Pjesme zbog kojih se (ne)gine

Sezonski fenomen koji se ponavlja svakim velikim, najčešće svjetskim nogometnim natjecanjem, baš kao i svakogodišnja božićna potreba da se bude nježan, obiteljski i pun kapitalne humanosti, progovara o tome što navijačka pjesma obećaje, što (ne)ispunjava i koliko ipak zarađuje

Samoproglašeni status himne ključni je detalj. Autor ne čeka da ga narod prihvati, nego ga proglašava sam, potpunom sigurnošću čovjeka koji ne sumnja u vlastitu relevantnost. Himna se ne samoproglašava, himna se dogodi. Tu počinje problem cijelog podžanra namjenske glazbe, one uz naručene reklamne ili božićne pjesme.

Anatomija žanra: što navijačka himna mora imati

Navijačka himna ima jasnu morfologiju, gotovo kao biološka vrsta. I kao svaka vrsta koja se previše razmnožila u istoj eko-niši, počinje degenerirati. Elementi su uvijek isti, kombinacija uvijek predvidiva. Uvod je obično pompozan ili pokušava implicirati dramsku veličanstvenost, a onda se nadovezuje s back-vokalima, navijačkim urlikanjem ili grupnim skandiranjem koji vrlo jasno signaliziraju slušatelju gdje se žanrovski nalazi.

Drugo, prva kitica govori o povijesti, igri, tekmi, žaru, o tome odakle dolazimo, o ponosu i crvenoj niti kroz stoljeća. Treće i najvažnije, refren je zborni: može se pjevati podignutom rukom, dovoljno je jednostavan da ga napamet zna i netko tko ga čuje po treći put.

Četvrto, video pod obavezno sadrži šahovnicu, montažu terena i tribina, nekoliko kadrova u kojima se grli nepoznate osobe i, od nekog trenutka nadalje, bengalke. Peto, finalni PR i izjava za medije u kojoj autor kaže da je ovo napisao iz srca, duše, ljubavi prema Vatrenima, da ništa nije planirao i da je pjesma nastala spontano.

Svi elementi su pobrojani. Detektor himne uključen. Formula nije pogrešna per se. Problem je što se svaki dio te formule tretira kao cilj, a ne kao sredstvo. Zborni refren rijetko je tu da bi zvučao zajednički, već zato što zborni refreni donose reprize na radiju. Šahovnica u spotu nije tu isključivo zbog ljubavi prema simbolu, koliko je najbrži vizualni prečac do prepoznavanja i dijeljenja na društvenim mrežama. Bengalke su tu jer izgledaju epski na slici; te nijanse rumenog i ružičastog, u rukama navijača sa šahovnicama i tribinskim rekvizitima, bez obzira na to što su na tribinama formalno zabranjene, uvijek pridonose koreografiji ponosa i himnične svečanosti. Cijeli žanr je u svojoj industrijskoj varijanti vježba performativnog domoljublja kojemu autentičnost nije preduvjet.

Izdvojeniji primjeri

Sve priče o „službenim“ hrvatskim navijačkim himnama moraju početi 1998. s pjesmom koja je, paradoksalno, potvrdila i demantirala sve što dolazi nakon nje. „Neka pati koga smeta“ grupe Baruni nastala je u pravom trenutku, uz Ćirinu repku koja je završila na trećem mjestu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj i time ispisala ono što će ostati neprevladani vrhunac hrvatskog klupskog i reprezentativnog nogometa sve do Rusije 2018. „Neka pati koga smeta“ nije bila glazbeno naprednija od svojih konkurenata, ali imala je nešto što se ne može planirati: Davora Šukera, zlatnu kopačku prvenstva, koji je stvarno zabijao; navijačku psihologiju 90-ih, izoštrenu na razinu nevidljivu u mirnodopskim vremenima; i tekst dovoljno agresivan da zvuči iskreno. „Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta“, metaforično je savršeno sažela specifični emotivni sklop koji je Hrvatska kao mlada nacija tada živjela: obrambeni ponos, inat kao motor i egidu „mali smo, ali najveći“.

