Autor arhiva regionalne elektroničke glazbe
Dino Egredžija: „Kultura bez kontinuiteta je samo sadržaj. Želim joj vratiti kontekst“
Zlatna era hrvatske elektronike – termin, možda već i floskula, koja se ne propituje; urbana legenda, mitska priča, čija nam se poglavlja otkrivaju nasumično, fragmentirano, usmenom predajom subjektivnih i pasioniranih naratora, njezinih živih svjedoka. Nasljeđe ogromno i osjetno, s kontekstom koji uporno izmiče obuhvaćanju.
Kao osoba koja se prije dvije godine – ne znajući u što se upušta – uzela pisanja diplomskog rada koji tematizira osječku elektroničku scenu, iz nulte ruke znam koliko su činjenični podaci o sceni sramežljivi. Poput zagonetke čije ste ključeve osuđeni tražiti u bespuću otvorenih tabova, po privatnim Facebook galerijama, zamrlim portalima i komentarima ispod istih. I što više kopate, to je slika istovremeno sve jasnija, ali i udaljenija. Nedavno sam, u jednom drugom intervjuu, doznala za podatak da je 2004. godine u Đakovu, u klubu AX, nastupio DJ Rush. Molim?
Upravo su takvi fragmenti ono što svjedoči o brojnosti tadašnje scene, o tome koliko je bila živa i decentralizirano razasuta po malim sredinama. Brojni akteri, organizacije i inicijative stvarali su i održavali uspješne projekte i snažne rave zajednice diljem regije, ostavljajući za sobom nasljeđe koje pokušavamo rekonstruirati iz često vrlo malo konkretnih zapisa, dok sjećanja blijede.
Usvajanje vlastitog konteksta preduvjet je očuvanja, ali i razumijevanja onoga što scena danas jest, i što bi mogla, ili trebala biti. Odgovor na taj problem pokušava dati Culture – novi projekt Groove Protocol platforme zamišljen kao prvi digitalni arhiv koji na jednom mjestu skuplja rasute tragove hrvatske i regionalne elektroničke scene. O tome kako je Culture nastao, što sve jedan ovakav arhiv podrazumijeva i kako se uopće može dokumentirati povijest iz fraktala – razgovaramo s njegovim osnivačem, Dinom Egredžijom.
Prije svega, možete li nam predstaviti tko stoji iza Groove Protocol platforme – vaša kratka pozadina, u kojim se sferama elektroničke glazbe i scene krećete i djelujete?
Iza Groove Protocola stojim ja, Dino Egredžija. Kao producent i DJ djelujem pod imenom DKTech, ali posljednjih godina moj rad u elektroničkoj glazbi značajno je širi od samog artist projekta. Krećem se kroz produkciju, izdavaštvo, rad s artistima i labelima, booking, promociju, medije i razvoj digitalnih sustava vezanih uz glazbu. Kurator sam za Mixmag Adriju u području hard groove i hard techno glazbe, a kroz SIGNAL, urednički segment Groove Protocola, radim intervjue i sadržaj s etabliranim imenima regionalne i međunarodne elektroničke scene.
Važno mi je reći i da iza Groove Protocola trenutačno ne postoji velika redakcija, razvojni tim ili agencija. Velik dio cijelog sustava radim sam. Od programiranja platforme, infrastrukture i baza podataka, preko uređivanja i istraživanja, do komunikacije, bookinga i svakodnevnog održavanja. To svakako nije najlakši način rada, ali omogućuje mi da svaki segment razvijam kao dio iste ideje. Groove Protocol je s vremenom prerastao iz projekta u infrastrukturu koju želim dugoročno graditi oko elektroničke glazbe i kulture.
Što je matična Groove Protocol platforma? Kako je nastala i čime se bavi?
