Kad violina propovijeda, a publika prepoznaje izvrsnost
U sklopu Majstorskog ciklusa HRT-a u Velikoj dvorani Lisinski 7. travnja brojna je publika uživala u atraktivnome koncertnom programu. U prvom dijelu izveo se Koncert za violinu i orkestar op. 125 Borisa Papandopula s kojim se šira publika tek upoznaje, a tome pridonose sve češće izvedbe i recentna izdanja na čak tri nosača zvuka. U drugom dijelu koncerta izvedena je Šeherezada op. 35, simfonijska suita skladana 1888. godine i nadahnuta pričama iz Tisuću i jedne noći ruskog skladatelja Nikolaja Rimskog-Korsakova.
Kao solist, u prvom je dijelu nastupio Roman Simović, violinist bogate međunarodne karijere i trenutni koncertni majstor Londonskoga simfonijskog orkestra, koji je ovim nastupom ostvario još jednu uspješnu suradnju s maestrom Ivanom Repušićem koji je ravnao čitavim koncertom.
Maestro Ivan Repušić – Foto: Jasenko Rasol/HRT
Put do autohtone verzije Koncerta
Papandopulov jedini koncert za solo violinu ima doista intrigantnu povijest. Nastao je u jeku Drugoga svjetskog rata 1943. godine, a ubrzo nakon praizvedbe u Zagrebu, sam skladatelj šalje autograf berlinskom izdavaču Rudolfu Eichmannu za pripremu izvedbe u Münchenu. Izvedba je otkazana zbog ratnih okolnosti, a autograf je ostao zaboravljen u Berlinu sve do 1969. kada je vraćen u Hrvatsku. Mnoge stranice autografa bile su u lošem stanju, čak zalijepljene, zbog čega se koncert izvodio u skraćenoj verziju od zamišljenog originala, i to za čak dvadesetak minuta. No, sam se skladatelj složio sa ‘skraćenom verzijom’, koju je u više navrata interpretirao solist Josip Klima te ona, na žalost, za njegova života nije obnovljena u prvotnu verziju.
Godine 2006. dolazi do velike rekonstrukcije skladbe koja je povjerena violinistu Goranu Končaru te skladatelju i dirigentu Mladenu Tarbuku. U ovoj autohtonoj verziji koncert doživljava svoj procvat te je od tada snimljen na čak tri nosača zvuka, a samu partituru 2006. godine objavljuje Cantus d.o.o.
Izrazit narativ i izražajnost gotovo da sugerira postojanje izvanglazbenog sadržaja
Upravo je to bila verzija koju smo čuli i na koncertu 7. travnja. Riječ je o doista monumentalnoj skladbi s instrumentacijom i harmonijskim jezikom glazbe prve polovice dvadesetog stoljeća te nešto tradicionalnijih formalnih obrisa ranijih razdoblja. Svaki stavak u sebi sadrži izrazit narativ i izražajnost koja gotovo da sugerira postojanje izvanglazbenog sadržaja, a ovome pridonosi i spretno utkan folklorni glazbeni materijal u drugom i trećem stavku.
Roman Simović – Foto: Jasenko Rasol/HRT
Ono zbog čega je program čitavog koncerta bio nevjerojatno kompaktan je (kako kod Rimskog-Korsakova, tako i kod Papandopula) poseban naglasak na puhačku i udaraljkašku sekciju pri orkestraciji kojoj su ruski skladatelji, još od utjecaja Glinke, pridavali posebnu pažnju. Odnosno, nosioci glazbenih misli i glazbenog materijala, ali i instrumenti kojima je dodijeljeno prvo predstavljanje tema, puno su češće puhači nego gudači.
Čini se da je ovaj tip orkestracije preuzeo i Papandopulo, što je čitavom koncertu za violinu i orkestar dalo posebnu boju i omogućilo doista spretno uklapanje i izražajnost solističke dionice violine.
Zapanjujuća intonativna preciznost
Roman Simović ovom posebnom orkestracijskom koloritu pristupa izrazito intuitivno: on svoju dionicu nije istrgnuo iz zvukovne cjeline (što, na žalost, solisti često vole raditi pri interpretacijama koncerata), već ju je pažljivo uklapao u bogat orkestralni zvuk ovisno o trenutku. Simović je slušao svaku orkestralnu dionicu i boju svojega izuzetnog instrumenta – violine Antonija Stradivarija iz 1709. godine – prilagođavao postojećem orkestralnom koloritu zadržavajući ga u istom zvukovnom i instrumentacijskom sloju, gotovo kao da je riječ o komornoj glazbi.
Roman Simović – Foto: Jasenko Rasol/HRT
U momentima u kojima nije svirao, čak se spontano i okretao u smjeru one instrumentalne skupine koja je tek trebala nastupiti – čime je otkrio da izuzetno dobro, ako ne i u potpunosti ‘na pamet’, poznaje čitavu skladbu.
Bogatim i toplim zvukom svojeg instrumenta i izuzetnom energijom i angažiranošću, djelovalo je kao da je u stanju po glasnoći parirati čitavom orkestru, a po snazi je to itekako uspio.
No, ovo ne znači da se on nije isticao kao solist. Dapače, u trenucima u kojima skladba to traži, bogatim i toplim zvukom svojeg instrumenta i izuzetnom energijom i angažiranošću, djelovalo je kao da je u stanju po glasnoći parirati čitavom orkestru, a po snazi je to itekako uspio.
