Parmachy: Obiteljska manufaktura se fura

Dobiti Nedu, Sanju i Tomislava istog prezimena na istom mjestu, osobito ljeti, gotovo je nemoguća misija

Između gaža, snimanja spotova, spaljivanja klavira, reklamiranja naušnica i bižuterije, obiteljskih obveza i svega ostalog što pojede vrijeme između dvije sezone, Parmachy polako grade svoj obiteljski glazbeni projekt.

Nakon prvog singla “Fotografija“, stiže novi singl i novi spot, a obiteljska kombinacija troje Parmaća sve manje djeluje kao usputna zabava, a sve više kao projekt kojem ozbiljno namjeravaju dati vrijeme, novac i energiju. Pitali smo ih gdje Parmachy završavaju kao dobra obiteljska fora, a gdje počinju kao ozbiljan glazbeni posao, treba li im menadžer, što misle o AI-ju, coverima, Dori i domaćoj estradi – i koliko je opasno dijeliti pozornicu s članovima vlastite obitelji.

Parmachy/privatna arhiva

„Želimo ostaviti trag i nasljeđe“

Nakon prvog singla i spota nostalgičnih „Fotografija“ snimili ste novi spot u Pločama, na plaži, gdje ste usput spalili i klavir. Za koju je pjesmu riječ i čija je bila ideja žrtvovati klavir baš ondje? Nastavljate li principom singl po singl, spot po spot ili već imate jasan plan za cijeli album?

NEDA: Plan je nastaviti stvarati bez ikakvih ograničenja i rokova. Pjesma za koju smo snimili spot naš je drugi singl, a klavir koji smo „žrtvovali“ ionako je bio predodređen za glomazni otpad, tako da smo mu zapravo dali vječni život kroz novi videouradak. Autor drugog singla je Ivan Zečić, producent i kolega koji je ujedno autor i našeg prvog singla.

Parmachy je prvi formalni zajednički projekt troje Parmaća. Znači li to kraj ili barem pauzu matičnih formacija poput Gelato Sisters i Feminnema ili je ovo jednostavno obiteljska side-job manufaktura koja može mirno koegzistirati uz sve ostalo? Kakva je dugoročna vizija Parmachyja – ozbiljan glazbeni projekt s jasnim smjerom ili „off“ projekt uz mnoštvo drugih obveza?

SANJA: Sva si pitanja super postavio i praktički sam na njih već odgovorio. (smijeh) Nažalost, nemamo luksuz baviti se samo i isključivo Parmaćima, ali to je projekt u koji smo odlučili ulagati najviše energije i novca. Ostale ćemo poslove profesionalno odrađivati kada dođu zanimljivi upiti za nastupe. Primjerice, uskoro imamo Gelato Sisters na gala otvorenju Špancirfesta, ali to je već uhodan program – moramo se samo popeti na pozornicu i uživati. S Parmaćima želimo ostaviti trag, neko nasljeđe. Osjećamo kao da nam je to karmički zadatak.

Parmachy/privatna arhiva

Obitelj kao najveća prednost – i potencijalni kaos

Kako funkcionirate kao obitelj i poslovni partneri istovremeno? Gdje prestaje sestrinsko-bratsko zezanje, a počinje ozbiljan rad na aranžmanima, snimanjima i odlukama? Postoji li među vama jasna podjela posla i jeste li kantautorski ili prije svega izvođački projekt?

TOMISLAV: Mislim da nam je najveća prednost upravo to što smo obitelj jer si možemo sve reći direktno, bez pretjeranog uvijanja. Naravno da ima zezancije i privatnih rasprava, ali kada krenemo raditi, zna se da je posao posao. Oko aranžmana, snimanja i odluka svatko ima svoj dio i pokušavamo slušati jedni druge. Veliki je plus to što svo troje imamo različite glazbene puteve i iskustva pa konstantno učimo jedni od drugih i nadopunjujemo se. Što se same glazbe tiče, nismo striktno samo izvođači. Imamo i autorskog materijala i volimo sudjelovati u aranžiranju i stvaranju pjesama, tako da nam je cijeli proces – od ideje do konačne snimke – zapravo najzanimljiviji. Naravno, ponekad je dovoljno i samo dobro izvesti tuđu pjesmu, ali dugoročno nam je cilj graditi nešto svoje.