Odgovor na pitanje zašto joj je uspjelo proširiti se među narodom jest taj da se nije namjerno ciljalo na status himne; taj joj je status dodijeljen naknadnom aklamacijom. Tekst je bio dovoljno jedinstven, specifičan u svom inatu, da se razlikuje od generičkih „svi smo mi Hrvatska“ konstrukcija. I to je bilo dovoljno za nasljeđe koje se čita kao referentna točka svakog novog navijačkog poduhvata, standard koji se dosta godina nije ponovio u istoj mjeri.

Negdje u prvom desetljeću ovog stoljeća dogodila su se dva zanimljiva i naizgled suprotstavljena pothvata koji u stvarnosti dijele isti temeljni problem: pokušaj da se autorski glas i navijački format pomire, i neuspjeh tog pomirenja.

Hladno Pivo je dotad bilo jedini domaći bend koji je legitimno mogao tvrditi da ima autentičnu supkulturnu bazu koja seže dublje od navijačke geografije. Mile Kekin godinama je gradio reputaciju tekstopisca koji kvalitetno piše o stvarnim stvarima, ne apstrakcijama. Kad su se odlučili okušati u navijačkom formatu kroz stvar „Himna“, mirisalo je na plaćenu reklamu i narudžbu neke pivovare ili sličnog, a rezultat je bila pjesma inteligentnija od prosjeka žanra, svjesnija vlastite pozicije, ironičnija u isporuci i zbog svega toga manje učinkovita kao navijačka himna.

Navijačke himne rijetko trpe ironiju. Prije zahtijevaju potpunu predaju, bez distance i zaštitnog stakla između autora i emocije. Čim glazbenik, makar mikro postotkom autorskog bića, gleda sa strane na to što radi, publika to osjeti i odbije ga pratiti u ono bezuvjetno navijačko stanje duha koje je žanru potrebno.

Hladno Pivo je napravilo pjesmu za ljude koji se pitaju je li navijačka himna dobra stvar, za publiku koja ionako ne kupuje navijačke himne. S druge strane estradnog spektra, Gibonnijev pokušaj da se u navijački format unese ozbiljan autorski kapital bio je naslanjanje, a ne repliciranje, na “We Are the Champions“ Queena, na jeziku tuzemnih ljubitelja netribinskih pjesama.

Splitski glazbenik s možda najkohezivnijim autorskim opusom u domaćoj pop-rock sceni napravio je korak koji je, gledano izvana, mogao imati smisla: jer ako autor s tolikom reputacijom potpiše „navijačku“ himnu, mora biti dobro. Ali navijačke himne ne funkcioniraju po logici autorskog prestiža, koliko po logici zajedničke jednostavnosti. Što je više individualnog glasa u tekstu i melodiji, to je teže da publika tekst prisvoji kao vlastiti.

Gibonnijeve su navijačke melodije bile previše „njegove“, da bi bile „naše“. “Mi smo prvaci“ je korektna pjesma, no korektnost nije ono što navijačke himne trebaju. Trebaju nezaustavljiv refren koji će ispjevati i netko tko ne zna pjevati, u tuđem hodniku, u tri ujutro, bez povoda. Gibonni piše glazbu za ljude koji slušaju glazbu. Navijačka himna mora raditi i za sve ostale.

Cringe, ili?

U katalogu hrvatskih navijačkih himni često se pridjevom cringe opisuje suradnja Miše Kovača i Josipa Katalenića pod naslovom „Croatia Victorija“, naslovno pisana i kao “Croatia Victoria“, što je ujedno najtočnija lingvistička karakterizacija čitavog pothvata: ni ovamo ni onamo. Ako ne znate što, pardon, šta je bilo.

