Slavko Nedić - Gold Collection

Ivana Lulić

Zlatna kolekcija Slavka Nedića obilježava 50 godina njegova autorskog rada

Gold Collection je dokument jednoga vrlo širokog autorskog puta gdje se može čuti kako se kroz desetljeća mijenjao glazbeni jezik, a kako je Slavko Nedić uvijek iznova pronalazio način da mu se prilagodi

Slavko Nedić

Slavko Nedić desetljećima je jedno od prepoznatljivih imena hrvatske duhovne glazbe. Kao skladatelj, aranžer i glazbeni urednik posebno je vezan uz Hrvatski katolički radio, na kojem godinama predstavlja i promovira domaću duhovnu glazbu. Njegov se autorski rad, međutim, ne zaustavlja na tom žanru: kroz različite izvođače i projekte ulazio je u tamburašku, starogradsku, klapsku, popularnu, pa i klasičnu glazbu. Gold Collection, objavljen kao pregled njegova rada, upravo je zbog toga prije svega zbirka velikog raspona.

I tu sam, iskreno, imala problem jer sam slušanju njegovog Gold Collectiona pristupila na potpuno pogrešan način, tražeći njegov prepoznatljiv autorski rukopis.

Nakon prvih nekoliko skladbi nisam bila sigurna bih li uopće znala riječima opisati Nedićev autorski rukopis. Četrdeset i dvije skladbe, različiti izvođači, žanrovi i razdoblja stvarali su prije dojam arhiva nego prepoznatljivog zvuka. A onda sam došla do osme skladbe, “Augustine biskupe“, i shvatila što sam zapravo tražila. U toj skladbi, u izvedbi Zagrebačkog katedralnog mješovitog zbora, odjednom se pojavila ne samo ozbiljnost teme nego i ozbiljnost glazbenog promišljanja. Nakon nekoliko skladbi koje su mi zvučale kao vrlo funkcionalni primjeri estetike suvremene hrvatske duhovne glazbe, “Augustine biskupe“ pokazala mi je da iza ovog velikog i raznorodnog opusa postoji skladatelj kojega vrijedi slušati pažljivije. Bio je to trenutak u kojem sam odustala od potrage za jednim Nedićevim zvukom.

Onda su se pojavile još neke svijetle točke. “Šta da radim” u izvedbi Sarajevskog kruga i Gorana Karana, primjerice, ukazao mi je koliko je Nedićev autorski prostor još širi od onoga što bih očekivala kad bih ga promatrala samo kroz prizmu duhovne glazbe. Riječ je o mjuziklu koji je nastao u suradnji s Edinom Dinom Zonićem, a koji je, što nije mala stvar, bio predstavljen broadwayskoj publici. U kontekstu ove kolekcije taj mi je podatak zanimljiv manje kao kuriozitet, a više kao potvrda koliko daleko mogu dosegnuti njegovi različiti glazbeni interesi.

“Đačka graja” Kažotića bila je još jedno malo iznenađenje. U njoj sam čula nešto što me, posve osobno, podsjetilo na Arsena Dedića i glazbu koju je napisao za Vlak u snijegu. Ne tvrdim da je riječ o izravnoj sličnosti niti bih Nedića zbog toga smještala u bilo kakav „arsenovski“ kontekst; više je riječ o osjećaju za melodiju, jednostavnosti i nekoj toploj, pomalo nenametljivoj melodičnosti koja me na trenutak odvela u taj svijet. Takvi su mi trenuci bili i najzanimljiviji na kolekciji.

Možda se, naime, Nedićev rukopis ni ne nalazi u zvuku koji se neprestano ponavlja. Njegova je posebnost upravo u sposobnosti da razumije različite glazbene idiome i različite publike. Zna napisati duhovnu pjesmu, tamburašku skladbu, starogradsku pjesmu, klapski broj, ali i posegnuti za klasičnim glazbenim jezikom. U jednom trenutku počeo mi je djelovati poput svojevrsnog glazbenog kameleona – autora koji mijenja boju i izraz ovisno o glazbenom svijetu u koji ulazi, a da pritom ne prestaje biti on sam. Kao skladatelj očito ima sposobnost prepoznati što bi moglo doprijeti do određenog slušatelja i prema tome oblikovati pjesmu. U jednom od osvrta na Nedićevo stvaralaštvo koji se nalazi u pratećoj knjižici, njegov suradnik na području tamburaške glazbe, Tihomir Ivanetić, piše upravo o toj Nedićevoj lakoći pristupa stvaranju jedne skladbe.