Ispričajte nam još neku anegdotu iz života Parmachyja, poput one kada Neda malo miskalkulira pa zezne rutu Varaždin – Čakovec. Koliko takvih „obiteljskih katastrofa“ imate u arhivi i kako ih rješavate dok ste još na cesti?

NEDA: Zanimljivo je da je taj slučaj izoliran i da zapravo uvijek imam sve pod kontrolom. Ne želim nikoga kompromitirati, tako da ću samo to reći. Često nam na pozornici izleti neka anegdota iz mladosti i zajedničkog odrastanja koja zna biti prilično neugodna. Nije rijetkost da se na pozornici osjećamo kao da smo otkrili previše, ali upravo je to našoj publici najzabavnije.

„Želimo nekoga tko će voditi posao dok se mi bavimo glazbom“

Imate li menadžera ili, s obzirom na dosadašnje iskustvo i staž na estradnoj sceni, i dalje sve vrtite sami – od dogovaranja gaža i promocije do produkcijskih odluka? Što vam je veći izazov: glazba ili logistika?

SANJA: Za sada sve radimo sami i silno želimo suradnju s nekim iskusnim glazbenim biznismenom. Svjesni smo da najveći posao ipak napravi hit koji ćemo, nadam se, iskopati u skoroj budućnosti, ali želimo imati osobu u timu koja bi nam vodila posao, stvarala i dogovarala prilike dok se mi bavimo glazbom.

Još uvijek radite svatove? Smatrate li tu vrstu posla manje vrijednom od „umjetničkih“ angažmana ili vam pjevačka škola, pedagoški rad i ostali profesionalni angažmani potpuno brišu tu vrstu statusne podjele?

TOMISLAV: Da, Neda i dalje radi svatove i, iskreno, nikad ih nisam gledao kao nešto manje vrijedno. To je jednostavno druga vrsta posla. Naravno da postoji razlika između svadbe i umjetničkog projekta ili kazališne predstave, ali i svadba traži ozbiljan odnos prema glazbi, publici i poslu. Na kraju krajeva, ljudi su došli proslaviti jedan od najvažnijih dana u životu i želiš im napraviti atmosferu koju će pamtiti. Što se tiče škole pjevanja i pedagoškog rada, ili u mom slučaju rada u kazalištu na predstavama, mislim da mi to daje neku drugu dimenziju. Nije mi pretjerano važno dokazivati status kroz posao koji radim. Kao korepetitor i pijanist u službi sam umjetnosti. Fokus je na glazbi, tekstu i pokretu, a glavni je cilj publici pružiti najbolju moguću izvedbu. Ako dobro radiš svoj posao i od njega možeš živjeti, meni je to dovoljno.

„Nemamo dovoljno jakih frendova. Treba nam poguranac!“

Kad ćemo vas vidjeti u žirijima vokalnih talent showova? Treba li vam poguranac u tom smjeru ili jednostavno nemate dovoljno jakih „friendova“ u redakcijama televizijskih zabavnih programa? Ili vas takvi angažmani uopće ne zanimaju?

NEDA: Nemamo dovoljno jakih frendova i da – treba nam poguranac. Tako da, izvolite!

Koliko su vam društvene mreže stvarna pomoć, a koliko odmoć u pokušaju da privučete pažnju na Parmachy? Ima li neka epizoda, poput one s nabacivanjem Jacquesu za komentar, koja vam neočekivano proširi doseg i posluži kao clickbait? Na što se više klika – na glazbu ili na fotografije i meme videe?

SANJA: Naravno da najviše klikova uberu fora meme videi, a najmanje glazbeni sadržaj. Jako smo inertni po tom pitanju, odnosno ne viđamo se toliko često, iako znamo da bi nam redovito objavljivanje takvog sadržaja donijelo dosta koristi. Budemo i to ubacili na listu prioriteta. Zapravo, samo trebamo slušati Nedu i ubaciti se u njezin mode.

AI može napraviti pjesmu. Ali može li napraviti koncert?

AI danas može ponuditi instrumental ili tekst koji je tehnički pismeniji od dobrog dijela onoga što svakodnevno slušamo. Kako Parmachy gledaju na AI moment u glazbi – kao alat, kao dobrodošlo protresanje scene ili kao stvarnu prijetnju onome što radite?

