Leut Magnetik: „Svaki naš album zvučao je točno onako kako smo mi u tom trenutku htjeli svirati“

Uđu u kafić dva dizajnera i dva profesora…

Možda zvuči kao početak nekog otrcanog vica o svećenicima i rabinima, no u ovom slučaju radi se o početku intervjua s jednim od najvažnijih hrvatskih sastava u zadnjih četvrt stoljeća; dizajneri su, dakako, Karlo Kazinoti i Mišo Komenda (Studio kK), kipar i profesor na ALU je Vojin Hraste a saksofonist, skladatelj i profesor na UMAS-u je Gordan Tudor.

Zajedno čine Leut Magnetik, bend koji se 2003. godine predstavio i proslavio debitantskim albumom B612 s kojega je pjesma Evo me doma i dalje himna jedne cijele generacije. Dobitnički niz su dvije godine kasnije nastavili drugim albumom, Leut Magnetik, koji je bio sasvim drugačijeg usmjerenja od prvijenca, a dugačku diskografsku pauzu – izuzev nekoliko singlova – prekinuli su albumom Celuloza 2022.

Četiri godine kasnije odlučili su se koncertno reaktivirati, a jedna od postaja na svojevrsnoj mini-turneji koju su otpočeli u ožujku bila je i dubrovačka Art Radionica Lazareti, te je ovo gostovanje bilo i povodom za ovaj kratki razgovor.

Foto: Vedran Levi / glazba.hr

Ova mini turneja na kojoj ste trenutno dolazi u jeku vašeg posljednjeg albuma Celuloza. Kako to da ste se četiri godine nakon izlaska albuma odlučili za njegovu koncertnu promociju?

Gordan: Ja ne bih ovo nazvao koncertnom promocijom. Nas je, ustvari, ekipa iz šibenskog kluba Azimut pitala bismo li ondje održali koncert; od toga je već bilo prošlo par godina, a onda su Karlo i Mišo tamo bili prošle godine s ROLO-om te se ispostavilo da klub slavi rođendan 13. ožujka. Karlo je potom poslao poruku u našu grupu s pitanjem jesmo li taj datum svi slobodni, ispostavilo se da jesmo. Nakon toga su se zaredale još tri-četiri svirke i to je to.

Kad se u medijima govori o ROLO-u, dosta se često spominje kako je to bend članova „bivšeg benda“ Leut Magnetika. Je li u odluci da ponovno snimate glazbu i održavate koncerte bio prisutan i neki dišpet da pokažete da ste još tu?

Karlo: Nije to bio nikakav dišpet, samo činjenica da smo članovi Leuta – to nam je u nekim trenucima pomoglo da si publika predoči što može očekivati na koncertu ROLO-a.

Mišo: Da, nije bilo dišpeta. Leut je aktivan dio našeg života i načina promišljanja o glazbi koji se prenosi i u ROLO. Sve je to isprepleteno. Zapravo nam nije previše stalo pokazivati da Leuti još postoje jer nam je bilo dovoljno da mi to znamo. Live je došao na red jer nam je nedostajalo svirati i putovati zajedno. Zapravo smo trebali imati samo taj jedan koncert (u Azimutu, op.a.) pa nam se omililo.

Foto: Vedran Levi / Art Radionica Lazareti

Gordan: Leut nikad nije ni bio bivši – mi godinama već sviramo, ali to je neka naša interna stvar. Jednostavno, umjesto da popijemo pivu u kafiću mi taj dio odradimo u ROLO-ovom prostoru, samo što je to sve nama za dušu. Kad nismo fizički svi na istom mjestu, onda ne možemo ni vježbati za nastupe kao što smo mogli kad smo bili studenti, a nismo htjeli raditi nekakve kompromise; tako da je to sve bilo na razini jam sessiona.

Poslije – upravo iz tog materijala koji smo svirali u garaži – se izrodila Celuloza, s tim da mi je činjenica da sam bio sam doma omogućila da sve još malo začinim jer sam imao i klavir koji sam preparirao.

Čak i za vaše standarde je Celuloza radikalno drukčiji album od prethodnika. U kojoj je to mjeri bilo namjerno, a koliko samo rezultat činjenice da je album nastao za vrijeme samoizolacije?

Gordan: Apsolutno namjerno. Svaki je naš album skroz suprotan od prethodnoga; što zbog naših stremljenja, što zbog vanjskih faktora. Kad smo snimali B612, svi smo bili mladi ljudi koji su došli u Zagreb, guštali, otkrivali toliko puno novih stvari i taj prvi album bio je poput neke razglednice tog vremena. Saša je onda s TBF-om izbacio Alles gut i ljudi su nas nekako počeli brkati – jednostavno smo bili preslični.