Katalenić je bio glazbenik koji je cijelu karijeru proveo pokušavajući pronaći svoju nišu, od festivalskih pokušaja pa do nastupa pod pseudonimom Chris Collins, i koji se u nekoj točki profesionalnog puta, menadžerskim umotvorinama i siljenjima, našao u kombinaciji s Mišom Kovačem, legendom dalmatinske „popevke“. Kako je do te kombinacije uopće došlo, ako ne menadžmentskim akrobacijama i dovitljivim spojevima, ostaje jedna od onih industrijsko-anegdotalnih misterija za koje ne postoji javno dostupna dokumentacija.

Strukturni problemi pjesme spajaju pokušaj dramatičnog dalmatinskog vokala i nešto što se teško može opisati drukčije nego kao nedovoljno zreo pokušaj modernog pop-navijačkog zvuka, stvarajući unutarnju disonancu koje se pjesma ne uspijeva riješiti ni u jednom trenutku.

Ono što “Croatia Victoriju“ čini posebno indikativnom jest to što je nastala kao projekcija prestiža i money grab varijanta: ako uz plavokosog Katalenića stoji Mišo Kovač, legitimitet je kod publike kojoj je ime izvođača presudnije od same glazbene izvedbe zajamčen. Ali legitimitet se ne nasljeđuje mehanički.

Kovačev glas u ovoj pjesmi nije dobio materijal koji bi iskoristio njegovu prepoznatljivu snagu, pa nesrazmjer između vokalne veličine i materijala koji Mišin glas pjeva čini finalnu sliku grotesknijom nego što bi bila da ju je otpjevao netko anoniman.

Funkcionalnost prije svega

Ako postoji jedan akter koji je u potpunosti razumio i sistematizirao mehaniku domaće zadaće navijačke himne kao industrijskog proizvoda, to je Connectov producent Shalla i njegov projekt Zaprešić Boys, kao ad hoc zaprešićki navijački bend osnovan 2005., koji će u narednim godinama izgraditi ono što malo poduzeće može izgraditi: vertikalnu integraciju unutar uske niše.

Njihova kolaboracija s Neredom na “Srcu vatrenom“ 2006., uoči SP-a u Njemačkoj, bila je prva u nizu pjesama koje nisu pretendirale biti ništa drugo nego profesionalno izrađeni navijački sadržaj za točno definiranu publiku, u točno definiranom vremenskom prozoru. Nema pretenzija na autorski opus, nema ironijskog distanciranja, nema pjevačkog ega koji traži izražajnu solo dionicu koja ne služi refrenu. U tom smislu, Zaprešić Boys i njihovi suradnici naučili su lekciju koju Hladno Pivo i Gibonni nisu: navijačka himna je zanatlijski, a ne autorski projekt.

“Neopisivo“ iz 2014. i “Igraj moja Hrvatska“ iz 2018., s 31 milijun pregleda na YouTubeu i statusom neslužbene himne prvenstva u Rusiji, bile su logičan vrhunac te strategije. Nema tu ničega glazbeno iznenađujućeg, nema harmonijskog rizika, nema tekstualnih ambicija izvan standarda žanra. Ali ima nečega što mnoge bolje pjesme nemaju: savršenu kalibraciju između toga što će publika prihvatiti i onoga što će pamtiti. „Neopisivo“ je funkcionalna navijačka himna točno u mjeri u kojoj dobra stolica mora biti funkcionalna stolica: dizajn je sekundaran, sjedenje je primarno.

Ono što je zanimljivo u estradnom sustavu koji su Zaprešić Boys izgradili jest njihova samodovoljnost. Oni nisu tek prateća pojava reprezentacije, već postaju konstitutivni element javnog života reprezentacije, toliko da ih je izbornik Zlatko Dalić javno nahvalio. U tome je nešto gotovo poetično: navijačka himna koja počne kao sezonski proizvod može, uz dovoljno ponavljanja i sreće ako sportski rezultati poprate glazbu, postati nešto nalik stvarnoj kulturnoj instituciji.