Groove Protocol nije zamišljen kao još jedan portal koji će objaviti vijest, intervju ili event, i nakon nekoliko dana sve gurnuti niz naslovnicu. Razvijao se organski iz problema i potreba koje sam susretao kroz vlastiti rad u glazbi. Ako radiš s artistima, vrlo brzo dolaziš do labela. Ako vodiš label, dolaziš do promocije i distribucije. Ako radiš promociju, dolaziš do medija. Ako radiš medij, počneš primjećivati koliko malo strukturiranih podataka postoji o ljudima, klubovima, kolektivima, događanjima i povijesti scene.
Tako su nastajali različiti dijelovi Groove Protocola. SIGNAL kao urednički i medijski prostor, Culture kao arhivski sloj, zatim booking, labeli, artisti, eventi i drugi segmenti koji bi dugoročno trebali funkcionirati kao jedan povezani ekosustav. Zato Groove Protocol više promatram kao infrastrukturu nego kao klasičan glazbeni portal.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Potprojektom Culture unutar Groove Protocol platforme donosite prvi digitalni arhiv elektroničke glazbe kao vaš odgovor na manjak (ili nepostojanje) službenih podataka o našoj regionalnoj sceni. Kako se taj problem očitovao u vašem ranijem djelovanju na sceni i kako je iz toga proizašla ideja za Culture?
Problem postane vrlo očit čim pokušaš rekonstruirati nešto što se na našoj sceni događalo prije deset, petnaest ili dvadeset godina. Odjednom imaš deset otvorenih tabova, jedan stari Facebook event, web koji više ne postoji, fotografije bez datuma, članak kojem nedostaje pola sadržaja, flyer spremljen kod nekoga na starom hard disku i nekoliko ljudi koji se istog događaja sjećaju na različite načine. Za neke ljude i projekte koji su desetljećima gradili scenu danas postoji manje kvalitetnih informacija nego za nekoga tko je prije šest mjeseci otvorio profil na društvenim mrežama. Tu sam shvatio da problem nije samo u tome što informacije nisu objedinjene. Dio tih informacija doslovno nestaje.
Mislim da kod nas postoji i širi problem odnosa prema elektroničkoj glazbi. Još uvijek se ista prečesto promatra prvenstveno kroz noćni život i zabavu, a puno manje kao područje kulture koje uključuje autorstvo, glazbenu produkciju, dizajn, tehnologiju, izdavaštvo, klupsku povijest, medije i čitave generacije ljudi koje su oko toga stvarale zajednice. Tu vidim i institucionalni deficit. Ogroman dio povijesti elektroničke scene ostao je na privatnim inicijativama, entuzijazmu pojedinaca, starim portalima, flyerima i osobnim arhivama.
Culture je moj odgovor na to. Moj širi cilj nije samo napraviti arhiv. Želim da se techno i elektronička glazba u Hrvatskoj ozbiljnije prepoznaju kao kultura, a ne samo kao noćni život, event ili prolazni trend. Iza te scene postoje desetljeća autorstva, produkcije, prostora, labelâ, kolektiva, dizajna, tehnologije i ljudi koji su oblikovali određene generacije.
Kako je izgledala prva faza projekta Culture? Kako ste došli do prvih 156 arhivskih kandidata?
Prva faza nije krenula pisanjem gotovih biografija, nego mapiranjem scene. Napravio sam početnu strukturu kategorija i počeo identificirati artiste, klubove, labele, festivale, kolektive i druge projekte koji mogu tvoriti osnovu arhiva. Tih prvih 156 pojmova ne predstavljam kao 156 najvažnijih aktera scene. To bi bilo potpuno pogrešno. To su prvi arhivski kandidati i početna radna mapa iz koje se projekt dalje razvija.
Velik dio posla pritom nije vidljiv izvana. Trebalo je programirati sustav, definirati strukturu podataka, odnose među različitim vrstama zapisa, napraviti sučelje, istraživati izvore, uređivati sadržaj i osmisliti kako će sve to dugoročno funkcionirati. Takav projekt ima i vrlo konkretne troškove. Serveri, domene, razvojni alati i održavanje koštaju, ali još veći trošak je vrijeme. Pokušao sam u proces uključiti i ljude iz scene. Očekivao sam da će barem dio artista i drugih aktera biti zainteresiran poslati osnovne informacije, stare fotografije, flyere ili ispraviti podatke o vlastitoj povijesti. Odaziv zasad nije bio velik. Ali i to na neki način potvrđuje zašto je Culture potreban. Ako svi pretpostavimo da će netko drugi jednog dana dokumentirati našu povijest, vrlo se lako može dogoditi da je na kraju ne dokumentira nitko.