TOMISLAV: AI je jako zanimljiv alat i još ga ne gledam kao prijetnju. Ako ti može pomoći oko ideje, aranžmana ili produkcije, zašto ga ne koristiti? Ali kao jedan od alata, a ne kao glavno sredstvo u stvaranju glazbe. Mislim da će upravo zbog pojave AI-ja ljudski faktor postati još važniji, pogotovo uživo. Čovjek, osobnost, interpretacija, iskustvo i ono što se događa između glazbenika i publike teško se mogu svesti na prompt. Zato vjerujem da će kazalište, koncerti i općenito live izvedbe u budućnosti samo dobiti na vrijednosti. A što se tiče „čišćenja“ scene, možda će AI stvarno malo protresti stvari. Ako netko ima samo okej pjesme pogurane dobrom produkcijom i marketingom, sada ima konkurenciju u stroju koji može napraviti vrlo pristojan proizvod za nekoliko sekundi.

„Mi nismo dio hrvatske estrade“

Bez političke korektnosti i whataboutisma: tko su vam osobito dragi kolege s kojima biste voljeli češće dijeliti pozornicu i čiji rad na domaćoj sceni posebno cijenite? Možete li uopće povući crtu i reći što vam danas na hrvatskoj sceni valja, a što ne?

NEDA: Nemam potrebu biti politički korektna, iako mi je, naravno, stalo da nikoga ne povrijedim. Pozornicu sam dijelila s mnogo kolega, tako da nemam neke neostvarene želje. Mi nismo dio hrvatske estrade. Nitko za nas ne lobira i nismo dio tog svijeta od kojeg možemo profitirati. Samim time naš uspjeh za nas ima veću težinu. Obitelj smo koja živi glazbu u pravom smislu te riječi. Teško je objasniti kako netko tko nastupa odmalena gleda na kolege. Nikada nisam idolizirala nikoga. Kolege sam uvijek promatrala kroz ono što mogu od njih naučiti, a moji su učitelji Mariah Carey, Céline Dion, Aretha Franklin, Whitney Houston, Beyoncé i drugi.

Coveri, Jakov Jozinović i vječno pitanje „pravog“ autorskog puta

Živimo u vremenu Jakova Jozinovića, karaoka, covera i tribute projekata kojima se može vrlo brzo privući pažnja publike. Kako gledate na razliku između prepjevavanja i stalnog izvođenja tuđih pjesama te težeg puta do publike vlastitim autorskim materijalom? Vi ste tijekom karijere zapravo pripadali objema stranama, a i danas ih paralelno gurate.

SANJA: Nemamo ništa protiv toga jer Jakov Jozinović nije prvi pjevač koji je izvođenjem covera ostvario ogromnu popularnost. Trebamo li nabrajati izvođače od Elvisa Presleyja i Franka Sinatre nadalje? Velik dio američke pop scene gradio se recikliranjem pjesama, izmjenama izvođača i aranžmana te stvaranjem evergreena. To smo i mi pokušale s Gelato Sisters, ali nismo dobile podršku radiopostaja. A sada se odjednom postavljaju pitanja treba li od autora tražiti dopuštenje za izvođenje njegove pjesme, kao da trenutačno na tisuće cover bendova samo na Jadranu – da ne govorim o ostatku svjetske entertainment scene – ne izvode tuđe pjesme. Osobno mi je draže čuti dobar cover dobre pjesme nego neku bezličnu autorsku pjesmu. Danas, u vrijeme društvenih mreža, možeš pjevati što ti srce želi i, ako te publika prepozna i zakači se, uzaludna su sva naklapanja i rasprave publike i ljudi iz struke. Baš bih se jednom voljela naći u toj poziciji da budemo predmetom tako važne rasprave za Hrvate i okolicu. (smijeh) Šalu na stranu, trenutačno nam se repertoar temelji na najljepšim domaćim i stranim pjesmama, a što se autorskih pjesama tiče, odlučili smo stvarati skladbe s kojima želimo doći do šire publike. Svi koji nas čuju, zavole nas, tako da vjerujemo u sebe. Napravili smo plan, želimo da nam Parmachy budu core business i nadamo se da će nam upaliti!

Dora? Za Nedu – završena priča

I za kraj – vidite li se ponovno na Dori, možda kao PR platformi za neki četvrti ili peti singl, ili vam ta priča trenutačno više nije privlačna?

NEDA: Prije dvije godine snimili smo pjesmu i poslali je na Doru. Bila sam na Eurosongu dva puta i mislim da je to za hrvatskog izvođača sasvim dovoljan broj nastupa na Eurosongu. Što se mene tiče, i Dora je za mene završena priča.