecaja, od dark wavea i post-punka do bizantske duhovnosti i tradicionalnih melodijskih obrazaca. Takve stvari obično ne sjednu ljudima na prvo slušanje. Trebalo je vremena da publika uđe u taj naš svijet, da osjeti atmosferu i prepozna emociju koja stoji iza svega toga. Mislim da se prava vrijednost takve glazbe često otkriva tek s vremenskim odmakom. Upravo zato mnoge pjesme danas možda zvuče još aktualnije i razumljivije nego tada kada su nastajale.

Kad se dogodio catch u kojem si osjetio da Mizar ne zvuči kao „još jedan novovalni bend“ nego kao nešto potpuno autentično?

Mislim da se taj ključni trenutak dogodio otprilike u vrijeme kada sam napisao “Zlatno sonce”. U toj pjesmi počeli su se prirodno spajati svi elementi koji su nas definirali, sedam-osminski ritam, gotička atmosfera, višeslojno pjevanje, ali i taj duh prostora iz kojeg dolazimo. U početku nije bilo lako. Trebalo je vremena da sve to sjedne u jednu cjelinu i da pronađemo pravi balans između energije alternative i naše vlastite duhovne i glazbene tradicije. “Zlatno sonce” na koncertima je postala iznimno prihvaćena i s vremenom se pretvorila u svojevrsni zaštitni znak benda. Velik doprinos našem razvoju svakako su dali i nastupi na važnim festivalima toga vremena. Druga Godba u Ljubljani 1985., recimo, sa svojim konceptom otvorenosti prema novim i drugačijim glazbenim formama, naročito festival Omladina Subotica 1987., nakon kojeg je nastao naš medijski proboj. Godinu poslije snimljen je prvi album na kojem se kao producent našao Goran Lisica Fox, poslije vlasnik diskografske kuće Dallas. I jedan i drugi festival imali su zaista vrhunsku selekciju bendova i bili su jedni od ključnih mjesta nove scene.

Goran Tanevski i Gorazd Čapovski

 Nakon uspješnog prvijenca snimili ste album Svjat Dreams, na kojem se našla i vaša vrlo posebna, gotovo potpuno transformirana interpretacija velikog hita grupe Eurythmics. Originalnu pjesmu pretvorili ste u nešto potpuno svoje, mračno, mistično i prepoznatljivo mizarsko. Je li ta obrada ikada stigla do članova benda ili ljudi iz njihove diskografske kuće, i postoji li neka zanimljiva reakcija ili priča vezana uz nju?

Iskreno, ne znam jesu li članovi Eurythmicsa ikada čuli našu verziju, niti jesu li do nje došli ljudi iz njihove diskografske kuće, nemam nikakvu povratnu informaciju vezano uz tu pjesmu. Međutim, imao sam zanimljivo iskustvo s obradom pjesme Love Will Tear Us Apart, benda Joy Division, koju sam kasnije snimio s projektom Kismet i nalazi se na  albumu Damjan’s War, iz 1994. godine. Navedeni album bio je proglašen albumom mjeseca u kultnom magazinu Rolling Stone, nakon čega sam potpisao ugovor s američkom izdavačkom kućom Tone Casualties. Posebno mi je ostalo u sjećanju što je New Order uvrstio našu verziju među deset najboljih obrada te legendarne pjesme. Ima li bolje potvrde da sam posao napravio kako treba?

U povijesti je kroz Mizar prošlo niz različitih vokala i snažnih autorskih osobnost, od Riste Vrteva koji je kasnije osnovao Arhangel, preko Gorana Tanevskog možda i najutjecajnijeg pjevača benda, preko kratke epizode s pjevačicom Norom, Gorana Trajkoskog iz Padot na Vizantija i Anastasie te mnogih drugih glazbenika koji su obilježili pojedine faze benda. Zbog čega Mizar nikada nije uspio održati stabilnu postavu i kontinuitet rada?

