Mario Bočić: „Pišem soundtrack za neke svoje misli, sjećanja ili ideje“

Saksofonist Mario Bočić (Karlovac, 1979.) diplomirao je i magistrirao klasični saksofon na Sveučilištu za glazbu u Grazu, a zatim studirao jazz saksofon na Konzervatoriju za jazz u Klagenfurtu. Predavao je u Karlovcu i Zaprešiću, a stalni je član Jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije od 2011. godine. S matičnim orkestrom objavio je autorski album Candide, a s kvartetom Mario Bočić Quartet krajem 2025. i album Wheel of Fortune, nominiran za dvije nagrade Porin. Svira i u brojnim drugim sastavima domaće jazz scene. Višestruki je dobitnik nagrade Status, za najbolje instrumentaliste.

Mario Bočić Quartet 1. listopada nastupa na festivalu JazzHR u BP Clubu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Na festivalu JazzHR predstavljate album Wheel of Fortune. Hoćemo li u BP Clubu čuti cijeli album?

Da, sviramo cijeli album.

Album ste i snimali gotovo kao živu svirku, zar ne? U tom je smislu možda, barem po osjećaju, manja razlika između sviranja za album i koncertne izvedbe?

Snimali smo ga, da, kao živu svirku.  Možda smo jednu stvar ponovili dva puta. Sve ostalo je išlo kao first take.

[članovi kvarteta] Zvonimir Šestak, Kruno Levačić, Hrvoje Galler i ja poznajemo se dugo, i dugo sviramo zajedno, i možemo otići van forme, i tako je to i zamišljeno, da nije svaki put isto, da ne reproduciramo, nego da uživamo i guštamo svaki put. I svaki put nas čeka neka nova avantura.

Što pritom znači činjenica da je riječ o nastupu na jazz festivalu, a ne o drugoj vrsti prigode? Nije svejedno kada se i gdje nastupa?

Nije to svejedno. Znači mi puno, kao i to što je svirka u BP Clubu.
Ja sam tamo zadnji put bio prije, ne znam, dvadeset godina. Od tada nisam bio tamo, tako da sam uzbuđen zbog toga, definitivno.

Znači mi puno to što je svirka u BP Clubu

I još je manji prostor, klupska je svirka. Nije veliki festival i velika dvorana pa da imaš distancu od publike. Nego je sve povezano. Bend će biti, odnosno, publika će biti integrirana u našu svirku, svakako.

Sjećaš li se nekih svirki iz prošlih dana BP Cluba?

Sjećam se, sjećam. S Dudom Vorihom sam svirao,  s njegovim New Tribe. Bilo je zabavno. Čak sam mislio ispričati i tamo na festivalu, a mogu reći i ovdje – sjećam se da smo imali tonsku probu, i došao je Boško i rekao je „dečki, mislite ovako glasno svirati u ovom klubu? Ma, sam’ pitam, da znam najaviti vašu posljednju svirku u ovom klubu.“ Uvijek je imao takve upadice.

I evo, dvadeset godina poslije sviram tamo sa svojim kvartetom, znači neke su se stvari dogodile.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Nadovezuje mi se „obavezno“ sljedeće pitanje: kakvom ti se inače čini situacija s prostorima za sviranje?

Baš sam na probi razgovarao s kolegom Joeom Kaplowitzom, o tome kako bismo revitalizirali naš sastav 4in3+1 i nametnulo se pitanje: a gdje ćemo svirati?

Ne znam hoće li BP Club sada nastaviti ovim putem, ostati otvoren. Ostali smo na Bacchusu. Dalje ne znam – Sax, da, ima svoju sezonu.

U slučaju BP Cluba pitanje je tko će se i kako programski angažirati, organizirati redovite svirke. A vremena su se promijenila.

Tako je. Ali bitno je da klub radi. Da se može izaći na neku jazz svirku, to bi Zagreb kao metropola trebao imati.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

A izvan Zagreba svirali ste u Splitu, u Makarskoj?

Da, svirali smo dva puta u Zagrebu – u Gavelli, i to promociju albuma, na čemu zahvaljujem Šimunu Matišiću. Stvarno se potrudio, i za naš koncert čak i dovezao klavir onamo, što nije jednostavno. Onda smo svirali u Centru za kulturu (Novi Zagreb) u Remetincu, na čemu hvala Miri Kadoiću. Odsvirali smo Hrvatski dom u Splitu i u Kući Arsen u Šibeniku. Znam da nas sad, nakon Jazz HR-a, čeka još Jazz Festival u Dubrovniku 7. studenog.