Foto: Jasenko Rasol/HRT
Ono što je posebno obilježilo njegovu izvedbu je i zapanjujuća intonativna preciznost i unutar brzih pasaža, većih skokova i vrlo visokog registra. Pri tome je njegova attacca čista i trenutna: on se ne zanosi tako tipičnom i često neukusno patetičnom violinističkom manirom ornamentiranja melodijske linije manjim glissandima pri skokovima ili isticanju kakva privremenog vrhunca. Jedina situacija u kojoj je koristio tu maniru bilo je pri izvedbi trećeg stavka gdje je ovaj ‘nečisti’ pristup u punom i dubokom registru violine izuzetno odgovarao folklornom karakteru samog stavka.
‘Nečisti’ pristup violine odgovarao je folklornom karakteru stavka
Čitav koncert na solista stavlja veliku odgovornost na nekoliko razina. Prije svega, dionica violine vrlo je virtuozna, čak i u polaganom drugom stavku, i općenito je izuzetno vješto napisana. Ona se nikad ne sastoji od iznošenja dominantne teme u svom prepoznatljivom obliku, već je kostur glavne melodijske linije vješto isprepleten i obogaćen ornamentima i pasažama.
Foto: Jasenko Rasol/HRT
U virtuoznom je smislu bila posebno dojmljiva vrlo duga i zahtjevna kadenca prvog stavka kojom je Simović i bez orkestra izvrsno prenio snažnu emociju čitave skladbe. U izrazito zaokruženoj kadenci prisutne su obje teme početnog stavka te jedan vrlo snažan narativ kojeg je solist autentično i iskreno prenio, bez imalo popuštanja tenzije i niti vodilje.
Osim virtuoznog izazova koji iziskuje veliku spremnost i visoki stupanj koncentracije, tu je i činjenica da je solistička dionica nositelj čitave forme. Ovaj je koncert sačuvao klasičan tematsko-formalni suodnos između solista i orkestra, a izazov predstavlja stvaranje balansa kojeg je potrebno postići zbog Papandopulove inovativne i bogate orkestracije.
Solist Roman Simović u ovome u potpunosti uspijeva prilagođavajući se boji instrumentalne skupine s kojom se izmjenjuje (ili uz koju svira), čime orkestar s pravom ne smatra suhom orkestralnom dopunom već ravnopravnim sugovornikom. Primjerice, nakon iznošenja nježne druge teme u prvom stavku u kojoj prevladava meki zvuk udaraljki, harfe i flaute, Simović ‘odgovara’ podjednako izbalansiranim timbrom, gotovo kao da želi imitirati zvuk ovih instrumenata koji su toliko različiti od violine.
Neumoran aplauz i skandiranje
Neumoran aplauz i skandiranje publike potaknulo je Romana Simovića na izvedbu dodatka, Allemanda iz sonate belgijskog skladatelja Eugène-Augustea Ysaÿeja.
Foto: Jasenko Rasol/HRT
Orkestar HRT-a doista je zablistao pod vodstvom izvrsnog maestra Ivana Repušića koji je cijeli koncert vodio na vrhunskom nivou te s neumornim žarom i angažmanom. Uspio je prenijeti publici snažnu energiju obiju izvedenih skladbi. Već spomenute orkestralne boje izvrsno balansira, a posebno valja pohvaliti snagu i preciznost puhačke i udaraljkaške sekcije koje se u obje izvedene skladbe imale značajnu ulogu.
Udaraljkaška sekcija SImfonijskog orkestra HRT-a / Fotografiju ustupio Krunoslav Benko
Nesputana snaga orkestralnog zvuka
Snaga čitavog orkestra dolazi do izražaja u drugom dijelu programa pri izvedbi Šeherezade Nikolaja-Rimskog-Korsakova gdje se više nije bilo nužno ‘suzdržavati’ zbog prilagodbe solističkoj dionici violinskog koncerta. Izvedba je bila odlučna i snažna s izuzetno kvalitetnim i preciznim kontrastiranjem, kako po pitanju orkestracijske boje, tako i po pitanju dinamičkog balansa.
Foto: Jasenko Rasol/HRT
Zanimljivo je da je upravo ova skladba, kao jedna od najizvođenijih djela Nikolaja Rimskog-Korsakova, posvećena Vladimiru Stasovu, intrigantnoj i svestranoj ličnosti bez čijih ideja i podrške ‘Ruska petorka’ ne bi bila ono što jest. Bila je riječ o vrlo strogu glazbenom kritičaru, intelektualcu, ljubitelju i promotoru ruske umjetnosti koji nije zazirao od poticanja ‘Petorke’ na izbor političkih libretta čime je posredno kritizirao stanje u ruskom društvu.
U okolnostima trenutnih događanja u svijetu, ideja Vladimira Stasova – da umjetnost ima snagu na pozitivan način utjecati na promjene u društvu – daje novi značaj i snagu ovoj simfonijskoj suiti.
Foto: Jasenko Rasol/HRT
I u drugom dijelu solistička dionica violine posebno je istaknuta, s obzirom na to da je upravo njoj povjerena nježna tema Šeherezade. Interpretirala ju je koncertna majstorica Mirjam Pustički Kunjko, a njezin je pristup bio vrlo individualan, slobodan i osoban.
Foto: Jasenko Rasol/HRT
Čitav koncert bio je u ozračju violine što govori i sam naslov koncerta – Kad violina pripovijeda – što je također doprinijelo poetičkoj zaokruženosti programa. Baš kao i nakon prvog dijela, nakon Šeherezade je uslijedio dugi aplauz oduševljene publike koji je potvrdio uspješnost ovog koncerta.
Foto: Jasenko Rasol/HRT
Snimka koncerta dostupna je na Slušaonici Trećeg programa Hrvatskog radija.