E, kad bih znao odgovor na to riješio bih i makedonsko pitanje (smijeh). Oprosti, morao sam se našaliti jer pravi odgovor ne znam. Kad smo počeli s Mizarom bili smo svi jako mladi, entuzijastični, ali neprofilirani. Sazrijevanjem, neki su članovi počeli tražiti drukčije glazbene putove, ali i životne obveze. Znaš i sam da Mizar nije mainstream bend koji će moći osigurati članovima financijsku egzistenciju. Ipak, mislim da je najveći krivac nesretni rat. Ja sam, recimo, otišao u Australiju gdje sam osnovao Kismet i taj je vremenski diskontinuitet najvećim dijelom utjecao na bendovsku konzistenciju. Egzistiramo na trusnom području; rodiš se u jednoj državi, živiš u drugoj, a onda radiš u trećoj. Što će dalje biti, sâm Bog zna.

Početkom 2003. godine Mizar se ponovno okupio i objavio, po mnogima, sjajan album Kobna ubavina, s Goranom Trajkoskim kao vokalom. Posebna zanimljivost tog razdoblja bila je pjesma ”Počasna strelba”, koja je u vrlo kratkom vremenu stekla gotovo kultni status, a brojni mediji proglasili su je jednom od najboljih makedonskih pjesama nastalih nakon raspada bivše države. Jeste li očekivali tako snažnu reakciju publike i medija, i što je, po tvom mišljenju, ”Počasnu strelbu” učinilo toliko važnom, emotivnom i bliskom ljudima?

Album Kobna ubavina zapravo je nastao bez unaprijed jasnog plana, nešto što u pravilu nije bio moj uobičajeni način rada. Sve se dogodilo prilično spontano te godine, bez strogo definiranog koncepta ili strategije, što mu je možda i dalo posebnu svježinu, otvorenost i unutarnju iskrenost koja se osjeti kroz cijeli album. Povratkom Gorana Trajkoskog u Mizar, bend je dobio jednu novu, drugačiju glazbenu dimenziju i formu. Čini mi se da je to bila vrlo zanimljiva sinteza svega što smo radili u ranijim fazama, svih stilskih, emotivnih i duhovnih slojeva koji su se tijekom godina taložili i na kraju prirodno spojili u jednu zrelu i kompaktnu cjelinu. Naravno, kad radiš takav materijal, uvijek se nadaš da će publika prepoznati emociju i iskrenost koju nosi, ali ovako snažna i gotovo trenutna reakcija ipak nas je iznenadila. Posebno zato što je riječ o albumu koji nije pokušavao pratiti trendove niti podilaziti vremenu u kojem je nastao, nego je išao potpuno iznutra, iz neke osobne potrebe da se izrazi određeno stanje duha. Mislim da su ljudi upravo to osjetili. ”Počasna strelba” pritom je postala nešto više od obične pjesme. U sebi je nosila snažnu emociju, osjećaj melankolije, gubitka i unutarnjeg nemira, ali istovremeno i neku čudnu dostojanstvenost i tišinu koja je ljudima ostala bliska. Možda je upravo zato tako snažno odjeknula u vremenu nakon raspada bivše države, kada su mnogi u sebi nosili slične osjećaje, iako ih možda nisu znali izgovoriti. Pjesma je na neki način pogodila kolektivnu emociju generacije.

Mizar na koncertu

 Ako se ne varam, Mizar je do danas objavio sedam studijskih albuma, a prošle godine predstavili ste i singl ”Grozomora”, koji ste uživo izveli na sjajnom koncertu u Zagrebu. Zvučao je kao prirodan nastavak vaše prepoznatljive atmosfere, ali istovremeno i kao otvaranje nekog novog poglavlja. Jesu li Grozomora i najnoviji singl ”Vardar e Stiks” s novim vokalom, Nikom Gjorgievskim tek trenutak posebne inspiracije ili možda najava novog albuma i kreativnog ciklusa benda?

Kao prvo, naglasit ću da je Zagreb naš drugi dom, kao i Hrvatska. Na Yurmu 1982., u Zagrebu smo imali prvi ozbiljan nastup i dogodila se obostrana ljubav. Kroz sve godine kasnije, tijekom brojnih turneja, Zagreb je uvijek bio jedno od nezaobilaznih mjesta na koja smo se rado vraćali. To je grad u kojem smo redovito imali sjajne koncerte i izniman prijem publike, što nam je uvijek davalo dodatnu energiju. Od mnogih zagrebačkih nastupa posebno mi je u sjećanju ostao koncert u Boćarskom domu na turneji Kobne ubavine, kada nam publika doslovno nije dopuštala da siđemo sa stagea i završimo koncert. To su trenutci koji ostanu zauvijek urezani u pamćenju. Što se tiče novih singlova ”Drozomore” i ”Vardar e Stiks”, oni su svojevrsna najava novog albuma s Nikom Gjeorgijevskim kao vokalom. Nadam se da će taj materijal uspjeti prenijeti istu emociju i autentičnost koju je publika kroz godine prepoznala u Mizaru.