S obzirom na to da nema klubova i pravog redovitog pogona, možemo reći da stvar izvlače festivali?

Izvlače. Jer u bendu imamo dogovor da sviramo samo tamo gdje je pravi klavir, jer želimo nastupati akustično. Znači, ili pravi klavir ili u ovom konkretnom slučaju BP-ja – pijanino.

Ali legendarni pijanino.
Da, Nisam nikad svirao uz pijanino, vidjet ćemo. Drukčija boja, novo iskustvo.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kako funkcionira tvoj kvartet kada radite nove stvari, one koje ćemo čuti u BP Clubu? Ti doneseš osnovne teme, a drugo ostaviš ostalima (Galleru, Šestaku i Levačiću)? Ili raspisuješ i više od toga?

Napisao sam kompozicije, napisao sam im songove kao kad se uzmu jazz standardi: piše tema, akordi, mjesta za solo. Ne želim pisati dionice za kontrabas, bubnjeve ili klavir kad nisam takav majstor na tim instrumentima kao što su njih trojica.

Na prvoj probi opisao sam što svaka pjesma predstavlja, onako vizualno, jer ja na taj način funkcioniram i radim. Zapravo pišem soundtrack za neke svoje misli, neka sjećanja ili neke ideje. I onda im to predočim, onda oni uđu u taj film i sviramo, i to je to.

Rekao si „vizualno“, znači može to biti i neki crtež i slično?

Može biti i to.

Recimo, Ndolah Cherry, prva stvar na Wheel of Fortune, inspirirana je odlaskom [moje supruge] Tamare i mene u Afriku po našu [kćer] Marley. Afričko jutro, savana i sve što se kasnije događa sažeto je u toj kompoziciji.

Ispričaš li sve to onda ostalim članovima kvarteta?
Kažem im, da i oni imaju tu sliku. Da znaju koja je emocija unutra i šta sam mislio, što je pjesnik htio reći. A kada izvodimo, ne objašnjavam, naravno. Za muziku svatko nađe neki svoj film, neku svoju sliku. Ali intimno, među nama četvoricom, ispričam ono što sam ti rekao.

Za muziku svatko nađe neki svoj film, neku svoju sliku

Druga stvar na albumu je Rêverie  – to je sanjarenje, možda utjecaj Satieja i tog klasičnog svijeta saksofona, francuskih kompozitora. Onaj dio koji je u meni ostao, otkad sam studirao klasiku.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Prije nastavka o albumu, zanima me baš taj utjecaj klasike na tvoje skladanje. Ti si se još na studiju bavio klasičnom glazbom i tek poslije upisao jazz u Klagenfurtu?
Slušao sam jazz usporedno s ostalim. Sjećam se da sam kao klinac slušao emisiju Brane Rončela na Radio Sloveniji, na malom kazetofonu, to bih snimao na kazetu. I onda bih to preslušavao i preslušavao, i čuo sam puno toga zgodnog. Znači, jazz je bio u mojim ušima već jako dugo.

Ali kada si u klasici, teško je prebaciti se u tu slobodu, barem je meni bilo, jer te drži klasika u svom krugu. I nema previše mrdanja, jer različito je fraziranje, ambažura, sve te nekakve tehničke stvari, plus razmišljanje.

Jazz je bio u mojim ušima već jako dugo

Mislim, jazz je od klasike dosta slobodniji, ima više improvizacije i više se uneseš emotivno, jer komponiraš u trenutku. I ja sam jednostavno trebao malo izaći iz tih okova klasike, kad sam krenuo sa jazzom, baš kada sam krenuo vježbati jazz saksofon i upisao Konzervatorij za jazz u Klagenfurtu. I zatim sam se riješio tih okova, a sada shvaćam da su to tada bili okovi, a sada više nisu, sada je to – inspiracija.

Napravio si krug.

Napravio sam krug i sad mogu iz ptičje perspektive promatrati jedno i drugo, i odlučiti – aha, ovo ću ovako, a ovo onako.

Nedavno sam o tome razgovarala sa Šimunom Matišićem, koji se aktivno bavi i klasikom i jazzom; rekao je da ne bi govorio o jazz harmoniji, nego samo o harmoniji, ali i to da je možda bolje krenuti s klasikom i tom vrstom bogatstva pa prijeći na jazz; a i lakše je nego obrnuto.