Koji je sustav kategorizacije podataka u digitalnom arhivu? Tko unosi podatke i kako izgleda proces od prvog unosa do objave?
Osnovne kategorije trenutačno uključuju artiste, klubove, labele, festivale, kolektive i druge relevantne projekte, ali dugoročno mi pojedinačna kartica nije najzanimljiviji dio Culturea.
Važni su odnosi među podacima. Ako otvorite profil nekog kluba, želim da se s vremenom može vidjeti tko je tamo nastupao, koji su kolektivi tamo djelovali, koji su se programi održavali, tijekom kojeg razdoblja, i kako je taj prostor bio povezan s ostatkom scene. Isto vrijedi za artiste, labele, festivale i druge aktere. Ne želim napraviti digitalni telefonski imenik elektroničke scene. Cilj je s vremenom dobiti mrežu odnosa kroz koju se može razumjeti kako se scena razvijala.
Podaci prolaze uredničku obradu prije objave. Ne želim sustav u kojem bilo tko nešto upiše i to automatski postane povijesna činjenica. Istodobno, Culture mora biti otvoren prema ljudima koji posjeduju znanje i materijal. Zato želimo omogućiti dostavu ispravaka, fotografija, flyera, članaka, datuma i druge dokumentacije, nakon čega slijedi provjera i uređivanje.
Dino Egredžija, DK Tech / press
Na koji se način procjenjuje što je vrijedno ulaska u arhiv, i kako provjeravate izvore? Što radite kada o nekom događanju, klubu ili akteru postoje različite informacije ili sjećanja?
Jedna od osnovnih stvari jest ta da relevantnost ne poistovjećujemo s popularnošću. Netko ne mora imati deset tisuća pratitelja da bi bio važan za povijest scene. Mali klub koji je godinama bio središte lokalne zajednice može biti povijesno značajniji od puno vidljivijeg projekta koji je trajao jednu sezonu. Kod provjere pokušavamo kombinirati više vrsta izvora. Stare članke, službene stranice, arhivirane evente, flyere, lineupe, diskografske podatke, fotografije i svjedočanstva ljudi koji su bili izravno uključeni. Ako postoje dvije različite verzije istog događanja, ne želim proizvoljno odabrati onu koja mi zvuči uvjerljivije. Ako nešto nije moguće pouzdano potvrditi, onda je i to valjan podatak. Arhiv ne bi smio proizvoditi lažnu sigurnost samo zato da svaka kartica izgleda dovršeno.
Trenutačno su, primjerice, među klubovima gotovo isključivo zastupljeni oni na području Zagreba. Koliki regionalni domet namjeravate obuhvatiti, s obzirom na to da scena u svome zlatnome dobu nije bila centralizirana kao što je danas, i puno je važnih projekata u prošlosti razasuto po različitim manjim sredinama regije?
Trenutačna zagrebačka zastupljenost prvenstveno je posljedica prve faze rada, a nikako urednički stav da je hrvatska elektronička scena jednaka Zagrebu. Upravo suprotno. Hrvatska elektronička scena nikada nije bila samo Zagreb. Osijek, Rijeka, Split, Pula, Zadar i brojne manje sredine imale su vlastite klubove, organizatore, partije, artiste i vrlo specifične lokalne identitete. U nekim je razdobljima upravo decentraliziranost bila jedna od najzanimljivijih karakteristika scene.
