Preminula je Ksenija Urličić

Ako postoji televizijski projekt koji je nadživio vrijeme u kojem je nastao, promjene urednika, ravnatelja, glazbenih ukusa, televizijskih estetika i čitavih generacija izvođača, onda je to Dora. A ako uz Doru treba staviti jedno ime bez kojega njezina povijest ne bi bila ista, onda je to Ksenija Urličić koja je preminula u 87. godini

Ksenija Urličić pripadala je onoj televizijskoj generaciji za koju televizija nije bila samo medij nego institucija. Bila je spikerica, voditeljica, novinarka i urednica, jedno od najprepoznatljivijih lica i, poslije, jedna od najutjecajnijih osoba televizijskog Zabavnog programa. Na televiziju je stigla još kao studentica romanistike, nakon što ju je Ivan Hetrich pozvao na audiciju, a tijekom karijere vodila je Festivale dalmatinskih klapa, Melodije Istre i Kvarnera, Vinkovačke jeseni i niz drugih priredbi. Godine 1986. okupila je redakciju emisije Kritična točka, a poslije je kao urednica stajala iza Sedme noći, velikih novogodišnjih programa i projekata koji su obilježili televizijsku zabavu devedesetih. Za svoj je urednički rad 1996. dobila godišnju nagradu HRT-a, a kao spikerica i voditeljica bila je četverostruka dobitnica nagrade Gordana Bonetti.

No Dora je ostala njezino najvidljivije televizijsko dijete.

Priča zapravo počinje prije nego što se Dora uopće zvala Dora. Hrvatska je početkom devedesetih tek stvarala vlastitu eurovizijsku povijest. Nakon Crovizije i prvih izdanja Hrvatskog televizijskog festivala trebalo je stvoriti nešto što neće izgledati samo kao televizijsko prednatjecanje za Eurosong, nego kao hrvatski festival s vlastitim identitetom. Urličić je poslije govorila da se Dora „rađala“ dvije godine. Godine 1993. Hrvatska je preko kvalifikacijskog natjecanja u Ljubljani izborila prvi nastup na Eurosongu, a Put je s pjesmom “Don’t Ever Cry” otišao u Millstreet. Bio je to početak razdoblja u kojem će hrvatski nastup na Eurosongu postati mnogo više od jedne televizijske večeri u svibnju.

Presudna je bila 1995. godina. Ksenija Urličić tada Hrvatskom televizijskom festivalu daje novo ime – Dora, prema hrvatskoj skladateljici Dori Pejačević. Uvedena je i statua Dore, rad Ivice Propadala, a festival je dobio prepoznatljiv vizualni i televizijski identitet. Te je godine na natječaj pristiglo čak 284 skladbe, a o pobjedniku je odlučivalo dvadeset regionalnih žirija.

Pokazalo se da je ime bilo pogođeno gotovo nevjerojatno dobro. Toliko dobro da danas malo tko razmišlja o tome da je Dora zapravo nečija urednička ideja. Naziv je postao opća imenica hrvatske popularne kulture. Kažemo „ide na Doru“, „pobijedio je na Dori“, „prijavila je pjesmu za Doru“, kao da je Dora postojala oduvijek. Nije. Netko ju je morao smisliti, imenovati, oblikovati i uvjeriti izvođače, autore, diskografe, televiziju i publiku da joj povjeruju. Taj netko bila je Ksenija Urličić.

Zato nadimak „mama Dore“, koji ju je pratio desetljećima, nije bio samo zgodna novinska dosjetka. Urličić je doista imala gotovo roditeljski odnos prema festivalu. Pratila ga je i dugo nakon odlaska s televizije, komentirala njegove pobjednike, pjesme, scenografije, kostime, uspjehe i promašaje. Još 2025. govorila je kako joj je drago što je interes za Doru ponovno velik te se, kada nije bila u Opatiji, našalila upravo na vlastiti račun: ako imate dijete, mama je uvijek dobrodošla.