Definitivno. I baš razmišljam, moja kći sad ima osam godina i volio bih da sljedeće godine upiše muzičku školu. I volio bih da ima klasičnu bazu, nauči note, slušati. Ima puno smisla za ritam i za tehniku pitanje-odgovor, što je usko vezano uz jazz.

Sad mi je dilema, kamo, kako, na koji instrument. Sad sam najbliže ideji da počne svirati klavir. A možda da u jednom trenutku, kada joj budu jasni svi  tonovi, akordi, kako to funkcionira, prijeđe na nešto drugo. Za neki svoj gušt i svoj put.

Klasika nije samo osnova, klasika je veliki svijet. Slušam je i dan-danas, puštam si doma, obožavam je i divim se svim stilovima klasične glazbe, od početka do kraja. Od minnesängera do… suvremene glazbe.

Klasika nije samo osnova, klasika je veliki svijet

S albumom smo stali na skladbi Reverie, što slijedi?

Sljedeća na albumu je Nightbird, dosta otvorena stvar koja ima samo bas-liniju. I to bas-liniju koja može stati zapravo u jedan takt. I tu se najviše osjeća sloboda kretanja benda u bilo kojem smjeru.

I svaki put smo je svirali drugačije, odlazili smo u razne svjetove, vraćali se pa završili na jedan način, započeli na drugi. Tako da je to najotvorenija stvar, a nakon koncerata ljudi su nam dolazili reći da su baš u toj kompoziciji najviše uživali. Najviše su je zapamtili jer smo tu možda imali najveću slobodu raditi što hoćemo.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Zatim imamo jedan jazz-waltz, It’s Not You, It’s Me. Posvećen je svim međuljudskim odnosima „nisam ja, ti si“, ili „nisi ti, ja sam.“

Na albumu je i Gardenian, kompozicija koja je nastala tako što sam slobodno improvizirao na klaviru i snimao se. To je dobar segment kod komponiranja i kod vježbanja, da se snimaš, da čuješ što se zapravo dogodilo.

Bila je to improvizacija od možda osam minuta i kad sam je slušao, shvatio sam da u jednom trenutku sviram prekrasnu temu koja mi se jako sviđa. I zapravo sam je skoro cijelu odsvirao u toj improvizaciji, samo sam to prenio na papir, napravio formu, malo to razradio i donio dečkima. Ja bih rekao da je to možda cigansko-istočno-europski-s-dozom-arapskog-svijeta bolero.

Začinjeno.
Začinjeno začinima odavde, odonuda…

I za kraj, SoulStep, stvar koju sam zapravo napisao na svojoj gitarici, u poluležećem položaju. Jer gitaru možeš svirati na kauču ili na krevetu, dok doma uživaš, dok za saksofon trebaš puno više. Kao da dođeš u teretanu, recimo.

Gitaru možeš svirati na kauču ili na krevetu, dok doma uživaš, dok za saksofon trebaš puno više

I nastala je bas-linija od koje je nastala cijela kompozicija. Tako i Zvonimir Šestak na toj stvari ima slobodni intro.

Sada smo dobili odgovor i na to kako skladaš, na kojim instrumentima. Na razne načine.

Apsolutno. Da, ovisi, kako dođe. Zapravo na saksofonu najmanje skladam.

Saksofon je za poslije?
Saksofon je za poslije, da, nekako mi je to misterij. Sad pokušavam nešto, ali kad sjedneš za klavir, imaš taj cijeli spektar, harmonijski, ritmički, možeš se pratiti, sviraš melodiju, lijevom rukom sviraš harmoniju. Na saksofonu sve to dođe imaginarno. I zasad mi je to još teško.

Možda je to ostatak klasičnog obrazovanja u kojem si dobio gotovu kompoziciju i onda je tek svirao na saksofonu.

Tako je. Definitivno.

Vraćaš li se na nastupima i stvarima s prvog albuma [Candide, s Jazz orkestrom HRT-a]?
Pa na svakom koncertu smo svirali baladu koja se zove Kupa. Možda ćemo je i u BP-ju odsvirati. To je balada koju je za jazz orkestar prekrasno aranžirao Luka Žužić.

Mario Bočić uz JO HRT / foto: Renato Branđolica / HRT

Ona je nastala inspirirana tom rijekom koja prolazi kroz moje dvorište, ispred moje kuće, na kojoj sam odrastao, kupao, se vozio u čamcu, maštao, sanjario. Dosta je melankolična, kakva Kupa zapravo jest, lagano ide, samo teče.