Slavko Nedić

Zbog svega toga Gold Collection istodobno pokazuje i najveću vrijednost njegova opusa i najveći problem same kolekcije. Nedićev je raspon impresivan, ali četrdeset i dvije skladbe vrlo je teško slušati kao jednu cjelinu. Podjela na novije snimke i snimke iz „prošlog stoljeća“, odnosno na autorsku i aranžersku priču, dokumentarna je i razumljiva, ali meni nije uvijek i najsretnija dramaturgija za slušanje. Prirodnije bi mi bilo pojedine glazbene svjetove grupirati prema njihovoj estetici – primjerice, duhovni i svjetovni repertoar – jer bi se tako jasnije čulo koliko se Nedić kretao između različitih glazbenih prostora.

Nazvati uopće snimke iz devedesetih „snimkama iz prošlog stoljeća“ danas je, naravno, formalno točno, ali u ovom slučaju gotovo duhovito precizno. U tim se snimkama vrlo jasno čuje vrijeme u kojem su nastale: od sintesajzera do estetike domoljubne glazbe devedesetih. Ne bih nužno rekla da je riječ o materijalu koji je izgubio vrijednost; prije bih taj dio kolekcije promatrala kao dokument jednog glazbenog vremena i prostora. U tom mi je smislu Nedić uvjerljiviji kao skladatelj nego kao aranžer, a Posavska priča na ovom izdanju više funkcionira kao arhiv nego kao njegov jači autorski segment.

Kad bih morala izabrati apsolutnog favorita ove kolekcije, bio bi to upravo jedan od najneobičnijih sudara na drugom disku. “Dancer ludi“ iz 1995. godine koji izvode Tigrovi tame gotovo je savršena mala kapsula jednog vremena. Meni, koja imam bosanske korijene, šargija u toj pjesmi priziva nešto vrlo poznato – tradiciju, prostor i zvuk koji ne nestaje samo zato što se oko njega mijenja glazbeni svijet. Ali način na koji je taj zvuk smješten u produkciju devedesetih fascinantan je. Pjesmu sam preslušala toliko puta da sam shvatila kako bih je doista mogla i danas zamisliti na nekoj Dance Hard playlisti DJ-a Kneže. Upravo zato ”Dancer ludi“ danas funkcionira bolje nego što biste možda očekivali: ne nužno zato što je riječ o uspješnoj fuziji tradicijskog i suvremenog, nego zato što je postao dokument trenutka u kojem je ta fuzija bila sasvim zamisliva. U njoj se istodobno čuju bosanska tradicija, ratne devedesete, dance pokret i pokušaj da se sve to pretvori u pjesmu. Sam Nedić napisao mi je kako je to bio njegov pokušaj da narodnjake iz Posavine podigne na viši nivo. Ako ništa drugo, teško ju je zaboraviti.

Kolekcija je zanimljiva i zato što otvara vrata prema izvođačima koje možda ne bismo inače potražili. Neka su mi imena bila potpuno nepoznata pa je slušanje albuma povremeno prelazilo u istraživanje ljudi koji se na njemu pojavljuju. I tu Gold Collection dobiva dodatnu vrijednost: nije samo pregled Nedićeva rada nego i svojevrstan presjek scene, ljudi i različitih načina na koje je njegova glazba tijekom desetljeća pronalazila svoje izvođače.

Možda je upravo tu najzanimljiviji paradoks ove kolekcije. Nedićev opus teško je svesti na jedan zvuk jer je velikim dijelom nastajao u dijalogu s drugim ljudima. U njegovim se pjesmama susreću različiti izvođači, regije, žanrovi i potrebe publike. Nije riječ o tome da Nedić uvijek zvuči isto, nego da se uvijek iznova pokušava prilagoditi pjesmi koju ima pred sobom.

Zbog svega toga nisam sigurna da bih Gold Collection preporučila kao kolekciju koju treba poslušati od prve do posljednje pjesme. Više je doživljavam kao dokument jednog vrlo širokog autorskog puta. I možda upravo zato nije presudno zvuče li sve skladbe jednako „svježe“ danas kao što u svom osvrtu na ovu kolekciju piše naš urednik Bojan Mušćet. Puno je zanimljivije čuti kako se kroz desetljeća mijenjao glazbeni jezik, a kako je Nedić uvijek iznova pronalazio način da mu se prilagodi.

Nakon svega, kolekcija završava Kefinom izvedbom ”Dušo Kristova“, tradicionalne molitve koja pripada prostoru zahvaljivanja nakon pričesti. Nedić ovdje potpisuje aranžman. Ne znam je li taj redoslijed zamišljen kao autorska gesta ili je riječ o uredničkom izboru, ali nakon svega što je prethodilo upravo taj završetak djeluje gotovo neočekivano prikladno. Nakon svih žanrova, izvođača, desetljeća i različitih glazbenih jezika ostaje – zahvala.