Za drugi album smo se i zato nekako okrenuli elektronici, s tim da je i taj album bio rezultat određenog kompromisa jer sam ja tad bio u Nizozemskoj na studiju pa sam morao putovati iz Amsterdama na snimanja. U međuvremenu su na scenu Karlo i Mišo došli s ROLO-om, za koji smo mi oduvijek smatrali da su neka vrsta sestrinskog benda, tako da smo se i s ovim zadnjim albumom htjeli zvučno distancirati od prethodnog, da ne bismo njima ulazili u dijapazon zvučnog djelovanja.

Koliko ste zadovoljni recepcijom zadnjeg albuma?

Mišo: Mislim da je Celuloza možda mogla s naše strane biti bolje promovirana. Ali neka tadašnja, zajednička odluka bila je da idemo low-key pa kako prođe. Zapravo je danas stvarno veliko pitanje koliko stvari organski mogu proći kroz algoritamsko sito.

Vojin: Nadam se da će imati priliku biti naknadno otkriven; to je nešto što mu može dati novu važnost i kvalitetu. U današnjoj kakofoniji svega i svačega bilo bi suludo ambiciozno pokušavati se nadglasavati albumom poput Celuloze. Ja ga, primjerice, svako malo ponovno poslušam i jako sam zadovoljan time kakav je ispao.

Nadam se da će album imati priliku biti naknadno otkriven; to je nešto što mu može dati novu važnost i kvalitetu

Koliko je bio izazovan proces spajanja pjesama s tri albuma – koji su zvukom u tolikoj mjeri različiti – u jedan live set?

Vojin: Nama je otpočetka bilo teško spajati išta s ičim jer je naš pristup uvijek bio takav da smo se mi prilagođavali pjesmi, a ne obrnuto. Kad smo počeli pripremati turneju, imali smo puno nedoumica i strahova oko toga, ali čim smo „prosvirali“ stvari, sve je vrlo brzo sjelo na svoje mjesto. Svi smo u međuvremenu odrasli i s godinama, vjerujem, sviramo puno bolje i karakternije.

Gordan: Glavni razlog zašto nismo radili ovo ranije je taj što nismo uopće bili svjesni da je dozvoljeno koristiti pre-recorded stvari u ovakvoj svirci. Mi smo u duši rockeri, bluzeri i prvi instinkt nam je bio da sve na koncertu mora biti odsvirano. Ali onda smo čuli uživo Air u Šibeniku preklani, kad su izvodili Moon Safari trideset godina nakon izlaska albuma… i pola toga bilo je s matrica. Ako Air to radi, tko smo mi da to ne radimo?

Mi smo u duši rockeri, bluzeri i prvi instinkt nam je bio da sve na koncertu mora biti odsvirano

Kako komentirate činjenicu da su se pjesme s B612 skoro četvrt stoljeća zadržale u javnoj svijesti ovih prostora?

Gordan: Ludo. Sad smo svirali u Splitu pred tisuću ljudi i bilo je tu nekih momčića za koje da ih sretnem po gradu ni u ludilu ne bih rekao da znaju te stvari.

Vojin: To su stvari na koje nikad nemaš utjecaj. Teško se poistovjetiti s nečim što je bilo tako davno; čini mi se kao da je to neki tuđi album. Mislim da je B612 imao sreće iz nekoliko razloga: tad je taj naš zvuk bio svjež i neobičan, Saša Antić bio je iznimno aktivan i zanimljiv svima tih godina te je dao velik doprinos albumu, a treća stvar je čista slučajnost. Nekad ljudi nešto prihvate, nekad ne – to je jednostavno nemoguće predvidjeti.

Gordan: Volimo mi te pjesme koje su ljudima ušle u život, ali treba se i svako malo udaljiti od njih. Super stvar kod glazbe jest što je neuhvatljiva; ona ode, završi i to je super. Ne volimo se baviti nekom reminiscencijom.

Nekad ljudi nešto prihvate, nekad ne – to je jednostavno nemoguće predvidjeti

Kao jedni od najistaknutijih aktera u ranim danima indie scene u Hrvatskoj, što biste rekli koje su ključne razlike na sceni tad i danas?