Dugoročno želim obuhvatiti Hrvatsku i širi regionalni prostor tamo gdje postoje jasne kulturne i povijesne veze. Upravo će za manje sredine doprinos lokalnih ljudi biti posebno važan, jer se najvrjedniji materijal često ne nalazi na tražilicama. Nalazi se kod ljudi, u kutijama, na starim diskovima, u fotoalbumima i sjećanjima. Ne želim da Culture postane zagrebački pogled na regionalnu povijest. Ako želimo ozbiljan arhiv, moramo dopustiti različitim sredinama da u njega unesu vlastitu memoriju.
Za dio pojmova trenutačno postoji tek osnovna kategorizacija. Kako ćete postići ujednačenost i jednaku razinu obrade različitih klubova, artista, labela, festivala i kolektiva?
To je jedan od najvećih uredničkih izazova projekta. Prva faza prvenstveno je služila uspostavljanju strukture i mapiranju kandidata, zbog čega su neki profili puno detaljniji od drugih. Sljedeća faza mora definirati minimalni urednički standard unutar svake kategorije. Artist, klub i label, naravno, ne mogu imati identičan tip podataka, ali dva kluba moraju biti obrađena prema istoj osnovnoj logici. Isto vrijedi za artiste, kolektive, festivale i druge kategorije. Važno mi je pritom ne popunjavati praznine samo radi estetike. Ako podatak ne postoji ili ga još nismo uspjeli potvrditi, radije ću jasno ostaviti prazninu nego izmišljati kontinuitet kojeg nema. To je sporije, ali za arhiv je jedino odgovorno.
Arhiv elektroničke glazbe Culture / sccreenshot
Svaki arhiv nužno podrazumijeva selekciju jer netko odlučuje što će biti zapamćeno. Kako se nosite s tim problemom i kako izbjeći da Culture postane samo povijest najvidljivijih aktera scene?
To je možda najvažnije pitanje Culturea.
Onog trenutka kada odlučujete što ćete arhivirati, već sudjelujete u oblikovanju slike povijesti. Zato Culture ne želim graditi kao listu pobjednika scene niti kao moju privatnu verziju toga tko je bio važan. Ako dokumentiramo samo ljude koji već imaju deset intervjua, veliku diskografiju i tisuće fotografija online, onda smo ponovno sačuvali upravo ono što je bilo najmanje ugroženo.
Mene posebno zanimaju projekti koji su bili važni u svojoj sredini, a iza njih je danas ostalo vrlo malo digitalnog traga. Mislim da je to važno i zbog današnjeg odnosa prema DJ kulturi. Tehnologija je drastično demokratizirala pristup DJ kulturi i to samo po sebi nije problem. Problem nastaje kada se cijela stvar svede na tehniku miksanja, društvene mreže i kolekciju tuđe glazbe bez interesa za autore, producente, labele, povijest žanra ili kulturu iz koje je sve nastalo. Danas je moguće vrlo brzo postati vidljiv kao DJ, bez gotovo ikakvog odnosa prema povijesti scene koja je omogućila da taj DJ uopće postoji. Ponekad imam osjećaj da novi DJ projekti nastaju gotovo industrijskom brzinom, dok istodobno ljudi koji su desetljećima gradili scenu nestaju iz kolektivnog sjećanja. Ne mislim da treba zatvarati vrata novim ljudima. Upravo suprotno. Svaka scena treba novu generaciju. Ali kultura bez kontinuiteta vrlo brzo postane samo sadržaj. Culture bi trebao pomoći vratiti taj kontekst.
Kao osoba koja je pisala diplomski rad na temu osječke elektroničke scene iz prve ruke znam koliko je malo konkretnih zapisa naše scene i živo se sjećam hrpe otvorenih tabova, kopanja po galerijama, zamrlim portalima i slično. Na koje načine nam zapravo pomaže ovakav jedan arhiv za razumijevanje scene, i može li pomoći aktualnoj sceni?
Vrijednost ovakvog arhiva nije samo u nostalgiji niti u pitanju tko je gdje svirao prije dvadeset godina. Kada počnete povezivati artiste, klubove, labele, gradove, festivale i određena vremenska razdoblja, počinjete vidjeti obrasce. Vidite gdje su se razvijali određeni zvukovi, koji su klubovi bili važni za pojedine generacije, kako su se artisti i promotori povezivali, kako su neke lokalne scene nestale, a druge nastale.