Na prošlogodišnjem koncertu u Zagrebu moglo se primijetiti i dosta mlađe publike. Iznenađuje li te što nove generacije i danas otkrivaju Mizar i povezuju se s njegovom glazbom, posebno u vremenu novih trendova i sadržaja?

Kad čuješ naš prvi album i stvari poput ”Gradot e nem”, ”Hoden že”, ”Istekuvan”, ”Zlatno Sunce”, ”Devojka od bronza”, ”Magla”, bez lažne skromnosti reći ću da pripada samom vrhu svjetske klase gothic bendova. Ta fuzija gothic rocka, Bizanta i folklora i danas je itekako zanimljiva. Jednostavno bili smo znatno ispred svog vremena tako da naši stariji albumi nisu loše ostarjeli, dapače. Zato nisam iznenađen kad vidim mlade ljude jer bilo bi pogrešno mišljenje da svi slušaju samo trivijalnu glazbu i instant hitove, koliko god ih zasipali njima.

Pričajući o koncertima i međunarodnoj karijeri, znam da je Mizar nastupao u brojnim državama i da je bend imao potencijal daleko izvan prostora bivše Jugoslavije. Ipak, nikada niste dosegnuli međunarodnu vidljivost kakvu je, primjerice, ostvario Laibach, iako ste po autentičnosti, originalnosti i umjetničkom identitetu bili jednako posebni. Što misliš, zbog čega je to tako?

To je dobro pitanje s jednostavnim odgovorom. Da smo se rodili, primjerice, u Danskoj ili Austriji, stvari bi vjerojatno bile drukčije. Makedonija je na raskrižju Europe i Azije, jedno od najosjetljivijih i najkompliciranijih geopolitičkih područja na Balkanu. Kad tome dodaš ratove, izolaciju i okolnosti u kojima je cijela regija prolazila kroz raspad jednog svijeta, onda nije bilo realno očekivati da možemo ostvariti kontinuitet kakav je potreban za veliku međunarodnu karijeru. Ali iskreno, ne mislim da smo napravili malo. Mizar je ostavio trag koji je daleko nadilazio lokalne okvire. Naša glazba bila je duboko autentična, bez kompromisa i bez pokušaja da se prilagodimo trendovima Zapada. Upravo zato danas mnogi ljudi, čak i izvan bivše države, otkrivaju bend kao nešto originalno i bezvremensko. Mi smo možda dolazili s periferije Europe, ali nosili smo univerzalnu emociju i identitet koji se ne mogu umjetno proizvesti. Laibach je imao drugačiji kontekst, drugačiju infrastrukturu i političku poziciju iz koje je mogao lakše komunicirati sa Zapadom. Ipak, vjerujem da vrijeme često najbolje pokaže stvarnu vrijednost neke umjetnosti. Ne misleći pritom na Laibach, neke grupe postanu velike kroz marketing i sistem, a neke ostanu kultne upravo zato što su bile ispred svog vremena. Mislim da je Mizar danas bliži toj drugoj priči.

Osebujna Mizarova ikonologija

I na kraju, je li Mizar za tebe bend, životna faza ili sudbina?

Jednostavno, volim Mizar i Makedoniju. Dakle, jedno vrijeme, kao što sam već rekao, živio sam u Australiji, ali uz sve minuse i pluseve shvatio sam koliko je lijepo živjeti u Makedoniji. Pogotovo danas u globalistički histeričnom i jeftinom, konzumerističkom svijetu. Još uvijek tu osjećam atmosferu u kojoj nije ubijen duh idealizma moje mladosti. A kao glazbenik da i ne govorim. Ovdje ima toliko vrhunskih svirača da ti se ponekad zavrti u glavi od količine talenta. Ako voliš raditi, stvarati i dijeliti glazbu s drugima, gotovo je nemoguće da prije ili kasnije s nekim ne ostvariš suradnju. Zbog toga su i Mizar i Makedonija moja životna sudbina, bolje rečeno, privilegija.