Što ti se čini, koliko na tvoje skladbe, za intimniji sastav, utječe tvoje iskustvo rada u Jazz orkestru HRT-a, sada već u 16. godini?

Sve kompozicije za [prvi album] Candide također su intimne, nastale duboko u mojoj nutrini. Ali, recimo, aranžeri su dali taj nekakav drugi duh tim kompozicijama koje su zapisane, potom aranžirane za orkestar i onda je u tome uvijek više lica. Dok je ovo u kvartetu, u triju, puno intimnije i direktno dolazi, ja bih rekao, iz srca.

A sa jazz orkestrom svakako dobivam širinu. Imamo sezonu i sviramo razne stilove. U nekim uživaš više, u nekima manje, u nekima se pronađeš, drugi su ti strani… Trudiš se da u svakoj daš sve od sebe, svoje najbolje, i onda vježbaš i razmišljaš. A tim vježbanjem i razmišljanjem jednostavno privlačiš stilove u koje možda koje ne bi nikad kročio. Naravno da i to utječe.

Što više dobre glazbe sviramo, to sam ja sretniji i moje kompozicije zvuče malo ipak bolje.

Osim u jazz orkestru, sviraš još s brojnim drugim muzičarima. Čak se ponekad dobije dojam da svi sa svima sviraju. Zacijelo i to utječe na skladbe. Koliko je tu teško profilirati, probiti?

Pa i sviraju svi sa svima. Mala je zemlja.

Što se tiče mog kvarteta, ja sam dao dozu nečeg što je zapisano, što bi trebalo biti, a uz to veliku dozu slobode. I mislim da je to najbolji ključ jer tako nastaju najbolje stvari.

Ponekad mi se teško „prebaciti“, ako dan prije koncerta s kvartetom sviram nešto skroz drugo. Onda to drugo ostaje još po dva-tri dana u meni onda mi je teško prešaltati se. U jazz orkestru si kameleon i moraš biti jedno, i drugo, i treće, i četvrto, i peto, ali zapravo u svim ovim manjim bendovima sviram ono što želim. Sve je to tu negdje blizu, sve su to slični ljudi, nema nas puno.

U jazz orkestru si kameleon, ali u svim ovim manjim bendovima sviram ono što želim

Postavio sam si stvari tako da sviram s ljudima i bendovima s kojima baš želim. Ne sviram nigdje da mi je „koma“, da je isključivo za novce. Jer shvatio sam da mi se vidi po faci, kada guštam ili ne guštam. Vidi mi se iz aviona. I’m too old for this shit.

To je vjerojatno i kumulativni problem – možeš odglumiti jednom, dvaput, ali nezadovoljstvo se nakuplja i dugotrajno te nagriza.

Nagriza, stvarno. Na mene su velik utjecaj imali jazz glazbenici spiritualnog smjera. Coltrane, tu je i Wayne Shorter, tu je i Joe Lovano, tu je Pharoah Sanders, tu je Sun Ra, tu je naravno Charles Lloyd. I svi oni imaju nekakvu filozofiju, meni blisku. U tom se osjećam dobro, želim to i volim to, to je i moj put. I kad iz toga, nevoljko, izađem, jer moram nešto drugo, nije to to. Ali nekad moraš nešto odraditi da bi mogao preživjeti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Spomenuo si da kuće znaš slušati klasiku, što je još tu, što slušaš ovih dana?

Najbolje da pogledam u aplikaciju. Pod recently played: Wayne Shorter, Ornette Coleman, Alice Coltrane. Bob Marley, uvijek.

Slušam Bacha, Vivaldija, Mozarta, Ravela, Stravinskog, Debussyja.

Nakon probe orkestra treba mi nešto smirenije. Obožavam harfu. Volim Alice Coltrane, obožavam Debussyja. Sada sam dolje slušao kolegicu [iz Simfonijskog orkestra] kako za svoj koncert vježba nekog Debussyja na harfi. A mi u Bajsiću pržimo. Kod nje je raj, a mi u paklu!

Slušam sve i svašta, tražim emociju, ne tražim virtuoznost. I u muzici uvijek tražim melodiju u kojoj mogu uživati. Virtuoznost je oruđe, da bi emocija mogla funkcionirati. To je tehnika, a glazba je više od tehnike.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli JazzHR (@jazzhrfestival)

Virtuoznost je oruđe, da bi emocija mogla funkcionirati – to je tehnika, a glazba je više od tehnike