Karlo: Tehnologija se masu promijenila i olakšala svima stvaranje i snimanje svojih pjesama kod kuće. Mi smo tada uhvatili zadnji val kad je uloga diskografske kuće bila dosta važna za promociju benda. Danas se, zahvaljujući društvenim mrežama, bendovi puno lakše promoviraju i dolaze do publike, ali istovremeno to stvara više posla.

Foto: Vedran Levi / Art Radionica Lazareti

Mišo: Meni se čini da je dostupnost sadržaja nekako pokvarila mistiku i čaroliju svega. Prije su bendovi imali taj neki gotovo mitološki status. Sad je sve skupa eksponirano i izloženo. U principu bi se moglo ići i na negiranje društvenih mreža i minimaliziranje samopromocije, ali to znači slabo posjećene koncerte i niske obrtaje u slušanjima.

Vojin: Mi dolazimo iz vremena prije Instagrama, čak i prije Facebooka. Tad su koncerti i usmena predaja bili sve, dok se danas velik dio promocije može odraditi putem interneta. Što se same scene tiče, početkom 2000-ih žanrovi su bili strogo podijeljeni i najčešće su pratili određene supkulture. To nas je zamaralo jer nismo pripadali niti jednom od tih kalupa; kasnije je to tek postalo „indie“. Bilo je puno bendova naše generacije koji su radili zanimljive stvari, da bi se kasnije sve to počelo trpati u istu košaru, a na kraju je indie postao žanr za sebe, sa svojim kanonima.

Početkom 2000-ih žanrovi su bili strogo podijeljeni i najčešće su pratili određene supkulture – to nas je zamaralo jer nismo pripadali niti jednom od tih kalupa

Gordan: Tad je to sve drukčije funkcioniralo. Nama su ljudi znali pjesme prije koncerta zato što sam ja pržio CD-ove, dao ih petorici prijatelja s arhitekture i za tjedan dana bi bilo 100-200 ljudi na koncertu koji bi platili ulaznicu. U usporedbi s ovim danas, kad ti za samopromociju moraš praviti reelse i ne znam ni ja što, prije je bilo puno lakše.

Mišo i Karlo, budući da ste kroz ROLO ipak aktivniji na sceni od ostatka, kako komentirate činjenicu da se taj neki procvat nezavisne glazbe koji je vidljiv u Zagrebu, Rijeci itd. nije u tolikoj mjeri materijalizirao u Splitu?

Karlo: Ja se s tim baš i ne bih složio. Zagreb je možda najvidljiviji jer na toj sceni djeluje puno sposobnih ljudi – kako glazbenika, tako promotora, a da ne spominjem broj klubova i mjesta za svirku.

Međutim, često se zaboravlja da je, recimo, Branko Dragičević jedan od ključnih aktera splitske indie scene, koji je s Valentinom Boškovićem izbacio neke od najkreativnijih pjesama i albuma hrvatske indie scene. A njegov solo projekt Fog Frog Dog i album Split po meni su jedno od najvećih blaga naše scene. Iz nekog razloga splitski indie bendovi nisu dobro umreženi s ostatkom Hrvatske i često se ne „guraju“, nego pomalo naivno prepuštaju da ih publika sama pronađe.

Foto: Vedran Levi / Art Radionica Lazareti

Mišo: Ja bi još dodao onu vječnu floskulu u kojoj ipak ima malo istine, a to je da je provincija u Hrvatskoj uvijek malo po strani. Kad bih krenuo nabrajati bendove kroz splitsku povijest djelovanja, malen bi bio ovaj članak da to sve natrpamo unutra. Samo ću odat’ jednu malu tajnu, a to je da se sprema jedna indie live kompilacija, slična kao Zvučni zid koja će malo tu povijest rasvijetliti.

Sprema se jedna indie live kompilacija, slična kao Zvučni zid koja će malo tu splitsku povijest rasvijetliti

Budući da ste za svaki album dosad stremili tome da bude zvukovno što drukčiji od svega što ste radili prethodno, imate li već kakve ideje o smjeru u kojem bi se kretao hipotetski album broj četiri?

Vojin: Svaki naš album zvučao je točno onako kako smo mi u tom trenutku htjeli svirati. Sljedeći će sigurno biti drukčiji od svih prethodnih. Nešto smo pričali i razmišljamo o tome da bude s minimalno instrumenata… Vidjet ćemo još. Albumi traže puno angažmana i energije, tako da moramo dočekati trenutak kad će stvaranje novog materijala postati neodgodivo.

Foto: Vedran Levi / Glazba.hr