Najzanimljiviji slučaj u nedavnoj kronici žanra nije ni najuspješniji ni najgori, već onaj koji se događa posve neplaniranom dinamikom. Osječki duo Krankšvester, poznat po duhovitom crnohumornom elementu u glazbi koja u standardnoj žanrovskoj taksonomiji ide u područje electro dance rapa, objavio je recentni singl „Volim nju“. Naslov se čini ljubavnim. Stihovi bi se mogli tumačiti ljubavno. Ali tema je Hrvatska, i to na način koji nije ni militantan, ni kičast, ni generičan, što ga odmah svrstava u posebnu kategoriju žanra. Banda se osvrnula na situaciju s primjetnom samosviješću: „Malo je izvođača na koje ljudi pomisle istog trenutka kada netko spominje domoljubnu pjesmu, a Krankšvester je svakako među prvih 2000.“ Precizan je to autoironični humor i govori više o žanru nego što bi ikad rekla ozbiljna analiza.

Njihova dvoslojna stvar ne slavi pobjede ni dresove, nego poziva na fizičko iskustvo domovine: „izađite iz kuća, istražite zemlju“, po mjestima savršenim za vođenje ljubavi. Domoljublje kao ekologijski imperativ, ne kao tribinska erupcija meta momenta. Paradoks Krankšvestera je u tome što je “Volim nju“, upravo zato jer je pokušaj navijačke himne, bliže onome što bi navijačka himna trebala biti nego većina onih koje to žele biti. Autentičnost se ne može simulirati, ali se može nehotice pogoditi.

Svakog ljeta, točnije svaka četiri ljeta s varijacijom, isti se krug zatvara. Navijač/autor potpiše ugovor s producentom koji zna formulu. Formula se primijeni. Spot se objavi. Mediji prenose jer je sezona i treba nešto radijskog sadržaja koji nije repriza osamdesetih. Bodovi na ZAMP-u skupljaju se dok traje medijska pokrivenost.

Reprezentacija ispadne ili osvoji, u oba slučaja himna odlazi tamo gdje odlaze sve sezonske stvari, u folder „nedjeljom kad nema što gledati“, i ponekad na doček Vatrenih na Trgu bana Jelačića. Ovdje ne spominjemo „nehotične“ himne, tj. one koje su usput postale traženom navijačkom robom. Primjerice, Severinine “Djevojka sa sela“ i “Trava zelena“ pjevali su Ćirini reprezentativci u svlačionici/autobusu, snimljeno i dokumentirano.

“Dinamo ja volim“ nastala je kao klupski navijački prepjev/himna Dinama, ali se proširila i šire u navijački repertoar općenito, iako je namijenjena navijanju za klub, ne za reprezentaciju, kao odraz tadašnjeg autorova poštivanja plavih.

Nezaobilazan je i Thompson, čije su “Lijepa li si“ i “Ako ne znaš šta je bilo“ domoljubne, ali sportski nenamjenske pjesme, pa je sportski kontekst njihova dodana vrijednost.

AD 2026: Koja je navijačka himna godine?

Navijačka himna je u tom smislu sezonski glazbeni proizvod vezan uz sportski uspjeh; niti mu škodi niti mu pomaže koliko se tvrdi, ali dovoljno je hranjiv da se estradno reproducira svaku sezonu, bez greške, bez propuštanja i bez imalo smanjenog entuzijazma.

Specifični je to industrijski format s točno definiranom tržišnom logikom, koja se isplati dovoljno često da ne nestane, a ne isplati dovoljno uvijek da ikad postane nešto više. Između onoga što obećava, adrenalinske motivacije koja sportašima daje krila, i onoga što isporučuje, sezonske radio-pozadinske glazbe, zijeva jaz koji nitko nije zatvorio.

Možda ga jednog dana zatvori netko tko ne pokušava napraviti navijačku himnu. To bi, u duhu Krankšvestera, bila logična sljedeća stepenica. Uz pitanje: jeste li primijetili da žene ne snimaju navijačke himne? I zašto je tome tako? Tu ću stati.