Kolege o Baretu: „Nije mogao pobjeći od vlastitog mraka“

Goran Bare hodao je po rubu čitavog života

Domaća glazbena scena potresena je iznenadnim odlaskom osebujnog rokera. Brojni fanovi opraštaju se posvetama na društvenim mrežama, portali se prisjećaju njegovih nezaboravnih izjava, a mi smo kontaktirali neke od njegovih kolega koji su se prisjetili zajedničkih susreta i dojmova ovog neponovljivog lika hrvatske rock glazbe…

“Imam apsolutni repekt prema djelu Gorana Bareta”, izjavio je Husein Hasanefendić Hus, autor i osnivač Parnog valjka: “Bio je autentičan, ali je njegova autentičnost dolazila iz neke autodestrukcije. Mislim da se zavaravao da je istina u autodestrukciji. Na kraju nije uspio pobjeći od vlastitog mraka. Nuspojave su težak, ali vrhunski album. Šteta, siguran sam da je mogao iznjedriti još sijaset dobrih pjesama.”

Damir Martinović Mrle iz Leta3 Baretov je suborac iz Fiju Briju generacije: “Toliko puta smo bili glazbeno, svjetonazorski i životno povezani da ne mogu zamisliti neko buduće okupljanje unutar kojeg netko neće reći: “Eno ga, Bare!”. Nije po meni bilo “vrijeme da se krene”, a da jest živio na rubu, to smo svi znali. I baš zbog toga, ne možeš vjerovati da leptiri kao Bare stvarno lete u svjetlo.”

Rock and roll vitez

“Naš Goran bio je jedinstvena pojava na hrvatskoj glazbenoj sceni”, izjavio je Neno Belan: “Cijenio sam njegov zvuk, poeziju i stav — sve ono što ga je činilo neponovljivim. Za mene je bio jedan od posljednjih rock’n’roll vitezova ovih prostora, čovjek koji je išao svojim putem i ostavio dubok trag. Njegove pjesme ostat će s nama. Iskrena sućut njegovoj obitelji, prijateljima i svima koji su ga voljeli.”

Za Ivana Dečaka, frontmena Vatre, Majke imaju posebno mjesto u životu: “Tijekom srednje škole, bio sam redovit na svim koncertima Bareta i Majki. Jednom smo im svirali i kao predgrupa, a menadžer Tomica Petrović nam je ponudio ugovor tako su zapravo Majke dobrim dijelom odgovorne i zbog činjenice da je Vatra ikad objavila svoj prvi album za Jabukaton. Bare se nikad nije štedio, a pjesme koje je pisao je definitivno i živio. Njegova smrt me šokirala jer, koliko god da je živio taj rock and roll, uvijek smo vjerovali da će nadživjeti sve nas i napisati još puno toga. U naše krajeve je donio blues, a kroz svoje tekstove i opipljivu bol, svima nam je pokazao što je pravi rock and roll. Falit će mi njegovi koncerti i, naravno, sve ono što je još mogao napisati. Hodao je po rubu čitav život, ali to je tako kad ono čime se baviš nije posao nego poziv.”

“Živio je do kraja bez kompromisa, bez dlake na jeziku, ponosan, mršavi pas, grešnik, čovik i duša dječaka. Virova san da će živit bar 200 godina, ali odlučija je otić. Bit će mu je bilo svega dosta. Bolje mu je sad gore sa Cashom i Lennonom, možda i Jimi svrati, večeras je tulum kod Elvisa. Velika ljubav i vječna hvala. A ko zna, možda i uskrsne za 3 dana”, pozdravio se Saša Antić iz TBF-a.

Momak iz proklete kuće

Producent Goran Martinac surađivao je na brojnim izdanjima Majki: “Kroz godine smo se često susretali i surađivali u studiju Croatia Recordsa. Bare je bio svoj, autentičan i uvijek je znao što želi, a još jasnije što ne želi. Hrvatska rock scena ostala je bez jednog od svojih najvažnijih glasova.”

Na dan samostalnog koncerta u zagrebačkoj Tvornici, Mile Kekin na svojim se društvenim mrežama oprostio od kolege: “E, momče iz proklete kuće. Izgleda da si uspio. Doduše, nije da se nisi trudio. Nije mi samo jasno kako si nas ipak uspio ostaviti sve bez teksta. Pokušavam se sjetiti kad sam te prvi put vidio. Je l’ moguće da je to bilo čak osamdeset osme? Devete? U Đuri? Bio si previsok za onu binu i onaj niski kameni strop. Tad ste mi zvučali kao Stoogesi na speedu. Prljavo i opasno. Kako se ovi zovu? Majke? Koje blesavo ime za bend! (Ali dobro, nije ni da je Hladno pivo neka sreća.) Onda sam te čuo u stanu kod Denykena, koji mu je služio i kao studio. Pjevao si: „Hajde da se drogiramo, nek se oči sjajeeee.” Kakav je ovo crni narodnjak, bolesni? Tad nam je negdje Trip Records izdao ploču pa smo počeli svirati zajedno širom Hrvatske i Slovenije. Vi ste bili spori, teški i mračni, a mi prebrzi i kaotični. Ipak, sad kad slušam naše prve albume, vidim da smo uspjeli, svatko na svoj način, strpati atmosferu tih godina koje su bile svakakve, samo ne zlatne. Idućih decenija sam te malo bolje upoznao i brzo vidio da se ispod imidža krije jedan vrlo drag i pomalo nesiguran momak, ali i dalje iz iste proklete kuće. Nadam se da si barem sad u nekom boljem, manje prokletom domu.”