Rijeka s Krunicom u ruci

Dvojica kršćanskih metalaca, pater Anto Bobaš i Marin Katava, udružili su snage i snimili Krunicu, duboko meditativnu molitvu sa sva četiri otajstva

Box-set Krunica

Kada snage udruže dvojica riječkih glazbenika – jedan „na privremenom radu“, dominikanac pater Anto Bobaš, starješina Dominikanskog samostana sv. Jeronima u Rijeci, a drugi riječki metalac otkad zna za sebe, Marin Katava – onda se može očekivati i neočekivano.

Pater Anto poznat je i kao pjevač kršćanske glazbene skupine Glasnici nade, koju vodi sa svojim bratom Jadrankom, dok je Marin prve ozbiljnije glazbene korake napravio kao član riječke punk-metal grupe Nepal, a poslije je osnovao vlastiti sastav EffaTha. Njih dvojicu, međutim, ne povezuje samo Rijeka, koja ih je danas prostorno spojila. Povezuju ih i korijeni iz Bosne: Anto je iz Brajkovića u srednjoj Bosni, dok Marinova obitelj potječe iz Maglaja. Povezuje ih i ljubav prema čvršćem zvuku, ali i nešto važnije – uvjerenje da rock i metal ne moraju biti prostor zatvoren duhovnosti i kršćanskoj poruci.

Obojica su, svaki na svoj način, tijekom godina tražili mogućnost susreta snažnoga glazbenog izričaja i kršćanske tematike. Pater Anto bliži je onome što se nekoć nazivalo white metalom, dok Marin prirodno naginje punku i žešćim metalnim pravcima. Kada, dakle, dvojica kršćanskih metalaca udruže snage, moglo bi se očekivati nešto glasno, čvrsto i žestoko. Ali ono što su napravili iznenadilo je mnoge – pa i mene.

Snimili su krunicu.

I to sva četiri niza otajstava – radosna, žalosna – prvi i drugi album, slavna i otajstva svjetla – u glazbenom ruhu koje se kreće prostorima rocka, progresivnog rocka i heavy metala.

Već sama zamisao zvuči neobično. Krunica je, naime, duboko meditativna molitva. U svakome od pet otajstava molitelj se zaustavlja pred jednim događajem iz Kristova života, promatrajući ga zajedno s Marijom. Uz pojedino otajstvo mole se Očenaš, deset Zdravomarija i Slava Ocu. Radosna otajstva vode kroz navještenje i Kristovo djetinjstvo; žalosna kroz njegovu muku i smrt; slavna kroz uskrsnuće, uzašašće i slavu prema kojoj je čovjek pozvan, dok otajstva svjetla promatraju ključne trenutke Isusova javnog djelovanja. A sada sve to zamislite u čvrstom rock i metal zvuku.

Kako je nastao projekt Krunica, Marin Katava posvjedočio je za emisiju Oni rokaju za Gospodina Hrvatskoga katoličkog radija: „Za Božić 2025. stigla nam je poštom jedna knjižica. Poslao ju je pater Anto Bobaš, dominikanac. Meni se tada nije odmah upalila lampica. Ali mojoj mami Ljubici jest. Krunica s razmatranjima. Sva otajstva, sva divota. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se toga ozbiljno prihvatim. Ali tada sam napokon shvatio da pred sobom imam priču koja posjeduje konceptualnost, dinamiku, duhovnost i tekstualnu dubinu. Privremeno sam zaustavio sve svoje otvorene metal projekte i namjerno se vratio u sedamdesete i prog-rock stil – tamo gdje sam još u djetinjstvu započeo. I upravo me je taj povratak resetirao. Dao mi je širinu, novu viziju i slobodu da se više ne osjećam stilski ograničenim.“