To može biti vrijedan alat za novinare, istraživače i buduće autore koji će se baviti ovim područjem, ali jednako tako može koristiti današnjim artistima, promotorima i publici. Tu mi je posebno zanimljiva veza s portalom SIGNAL. A SIGNAL je više usmjeren na sadašnjost. Kroz njega radimo intervjue i razgovore s ljudima koji trenutačno oblikuju scenu, od jakih međunarodnih imena do ljudi za koje smatramo da upravo sada grade nešto vrijedno dokumentiranja. Culture pokušava strukturirati prošlost. SIGNAL dokumentira sadašnjost. Današnji intervju za deset godina može postati arhivski dokument. Kada se ti dijelovi počnu međusobno povezivati, onda Groove Protocol počinje imati puni smisao kao infrastruktura, a ne samo kao skup web-stranicâ.
Culture opisujete kao živi arhiv. Kako zamišljate da će izgledati za pet ili deset godina? Što biste pritom voljeli da netko tko tada bude istraživao povijest elektroničke glazbe u Hrvatskoj i regiji kroz Culture može pronaći, a što bi bez njega možda bilo izgubljeno?
Volio bih da za pet ili deset godina Culture više nije nešto što ljudi prvenstveno identificiraju sa mnom ili Groove Protocolom, nego mjesto na koje prirodno odlaze kada žele istraživati povijest elektroničke glazbe ovog prostora.
Da tamo nisu samo velika imena. Da su tamo ugašeni klubovi, mali gradovi, promotori, kolektivi koji su organizirali nekoliko važnih večeri, stare radijske emisije, lokalni labeli, flyeri, fotografije, intervjui i priče ljudi kojih možda više neće biti moguće pitati što se tada događalo.
Volio bih i da Culture s vremenom preraste granice privatne inicijative. Moj cilj nije da ovo zauvijek ostane projekt koji jedna osoba programira, financira, istražuje i održava sama. Volio bih da se uključe Ministarstvo kulture i medija, kulturne ustanove, arhivi, istraživači, novinari i ljudi iz same scene. Do sada nisam dobio konkretnu institucionalnu reakciju niti stvarni interes za uključivanje. To me zna frustrirati, jer mislim da povijest elektroničke glazbe u Hrvatskoj zaslužuje ozbiljniji tretman nego što ga trenutačno ima. Naravno da se ponekad zapitam vrijedi li sve to. Kada mjesecima programiraš, istražuješ, uređuješ, plaćaš infrastrukturu i pokušavaš motivirati ljude da pošalju nekoliko podataka ili fotografija, a odaziv nije velik, sasvim je legitimno postaviti si to pitanje. Ali tu sam prilično tvrdoglav. Ne gledam na to kao na razlog da stanem. Projekt ću nastaviti graditi. Imam vremena, znam što želim postići i ne očekujem da se percepcija elektroničke glazbe promijeni preko noći. Ne mogu kontrolirati kada će institucije ili šira javnost prepoznati vrijednost takvog projekta. Ono što mogu kontrolirati jest to da ga nastavim graditi dovoljno ozbiljno da ga jednog dana više neće biti moguće jednostavno ignorirati.
Moj krajnji cilj nije samo sačuvati nekoliko stotina profila u digitalnom arhivu. Želim da se techno i elektronička glazba u Hrvatskoj počnu ozbiljnije promatrati kao dio naše kulturne povijesti. To je kultura koja ima autore, prostore, pokrete, estetiku, tehnologiju, generacije, sukobe, uspone, padove i vlastito nasljeđe. Ako Culture tome može dati strukturu, kontinuitet i mjesto na kojem će ta povijest ostati dostupna, onda ću ga graditi koliko god dugo bude trebalo. Jer ako mi sami ne sačuvamo tu povijest, ne možemo očekivati da će je netko drugi jednog dana rekonstruirati umjesto nas.