U njezino vrijeme Dora je ujedno bila pozornica jednog od najuspješnijih razdoblja Hrvatske na Eurosongu. Nakon Puta došli su Tony Cetinski, Magazin i Lidija, Maja Blagdan, E.N.I., Danijela Martinović, Doris Dragović… Hrvatska je tijekom druge polovice devedesetih dvaput stigla do četvrtog mjesta: Maja Blagdan s „Svetom ljubavi“ 1996. i Doris Dragović s „Marijom Magdalenom“ 1999. Urličić je upravo nastup Doris Dragović smatrala trenutkom kada je Hrvatska bila najbliža eurovizijskoj pobjedi.

Bilo je to vrijeme kada je Eurosong bio drukčiji, ali i kada je televizija bila drukčija. Nije bilo društvenih mreža na kojima pjesma nekoliko minuta nakon objavljivanja postaje predmet tisuća komentara, nije bilo YouTube statistika, viralnih isječaka ni kladionica koje se prate mjesecima prije natjecanja. Televizijski urednik imao je mnogo veću moć, ali i mnogo veću odgovornost. Trebalo je od festivala napraviti događaj koji će idućeg jutra biti tema razgovora u tramvaju, uredu, školi i kafiću.

Ksenija Urličić tu je vrstu televizije razumjela instinktivno. Njezina često citirana rečenica bila je da je „zabava ozbiljan posao“. Još u svibnju 2026., prisjećajući se vremena kada je vodila Zabavni program tijekom Domovinskog rata, govorila je o odgovornosti tog posla, ali i o generaciji televizijskih ljudi koja je svoj posao jednostavno živjela.

Naravno, oko nje nikada nije bilo samo slaganja. Bila je dovoljno dugo na dovoljno važnom mjestu da postane predmetom kritika, polemika i televizijskih legendi. Zvali su je „čeličnom lady“, govorilo se o njezinoj moći na Prisavlju, zamjeralo joj se mnogo toga što je Zabavni program radio devedesetih. Ona sama tvrdila je da nije bila moćna, nego prije svega marljiva. Vrijeme je, međutim, pokazalo nešto zanimljivo: mnogo je lakše kritizirati televizijski mainstream nego ga godinama proizvoditi tako da ga gleda gotovo cijela zemlja.

Dora je najbolji dokaz.

Preživjela je odlazak svoje začetnice, promjene koncepcija, selidbe iz Opatije u Zagreb i natrag, godine u kojima se nije održavala, povratak 2019., promjene načina glasovanja i, naposljetku, potpuno novu eurovizijsku eru u kojoj pjesma može iz festivalske dvorane za nekoliko mjeseci prijeći put do milijuna streamova. Generacije koje nisu ni bile rođene kada je Ksenija Urličić osmislila njezino ime danas raspravljaju o Dori na TikToku i Instagramu.

Možda je upravo to najveće priznanje jednom televizijskom uredniku: da projekt prestane pripadati njemu i počne pripadati svima.

Ksenija Urličić ostavila je iza sebe mnogo više od Dore. Ostavila je desetljeća radijske i televizijske povijesti, festivale, emisije, voditelje i izvođače kojima je pružala prostor, kao i vrlo određenu ideju televizije – televizije koja se ne srami biti velika, popularna i zabavna. Ali Dora će ipak ostati najkraći put do objašnjenja njezina mjesta u hrvatskoj televizijskoj i glazbenoj kulturi.

Jer svake godine kada se upale svjetla pozornice, kada počne poznata groznica oko pjesama, favorita, kostima, glasovanja i pitanja tko će predstavljati Hrvatsku na Eurosongu, nastavlja živjeti nešto što je Ksenija Urličić počela graditi prije više od tri desetljeća.

Mijenjat će se izvođači, mijenjat će se voditelji i urednici, mijenjat će se pravila Eurosonga i ukus publike. Dora će vjerojatno ponovno biti hvaljena, kritizirana, proglašavana sjajnom ili katastrofalnom, baš kao što je bila svih ovih godina.

Ali jedno joj se više ne može promijeniti.

Ime joj je dala Ksenija Urličić.