Za razumijevanje projekta Krunica važno je barem donekle poznavati i glazbeni put Marina Katave, čovjeka koji je tekstove i razmatranja obukao u njihovo novo glazbeno ruho. U riječkom bendu Nepal stekao je prva ozbiljna glazbena iskustva: rad u bendu, nastupe uživo i iskustvo pisanja tekstova. U sastavu EffaTha dogodio se još jedan važan korak – naučio je jasno i otvoreno izražavati svoju vjeru kroz rock glazbu. Od 2008. do 2012. godine radio je na Radio Trsatu kao urednik i voditelj emisije posvećene kršćanskoj rock glazbi. Ondje je stjecao iskustvo u produkciji, tonskom oblikovanju i profesionalnom radu s audio alatima. A onda je život njegovoj glazbenoj priči dao posve drukčiji smjer. Godine 2021. Marin teško je obolio i postao trajni, stopostotni invalid. Ostao je nepokretan. Ali nije prestao stvarati. Ono što mu je bolest oduzela na pozornici pokušao je pronaći u novim mogućnostima tehnologije. Produkcijski alati, digitalna obrada zvuka i umjetna inteligencija postali su novi instrumenti kojima nastavlja ono što je započeo davno prije bolesti.

U svojoj biografiji Marin piše: „I dalje stvaram glazbu, na svoj način, u svojim uvjetima. Vjerujem da svatko tko sanja glazbu može naučiti koristiti moderne alate. Oni koji mogu neka osnivaju bendove i sviraju – oni koji ne mogu, neka stvaraju kroz produkciju. Važno je jedno: stvarati, jer je glazba dar Božji.“ Nisam osobito sklon nekritičnom korištenju umjetne inteligencije, osobito onda kada ona postaje nadomjestak za nedostatak osobne kreativnosti. No Marinov slučaj potaknuo me je da o toj temi razmišljam malo drukčije. Tehnologija sama po sebi ne stvara čovjekovu priču. Ne može umjesto njega proživjeti bolest, napisati iskustvo, nositi vjeru, sanjati glazbu niti poželjeti ponovno zapjevati. Ali može postati alat u rukama onoga koji sve to već nosi u sebi.

Pa tko sam ja da zatvorim i zaključam glazbena vrata čovjeku koji je – dok mu je zdravlje dopuštalo – stajao na pozornici i pjevao? I sada, kada zbog bolesti to više ne može, tko mu može i smije reći da umukne? Marin Katava danas je produktivan autor koji suvremene digitalne i AI-alate koristi kao svojevrsni prošireni instrumentarij. Ondje gdje više ne može stati bend, nastaje virtualni prostor produkcije; ondje gdje tijelo postavlja granice, kreativnost traži novi put. U rukama čovjeka koji zna što želi reći tehnologija prestaje biti svrha samoj sebi i postaje sredstvo.

Jedan od rezultata upravo je projekt Krunica. Izdanje Krunica bogato je opremljeno i pokazuje da se od početka razmišljalo o projektu koji neće biti samo zbirka glazbenih zapisa. U papirnatom box-setu nalaze se knjižice posvećene pojedinim nizovima otajstava, s molitvenim tekstovima, razmatranjima i pjesmama koje ih prate. Na USB memoriji nalaze se skladbe u MP3 i FLAC formatima, tiskani materijali u digitalnom, PDF obliku te video-sadržaji u kojima pater Anto objašnjava značenje krunice i način njezine molitve.

A onda dolazi detalj koji možda najbolje objašnjava cijeli projekt. U paketu se nalazi i prava krunica. Ne njezina fotografija. Ne digitalni simbol. Ne još jedan glazbeni dodatak. Krunica koju čovjek može uzeti u ruku. Jer koliko god ovaj projekt bio glazbeno neobičan, koliko god se koristio suvremenom produkcijom i tehnologijom, njegova posljednja svrha nije da čovjek samo posluša još jedan album. Nego da možda – nakon što glazba utihne – nastavi moliti.

Možda će nekome takva kombinacija biti neobična. Drugome će biti preglasna. Trećemu će upravo taj zvuk otvoriti vrata molitvi kroz koja inače nikada ne bi prošao. A možda je upravo to najzanimljivije pitanje koje ovaj projekt postavlja. Mora li molitva uvijek zvučati onako kako smo navikli? Pater Anto Bobaš i Marin Katava ponudili su svoj odgovor. Uzeli su krunicu i gitare u ruke, a pojačalo uključili do kraja.